Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-397/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku u Novom Marofu, Zagrebačka 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika te z. punomoćnika JI, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika, 4. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju KRANJAC [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.770,38 € (slovima: šesttisućasedamstosedamdeseteura i tridesetosamcenti), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

44,54 € od 31.03.2009.

52,55 € od 30.04.2009.

47,51 € od 16.06.2009.

44,24 € od 30.06.2009.

43,96 € od 06.08.2009.

46,95 € od 31.08.2009.

46,27 € od 03.10.2009.

44,55 € od 13.11.2009.

48,78 € od 18.12.2009.

51,61 € od 05.01.2010.

55,58 € od 02.02.2010.

810,12 € od 11.01.2011.

51,69 € od 10.03.2011.

113,27 € od 20.04.2011.

161,24 € od 07.05.2011.

23,66 € od 16.05.2011.

40,69 € od 02.08.2011.

85,20 € od 03.09.2011.

222,90 € od 07.09.2011.

133,01 € od 20.09.2011.

113,06 € od 08.10.2011.

30,27 € od 11.10.2013.

151,86 € od 15.10.2013.

61,39 € od 24.10.2013.

365,47 € od 31.10.2013.

199,09 € od 12.11.2013.

182,37 € od 21.11.2013.

287,71 € od 22.11.2013.

150,95 € od 03.12.2013.

199,08 € od 11.12.2013.

61,71 € od 31.12.2013.

110,78 € od 07.01.2014.

113,77 € od 05.02.2014.

405,87 € od 07.02.2014.

194,33 € od 12.02.2014.

160,93 € od 04.03.2014.

406,13 € od 07.03.2014.

199,08 € od 11.03.2014.

84,10 € od 02.04.2014.

81,62 € od 03.05.2014.

80,81 € od 03.06.2014.

81,18 € od 05.07.2014.

84,00 € od 06.08.2014.

86,37 € od 11.09.2014.

85,88 € od 09.10.2014.

80,85 € od 04.11.2014.

7,08 € od 06.11.2014.

89,33 € od 11.12.2014.

88,50 € od 31.12.2014.

15,31 € od 06.02.2015

74,31 € od 10.02.2015.

89,63 € od 17.03.2015.

179,25 € od 07.05.2015.

pa do isplate i to za razdoblje do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.god. pa do 31.07.2015.god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.god. do 30.06.2019.god. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.god. do 30.06.2020.god., po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020.god. do 31.12.2020.god. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.god. do 30.06.2021.god. po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.god. pa do 31.12.2021.god. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.god. do 30.06.2022.god. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.god. do 31.12.2022.god. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.god. do 30.06.2023.god. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023.god. do 31.12.2023.god. po stopi od 7,00% godišnje, od 01.01.2024.god. do 30.06.2024.god. po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024.god., do 31.12.2024.god. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025.god. po stopi od 6,15% godišnje, a u sluča ju promjene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 12.530,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.224,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu.

II. Konstatira se da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 6.770,38 EUR do iznosa od 6.784,04 EUR.

III. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 15.2.2021.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 6.481,81 EUR navodeći da su stranke 21.12.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 318 -50-3853490 solemniziranog kod javnog bilježnika Biserke Čmrlec-Kišić iz Varaždina, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po 392,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također da je ugovoreno da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koju utvrđuje tuženik odlukom o kamatnim stopama i koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 3,95% godišnje. Istodobno da se mijenjao i tečaj CHF prema HRK pa su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na prvotno ugovorene. Tužitelju da je ponuđena konverzija kredita iz valute CHF u EUR što je prihvatio i nakon provedene konverzije da mu je obveza po predmetnom kreditu smanjena za 7.830,25 HRK ili 1.025,97 EUR koliko je utvrđeni iznos preplate po konverziji. Međutim, zbog ništetnosti ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope da je značajno oštećen i da mu nije vraćen puni iznos preplate na koji ima pravo, a koju preplatu je tužitelj sam izračunao u iznosu od 56.667,44 HRK. Smatra da na takav način konverzija nije otklonila cjelokupno oštećenje već je samo ublažila posljedice ništetnosti, a tuženik se neosnovano obogatio za utuženi iznos. Pri tome se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž 7129/13 -4 od 13.6.2014., na odluku Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. te Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018., te se poziva i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018.. Ističe i to da je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-2868/18 zauzeo stav da i potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora i postavljanje zahtjeva za povrat preplaćenih rata kredita, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja Ugovora i da Ugovor ne postaje valjan ni ti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane te da potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti. Podneskom od 15.2.2021. tužitelj traži isplatu iznosa od 51.114,39 HRK / 6.784,04 EUR, dakle time je preinačio tužbu u odnosu na prvotno utuženi iznos od 6.481,81 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i protivi se preinaci tužbe te ističe prigovor zastare jer se preinačena tužba u smislu tijeka zastarnih rokova smatra novom tužbom. Tužbu osporava u cijelosti, prije svega ukazujući na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnom odredbom Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, da je tuženik postupao po odredbi čl. 19c st.2. toč.2 ZID ZPK i tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora koju je tužitelj dobrovoljno prihvatio, a kredit je izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Također da je konverzijom obuhvaćeno cjelokupno razbolje trajanja predmetnog kredita na način da je tužitelj zaključio Ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjivoj na kredit u EUR. Također da je svrha ZID ZPK bila s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovori bili konvertirani. Prema tome odredbe koje tužitelj smatra ništetnima da su izmijenjene prisilnim propisom i to voljom stranaka, time da je tužitelj slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije. Posljedica konverzije da je stvaranje novog ugovornog odnosa između stranaka i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK. U podnesku od 12.9.2023., uz već iznijete navode u odgovoru na tužbu, ističe i prigovor radi prebijanja uz prijedlog da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 12.530,37 EUR, a taj iznos predstavlja zbroj preplata iz konverzije od 7.830,25 HRK i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (11.344,20 EUR).

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 21.12.2006., Dodatak Ugovoru o kreditu od 2.2.2016., z.k. izvadak, prijepis knjigovodstvene kartice sa prometom po računu tužitelja, otplatnu tablicu kredita sa informativnim izračunom, dopis tuženika od 12. svibnja 2016., otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF, novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u EUR, izjavu o prihvaćanju izračuna konverzije, saslušana je svjedokinja RI i tužitelj te je pročitan nalaz financijskog vještaka Vlaste Santo-Olđa, a pročitan je i pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do prvog kvartala 2013., zahtjev za kredit i akcijska ponuda RBA Flexi stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD.

4. Nije sporno između stranaka da su 21.12.2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tužitelju isplaćen iznos od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci, otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima od po 392,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju utvrđuje tuženik odlukom o kamatnim stopama, a koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 3,95% godišnje. Potom da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 2.2.2016. kojim je provedena konverzija iz CHF u EUR i da su tužitelju priznate sve uplate po navedenom kreditu od početka ugovornog odnosa do 30.9.2015. i da mu je utvrđena preplata u iznosu od 7.830,25 HRK. Tužitelj smatra da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čl. 27. Ugovora, pozivajući se pri tome na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013..

5. Sporno je pravno pitanje zastare tražbine tužitelja, sporno je da li je ovaj sud mjesno nadležan za suđenje u ovom predmetu, da li se presude na koje se poziva tužitelj mogu primijeniti na konkretni predmet, da li je provedenom konverzijom tužitelj izgubio pravo tražiti puno obeštećenje preplaćenih iznosa kao razlike između kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora od 3,95% godišnje u odnosu na kamate koje je tuženik tokom otplate kredita jednostrano mijenjao te kao razlike tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora i tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, uz uračunavanje priznatog preplaćenog iznosa u Dodatku Ugovor o kreditu.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti, točno je da su stranke u čl. 13. Ugovora ugovorile nadležnost za slučaj spora suda u mjestu sjedišta kreditora. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iste odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi.

7. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u Varaždinu, kako to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu te kako se radi o standardnom ugovoru tuženika o kojem stranke nisu o pojedinim odredbama pregovarale, već je te odredbe tuženik unaprijed formulirao kao trgovac, to je tužitelj stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na tuženika koji ima sjedište u [adresa], jer bi za putovanje do Zagreba trebao prijeći oko 100 kilometara, upravo iz razloga da se pogoduje tuženiku u svim sporovima proizašlih iz sklopljenih ugovora o kreditu, dakle prema njegovom sjedištu koje isključivo njemu prouzrokuje manje troškova. Jednako tako s pravom se tužitelj poziva na Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, te postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

8. U odnosu na obvezu tumačenja nacionalnog prava u duhu prava Europske unije za navesti je presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u predmetima C- 240/98 do C-244/98 u kojem je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom predmetu zauzet je stav da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost daje tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležna prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. Prema tome, na temelju nepoštene odredbe ugovora, ne može se zasnivati nadležnost, u ovom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Grl-143/19 od 11.12.2019. iznio stav da je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa bi mu odlazak na ročišta u Zagreb doista otežao procesnu poziciju u odnosu na tuženika, a istovremeno olakšao poziciju tuženiku, imajući u vidu cijenu putovanja i utrošeno vrijeme.

9. Slijedom iznijetog, tužitelj se opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Varaždinu, zbog čega je i prigovor tuženika mjesne nenadležnosti neosnovan.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

12. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje RI i javne bilježnice. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz spisu priloženih isprava od strane tuženika, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je Ugovor unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, da ni o jednoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom, a nije dobio nikakve informacije vezano uz mogućnost povećanja kamatne stope ili tečaja CHF, a banka mu je ponudila isključivo sporni Ugovor o kreditu. Jednako tako, svjedokinja RI nema saznanja o konkretnom Ugovoru o kreditu jer uopšte nije radila u poslovnici tuženika u Varaždinu, nego u Velikoj Gorici, time da ističe samo to da su klijentima bili dužni dati letke i opće uvjete vezane uz konkretne kredite, a ni sama ne zna na koji se način formira kamatna stopa i tečaj bilo koje valute. Sud nije našao potrebnim saslušati javnog bilježnika Biserku Čmrlec-Kišić koja je solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu, a imajući u vidu da saslušanjem javnog bilježnika nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja Ugovora jer prilikom solemnizacije nije mogao objasniti potrošaču rizike promjenjive kamatne stope i fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira, a niti je imao takve ovlasti.

14. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 21.5.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

16. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 3,95% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

17. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 30.9.2015. (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

18. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 2.2.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplaćenom iznosu od 1.025,97 EUR / 7.830,25 HRK, a utvrdile su i preostalu neotplaćenu glavnicu nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 28.758,27 EUR.

21. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

23. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

24. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

25. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

26. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

27. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 U protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

28. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, dakle da mu je tuženik obračunao sve uplaćene iznose kao da je Ugovor o kreditu otpočetka bio sklopljen u valuti EUR.

29. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

30. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo-Olđa, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 3,95% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 6.905,67 EUR, uzimajući u obzir i preplatu iz konverzije od 1.039,25 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Pri tome je za navesti da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka odnosno u manjem iznosu na način kao u podnesku od 16. siječnja 2025., dakle ne potražuje posljednja dva obroka iz tabele u toč. 6.1. na str 28/29 nalaza sa pripadajućim im kamatama.

31. Slijedom iznijetog, sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka stručnim i objektivnim i temelji odluku na nalazu vještaka, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev koji je usklađen upravo sa nalazom vještaka.

32. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 21.5.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe. Neovisno od toga što je tužitelj u podnesku od 15.2.2021. iz iste činjenične osnove preinačio tužbu, ni u tom slučaju, kao niti u slučaju tužbenog zahtjeva iz podneska od 16.1.2025., nije došlo do zastare tražbine jer je ona prekinuta podnošenjem tužbe, a u konkretnom slučaju radi se o tzv. nepravnoj preinaci, obzirom da tužitelj nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev prije provođenja financijskog vještačenja. Naime, neprava preinaka je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, koja je moguća i dopuštena prema člancima 190. i 191. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 94/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – nastavno: ZPP), pri čemu zastara zahtjeva za naknadu štete po toj osnovi se prekida već podnošenjem tužbe u postupku, a ne u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva.

33. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja, pri čemu tuženik tvrdi da ima tražbinu prema tužitelju u iznosu od 12.530,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. do isplate, a što predstavlja zbroj preplate iz konverzije od 7.830,35 HRK i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (11.344,20 EUR), taj je prigovor neosnovan jer takva tražbina tuženika proizlazi iz Dodatka Ugovora o kreditu. Međutim, vještakinja je uzela u obzir i umanjila ukupnu tražbinu tužitelja za priznati preplaćeni iznos iz konverzije od 7.830,25 HRK, a preplaćeni iznos računat je samo do 30.9.2015., dakle do stupanja na snagu ZID ZPK/15 .

34. Kako je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 6.770.38 EUR do 6.784,04 EUR, to je donijeto rješenje o povlačenju dijela tog zahtjeva kojem se tuženik nije protivio.

35. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, time da tuženik za povučeni dio tužbenog zahtjeva nije tražio naknadu troška. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 15.2. i 27.4.2021. te 16.1.2025., zastupanje na ročištu 21.1.2026. u iznosima od po 250,00 EUR, zastupanje na ročištima 11.5.2021., 28.9.2023., 21.12.2023., i 4.3.2026. u iznosima od po 125,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 124,49 EUR, trošak vještačenja 350,00 EUR, ili ukupno 2.224,49 EUR, time da je u sve iznose uračunat PDV.

Varaždin, 4. ožujka 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužitelja – Boris Ravić, odvjetnik u Novom Marofu, Zagrebačka 2 2) Punomoćnici tuženika – OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Žrtava fašizma 5