Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-912/2019-59

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Malović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, (kao pravnog sljednika Societe Generale-Splitska banka d.d.) kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 28. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 04. ožujka 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetni su u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48008/07 od 19.04.2007.g. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Slavke Marković iz Bjelovara, dana 19.04.2007.g.pod brojem ovjere OV-2843/07 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika i to čl.5 istog Ugovora u dijelu u kojem je navedeno kako nominalna kamatna stopa iznosi 5,20%, promjenjiva, te u dijelu čl. 11.st.1. u kojem stoji da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom tuženika, kao i dijela čl.11.st.2. iz koje proizlazi kako kod izmjene redovne kamatne stope Kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta otplate kredita i u dijelu odredbe iz čl. 2.st.3. sve obveze iz ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti CHF, st.4. sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora /prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja ako ugovorom nije drukčije određeno, st.5. korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute ugovora, st.6. korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK, čl. 10 pod d) st.1. u kojoj je ugovorena i valutna klauzula vezana na CHF i to na način da su mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da isplati tužitelju MR iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.239,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od 01. listopada 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da isplati tužitelju MR iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.623,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od 01. listopada 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.235,96 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od 04. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 3.235,96 eura do zatraženog iznosa od 3.605,39 eura, odnosno za iznos od 369,43 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od 04. ožujka 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao pravni sljednik kreditora Societe Generale-Splitske banke d.d. sklopili dana 19. travnja 2007. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48008/07 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Slavke Marković iz Bjelovara, dana 19. travnja 2007. pod brojem OV-2843/07. Člankom 2. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 49.084,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 240 mjeseci i to na način da se otplaćuje u 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 330,77 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 334,07 CHF, prema otplatnom planu. Istim Ugovorom određeno je da će tužitelj tuženiku plaćati redovnu kamatu koja je iznosila 5,20 % te je u čl. 5. navedeno kako je redovna kamatna stopa (nominalna) ugovorena kao godišnja, promjenjiva, te iz čl. 11. st. 1. proizlazi kako se ista utvrđuje Odlukom tuženika. Iz čl. 11. st. 2. proizlazi kako se kod izmjene redovne kamatne stope tuženik obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta otplate kredita. U čl. 5. Ugovora ugovorena je i valutna klauzula vezana na CHF, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnima stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženim, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.

Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Osim navedene presude, tužitelj navodi i presude koje smatra relevantnima i koje govore u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva i to presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 i Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2015, U-III-2536 /15, U-III-2547 /15, U-III-2565 /15, U-III-2603 /15, U-III-2604

/15, U-III-2605 /15. Tužitelj se poziva i na odluku Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019.

1.1. Tužitelj je s tuženikom dana 24. veljače 2016. sklopio Dodatak (Aneks) Ugovor o kreditu. Iz dostupne dokumentacije razvidno je da je tuženik tužitelju utvrdio da postoji pretplata prije konverzije u iznosu od 20.965,14 kuna, stoga navedeni iznos nije ni utužen, ne odnosi se na pretplaćene kamate niti je istim sanirana šteta tužitelja. Konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Slijedom toga tužitelj ovom tužbom traži restituciju onog dijela novčane tražbine koji je tužitelj preplatio, a tuženik stekao bez osnove radi ništetnosti odluka tuženika o promjeni kamatne stope i ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 48.638,70 kn za razdoblje od 10. svibnja 2007 do 19. listopada 2015., time da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je istakao prigovor zastare potraživanja. Nadalje tuženik obrazlaže kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet te posebno ističe kako je u svakom pojedinom sporu potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik navodi kako je tužitelj sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu od 24. veljače 2016. te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom u CHF valutnu klauzulu od 23. veljače 2016. prihvatio ponudu tuženika odnosno izračun konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) .

Tuženik se očituje i u odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak ističući kako Presuda VTS donesena u parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. U bitnome obrazlaže kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga smatra kako ista ne može ni biti predmetom ocjene poštenosti. Odredbe su jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima. Smatra kako tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik ukazuje kako, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Tuženik se detaljno očituje i na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U bitnome navodi kako ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač te kako materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Također ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, a njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati.

Tuženik prigovara i postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.

Tuženik dodatno, u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev, ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 20.965,14 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od 23. veljače 2016. te donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljevih i tuženikovih uzajamnih potraživanja.

3. Podneskom zaprimljenim 27. siječnja 2020. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu i korigirao tužbeni zahtjev u toč. XI. na ispravan iznos od 48.638,70 kn navodeći kako je došlo do nenamjerne pogreške u pisanju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 48.638,70 kn, odnosno 6.455,46 eura na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 19. travnja 2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

4.1. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, podneskom zaprimljenim 25. lipnja 2025. na način da tužitelj od tuženika potražuje na ime preplaćenih kamata i promjene tečaja iznos od 5.899,59 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te na ime uvećanja glavnice nakon konverzije iznos od 1.623,88 eur, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 01. listopada 2015. pa do isplate.

4.1. Dakle, tužitelj je nakon dostavljenog nalaza i mišljenja preinačio tužbu povećavši tužbeni zahtjev, a ovaj sud je preinaku dopustio, jer je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi pa je stoga bilo potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem, jer ni tužitelj ni sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. U takvoj situaciji zabrana preinačenja tužbe značila bi organičenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti niti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući da je riječ o istom zahtjevu.

4.2. Također i člankom 190 st. 2. ZPP-a propisano je kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

5. Među strankama nije sporno da su dana 19. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao pravni sljednik kreditora Societe Generale-Splitske banke d.d. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48008/07. Ugovorom je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit za adaptaciju u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 49.084,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Nije sporno ni da su stranke 24. veljače 2016. sklopile Dodatak (Aneks) Ugovoru o kreditu br. 48008/07 s sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

6. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare te osnovanost prigovora prijeboja tuženika.

7. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48008/07 od 19. travnja 2007. (list 13-23), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 48008/07 (list 24-29), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 48008/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 19. travnja 2007. (list 30-34), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 260021 (list 35-37), Izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] izdan od Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Koprivnici (list 38), Pregled povijesnih vrijednosti EURIBOR-a i ogledni primjer kredita s indeksiranom kamatnom stopom (list 39-40), Pregled prometa po kreditu za razdoblje od 01. travnja 2007. do 30. studenog 2018. (list 41-61), Pregled prometa po kreditu za razdoblje od 01. ožujka 2006. do 30. studenog 2018. (list 62-65), Pregled prometa po kreditu za razdoblje od 01. travnja 2007. do 30. prosinca 2018. (list 66- 77), Pregled prometa po kreditu za razdoblje od 24. veljače 2016. do 29. svibnja 2019. (list 78-80), Pregled prometa po kreditu za razdoblje od 01. travnja 2007. do 30. studenog 2018. (list 81-101), Obavijest o stanju kredita na dan 31. prosinca 2018. (list 102), Obavijest o promjeni kamatne stope od 07. siječnja 2001. (list 103), Obavijest o promjeni kamatne stope od 20. prosinca 2013. (list 104), Obavijest o promjeni kamatne stope od 04. srpnja 2016. (list 105), Obavijest o promjeni kamatne stope od 16. siječnja 2017. (list 106), Obavijest o promjeni kamatne stope od 03. srpnja 2017. (list 107), Izvod po kreditu od 29. siječnja 2018. (list 108-109), Obavijest o promjeni kamatne stope od 19. siječnja 2018. (list 110), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 111), Potvrda o prihvaćanju ponude za konverziju (list 112), Reviziju 6. tuženika (list 135-136), Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu (list 160-168), Prijepis knjigovodstvene kartice (list 182-183), Ispis prometa po računu tužitelja (list 184- 187), ), Izvod po kreditu za razdoblje od 1.3.2016. do 30.11.2018. (list 188-191), ), Izvod po kreditu za razdoblje od 1.4.2007. do 30.11.2018. (list 192-212), Otplatni plan od 12.02.2020. za kredit broj 260021 (list 213-218), Otplatni plan od 12.02.2020. za kredit broj 030565 (list 219-224), Opći uvjeti poslovanja za Societe Generale-Splitska banka d.d. (list 225-241), Konto kartica (list 242-249), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 48008/07 (list 250-255).

8. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja MR kao stranke (list 265-267).

9. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković, dipl.oec., koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 292-320).

10. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

11. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

12. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj broj 48008/07 proizlazi kako su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, DR kao sudužnik i pravni prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor i predlagatelj osiguranja dana 19. travnja 2007. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Slavke Marković iz Bjelovara, dana 19. travnja 2007. pod brojem OV-2843/07. Člankom 2. Ugovora o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 49.084,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 240 mjeseci i to na način da se otplaćuje u 239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 330,77 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 334,07 CHF. Ugovorena je redovna kamatu u visini od 5,20 % koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

13. Uvidom u Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 48008/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 24. veljače 2016. utvrđeno je kako su isti sklopili proizlazi kako su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita, DR kao sudužnik i pravni prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor. Predmetnim Dodatkom se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora o kreditu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK (NN 102/15). Mijenjaju se članci 5.1., 6., 9.1.1,10. i 11. Ugovora o kreditu. Ovim Dodatkom izvršena je konverzija kredita iz valute CHF u EUR. Dodatak je solemniziran po javnom bilježniku Mariu Franjiću iz Bjelovara, pod brojem OV- 447/2016, dana 24. veljače 2016.

14. Iz Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 48008/07 proizlazi kako je iznos kredita 49.084,00 CHF, a otplata istog je u 240 anuiteta. Redovna rata kredita trebala je iznositi 330,77 CHF, dok je jedino zadnja rata kredita trebala iznositi 334,07 CHF. Nominalna kamatna stopa iznosi 5,20%, promjenjiva.

15. Iz priloženih Pregleda prometa po kreditu vidljiva je dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

16. Tužitelj MR, saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je početkom 2007. dogovarao sa Splitskom bankom d.d. (sada OTP banka d.d.) realizaciju kredita, te je početkom 2007. imao s djelatnikom tuženika dogovor koji je bio usmeni da će kod nje podići kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 EUR-a na rok od 20 godina i to u svrhu adaptacije kuće. Predlagao je sklapanje ugovora o kreditu u stranoj valuti, no rekli su mu da je moguće sklapanje ugovora jedino u kunskoj protuvrijednosti strane valute i to EUR-a ili švicarski franak. Iako su već usmeno dogovorili sklapanje ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti EUR-a, nakon što je sva potrebna dokumentacija za sklapanje ugovora o kreditu prikupljena, njemu je službenik u banci kod tužene predložio da ugovor sklopi u kunskoj protuvrijednosti CHF jer da je kamatna stopa na kredite u CHF manja i to ili za 0,5% ili za 2% od kamatne stope na kredite u EUR-ima, te da je kredit jednako siguran neovisno o tome sklopi li se s valutnom klauzulom EUR-a ili CHF.

Ne sjeća se kad je to bilo, no tužena mu je poslala pisani prijedlog za sklapanjem ugovora o konverziji na način da mu se valutna klauzula iz CHF promjeni u valutnu klauzulu u EUR-ima na što je on i pristao i taj ugovor i potpisao. Do sklapanja toga ugovora tužena je napravila i obračun prema kojemu je bio u preplati do dana obračuna, no ne zna s kojim danom je obračun izvršen u iznosu od oko 20.000,00 kn, no njemu taj novac nikada nije isplaćen, a ne sjeća se je li korišten za otplate rata kredita nakon konverzije. Ističe da sa tuženom nije bilo nikakvih pregovora oko visine i promjene visine kamatne stope niti tečaja valute, što je banka ponudila on je na to pristao, a i tekst ugovora o kreditu i o konverziji pripremila je banka. U banci mu nitko nije obrazložio niti rekao kada će se ni temeljem kojih kriterija mijenjati bilo tečaj valute bilo visina kamatne stope.

Ugovor je bio tipski sačinjen od banke i o njemu nije mogao pregovarati. Nije bio svjestan rizika sklapanja takvog ugovora, jer da je to znao, vjerojatno ga ne bi nikada ni podigao.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marinele Vuković zaprimljenog 14. svibnja 2025. proizlazi kako je vještačenjem utvrđena visina potraživanja tužitelja prema tuženiku polazeći od Ugovora o kreditu broj 48008/07 od 19.04.2007. godine, a na ime više plaćenih kamata i preplaćenih anuiteta radi valutne klauzule, a uzimajući u obzir i Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 48008/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 24. veljače 2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR) utvrđeni su efekti konverzije – uvećanje glavnice kredita u konverziji.

Preplata tužitelja nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 4.861,04 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Preplata tužitelja nastala kao razlika između kamate koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa (5,20%) i stvarno plaćenih kamata iznosi ukupno 1.038,55 €. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 5.899,59 EUR.

Dodatno, zasebno su iskazane i negativne razlike te je utvrđeno kako zbroj tzv. negativnih razlika u tečaju (primjena nižeg tečaja CHF od onog koji je bio važeći na dan isplate kredita) iznosi 32,38 € (pojedina razdoblja od lipnja 2007. godine do rujna 2008. godine), dok zbroj tzv. negativnih razlika u kamatnoj stopi (razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope) iznosi 561,58 € (razdoblja od veljače 2014. godine do rujna 2015. godine), a do koje razlike je došlo promjenom kamatne stope na 3,23% i to intervencijom zakonodavca čime je kamatna stopa fiksirana za stambene kredite.

Pitanje prijeboja tzv. negativnih razlika predstavlja pravno pitanje te se izvršava isključivo prema nalogu suda.

Uvećanje glavnice prilikom izračuna efekta konverzije iznosi 1.623,88 EUR. Naime, prilikom izračuna efekata konverzije tuženik (kreditor) nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 1.623,88 €.

18. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

19. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

20. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

21. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je dan stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te je isti u skladu sa pravilima struke.

21.1. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

22. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

23. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

24. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

26. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne, kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

26. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

27. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

28. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

29. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

30. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

31. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

32. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 24. veljače 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

33. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba/ tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

34. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koja se i tužitelj pozvao. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredaba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

35. Sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora tuženik nije tužitelju vratio preplaćene iznose s osnova pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora, već je ponudom istog postupio po odredbama ZID ZPK/15, odnosno odredbama članka 19.b, 19.c, 19.d i 19.e ZID ZPK/15.

36. Potpisivanje Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući se ni odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same jednostrano mijenjale kamatne stope i sa korisnicima kredita nisu pregovarale o valutnoj klauzuli na koju tužitelj nije imao utjecaj. Razlog donošenja ZID ZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti euro.

37. Ujedno, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu te da nijedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj se sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu od 24. veljače 2016. nije odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

38. Uslijed navedenog, po ocjeni ovog suda, činjenicom da su stranke sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu 24. veljače 2016. prema odredbama ZID ZPK/15, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 19. travnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je time tužitelj izgubilo pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je intencija donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u eurima.

39. Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on osporava pravo tužitelju na isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, navodeći da je među strankama koje su prihvatile konverziju nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, to stoga jer tužitelj kao korisnik kredita u CHF se nije mogao u momentu sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu nagoditi u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, jer mu u tom momentu nisu od strane tuženika date sve informacije o nepoštenim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu da je odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek nakon tri godine nakon sklapanja Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, pa potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom osnovnom Ugovoru da bi se mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/2018 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., pa protivno žalbenim navodima tuženika presuda nije protivna pravnom shvaćanju Suda Europske unije.

40. Ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje proizlazi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

41. Slijedom svega navedenog ovaj sud je stajališta da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka i utvrdio da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

42. Presudom suda EU C118/17 (slučaj M) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj: Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

43. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

44. Iz navedenog proizlazi i pravo tužitelja zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, ali i pravo tuženika za uvažavanjem onog dijela preplate koji je priznat u konverziji.

Nadalje, i sam tužitelj u tužbi navodi kako je iz dostupne dokumentacije razvidno da je tuženik tužitelju utvrdio da postoji pretplata prije konverzije u iznosu od 20.965,14 kuna, stoga navedeni iznos nije ni utužen, no ne odnosi se na pretplaćene kamate, niti je istim sanirana šteta tužitelja. Kasnije tužitelj u podnesku zaprimljenom 27. siječnja 2020. navodi kako je prigovor tuženika istaknut radi prijeboja neosnovan i nezakonit, te budući da je tuženik išao za time da istakne prigovor postojanja svoje tražbine koju bi prebio sa tražbinom tužitelja, znači da je time ujedno priznao postojanje tražbine tužitelja.

45. Sud je prihvatio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja izrađen prema izračunu vještaka, kako je to navedeno u toč. II. izreke presude, ali je utvrdio i postojanje tražbine tuženika s osnove preplate priznate tužitelju u konverziji u iznosu od 20.965,14 kn (što sada iznosi 2.782,55 eura) uvećano za zatezne kamate tekuće od 23. veljače 2016., odnosno prihvatio i prigovor radi prijeboja tuženika iznesen u odgovoru na tužbu, kako je to navedeno u toč. III. izreke presude. Budući da sud ne raspolaže stručnim znanjem da bi sam izvršio prijeboj takvih tražbina, naložio je vještaku dopunsko vještačenje na okolnost utvrđivanja iznosa preplate priznatog u konverziji te prebijanje istog.

46. Vještak je u dopuni nalaza i mišljenja utvrdio kako je Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu br. 48008/07 od 24.02.2016. godine, odnosno Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanim za CHF valutnu klauzulu od 23. veljače 2016. godine, utvrđena preplata u iznosu od 20.965,14 kuna / 2.782,55 € te da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Zakonska zatezna kamata za utvrđene preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule uz povećani tečaj do dana 30.09.2015. godine utvrđena je u iznosu 15.995,10 kn / 2.122,91 €.

Potraživanje tužitelja predstavlja preplatu tužitelja nastalu po valutnoj klauzuli kao razliku između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 4.861,04 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 5.899,59 EUR.

Vještak je zasebno iskazao i negativne razlike te utvrdio da ista u tečaju (primjena nižeg tečaja CHF od onog koji je bio važeći na dan isplate kredita) iznosi 32,38 € (pojedina razdoblja od lipnja 2007. godine do rujna 2008. godine) a u kamatnoj stopi (razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope) iznosi 561,58 € (razdoblja od veljače 2014. godine do rujna 2015. godine), a do koje razlike je došlo promjenom kamatne stope na 3,23% i to intervencijom zakonodavca čime je kamatna stopa fiksirana za stambene kredite.

Prilikom izračuna efekata konverzije tuženik (kreditor) nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj na dan 30.09.2015. godine zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 1.623,88 €.

Nakon izvršenog uračunavanja preplate priznate u konverziji (uz primjenu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima koji definira uračunavanje kamata i troškova - ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica), potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. do isplate iznosi 5.239,91 €. Nastavno na izračun, izvršenom konverzijom (sklapanjem Dodatka ugovoru) tužitelj nije u cijelosti obeštećen; preplatom priznatom u konverziji prebija se zakonska zatezna kamata izračunata na ukupno preplaćene iznose po obje osnove, zaključno do dana 30. rujna 2015. godine, odnosno do dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i tek djelomično potraživanje na ime glavnice (koju čime preplaćeni iznosi po osnovi tečajnih razlika (valutne klauzule u CHF) i promjenjive kamatne stope).

U konačnici, uračunavanjem preplate priznate u konverziji potraživanje na ime ukupno preplaćenih anuiteta, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. godine do isplate, iznosi 5.239,91 €, dok uvećanje glavnice nakon konverzije iznosi 1.623,88 €.

47. Podneskom zaprimljenim 14. siječnja 2026. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu s dostavljenom dopunom nalaza i mišljenja vještaka, a kojim je izvršen prijeboj potraživanja tužitelja i tuženika, tako da tužitelj nakon izvršenog prebijanja potražuje iznos od ukupno 6.863,79 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, od čega iznos od 5.239,91 eura na ime preplaćenih kamata i promjene tečaja, a iznos od 1.623,88 eura na ime uvećanja glavnice nakon konverzije.

48. Na glavnoj raspravi održanoj 27. ožujka 2025. tuženik je predložio da vještak prilikom izračuna iskaže i negativne razlike u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja.

49. Ovakav prigovor prijeboja tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sud nije prihvatio. Prije svega, valja naznačiti kako je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prijeboja samo u odnosu na preplatu tužitelja priznatu u konverziji, dok nigdje nije izričito istakao prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, ni prije zaključenja prethodnog postupka, a ni kasnije. Sve i da jest, isti bi bio neosnovan. Naime, iako u ugovorima s valutnom klauzulom vezanom uz CHF postoje periodi kada je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, za istaknuti je kako potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove. Tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari. Naime, učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga, odnosno kada su iste međusobno suprotstavljene/konfrontirane, a jedna od pretpostavki je i njezina dospjelost. Tražbina ovdje tuženoga, s osnova nižeg tečaja, dospjela je tek pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018.g. jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantni među strankama, prema postojećoj praksi. Do tada je tražbina, s obzirom na godine iz kojih datira, već zastarjela, pa prijeboj ni ne može nastati sukladno odredbi čl. 198. ZOO. To stoga što je zastara na tražbinu kreditora s osnova nižeg tečaja cijelo vrijeme tekla do donošenja kolektivne presude i kasnije, pa ona nije za kreditore prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Osim toga, za nepoštenosti navedene odredbe odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja sporne odredbe. Čak ako bi se uzelo u obzir da je kreditor naplatio dospjeli anuitet u manjem iznosu nego je trebao, svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine, pa je i u tome smislu nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora. Tuženik je navedeni prigovor radi prebijanja istaknuo u tijeku ovog postupka, u odgovoru na tužbu od 05. rujna 2019. Zaključno, obzirom da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, pa time niti tražbinu tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, navedena tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe članka 323. ZOO-a. Osim navedenog odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, da je odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a imajući u vidu da tuženik nije pregovarao sa tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF, u konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika.

50. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. Tužba u ovom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019. pa nije protekao rok zastare od pet godina. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. prekinuta je zastara u odnosu na valutnu klauzulu uz švicarski franak, pa obzirom da je tužitelj tužbu podnio 11. lipnja 2019. u tom trenutku nije protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO- a.

51. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik Ugovorom o kreditu broj: 48008/07 koji je zaključio sa tužiteljem dana 19. travnja 2007., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

52. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose kako je to utvrdio stalni sudski vještak u svojoj dopuni nalaza i mišljenja, a koji čine razliku utvrđene preplate tužitelja umanjenu za iznos preplate priznate tužitelju u konverziji te razliku glavnice nastale u konverziji, sve uvećano za zakonske zatezne kamate od obračuna konverzije do isplate.

52.1. Sud je odbio tuženika za zatražene kamate s osnove iznosa priznatog tužiteljici u konverziji budući se radi o iznosu koji je prebijen, a ne koji je isplaćen ili koji tek treba isplatiti, odnosno taj iznos od 2.782,55 eura, umanjen je od ukupnog potraživanja tužitelja, tako da je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 6.863,79 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to opisano u toč. II. i III. izreke presude.

53. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

54. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a.

55. Tužitelj je potraživao trošak postupka u iznosu od 3.605,39 eura, uvećano za zakonske kamate od presuđenja do isplate.

Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. Toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), sastava podneska od 06. rujna 2019., u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, troška sastava podneska od 23. siječnja 2020. u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu od 13. studenog 2019. u iznosu od 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, troška zastupanja na ročištima od 07. veljače 2020., 25. studenog 2020., 27. ožujka 2025. i 01. listopada 2025, svako u iznosu od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, troška sastava podneska od 25. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troška sastava podnesaka od 25. srpnja 2025. i 05. rujna 2025. svaki u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, sve uvećano za pripadajući PDV sukladno Tbr. 46 Tarife kao i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 110,96 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23, dalje ZSP), što ukupno daje iznos od 2.735,96 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura. Tužitelju dakle pripada iznos od sveukupno 3.235,96 eura, kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude.

55.1. Sud tužitelju nije priznao trošak zastupanja na ročištu od 13. studenog 2019. sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife budući je na istom odgođeno pripremno ročište. Sud nije priznao zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 99,54 eura, budući tužitelj na isto nije pristupio. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu budući su 20. svibnja 2023., stupile na snagu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 dalje: ZIDZPP/23), kojima je izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23), a kojom su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga tužitelj više nije obveznik plaćanja iste, a sve kako je navedeno u toč. V. izreke presude.

56. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

57. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 04. ožujka 2026.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 04. ožujka 2026.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte