Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2251/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5191/2022-34 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5191/2022-34 od 24. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. -IV., VI.-VIII.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. 31653, sklopljenog 13. kolovoza 2008. između tuženika kao davatelja leasinga i tužitelja kao primatelja leasinga, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojom je određen iznos leasinga od 20.975,24 CHF i u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati mjesečni obrok leasinga u kunskoj protuvrijednosti 341,76 CHF, obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja (točka I. izreke). U točki II. izreke utvrđuje se ništetnim točka 20.1. Općih uvjeta o operativnom leasingu, koja glasi: "Novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su iste izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d.", točka 20.2. Općih uvjeta o operativnom leasingu, koja glasi: "Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja Ugovora, tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom.", te točka 21.1. Općih uvjeta o operativnom leasingu, koja u dijelu glasi: "Visina predujma naknada i obroka leasinga podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji, te u slučaju promjene propisa odnosno donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjen iznos ukupne naknade za leasing.". U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove preplaćene kamatne stope iznos od 1.203,96 eura te zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine iznose kako je pobliže navedeno u toj točki izreke od dospijeća do isplate. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove preplaćenog tečaja CHF iznos od 2.839,28 eura te zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine iznose od dospijeća do isplate. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope u preostalom iznosu od 327,08 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka V. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa s osnove promjene tečaja CHF u preostalom iznosu od 2.315,48 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka VI. izreke). U točki VII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.911,57 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova (točka VIII. izreke).

2. Žali se tužitelj protiv dijela presude i to pod točkom VI. i VII. izreke zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet u pobijanom dijelu vratiti na ponovnu odluku i raspravljanje, uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik je osporio navode iste te predložio žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

4. Žali se tuženik pobijajući presudu u točkama I. -IV. izreke i VII. i VIII. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovni postupak. Tuženik je zatražio trošak žalbe.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o operativnom leasingu od 13. kolovoza 2008. i Općih uvjeta tuženika u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF te promjena kamatne stope, zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga zbog rasta kamatne stope u iznosu 1.531,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama, te isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga zbog povećanja tečaja CHF u iznosu 5.154,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama, jer da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Ispitujući zakonitost pobijane odluke, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da ista nije donesena uz počinjenje jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nije ostvarena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik u žalbi, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima odluke, odluka ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 13. kolovoza 2008. sklopljen Ugovor o operativnom leasingu (ugovor o dugoročnom najmu) između tuženika kao najmodavca i tužitelja kao najmoprimca; da je predmet ugovora vozilo marke VW-Polo 1.4 TDI; da ugovor traje 60 mjeseci; da nabavna vrijednost vozila iznosi 19.247,58 CHF (bez PDV-a); da ostatak vrijednosti vozila u trenutku isteka ugovora iznosi 8.083,98 CHF; da mjesečni obrok leasinga iznosi 341,76 CHF (s PDV-om); da je tužitelj, kao najmoprimac, potpisom Ugovora prihvatio primjenu svih Općih uvjeta tuženika,

- da iz pisane izjave RĆ, zaposlenika tuženika od 2003., a od 2007. pa nadalje zaposlenika društva Porsche Mobiliti d.o.o. na radnom mjestu area menager za Slavoniju, proizlazi da nije osobno sudjelovao u razgovoru s tužiteljem oko sklapanja ugovora i uvjeta leasinga,

- da iz iskaza tužitelja kojeg sud ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim, proizlazi da se tužitelj odlučio za kupnju osobnog automobila za svoje potrebe, te da su mu u Autokući ponudili mogućnost dugoročnog najma (leasinga); da nije pregovarao oko uvjeta dugoročnog najma, pa tako niti o odredbi kojom se plaćanje najma veže uz tečaj CHF i to tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. (RBA), kao niti o odredbi o kamatnoj stopi; da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te tužitelju nisu objašnjene posljedice sklapanja takvog ugovora niti je u potpunosti obaviješten o ekonomskim posljedicama predmetnih odredbi koje utječu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu,

- da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao,

- da prema knjigovodstveno financijskom vještačenju po vještaku Darfin d.o.o., ukupno preplaćena razlika s osnove promijenjene kamatne stope iznosi 1.203,96 eura, a razlika s osnove rasta tečaja CHF iznosi 2.839,28 eura; da je tužitelj u razdoblju kada je kamata bila niža manje platio iznos od 4,86 eura te u razdoblju kada je tečaj bio niži je platio manje 1,16 eura,

- da je neosnovan prigovor zastare,

- da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose obroka leasinga trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih obroka leasinga (tzv. negativne razlike).

11. Prvostupanjski sud je zaključio kako su predmetne odredbe Ugovora o operativnom leasingu i odredbe Općih uvjeta tuženika o operativnom leasingu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i refinanciranje vezano uz kamatnu stopu, te da tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi i dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Stoga da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa obroka leasinga (najamnine) i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

12. Pozivajući se na primjenu odredbi članka 35. i 43. Zakona o leasingu ("Narodne Novine", broj 135/06 - primjena od 21. prosinca 2006. do 4. prosinca 2013.), članak 96. i 98. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13, dalje: ZZP/07) kao lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15 i 102/15.), članak 323., 328., 1115. i 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), članak 4. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na preplaćenu kamatu u iznosu 1.203,96 eura te preplaćeni tečaj CHF u iznosu 2.839,28 eura, uz zakonske zatezne od dana kada su izvršene uplate. Ujedno je odbio kao neosnovan preostali dio zahtjeva za isplatom pretplate s osnove kamatne stope u iznosu 327,08 eura te preostali dio zahtjeva za isplatom pretplate s osnove tečajne razlike CHF u iznosu 2.315,48 eura (jer je odlučivao o povećanom zahtjevu tužitelja iz podneska od 4. siječnja 2024. u iznosu 5.154,46 eura).

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz provedenih dokaza (iskaz tužitelja, sadržaj ugovora) proizlazi da je tužitelj fizička osoba koja je vozilo pribavila za osobne potrebe. Time su ispunjene pretpostavke iz članka 3. tada važećeg ZZP prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Status potrošača sud utvrđuje prema objektivnoj svrsi ugovora u trenutku njegova sklapanja. Tuženik tijekom postupka nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je vozilo pribavljeno radi obavljanja profesionalne djelatnosti. Stoga nije počinjena povreda načela dispozitivnosti niti pravila o teretu dokazivanja kako smatra tuženik.

14. Nije osnovan ni tuženikov prigovor na rješenje suda prvog stupnja kojim dopušta preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a, jer je tužitelj konačan tužbeni zahtjev za isplatu postavio čim su mu bili poznati svi elementi za naknadu štete (opseg i visina), koji mu bez njegove krivnje nisu mogli biti poznati prije provedenog financijskog vještačenja.

15. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako se na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika ne primjenjuju pravila o potrošačkom kreditiranju, jer konkretnim Ugovorom o operativnom leasingu nije ugovorena obveza kupnje predmeta ugovora, već je Općim uvjetima određena obveza vraćanja vozila tuženiku, ali da se na pravni odnos stranaka primjenjuje ZZP.

16. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da se na predmetni ugovor ne mogu primijeniti pravila o zaštiti potrošača. Iako je operativni leasing uređen Zakonom o leasingu ("Narodne Novine", broj 135/06), sukladno članku 39. toga Zakona na odnose se primjenjuju opća pravila obveznog prava, a kada je jedna strana potrošač, i posebna pravila o zaštiti potrošača. Prvostupanjski sud nije izjednačio leasing s kreditom, već je ispitao transparentnost i poštenost odredbi o valutnoj klauzuli i obračunu tečajnih razlika, a činjenica da se ne radi o ugovoru o kreditu ne isključuje kontrolu nepoštenosti ugovornih odredbi.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene pa posljedično tome i ništetne (članak 96. ZZP-a). Da bi se odredba ugovora utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene nepoštenosti spornih odredbi prvostupanjski sud je ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio je da je na štetu tužitelja kao potrošača, ovim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

19. I prema stavu ovoga drugostupanjskog suda, odredbe Ugovora o operativnom leasingu i odredbe Općih uvjeta tuženika o operativnom leasingu kojima je ugovoren iznos leasinga i mjesečni obrok leasinga vezan uz valutu CHF prema tečaju RBA, kao i promjene u visini obveza tužitelja vezane za promjenu uvjeta refinanciranja predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju tuženik kao profesionalac, nije sukladno načelu savjesnosti i poštenja, informirao tužitelja kao potrošača o svim rizicima koje sklapanjem predmetnog ugovora prihvaća te je također propustio te informacije uklopiti u sadržaj ugovora, a sve kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Stoga bi se kao pružanje cjelovite informacije tužitelju, mogla smatrati samo situacija da je tužitelj od tuženika izričito, jasno i razumljivo upoznat s specifičnim rizicima valutne klauzule u švicarskim francima pa da bi tužitelj kao potrošač, imajući u vidu to saznanje mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao.

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi utvrđenim da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelj pokušao i mogao promijeniti navedenu ugovornu odredbu, bez da bi pri tome promijenio sam ugovor iz čega proizlazi da je tužitelj pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim odredbama te ih nije mogao promijeniti već samo odustati od sklopljenog ugovora.

21. Pravilan je stoga zaključak suda prvog stupnja da tuženik prilikom ugovaranja predmetne odredbe nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja te nije tužitelja informirao o svim rizicima koje tužitelj kao potrošač sklapanjem tog ugovora prihvaća te je cijeneći sadržaj predmetnog ugovora ujedno i propustio te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, a sve kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

22. Ugovaranje predmetne odredbe o valutnoj klauzuli uz izostanak jasnog objašnjenja valutnog rizika, uzrokovalo je znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Naime, u konkretnom slučaju je prilikom sklapanja predmetnog ugovora između stranaka u svrhu definiranja načina otplate, ugovorena valutna klauzula s valutom švicarski franak, a koja je u vrijeme sklapanja tog ugovora predstavljala povećani rizik za tužitelja, a koji rizik se ubrzo i realizirao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta u odnosu na početni.

23. Slijedom iznijetoga, žalbeni navodi tuženika kojima osporava ocjenu suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenjeni su u cijelosti kao neosnovani. Okolnost da je tužitelj mogao prijevremeno raskinuti ugovor nije odlučna za ocjenu poštenosti ugovornih odredbi u trenutku sklapanja ugovora.

24. Što se tiče prigovora zastare, valja navesti kako je isti neosnovan stoga što zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020.

25. Stoga, s obzirom da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena tek u odluci suda prvog stupnja, nije nastupila zastara u odnosu na isplatu zatraženog iznosa utvrđenog u postupku provedenim financijskim vještačenjem.

26. Suprotno stavu tuženika, sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako u slučaju ništetnosti ugovora u smislu odredbi člana 323. stavak 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kao razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene kamatne stope te na temelju promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

27. Pri tome je ispravan stav suda prvog stupnja kako tužitelju po osnovi preplate pripadaju pozitivne razlike temeljem preplaćenog iznosa bez uračunavanja negativnih razlika nastalih s osnova nižeg tečaja jer tužitelj nije nepošteni stjecatelj. Osim toga, tužitelj, plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju od početnog nije ništa stekao po osnovi ništetne ugovorne odredbe da bi se tim iznosima umanjivala tražbina.

28. U odnosu na žalbu tužitelja kojom pobija odbijajući dio presude kojim je odbijen zahtjev za 2.315,48 eura smatrajući da je tuženik pasivno legitimiran za razliku nastalu prilikom otkupa vozila nakon isteka leasinga, za navesti je kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je vozilo po isteku ugovora tuženik prodao trećoj osobi (autokući), a da je tužitelj kupoprodajni ugovor sklopio s tom trećom osobom. Iznos razlike nastao je u tom zasebnom pravnom odnosu. Činjenica da je takva prodaja rezultat poslovnog modela leasing društava ne mijenja pravnu narav odnosa. Tuženik nije primio sporni iznos od tužitelja, niti je između njih postojao pravni temelj za takvu isplatu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio izračun vještaka u kojem nije uzet u obzir iznos otkupne vrijednosti vozila te je pravilno zaključio da u tom dijelu ne postoji obveza tuženika prema tužitelju.

29. U odnosu na žalbene navode stranaka kojima osporavaju odluku o trošku postupka, za navesti je kako su isti neosnovani jer je odluka o trošku zakonita i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 2. i članak 155. stavak 1. ZPP-a). Sud prvog stupnja je pri odlučivanju koje će troškove naknaditi jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju zastupanom po odvjetniku za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

30. Kako dakle, prvostupanjskom odlukom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku odluku.

31. Zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nisu uspjeli sa žalbama, dok trošak odgovora na žalbu nije bio nužan.

U Splitu 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić