REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-353/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužiteljice FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupana po opunomoćenici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice i opunomoćenika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 4. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250 - 61000062536/2006, sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika 26. travnja 2006., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 864,52 eura (osamsto šezdeset četiri eura i pedeset dva centa) na ime naplaćene jednokratne naknade s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 10. svibnja 2006. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 946,32 eura (devetsto četrdeset šest eura i trideset dva centa) sa zateznim kamatama tekućim od 4. ožujka 2026. po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je **.**.2006., VČ, inače pokojni suprug odnosno pravni prednik ovdje tužiteljice, s tuženikom u njegovoj poslovnici u [adresa] sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-61000062536/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor predniku tužiteljice kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita.

1.1. Ističe kako je člankom 7. stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao prednika tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,5% iznosa kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s prednikom tužiteljice, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju prednik tužiteljice nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Naime, prilikom korištenja kredita 9. svibnja 2006., tuženik je od iznosa kredita predniku tužiteljice naplatio na ime naknade iznos od 6.513,73 kuna, a što u kunskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 864,52 eura. Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

1.3. Ukazuje da prednik tužiteljice ne samo da o toj naknadi nije mogao pregovarati, već on nije bio niti informiran na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke.

1.4. Okolnost da predniku tužiteljice banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP/03, i ništetna prema odredbi čl.87. st.1. ZZP/03 koja glasi: “Nepoštena ugovorna odredba je ništava.”, kao i prema odredbi članka 296. stavak 1. ZOO-a, koja glasi: “Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača”.

1.5. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP/03, odnosno odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: Rev 673/23 od 13. veljače 2024. i dr., jasno se da zaključiti da je tuženik obvezivanjem prednika tužiteljice na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupao nepošteno i time prednika tužiteljice, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega tužiteljica smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 323. i 1111. u svezi članka 1115. ZOO-a. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da je njegov prednik 26. travnja 2006. sklopio s VČ Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 61000062536/2006 za iznos od 93.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita. Ističe prigovor zastare, protivi se izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju kondemnatornog zahtjeva ističe i nedostatak aktive legitimacije tužiteljice obzirom tužiteljica ne dostavlja dokaz da bi bila nasljednikom iza korisnika kredita, odnosno da bi tražbina po predmetnom kreditu bila navedena u rješenju o nasljeđivanju.

2.1. Ukazuje da slijedom činjenice što je tužba podnesena 24. listopada 2025., tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu na temelju stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 24. listopada 2020., nastupila zastara potraživanja. Dodatno, ističe da osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno odredbi članka 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare.

2.2. Tuženik smatra da su korisnik kredita i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: korisnik kredita se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da korisnik kredita jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

2.3. Tuženik nadalje ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno.

2.3. Tuženik ističe da prigovara da bi korisnik kredita imao status potrošača, dok to i ne dokaže. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao. Zaključno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Davida Crnova od 26. studenog 2015., poslovni broj: O-5589/2015, UPP-OS-205/15 (list 5-6 spisa), dopis tuženika od 9. lipnja 2025. (list 7-8 spisa), Ugovor o kreditu od 26. travnja 2006., broj: 5140030250- 61000062536/2006 (list 9-20 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 21-198 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. veljače 2024., poslovni broj: Rev 673/2023-2 (list 199-203 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 224-277 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 20. siječnja 2026. (list 285-314 spisa) te je saslušana tužiteljica.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik već u odgovoru na tužbu učinio nespornim da je prilikom isplate kredita naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 6.513,73 kuna odnosno 864,52 eura (točka 2. odgovora na tužbu – list 211 spisa).

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 13. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 864,52 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužiteljica suviše visoko odredila predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 864,52 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 864,52 eura, a koji iznos je prednik tužiteljice isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Opetovano valja ukazati kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je prednik tužiteljice s tuženikom 26. travnja 2006. sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj: 5140030250-61000062536/2006.

9. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, valja ukazati kako je čitanjem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Davida Crnova od 26. studenog 2015., poslovni broj: O-5589/2015, UPP-OS-205/15 sa lista 5-6 spisa utvrđeno da je pok. VČ preminuo **.**.2015. te da je istog naslijedila FČ, ovdje tužiteljica, time i u pogledu svih prava i obveza iz ugovornog odnosa njezinog prednika i ovdje tuženika.

10. Iz dopisa tuženika od 9. lipnja 2025. sa lista 7 spisa proizlazi da je naknada za obradu kredita broj: 5140030250-61000062536/2006 naplaćena 9. svibnja 2006. u iznosu od 6.513,73 kuna / 864,52 eura.

10.1. Iz Ugovora o kreditu, broj: 5140030250-61000062536/2006 proizlazi da je odredbom članka 7. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bila nazočna u trenutku kada je njen pok. suprug realizirao predmetni ugovor o kreditu s tuženikom. Pok. suprug nije joj rekao da su mu djelatnici banke obrazložili odredbe predmetnog ugovora, a samim time i zašto se plaća naknada za obavljanje bankarskih usluga, već da mu je ugovor o kreditu predočen po sistemu "uzmi ili ostavi". Sjećam se da je njenom suprugu djelatnik banke ponudio ugovor o kreditu u valuti CHF upravo iz razloga jer mu je prezentirano da je takav ugovor u toj valuti u to vrijeme najpovoljniji, a primao je i mirovinu kod tuženika odnosno imao je povjerenja u tuženika slijedom činjenice što je bio njihov dugogodišnji klijent.

11.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da prednik tužiteljice nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao predniku tužiteljice obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi prednik tužiteljice pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Ovdje valja ukazati kako nije sporno da tužiteljica nije bila stranka predmetnog Ugovora o kreditu te da nije bila nazočna potpisivanju samog Ugovora. Međutim, njen iskaz potvrđuje već mnogobrojnu sudsku praksu i stavove sudova kako su Ugovori o kreditu u valuti CHF već bili unaprijed formulirani i ponuđeni potrošačima po ključu "uzmi ili ostavi".

13. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, predniku tužiteljice nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer prednik tužiteljice nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, predniku tužiteljice nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za njega bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je njenom pok. suprugu ponuđeno da pregovara.

15.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s prednikom tužiteljice o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi prednik tužiteljice neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

17. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da prednik tužiteljice kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, predniku tužiteljice nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer prednik tužiteljice nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za prednika tužiteljice bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-61000062536/2006 sklopljenog 26. travnja 2006. između prednika tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“, te da je sukladno članku 81. i 87. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. Budući da je predmetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 9. svibnja 2006. u iznosu od 864,52 eura.

20. Na iznos od 864,52 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 9. svibnja 2006. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 10. svibnja 2006. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

22.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 13. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 864,52 eura, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4. obrazloženja).

23. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 13. veljače 2026. i 3. ožujka 2026. u visini od 150,00 eura za svako ročište, trošak sastava podneska od 20. siječnja 2026. u visini od 150,00 eura te pristupa ročištu za objavu presude u visini od 75,00 eura, što je ukupno 675,00 eura, odnosno 843,75 eura s PDV-om.

23.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,19 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 68,38 eura što sveukupno iznosi 946,32 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 4. ožujka 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

23.2. Pogrešno tužiteljica potražuje trošak za svaku radnju u visini od 100 bodova. Naime, pravilnom primjenom Tarife, ukoliko je vrijednost predmeta spora između 664,01 eura i 1.327,00 eura, odvjetniku za svaku radnju pripada nagrada u visini od 75 bodova.

23.3. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. i IV. izreke.

24. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 4. ožujka 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužiteljice

2. Opunomoćeniku tuženika