Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-121/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Ivane Madunić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Župić & partneri d.o.o., Zagreb, Budmanijeva 1, radi isplate , odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7759/2021-28 od 16. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 03. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7759/2021-28 od 16. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 50.154,32 kn uz pripadajuću kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povratom iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine osiguranice tužitelja AP uzrokovane prometnom nesrećom, za koju je odgovorna tuženikova osiguranica.

6. Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud utvrdio je, a što između stranka nije ni sporno:

- da se dana 26. kolovoza 1991., dogodila prometna nesreća.,

-da je istu skrivila tuženikova osiguranica NP upravljajući motornim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] pa je stoga za navedenu nesreću NP proglašena krivom rješenjem Gradskog suca za prekršaje br. S-27-26971/91 od 4. veljače 1992

- da je uvidom u tužiteljevo pravomoćno rješenje, broj: IN-658563, od 5. kolovoza 1993. (list 6 i 7), razvidno da je tužiteljevoj osiguranici AP od 17. lipnja 1993. priznato pravo na invalidsku mirovinu, invalidnost koja je uzrokovana štetnim događajem 40%.

-da je uvidom u presudu na temelju priznanja ovoga prvostupanjskog suda posl. br. Pn-4547/94 od 4. veljače 2000. (list 8 i 9), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-8842/11-3 od 22. kolovoza 2014. (list 10-12), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1178/12 od 20. ožujka 2014. (list 13- 17) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5629/2019-2 od 16. ožujka 2020. (list 19-22), razvidno da je tužitelj protiv tuženika po istom štetnom događaju i između istih stranaka za prethodna razdoblja vodio sporove radi naknade štete nastale isplatama invalidske mirovine, a koji su završeni presudama u korist tužitelja.

-da je uvidom u tužiteljev obračun isplata od 30. listopada 2020. (list 23) i tužiteljev dopis, od 4. studenoga 2020., upućen tuženiku (list 24 i 25), razvidno da je za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. listopada 2020. tužitelj s osnove invalidske mirovine ukupno isplatio AP iznos 125.385,80 HRK, a budući da štetni događaj utječe na ukupnu invalidnost s 40%, to tužitelj na ime naknade štete zahtijeva iznos 50.154,32 HRK.

-da je tužitelj u mirnom postupku pokušao namiriti štetu te je 4. studenoga 2020. uputio tuženiku odštetni zahtjev za naknadu štete, pa iako je zahtjev tuženik primio, isti je odbio podmiriti dug.

7. U konkretnom slučaju tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 160. u svezi članka 161. stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj102/98 – u daljnjem tekstu: ZOMO) kao izvornog prava na naknadu štete u slučajevima iz odredbe članka 161. istog Zakona.

8. Tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOOP).

9. Prvostupanjski je sud naveo da je prema odredbi članka 27. stavku 1. ZOOP-a, tuženik obavezan tužitelju koji obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obaveza preuzetih ugovorom o osiguranju što znači svaku stvarnu štetu koju tužitelj trpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obavezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obaveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika – stvarnog štetnika. (Takvo shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Rev-x 388/2018 od 25.08.2020., Rev 5292/2019 od 16.06.2020., Rev-1354/2016 od 18.05.2021.,).

10. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je za odluku u ovom sporu koji je pokrenuo tužitelj protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine mjerodavan ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme njezina nastanka, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nesreće (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama poslovni broj Rev-264/2022, Rev-555/2022.).

10.1. Naime, u utuženom razdoblju bio je na snazi ZOMO-u koji odredbom članka 161. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana dugovanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja, a stavkom 2. propisuje da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, pri čemu sukladno odredbi članka 194. stavak 1. naplatu može tražiti i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici osigurani od odgovornosti za štetu. Prema odredbi članka 165. stavak 3. ZOMO-a za svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određene zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon proteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Na navedenim pravnim osnovama temelji se tužbeni zahtjev.

11. Odredbom članka 27. ZOOP-a (na koji se poziva tuženik) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), time da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjernim iznosima mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđenje rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

12. Tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a, a u konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti određena je ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovom slučaju ZOOP-u. Stoga je suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno prvostupanjski sud zaključio da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja", a ne prema citiranim odredbama ZOMO-a.

13. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da postoji razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), i zaključio da tužitelj nije pretrpio štetu u utuženom iznosu.

14. Pravilno je prvostupanjski sud donio i odluku o troškovima postupka primjenjujući odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.), a koju odluku ni tužitelj posebnim žalbenim razlozima ne pobija.

15. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu 03. ožujka 2026

Predsjednica vijeća

Andrea Boras-Ivanišević