REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-373/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Maji Jurovicki u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Doroteji Jurčić Nižić, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 60/II protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-1542/2006, sklopljenog između korisnika kredita ĐDČ i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 od dana 27.6.2006. godine., sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.443,80 € sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2006. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.174,61 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 4. ožujka 2026. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 € kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 € kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tuženik (tužitelj pogrešno navodi da se radi o pravnom predniku tuženika, budući da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ranija tvrtka tuženika, a ne njegov pravni prednik) kao kreditor i ĐDČ kao korisnik kredita 27. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu 016-1542/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem koje je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 187.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ističe kako je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu zahtjeva za odobrenje kredita 17. srpnja 2006. u iznosu od 1.443,80 €. Tvrdi da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), budući da je kredit uzimao za kupnju stana a ne u svrhu obavljanja svog zanimanja ili eventualne poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Korisnik kredita da je, dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti da mu je navedena odredba bila pojašnjena od strane tuženika pa je time prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu. Tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva za odobravanje kredita nepoštena, a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna. Napominje da je i Sud Europske unije u presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni. S obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takva ugovora (čl. 323. ZOO-a), to da je i korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa od 1.443,80 € plaćenog temeljem ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine da je ĐDČ tu tražbinu ustupio tužitelju koji u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 1.052,02 € s zateznim kamatama od 28. lipnja 2006. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa i prigovor zastare. Navodi kako je u članku 5. Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od

1,25 % iznosa kredita pa je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena jer onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Pojašnjava kako je člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznosi te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita, a i u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) je navedeno da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika pa smatra da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. ZOO-a imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Tuženik smatra da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je odredba članak 6. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade, lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu . Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C- 84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke slijedom čega predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj ističe kako je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je Ugovorom o cesiji korisnik kredita na tužitelja prenio sve tražbine prema ovdje tuženiku s osnove ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. S obzirom da je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe vezane uz tzv. 'ulaznu naknadu' te posljedično zahtjev za isplatu iznosa uplaćenog s osnove takve ništetne odredbe, jasno je kako je korisnik kredita upravo navedenu tražbinu prenio na tužitelja te je jedino tužitelj aktivno legitimiran pokretati predmetni parnični postupak

Tužitelj ističe i kako je prigovor zastare neosnovan jer za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom će biti odlučeno o ništetnosti. Tužitelj podneskom ponavlja sve izneseno u tužbi i dostavlja dodatnu sudsku praksu.

4. Tuženik je podneskom od 28. listopada 2025. dostavio dokaz iz kojeg proizlazi da je sporna naknada u iznosu od 1.443,80 € naplaćena 17. srpnja 2006.

5. Tužitelj je podneskom od 4. studenog 2025. specificirao tužbeni zahtjev navodeći da je visina tužbenog zahtjeva iznos od 1.443,80 € sa zakonskom zateznom kamatom od 17. srpnja 2006. ta da je datum plaćanja naknade nesporna pa odustaje od provođenja financijskog vještačenja.

6. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u obavijest o preuzimanju tražbine (list 7 i 8 spisa), u ugovor o kreditu 016-1542/2006 (list 9 do 16 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige (list 17 i 18 spisa), ovjereni prijevod s engleskog jezika specijalne punomoći (list 19 do 24 spisa), u ugovor o ustupu tražbine (list 33 do 38 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ĐDČ.

Sud je pročitao i sudsku praksu koju su stranke dostavile u spis.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan

8. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 5. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio od korisnika kredita, ĐDČ temeljem te odredbe.

9. Među strankama nije sporno da je ĐDČ prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača te visina tužbenog zahtjeva.

10. Među strankama je sporno da li je navedena ugovorna odredbe Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

11. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007) stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 27. lipnja 2006., potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

12. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ĐDČ sklapala taj ugovor kako bi kupio stan koji bi mu trebao služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iz iskaza same ĐDČ, koja je navela da se je radilo o stambenom kreditu u svrhu kupnje stana za stanovanje (kao što se to i navodi u čl. 2. Ugovora o kreditu), slijedom čega se zaključuje da je ĐDČ Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca te da nije mogla pregovarati o uvjetima kredita a ugovor je sastavio tuženik.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZPa/03). 22. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZPa/03).

16. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

17. Iz iskaza svjedoka ĐDČ proizlazi da ona nije imala mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, niti bilo koje druge odredbe tog ugovora. Navela je da mu prije potpisivanja ugovora nije pojašnjeno koji točno troškovi se podmiruju ulaznom naknadom iz čl. 5. Ugovora o kreditu .

18. Pojedinačno pregovaranje znači da je korisniku kredita bilo dopušteno pregovarati s bankom oko sadržaja pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a korisnik kredita ĐDČ tu mogućnost nije imala. Dakle, ĐDČ nije mogla pregovarati oko ugovornih klauzula koje se odnose na plaćanje tzv. ulazne naknade, niti na način da se iste maknu iz ugovora, niti da se promijeni njihova visina.

19. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a, koji sadržajno odgovara odredbi čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje u tekstu: ZOO/91/).

20. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

21. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 187.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, radilo se je o stambenom kreditu za kupnju stana , a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,88 % godišnje (čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu).

22. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati jesu li te odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

23. Tuženik nije uspio dokazati da je zaposlenik banke koji je neposredno pregovarao s korisnikom kredita istoga informirao o tome koji troškovi se podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu, već iste po prvi puta specificira u ovom postupku, svodeći iste na troškove radnji koje zaposlenici banke redovno poduzimaju u okviru svog radnog mjesta prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

24. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu , a obzirom da iz samih navoda tuženika proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

25. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

26. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

27. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

28. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

29. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedeni dio odredbe čl. 5. Ugovora.

30. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

31. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) ĐDČ imala prema tuženiku tražbinu

povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredaba, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

32. Visina naknade koju je ĐDČ platila tuženiku po osnovi odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nije sporna i ista iznosi 1.443,80 € te je ista naplaćena 17. srpnja 2006., kao što to proizlazi iz dopisa tuženika.

33. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

34. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO -a).

35. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je ĐDČ ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

36. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO -a).

37. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

38. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

39. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

40. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

41. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

42. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ĐDČ u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

43. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a), ali prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

44. S obzirom da odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu još uvijek nisu utvrđene ništetnima pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

45. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba dijela čl. 5. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od ukupno 1.443,80 € s zateznim kamatama.

46. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, dakle, po osnovi ulazne naknade od 18. srpnja 2006., iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO- a).

47. Odluka o troškovima postupka iz toč. III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP -a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa)

48. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu i podneska od 3. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 € (Tbr. 8. 1.), za sastav podneska od 4. studenog 2025. u iznosu od 50,00 € (Tbr.8.4.) te za zastupanje na ročištu 13. veljače 2026. u iznosu od 200,00 (Tbr. 9. 1. a) ukupno 850,00 € uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46.) u iznosu od 212,50 €, dakle 1.062,50 €.

Tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,37 € (čl.

1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje:

ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 74,74 € . Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 1.174,61 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

49. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 4. studenog 2025. po Tbr.8.1. nego po Tbr.8.4. budući se radi o ostalim podnescima pa je tužitelj odbijen za iznos od 187,50 € zajedno s PDV-om kao neosnovan i odlučeno kao u toč. IV izreke.

50. Odluku o parničnom trošku iz toč. V. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

U Zagrebu 4. ožujka 2026.

Sudac:

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava.

DNA

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana