Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog p.p. UC, dipl. iur., radniku kod tužitelja, protiv tuženika UNIQA OSIGURANJE d.d., OIB 75665455333, iz Zagreba, Planinska 13A, zastupanog p.p. Luki Vukasoviću, odvjetniku u Rijeci, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 04. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Uniqa osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13a, OIB 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623 iznos od 7.404,60 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 3.655,85 eur teče od 25.11.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na iznos od 3.748,75 eur teče od dana 06.02.2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 500,00 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke, pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 05. siječnja 2024. tužitelj tvrdi da se dana 11.2.2011. u mjestu Gradina, Županijska cesta 5002 kod autobusnog stajališta uz južni rub
kolnika, dogodila prometna nezgoda u kojoj da je osiguranik tužitelja ĆC zadobio teške tjelesne ozljede. Prometnu nesreću prouzročio da je osiguranik tuženika NC, upravljajući osobnim automobilom marke „Mercedes SLK 200 Kompressor“, registarske oznake [registarska oznaka], osiguranog kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj 260201629. Rješenjem tužitelja HZMO-a, Područnog ureda u Puli-Pola broj 26161 od 14.3.2017. osiguraniku tužitelja EC priznato da je pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koja da je uzrokovana 30 % ozljedom na radu – ovdje predmetnom prometnom nesrećom, po kojem osnovu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Područni ured u Puli – Pola, da još uvijek vrši isplate. Iz obrazloženja rješenja razvidno da je da je isto donijeto na temelju nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 19.5.2016.; nalaza i mišljenja Samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava broj dnevnika: 92/2016 od 27.5.2016. i nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom evidencijski broj 354 od 10.4.2017. Tuženik da je namirio tražbine tužitelju za prethodna razdoblja, dok da je predmet ove tužbe šteta koja da je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku EC u razdoblju od 01.01.2021. do 30.9.2023., a koja šteta da prema Obračunu isplata od 2.11.2023. iznosi 3.655,85 eura, što da predstavlja 30% ukupno isplaćene invalidske mirovine u iznosu od 12.186,16 eura. Tužitelj da se radi naknade štete iz ove tužbe obratio tuženiku vansudskim odštetnim zahtjevom od 3. studenog 2023., a temeljem kojeg da tuženik nije platio dug. Slijedom navedenog, pozivajući se na čl. 161., 164. st.1. i 5., a u pogledu tijeka zateznih kamata čl. 165. st.3. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. br. 157/13, 33/15, 93/15, 151/14, 120/16, 115/18, 102/19 ), tužitelj da podnosi ovu tužbu. Tužitelj je zatražio donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 3.655,85 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 25.11.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se osporavaju u cijelosti tužba i tužbeni zahtjev kao neosnovani, kako osnov tako i visina, iz slijedećih razloga. Tuženik navodi da nije sporan nastanak štetnog događaja/prometne nezgode od dana 11.02.2011. godine kao ni aktivna i pasivna legitimacija. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužiteljevog regresnog potraživanja s osnove invalidske mirovine isplaćene u razdoblju od 1.1.2021. godine do 30.9.2023. godine, i to prvenstveno jer da je sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene pojedine isplate mirovina. Navedeni Zakon da u predmetnoj pravnoj stvari predstavlja lex specialis koji da uređuje odnose između stranaka budući da tuženik predstavlja osiguratelja po obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a s obzirom na utuženo razdoblje u ovom konkretnom slučaju od 1.1.2021. do 30.9.2023., odnosno na razdoblje u kojem je nastala šteta tužitelju isplatama invalidske mirovine, da valja primijeniti odredbe ZOOP-a, odnosno odredbe čl. 27. ZOOP-a. Prema odredbama čl. 27. st. 1.-3. ZOOP propisano da je kako je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, pri čemu da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a koji da se sukladno izričitoj zakonskoj odredbi određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Uzevši u obzir da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, to da ne postoji pravo tužitelja na povrat iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine jer da prethodno navedena razlika ne postoji s obzirom da je invalidska mirovina utvrđena rješenjem tužitelja jednaka invalidskoj mirovini koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.S obzirom da tužitelju isplatom utuženih iznosa nije nastala stvarna šteta u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, isti da nije ovlašten regresno potraživati iste budući da je obveza osiguratelja regulirana sklopljenim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i prethodno citiranim kogentnim zakonskim odredbama. Naprijed izneseno pravno stajalište potvrđeno da je i u sudskoj praksi parničnih sudova u Republici Hrvatskoj, a prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Slijedom naprijed navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovane.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da su navodi tuženika pravno neutemeljeni iz razloga koji da se nastavno navode. Tužitelj da potražuje od tuženika iznos od 3.655,85 eura na ime isplate invalidske mirovine za razdoblje od 1.2.2021. do 30.9.2023., sa zateznom kamatom tekućom od 25.11.2023. do isplate. Tužitelj da trpi štetu upravo radi posljedica predmetnog štetnog događaja (prometne nesreće koju da je skrivio osiguranik tuženika) zbog kojeg da je i posljedično došlo do priznavanja prava na invalidsku mirovinu.Tužitelj da je visinu svog tužbenog zahtjeva postavio sukladno izričitoj zakonskoj normi koja da tužitelju daje pravo da potražuje štetu za sve vrijeme isplate. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO (NN 157/13) i čl. 41. ZIDZOMO (NN 115/18) koja da je u primjeni od 01.01.2019.g. i kojom da se uređuje pravna osnova naknade štete, eksplicitno da se definira pitanje prava HZMO na naknadu štete prema trećim osobama, koja da glasi: „(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu 2) novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve
dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu“ … U odnosu na navode tuženika da je u ovoj pravnoj mjerodavan čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tužitelj ističe da je u ovoj pravnoj stvari potrebno primijeniti odredbe čl. 162. st.1. i 2.toč.1. Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. 157/13), jer da je predmet ovog spora regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13…115/18, primjena od 1.1.2014. - dalje u
tekstu ZMO) za razdoblje isplate mirovine od 1.2.2021. do 30.9.2023., a ne subrogacija iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, primjena od 1.1.2006. – dalje u tekstu ZOOP). Kod prava subrogacije i prava regresa potražuje da se iz različitih osnova. Kod subrogacije određena prava da prelaze sa jednog subjekta obveznog odnosa na drugi, dakle radi da se o izvedenom pravu, dok da je regres izvorno pravo na naknadu štete.Tužitelj da ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. ZOMO-a. Odredbe ZOMO-a da predstavljaju poseban propis kojim da je uređena materija naknade štete koju da tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok da ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu, te da se ne može odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima temeljem odredbi ZMO-a izravno pravo regresa od osiguravajućeg društva što da podrazumijeva i pravo na izravnu tužbu, što da je i ovdje slučaj. Direktni zahtjev odnosno direktna tužba da je pravo treće oštećene osobe kojoj je prouzročena šteta upotrebom motornog vozila da zahtjeva naknadu štete neposredno od osiguravatelja kod kojeg je osoba koja je odgovorna za štetu bila osigurana. Osiguranik osiguravatelja da ima ugovorni odnos sa svojim osiguravateljem temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju, dok da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje treća osoba. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štetu nastale trećim osobama ugovara da se kako bi se zaštitile treće oštećene strane. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima svojstvo treće osobe sukladno odredbama čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima kao i sukladno odredbama čl. 23. ZOOP-a. Tužitelj da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo na invalidsku mirovinu zbog invalidnosti nastale kao posljedice povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi. Da se ovdje radi o regresnoj odgovornosti iz ZMO-a a ne o subrogaciji iz ZOOP-a da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28.9.2021. koja da navodi: „ U ovom predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuju invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik.“ Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako da to zahtjeva tuženik, bila da bi da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako da su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj da ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Šteta, kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja da nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa da se shodno svemu
navedenom, u konkretnom slučaju za utvrđivanje osnove i visine štete za tužitelja, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju. Nadalje, ukoliko postoji konkurencija Zakona o mirovinskom osiguranju (N.N. broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/154, 120/16, 18/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 199/22) i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (N.N. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), tada da treba primijeniti kriterij ranijeg i kasnijeg zakona, pa po načelu lex posteror derogat legi priori za razdoblje nastanka štete koja da se ovom tužbom potražuje, da treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju. Takav stav zauzela da je i sudska praksa. Odredbom članka 27. stavak 1. do 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05), na koji da se poziva tuženik i koji da je u osnovnom tekstu stupio na snagu 1. lipnja 2006., bilo da je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a st. 2. propisano da je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok da se prema st. 3. razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredba članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZOOP-a (NN 76/2013) koji da je stupio na snagu 1. srpnja 2013., mijenjala da je citirani članak 27. na način da se iza stavka 4. dodaje stavak 5. koji da glasi: „ Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno
zdravstveno osiguranje“. Dakle, ta odredba da nije relevantna za rješenje ovog spora, jer da se ne radi o izvršavanju obveze tuženika prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja. Tužitelj ukazuje na sudsku praksu drugačiju od one na koju se poziva sud a prema kojoj da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19,84/21) i to odredbe članka 161.st.2.toč.1. prema kojima da šteta za tužitelja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; odredbe članka 164.st.1. prema kojima se naknada štete zahtjeva izravno od društva za
osiguranje kod kojega je vozilo osigurano od odgovornosti za štetu te odredbe članka 164.st.5. prema kojima su za utvrđivanje visine štete mjerodavne odredbe ZMO-a. Tužitelj navodi da posebno ukazuje na Rješenje Vrhovnog suda RH BROJ Revd 1177/2023 od 21.3.2023. kojim da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopušta revizija u odnosu na slijedeće pravno pitanje:
„1. Da li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO („Narodne novine“ 157/13) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. ZOOP-a („Narodne novine“ 151/05) „… uz obrazloženje da se radi o pravnom pitanju o kojem da sudska praksa viših sudova nije jedinstvena. Tužitelj navodi da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužitelj dalje navodi, pozivajući se na čl. 190. ZPP-a, da može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu ako je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka, stoga da, budući da je nakon utuženog razdoblja nastavio s isplatom invalidske mirovine osiguraniku EC. Navodi da dostavlja obračun isplate mirovinskih primanja, te ispis iz banke doznačenih mirovinskih primanja za razdoblje od 01.10.2023. do 30.11.2025., iz kojih da proizlazi da je u navedenom razdoblju isplaćena invalidska mirovina u iznosu od 12.495,85 eur. Tužitelj da za navedeno razdoblje potražuje iznos od 3.748,75 eur, što da predstavlja 30 % ukupno isplaćene invalidske mirovine, koji postotak invalidnosti da se odnosi na ovdje predmetnu prometnu nezgodu. Stoga da tužitelj povisuje tužbeni zahtjev za iznos od 3.748,75 eur. Slijedom navedenog, tužitelj da ustraje kod tužbe i svih navoda i dokaznih prijedloga. Tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku Uniqa osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13a, OIB 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623 iznos od 7.404,60 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 3.655,85 eur teče od 25.11.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na iznos od 3.748,75 eur teče od dana 06.02.2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: presliku zapisnika o očevidu PP Poreč od 11. veljače 2011. (4-8), nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 19. svibnja 2016. (9-14), nalaz i mišljenje Samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava od 27. svibnja 2016. (15-16), nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 10. travnja 2017. (17-22), rješenje HZMO-a, Područnog ureda u Puli-Pola, klasa: UP/I 141-02/15-01/03309853340, ur. broj: 341-13-05/3-15-20005 od 14. ožujka 2017. (25-26), obračun isplata od 02. studenog 2023. (29), obračun isplata od 16. prosinca 2025. (206), ispise iz banke podataka od 03. studenog 2023. i 06. veljače 2026. (30-46 i 208-220) i odštetni zahtjev s povratnicom (48-50). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđivanje odlučnih činjenica.
5. Među strankama je nesporno da se dana 11. veljače 2011. u mjestu Gradina, županijska cesta 5002, kod autobusnog stajališta uz južni rub kolnika, dogodila prometna nezgoda u kojoj je osiguranik tužitelja ĆC zadobio teške tjelesne ozljede. Nesporno je da je prometnu nesreću prouzročio osiguranik tuženika NC, upravljajući osobnim automobilom marke "Mercedes SLK 200 Kompressor", reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj 260201629.
Uvidom u rješenje HZMO-a, Područnog ureda u Puli-Pola, klasa: UP/I 141-02/15-01/03309853340, ur. broj: 341-13-05/3-15-20005 od 14. ožujka 2017. (dalje: rješenje tužitelja) je utvrđeno da je tim rješenjem osiguraniku tužitelja EC, kod kojega je zbog bolesti 70 % i ozljede na radu 30 %, nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti, priznato, počevši od 19. svibnja 2016., pravo na invalidsku mirovinu. To među strankama ni nije sporno.
Prema obrazloženju rješenja tuženika, rješenje tuženika je donijeto temeljem nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 19. svibnja 2016., nalaza i mišljenja samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, broj dnevnika: 92/2016, od 27. svibnja 2016. i nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 10. travnja 2017.
Nesporno je da po osnovu rješenja tužitelja, tužitelj još uvijek vrši isplate osiguraniku tužitelja EC.
Uvidom u obračun isplata od 02. studenog 2023. i ispise iz banke podataka od 03. studenog 2023. utvrđeno je da je tužitelj, za razdoblje od 01. siječnja 2021. do **.**.2023., EC, na ime invalidske mirovine, isplatio ukupno 12.186,16 eur, te da 30 % ovog isplaćenog iznosa iznosi 3.655,85 eur.
Uvidom u odštetni zahtjev od 13. studenog 2023. s povratnicom utvrđeno je da se tužitelj obratio tuženiku vansudskim odštetnim zahtjevom za isplatu iznosa od 3.655,85 eur u roku od 15 dana, koji zahtjev je tuženik primio 09. studenog 2023.
Uvidom u obračun isplata od 16. prosinca 2025. i ispise iz banke podataka od 06. veljače 2026. utvrđeno je da je tužitelj, za razdoblje od 01. listopada 2023. do **.**.2025., EC, na ime invalidske mirovine, isplatio ukupno 12.495,85 eur. 30 % ovog iznosa iznosi 3.748,75 eur.
Iz preslike zapisnika o očevidu PP Poreč od 11. veljače 2011., nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 19. svibnja 2016., nalaza i mišljenja Samostalnog sektora za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava od 27. svibnja 2016. i nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 10. travnja 2017., nisu utvrđene odlučne činjenice.
Za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno, u trenutku kada su izvršene uplate mirovine, u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 i dr., dalje: ZOOP).
Prema čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka stvarnom štetom u smislu st. 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji. Prema st. 3. istog članka razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
Dakle, tuženik bi bio dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu u vidu razmjernog iznosa mirovine pod pretpostavkom da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene oštećeniku rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) i invalidske mirovine koja bi oštećeniku bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
Invalidska mirovina koja je oštećeniku (za postotak invalidnosti od 30 %, na koji se i odnosi tužbeni zahtjev) utvrđena rješenjem HZMO-a je upravo invalidska mirovina zbog povrede na radu, pa ne može postojati razlika iz st. 3. čl. 27. ZOOP-a. Posljedično, ne postoji obveza tuženika da tužitelju naknadi stvarnu štetu u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećenika za utuženi period.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
6. Tuženik je zatražio naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 26. veljače 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 100,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 500,00 eur.
Tuženiku, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zakonske zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 04. ožujka 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
