Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. NEVIJE PRIVILEGGIO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. RAOULA PRIVILEGGIA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. LORNE PRIVILEGGIO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz Rovinja-Rovigno, Andrea iz Bala 2, zastupanih p.p. Diegu Modrušanu, odvjetniku u Novigradu-Cittanova, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate,

nakon glavne rasprave zaključene dana 09. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 03. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka 1. IZNOS KREDITA, članka. 4. KAMATA NA KREDIT, članka 5. INTERKALARNA KAMATNA STOPA, članka 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA i članka 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj: 9010939735 od 5. siječnja 2006. godine, koji je solemniziran od javnog bilježnika Davora Dušića pod broj: OU-27/06, sklopljen između PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. ZAGREB, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, kao kreditora, i JN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i založni dužnik, RAOUL PRIVILEGGIO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založni dužnik te LORNA PRIVILEGGIO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založni dužnik, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to: članak 1. IZNOS KREDITA „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ u cijelosti; članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.1. „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan

sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,65% (slovima: četiri cijelih šezdesetpet posto) godišnje.“ u dijelu koji glasi: „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“; članak 4.2. „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01 (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima : prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ u cijelosti; članak 5. INTERKALARNA KAMATA „U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plaća Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem. Ako Korisnik kredita plati interkalarnu kamatu u roku od osam dana od dana dospijeća, Banka mu neće zaračunati kamatu na zakašnjela plaćanja, a ako je ne plati u navedenom roku, kamata na zakašnjela plaćanja zaračunat će mu se od dana dospijeća interkalarne kamate.“. u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA “Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 7. OTPLATA KREDITA 7.1. „Rok otplate kredita je 216 mjeseci (slovima: dvijestošesnaest mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog Ugovora, ili po izjavi Korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. 7.2. Kredit u iznosu 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 216 mjeseci (slovima: dvijestošesnaest mjeseci) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. 7.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 7.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.“ u dijelovima koji glase: 1. „u iznosu od 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF)“; 2. „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“; 3. „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora“.

II 1. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da 1. tužitelju NEVIJI PRIVILEGGIO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno € 11.780,19= zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od 01. listopada 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na početak toka zateznih kamata, tužbeni zahtjev se odbija.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnične troškove u iznosu od 3.548,89 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IV Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tvrde da su dana 05. siječnja 2006. tužitelj ad1, kao korisnik kredita i založni dužnik, tužitelj ad2, kao založni dužnik i tužitelj ad3, kao založni dužnik, s jedne strane, potpisali s tuženikom, kao bankom, s druge strane, ugovor o kreditu broj 9010939735. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio, a potom i isplatio tužitelju ad1, kao korisniku kredita, stambeni kredit u iznosu od 75.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navedeni pravni posao da je potvrđen dana 12. siječnja 2006. kod Davora Dušića, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem: OU-27/2006. Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu predmetni ugovor o kreditu sastavio kao trgovac, u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dok da su tužitelji kod potpisivanja ugovora pristupili kao potrošači. Isti ugovor o kreditu tuženik da je sastavio kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, NN 14/19 i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/93) i kao takvog ga dao na potpis tužiteljima, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama tog ugovora. Kredit da je isplaćen tužiteljici ad1 u cijelosti prema srednjem tečaju tuženika. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru predviđena da je promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,65 % godišnje, promjenjiva "sukladno odluci banke" i "sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita" (čl. 4. kamata na kredit ugovora o kreditu). Dakle, tuženik da je za svoju korist ugovorio pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama. Sukladno čl. 4. ugovora o kreditu tuženik da je jednostranim odlukama više puta mijenjao kamatnu stopu. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, da nije ni na koji način s tužiteljima kao potrošačima pojedinačno pregovarao o parametrima koji su utjecali na visinu ugovorene kamatne stope. Formulacija ugovornih odredbi o kamati (čl. 4. ugovora o kreditu) da je takva da su na temelju nje tužitelji jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok da oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti da je bila određena, a niti odrediva. U takvoj situaciji sukontrahentu da nisu bili poznati ni parametri koje će banka uzeti u obzir, kao niti metoda kojom će se kamata utvrđivati. Takvo tuženikovo postupanje da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Podsjeća da se da je Zakonom o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz navedenog da proizlazi da su odredbe sadržane u čl. 4. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, ugovorene na nepošten način. Kao takve, navedene da su odredbe ništetne. Njihovim korištenjem tuženik da je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Presudom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja da je potvrđena presudom VTSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je da je "drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (...), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelji da se pozivaju na to pravno utvrđenje iz presude TSRH posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koje utvrđenje da, sukladno čl. 118. ZZP-a, kao i čl. 502.c ZPP-a, vezuje i ovaj sud. U čl. 1., 4., 5., 6. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena da je i valutna klauzula. Kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik da nije upozorio tužitelje, a pogotovo korisnika kredita, da su izloženi valutnom riziku u odnosu na švicarski franak, koji da se u konačnici i realizirao. Naime, od potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu, tečaj švicarskog franka da je znatno porastao u odnosu na kunu, pa da je tuženik tužitelju ad1, kao korisniku kredita, zaračunavao anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. Obzirom da valutna klauzula itekako utječe na ukupan trošak kredita, o spomenutoj odredbi tuženik da je morao pojedinačno pregovarati s tužiteljima, a pogotovo s korisnikom kredita, kojima da je ta ista odredba morala biti razumljiva. Međutim, tuženik da nije upozorio niti na odgovarajući način informirao tužitelje o posljedicama ugovaranja valutne klauzule, pa da je i takvo nepošteno postupanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, da nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Iz navedenog da proizlazi da je valutna klauzula ugovorena na nepošten način i da su, posljedično, odredbe koje su sadržane u čl. 1., 4., 5., 6. i 7. predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Tužitelji podsjećaju da je pravomoćnom presudom TSRH posl. br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (dio potvrđen presudom VTSRH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je "(...), drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (...) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Tužitelji da se pozivaju ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TSRH posl. br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presude VTSRH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koje utvrđenje da sukladno čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud. Parnične stranke da su dana 08. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu br. 9010939735, tzv. konverzija, potvrđen 08. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika Rina Zujića iz [adresa] pod brojem OV-7444/2015. Ovim dodatkom da je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Radi da se o aktu kojim da se, temeljem zakona, nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Ovaj dodatak da ne predstavlja obnovu ugovora sukladno čl. 145. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da postojeća obveza nije zamijenjena novom, odnosno, da nova obveza nema različitu glavnu činidbu niti različitu pravnu osnovu. Ovdje da se radi isključivo o dodatku osnovnom ugovoru iz tužbe, s intencijom promjene nepoštene ugovorne odredbe, a koje da su takvima utvrđene na temelju pravomoćne presude TSRH posl. br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. Budući da se ništetnost utvrđuje ex tunc, ima da se smatrati da te odredbe nikada nisu ni postojale, dakle, da se ne mogu naknadno mijenjati sporazumom ugovornih strana. Slijedom navedenog, stav tužitelja da je da dodatak ugovora o kreditu broj 9010939735 prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje su tim dodatkom mijenjane, što da znači da su odredbe dodatka ugovora o kreditu broj 9010939735 o kamatnoj stopi i valuti ništetne, i kao takve bez pravnog učinka. Sagledavajući kompletan ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 05. siječnja 2006., nedvojbeno da proizlazi da odredbe koje su parnične stranke zaključile o promjenjivosti kamatne stope i načinu njezina određivanja nisu niti jasne niti lako razumljive. Ovakvim postupanjem tuženika, dakle, ugovaranjem kamatne stope koja će se mijenjati jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tužitelji kao potrošači i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili sve egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, koji će utjecati na odluku tuženika o promjeni kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa, dovelo da je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, koje da su bile na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Nadalje, glede odredbe predmetnog ugovora o kreditu koja da se odnosi na valutnu klauzulu prilikom pregovaranja s tuženikom, tužiteljima, a pogotovo korisniku kredita, da nije jasno pojašnjeno što znači valutna klauzula i o čemu ovisi ukupna cijena kredita. Predmetni kredit, odnosno, iznos isplaćen da je u kunskoj protuvrijednosti vezanoj za tečaj druge valute, a i svaki mjesečni anuitet da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti te strane valute na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Tužiteljima da, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, nije dano dovoljno informacija da bi ih se upozorilo da će valutna klauzula djelovati na ukupne troškove, odnosno cijenu kredita. Naime, ležala da je opasnost u porastu glavnice vezane uz CHF, što da se u konkretnom slučaju i dogodilo. U takvim opisanim okolnostima tuženik da nije postupao obzirno, savjesno, moralno, niti pošteno, pa da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica vezala za valutu švicarski franak, došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik da je, oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju ad1 znatno veće anuitete od onih koji bi mu pripadali prema iznosu kredita izraženog u kunama, navedenog u tužbi, i uz primjenu izvorno ugovorene kamate od 4,65 % godišnje. Iz sadržaja dokumentacije koju da je tužiteljima dostavio tuženik, te imajući u vidu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF predmetnog ugovora o kreditu, nesporno da proizlazi da je naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kunama prema spornom ugovoru o kreditu, nastalo, na strani tuženika, stjecanje bez osnove. Tuženik da je dužan vratiti ono što je primio bez osnove, i to uz zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Razlika između stvarnih uplata tužitelja ad1, kao korisnika kredita, te iznosa kojeg da je tužitelj ad1 bio dužan plaćati po prvotnom planu od prve preplaćen uplate do 31. svibnja 2019. da iznosi 80.517,83 kn. Slijedom iznijetog, tužitelji, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijevaju donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka 1. IZNOS KREDITA, članka. 4. KAMATA NA KREDIT, članka 5. INTERKALARNA KAMATNA STOPA, članka 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA i članka 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj: 9010939735 od 5. siječnja 2006. godine, koji je solemniziran od javnog bilježnika Davora Dušića pod broj: OU-27/06, sklopljen između PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. ZAGREB, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, kao kreditora, i JN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i založni dužnik, ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založni dužnik te LORNA PRIVILEGGIO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založni dužnik, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to: članak 1. IZNOS KREDITA „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“ u cijelosti; članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.1. „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,65% (slovima: četiri cijelih šezdesetpet posto) godišnje.“ u dijelu koji glasi: „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“; članak 4.2. „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01 (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima : prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ u cijelosti; članak 5. INTERKALARNA KAMATA „U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plaća Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem. Ako Korisnik kredita plati interkalarnu kamatu u roku od osam dana od dana dospijeća, Banka mu neće zaračunati kamatu na zakašnjela plaćanja, a ako je ne plati u navedenom roku, kamata na zakasnjela plaćanja zaračunat će mu se od dana dospijeća interkalarne kamate.“. u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA “Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 7. OTPLATA KREDITA 7.1. „Rok otplate kredita je 216 mjeseci (slovima: dvijestošesnaest mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog Ugovora, ili po izjavi Korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. 7.2. Kredit u iznosu 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 216 mjeseci (slovima: dvijestošesnaest mjeseci) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. 7.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 7.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.“ u dijelovima koji glase: 1. „u iznosu od 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF)“; 2. „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“; 3. „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da 1. tužitelju JN PRIVILEGGIO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno € 11.780,19= zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31 prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi, sve u roku od 15 dana: iznos od 3,86 euro tekućim od 13.05.2006., iznos od 3,85 euro tekućim od 13.05.2006., iznos od 3,85 euro tekućim od 01.08.2006., iznos od 3,81 euro tekućim od 20.08.2006., iznos od 3,80 euro tekućim od 20.08.2006., iznos od 3,79 euro tekućim od 20.08.2006., iznos od 3,81 euro tekućim od 23.11.2006., iznos od 3,80 euro tekućim od 23.11.2006., iznos od 3,78 euro tekućim od 23.11.2006., iznos od 3,70 euro tekućim od 15.02.2007., iznos od 3,70 euro tekućim od 23.03.2007., iznos od 3,70 euro tekućim od 23.03.2007., iznos od 3,68 euro tekućim od 26.05.2007., iznos od 3,59 euro tekućim od 15.06.2007., iznos od 3,59 euro tekućim od 15.06.2007., iznos od 3,59 euro tekućim od 11.08.2007., iznos od 3,59 euro tekućim od 18.09.2007., iznos od 3,58 euro tekućim od 18.09.2007., iznos od 38,42 euro tekućim od 29.09.2007., iznos od 38,39 euro tekućim od 07.12.2007., iznos od 38,33 euro tekućim od 07.12.2007., iznos od 38,37 euro tekućim od 22.02.2008., iznos od 38,77 euro tekućim od 22.02.2008., iznos od 38,68 euro tekućim od 22.02.2008., iznos od 65,54 euro tekućim od 22.04.2008., iznos od 65,03 euro tekućim od 24.06.2008., iznos od 63,98 euro tekućim od 24.06.2008., iznos od 63,60 euro tekućim od 27.08.2008., iznos od 63,03 euro tekućim od 27.08.2008., iznos od 59,55 euro tekućim od 27.08.2008., iznos od 62,73 euro tekućim od 28.11.2008., iznos od 62,52 euro tekućim od 28.11.2008., iznos od 61,80 euro tekućim od 28.11.2008., iznos od 78,58 euro tekućim od 19.02.2009., iznos od 79,88 euro tekućim od 27.02.2009., iznos od 82,76 euro tekućim od 27.02.2009., iznos od 72,86 euro tekućim od 19.05.2009., iznos od 74,97 euro tekućim od 22.05.2009., iznos od 73,71 euro tekućim od 22.05.2009., iznos od 66,46 euro tekućim od 17.06.2009., iznos od 69,25 euro tekućim od 24.07.2009 iznos od 67,68 euro tekućim od 15.08.2009., iznos od 71,49 euro tekućim od 16.09.2009., iznos od 67,63 euro tekućim od 16.10.2009., iznos od 68,16 euro tekućim od 17.11.2009., iznos od 70,13 euro tekućim od 16.12.2009., iznos od 78,22 euro tekućim od 16.02.2010., iznos od 82,22 euro tekućim od 16.03.2010., iznos od 82,24 euro tekućim od 16.04.2010., iznos od 89,21 euro tekućim od 15.05.2010., iznos od 95,68 euro tekućim od 16.06.2010., iznos od 98,21 euro tekućim od 17.07.2010., iznos od 111,38 euro tekućim od 17.08.2010., iznos od 115,04 euro tekućim od 16.09.2010., iznos od 128,01 euro tekućim od 16.11.2010., iznos od 122,38 euro tekućim od 16.12.2010., iznos od 127,44 euro tekućim od 17.02.2011., iznos od 126,21 euro tekućim od 26.02.2011., iznos od 129,81 euro tekućim od 17.03.2011., iznos od 120,15 euro tekućim od 15.04.2011., iznos od 133,27 euro tekućim od 16.06.2011., iznos od 141,12 euro tekućim od 19.07.2011., iznos od 154,27 euro tekućim od 04.08.2011., iznos od 165,28 euro tekućim od 04.08.2011., iznos od 177,43 euro tekućim od 04.08.2011., iznos od 190,67 euro tekućim od 17.08.2011., iznos od 156,96 euro tekućim od 16.09.2011., iznos od 132,67 euro tekućim od 15.10.2011., iznos od 129,49 euro tekućim od 16.12.2011., iznos od 132,82 euro tekućim od 18.12.2011., iznos od 143,35 euro tekućim od 26.01.2012., iznos od 145,10 euro tekućim od 16.03.2012., iznos od 82,85 euro tekućim od 16.03.2012., iznos od 88,39 euro tekućim od 14.04.2012., iznos od 86,35 euro tekućim od 16.05.2012., iznos od 90,79 euro tekućim od 14.07.2012., iznos od 86,31 euro tekućim od 15.08.2012., iznos od 87,82 euro tekućim od 15.09.2012., iznos od 85,22 euro tekućim od 16.10.2012., iznos od 85,85 euro tekućim od 15.11.2012., iznos od 89,33 euro tekućim od 15.12.2012., iznos od 85,08 euro tekućim od 16.01.2013., iznos od 85,19 euro tekućim od 15.02.2013., iznos od 87,19 euro tekućim od 16.04.2013 iznos od 142,34 euro tekućim od 11.10.2013., iznos od 142,04 euro tekućim od 19.11.2013., iznos od 143,04 euro tekućim od 31.01.2014., iznos od 143,39 euro tekućim od 31.01.2014., iznos od 143,33 euro tekućim od 31.01.2014., iznos od 144,20 euro tekućim od 31.01.2014., iznos od 144,59 euro tekućim od 31.01.2014., iznos od 146,98 euro tekućim od 31.01.2014., iznos od 146,57 euro tekućim od 31.01.2014. iznos od 150,49 euro tekućim od 06.03.2014., iznos od 150,41 euro tekućim od 13.03.2014., iznos od 104,75 euro tekućim od 30.04.2014., iznos od 104,10 euro tekućim od 13.06.2014., iznos od 104,20 euro tekućim od 15.07.2014., iznos od 105,82 euro tekućim od 09.09.2014., iznos od 106,84 euro tekućim od 09.09.2014., iznos od 106,67 euro tekućim od 24.10.2014., iznos od 109,98 euro tekućim od 24.10.2014., iznos od 110,70 euro tekućim od 30.11.2014., iznos od 112,38 euro tekućim od 30.11.2014., iznos od 158,95 euro tekućim od 31.01.2015 iznos od 124,15 euro tekućim od 28.02.2015., iznos od 113,75 euro tekućim od 29.03.2015., iznos od 113,75 euro tekućim od 31.05.2015., iznos od 113,75 euro tekućim od 04.08.2015., iznos od 113,75 euro tekućim od 04.08.2015., iznos od 113,75 euro tekućim od 15.09.2015., iznos od 113,75 euro tekućim od 13.11.2015., iznos od 2.093,40 euro tekućim od 01.10.2015."

2. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnom, navodi da ističe prigovor zastare, te da osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Prije svega, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9010939735 od 08.12.2015. kreditni odnos između stranaka da je izmijenjen. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što da naravno uključuju i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao da je postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu u CHF da ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik da je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to da je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen da je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim da je u čl. 19.e.st.6. propisano slijedeće: „…Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima…“ Iz citirane odredbe da proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada da isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji da je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju da se kao preplata. Preplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju da se kao umanjenje glavnice. Preplata da se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje da je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet da je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet da se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet da su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet da se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenoga Dodatka nedvojbeno da proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. U presudi VTS Pž-6632/17 koja da je potvrđena presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je kako „…ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenjala kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama čl. 87 ZZP i 102. ZZP izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.“ Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što da je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to da je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF“, neosnovan u cijelosti jer da niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već da je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo da je iz obrazloženja zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite u EUR, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno da je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku da se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji da je istekao. Kako da povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje da nema te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje da tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga da nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno da je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa da se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo da bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo da bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Također, a kako da je već i ranije istaknuto, tuženik da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj da ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila da je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, da nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego da je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj da je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, da zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što da je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, da nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula da je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit da mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće da su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito da je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To da je naprosto hrvatska stvarnost uz koju da su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu da će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno da je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji da direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu da se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana da je uz ugovor i da čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja da je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani da su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada da nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica da ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, da može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj da je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema da nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini da je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja da prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje da se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik da navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja da utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik da navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj da se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno da je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima da nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje da hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, da nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora da je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena da je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može da se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što da u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što da je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito da je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom da bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što da se zacijelo ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer da se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te da se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već da mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju da će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što da je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno da nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina da bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih da se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja da je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te da je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 da jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te da jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga da je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što da iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime da bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom da je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik da citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami da su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji da je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, da navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također da je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu da nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što da je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno da je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tužitelj da zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što da je u potpunosti neosnovano i u krajnjem slučaju protivno zakonu. Naime, cilj zaštite prava potrošača da ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije

nastupio sporni slučaj. To da nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već da se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano da je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer da takav ugovor nije postojao. Na taj način da se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem da je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je potpuno protivno zakonu. Nesporna da je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu da je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista da se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako da je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani da su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što da proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, da čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu da proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, da utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji da su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je neodrediva tim više što da je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno da daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle da ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO da predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem da se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito da je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer da sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope da proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje da se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu da je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Također da nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji da je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g.), jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje da je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik da u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji da su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009, što da znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji da su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti da su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što da su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što da je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile da su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te da je tuženik , u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta da jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja da se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik da je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti da nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji da su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji da je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao da je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB da je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako da to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te da je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik da je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te da je argumentacija tužitelja koji da pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu da tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok da upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno da je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom da se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ da je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene da ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne da su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno da se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa da sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz da je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što da je nesporno i da nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope da je zakonom predviđen i dozvoljen, te da je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji da utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj da su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava da izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje da spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja da regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, da sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje da se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa da se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva da se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji da se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije da su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje da se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako da je već navedeno, određeni da su Općim uvjetima poslovanja banke, što da znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji da određuju „cijenu” kredita da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja da uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji da na tu cijenu utječu, naravno, određuju da i visinu kamatne stope. Svi elementi koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno da su dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim parametrima, što da je notorno. Nadalje, svaka banka da je slijedom odredbi zakona koji da reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja da za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke da moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako da je ranije navedeno, da utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja da uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja da ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB da je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje da su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik da je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB da ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale da bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja da je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke da su morale plaćati visoke premije CDS-a koji da je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao da se sa 1,00 % na 4,5%, dok da je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok da je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno da su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno da se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg da je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007 i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što da znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane bitno da je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB da nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako da je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima da se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope da je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje da je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku da sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što da bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje da se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik da,obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita, nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih da je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako da je već navedeno, očito da je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što da je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također da nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji da je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što da tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje da očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što da navedeno nije točno, isto da ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj da klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.

Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što da je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj da je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja potrebno da je da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što da naravno uključuje i kamate. Naime, zakonodavac da je kogentnim propisom - Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama ZPK-a, a niti da je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog kogentnog propisa. Naime, novounesenim člankom 19.c ZPK (NN 102/2015) vrlo da su detaljno definirani i mjerodavni tečajevi (čl. 19. c st. 1. toč. 1. ZPK) i mjerodavna kamatna stopa (čl. 19. c st. 1. toč. 2. ZPK) koja da se ima primijeniti kod izračuna preplate pa da se onda samo takvi (kogentnom odredbom propisani) tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate, što da vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja. Zaključno, tuženik ističe kako: iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene da su na temelju ugovorne ovlasti čiji da je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovoranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula da je zakonom izričito dopuštena klauzula; sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena da je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka da je izmijenjen, pa da tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući daje početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran, te iz razloga što da je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije pa da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji način počinio povrede koje da mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Pravnim da se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila da bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi da može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što da se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane da ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako da to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako da ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako da niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju da se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano da je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača da ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe da jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa da ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer da se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji da ističe podnositelj kolektivne tužbe da nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku. Kako da odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito da je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Tuženik dalje navodi da je, glede prigovora zastare koji je istaknuo, za navesti da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. U odnosu na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 04.srpnja 2013. god. koja da je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014.god. (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.god), utvrđeno da je među ostalim tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, za navesti da je da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe da se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom da će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te da se dakle takovom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što da je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka za navesti da je da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim kako da se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje da je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada da zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga (Vrhovni sud Republike Hrvatske Revx-183/11, Županijski sud u Zagrebu Gž-6858/16-2 od 21.veljače 2017.godine i Gž-8026/16-2 od 11. travnja 2017.godine, Županijski sud u Osijeku broj Gž-1680/16 od 14.12.2017.god.). U tom smislu, izjasnila da se i pravna teorija, pa da tako i mr.sc. ON u svom stručnom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (Pravo i porezi br. 9/18) navodi sljedeće: „13. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. To je potrebno naglasiti jer ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“… „Zastara tražbine po osnovi stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje.“ … „Za radnje vjerovnika koje dovode do prekida zastare traže se određene formalnosti. Traži se: (a) podnošenje tužbe ili druge radnje (kao što je prijedlog za ovrhu, prijedlog za osiguranje i slično), (b) tužbu mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (podnositelj kolektivne tužbe nije sudionik konkretnog obveznog odnosa), (c) tužba mora biti podnesena sudu ili drugom nadležnom tijelu (d) tužba mora biti podnesena protiv dužnika i (e) zahtjev mora biti usmjeren na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje konkretne tražbine …“ U tom kontekstu, autor da dalje navodi: „18. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan (niti to može biti) zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora.“ Identično stajalište o navedenom pitanju da zauzimaju i prof.dr.sc. ŽN i doc.dr.sc. VN u osvrtu „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19): „Kao što je navedeno, i VSRH nedvosmisleno navodi da nema posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Ne bi trebalo biti niti sporno da se u tome slučaju, kada navedeno pitanje nije izrijekom uređeno, mogu primijeniti samo važeća opća zakonska rješenja, bez obzira na to što bi netko smatrao…“ „Dakako, sve ovo ne znači da legitimna i na pravnom sustavu utemeljena zadaća sudova nije na odgovarajući način tumačiti pravne propise pa i popunjavati pravne praznine….No, to nikako ne smije prerasti u stvaranje propisa jer je njihovo donošenje isključivo u nadležnosti zakonodavca.“ ... „Da je hrvatski zakonodavac doista želio da se početak zastarnog roka ili pak prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drukčije nego li prema općim pravilima, takvo što izričito bi uredio mjerodavnim zakonskim propisom.“ (prof.dr.sc. ŽN i doc.dr.sc. VN u osvrtu „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“, Pravo i porezi, br. 3/19, str. 10., 12.) Citirani pravni teoretičari da su izravno i jasno argumentirali stav koji da se tiče međusobnog odnosa podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i zastare ostvarivanja restitucijskog zahtjeva u individualnim tužbama, pa da tako navode: „Iz odredbe čl. 502. c ZPP-a koja predviđa posebne parnice za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni jasno proizlazi da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može „nadomjestiti“ tužbu vjerovnika iz konkretnoga obveznog odnosa.“ Iz citiranih dijelova da jasno proizlazi da se zastara, a kako da je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje. ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnike. U konkretnom slučaju, takva da je radnja poduzeta nakon što da je zastara već nastupila, stoga da je prigovor zastare, a uvažavajući sve ranije iznesene argumente, u potpunosti osnovan.

Nadalje, sukladno čl 502. ZPP-a jedino da je sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što da se potom utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok da se je pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, ovlašten pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što da ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora. Cijeneći da je u gornjoj pravnoj stvari sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu koji da je predmet ovog postupka, a kojim da je izvršena konverzija kredita, tužbeni zahtjev da je neosnovan i da ne nalazi uporište u činjenicama koje se odnose na konkretni kreditni odnos i nesporno sklopljenu konverziju. Tužbeni zahtjev usmjeren da je ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novo-unesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, osobito članku 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju, detaljno da je propisan način provođenja konverzije. Naime, taj članak 19.c ZPK vrlo detaljno da definira: na koji će se način i prema kojem mjerodavnom tečaju inicijalna glavnica s valutnom klauzulom u CHF preračunati u "novu glavnicu" u kunama s valutnom klauzulom u EUR, koji će uvjeti (ugovorne kamate) vrijediti za taj konvertirani kredit s valutnom klauzulom u EUR, na koji će se način sve izvršene uplate po osnovi podmirenja inicijalnog kredita s valutnom klauzulom u CHF uračunati u podmirenje tog konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR te na koji će se način preplata koja eventualno preostane po tom inicijalnom kreditu s valutnom klauzulom u CHF koristiti za umanjenje budućih rata konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, iz čega da jasno proizlazi da kod provedbe konverzije ništa nije prepušteno na volju ugovornim stranama. U tom smislu, izjasnio da se i sam Ustavni sud u svojoj odluci U-I/2780/2015-PM kojom da se odlučivalo o prijedlogu za privremenu obustavu primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 10/2015) u dijelu koji se tiče konverzije, i to u dijelu obrazloženja u kojem da se izrijekom navodi sljedeće: „Sklapanje tih aneksa je zakonska obveza nametnuta bankama kao adresatima ZID-a ZPK-a/102-15 i ZID-a ZoKI-ja/102-15. Drugim riječima, sklapanje tih aneksa za banke je državna prisilna mjera…“ … „Stoga ti aneksi, doneseni na temelju ZID-a ZPK-a/102-15 i ZID-a ZoKI-ja/102-15, imaju za banke - adresate osporenih zakona - i javnopravnu dimenziju, koja priječi da ih se sagledava isključivo kroz institute obveznog prava.“ … „…zakon se smatra ustavnim sve dok ga Ustavni sud ne ukine. Do tog trenutka vrijedi presumpcija njegove ustavnosti. Sukladno tome, i svi (za banke prisilni) aneksi sklopljeni po sili i za vrijeme važenja ZID-a ZPK-a/102-15 i ZID-a ZoKI-ja/102-15 također potpadaju pod presumpciju zakonitosti i ustavnosti.“ Ustavni sud da naglašava da njegova (eventualna) odluka kojom bi se ukinuli ZID ZPK/102-15 i ZID ZoKI/102-15 odnosno pojedine njihove odredbe ne bi imala učinak na valjanost tih aneksa. „Te bi anekse bilo moguće samo ponovo mijenjati ili utvrđivati da od tog dana više ne vrijede, ali nikako ne bi bilo osnovano tvrditi da su ti aneksi bili neustavni "od samog početka" (odnosno od 30. rujna 2015., kao zakonskog termina), pa da se stoga ima smatrati kao da nisu ni sklopljeni, odnosno da se u tom slučaju među njihovim potpisnicima (kreditorima i kreditnim dužnicima) primjenjuju isključivo pravila obveznog prava, uključujući i ona koja vrijede za stjecanje bez osnove." Nadalje, i pravna teorija dala da je svoje mišljenje i iznijela stav u pogledu učinaka sklopljenih Dodataka sukladno odredbama tzv. Zakona o konverziji, a koji stav da podupire i ranije citirana odluka Ustavnog suda RH. Ne može da se prihvatiti tvrdnja tužitelja da mu nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja spomenutog Dodatka, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem da su banke, odnosno kreditori bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, pri čemu da je potrošačima ostavljen rok od 30 dana nakon zaprimanja ponude za sklapanje Dodatka u kojem da su se trebali izjasniti prihvaćaju li konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu. U tom smislu, korisnici kredita, pa tako i ovdje tužitelj, sporazumjeli da su se s kreditorom o prihvatu novog ugovora koji da je sklopljen sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK, a mogli da su odabrati opciju da konverziju ne prihvate, odnosno da nastave otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu, pa da se u tom smislu ukazuju neosnovanima navodi tužitelja koji upiru na okolnost da niti prilikom sklapanja Dodatka tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja Dodatka. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. ON, u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19) u dijelu u kojem da navodi: „Prema ZID ZPK-u korisnicima kredita (potrošačima) ostavljeno je na volju da u roku 30 dana prihvate ili ne prihvate Izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta ( u koje je uračunata i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga se ne može reći da o tome nije pregovarano, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati.“ „Potrošači korisnici kredita koji su prihvatili izračun konverzije i sklopili novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu denominiran u EUR, odnosno denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, došli su u pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita …u EUR…“ „Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu…prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju toga ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke…jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.“ … „Potrošači korisnici kredita koji nisu prihvatili izračun konverzije i sklopili novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu…ne bi se više mogli pozivati na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba jer ne postoji argument da se o njima nije pregovaralo (pregovaranjem se može smatrati to što im je banka dostavila izračun konverzije i prijedlog novog ugovora i to što su imali 30 dana da to prouče i pristanu na sklapanje novog ugovora ili da ne pristanu).“ Identičan stav da zauzimaju i prof.dr.sc. ŽN i doc.dr.sc. VN u stručnom članku pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19) u kojem da navode kako u slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne stranke sklapanjem Dodatka kao novog ugovora „stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF… …Konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu u CHF (uplate glavnica i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF.“ „Uzme li se da su takva plaćanja doista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja…zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovora o kreditu u CHF, to ne sprječava ugovorne strane da naknadno…dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima, Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva – izostanak pravne osnove.“ Dakle, a obzirom da je iz cjelokupne iznesene argumentacije razvidno da su svi detalji načina provedbe konverzije definirani kogentnim propisom, postavljanje tužbenog zahtjeva na način da se potražuje razlika između ugovorenog anuiteta i stvarno plaćenog anuiteta za vrijeme trajanja osnovnog ugovora o kreditu ili na način da se potražuje razlika plaćenih anuiteta obračunatih nakon sklapanja konverzije i sukladno uvjetima iz iste, obzirom da je navedeno protivno spomenutoj kogentnoj odredbi čl. 19.c ZPK-a i zanemaruje činjenicu da je kredit konvertiran pa da bi plaćanjem tog iznosa koji utvrdi vještak po ovakvom sudskom nalogu, tužitelj bio dva puta obeštećen – prvi da je puta bio obeštećen kada da je konvertirao ugovor jer da mu je tada sve što je platio po inicijalno zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok da bi po drugi puta bio obeštećen kad bi mu tužena morala platiti temeljem ovakvog vještačenja. Naime, tužitelj da ga je jednom već naplatio time što da mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok da bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim da je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnoj situaciji na tužitelju da je teret dokaza na okolnost koji to iznos „preplaćene“ kamate tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope po kreditu koji više ne postoji i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, a koja je tužitelju uračunata prilikom konverzije i za koju je razliku istome umanjena ukupna masa kredita, nedvojbeno ne može opstati niti biti osnovan. U konačnici, i sudska praksa izjasnila da se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravni interes i pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora, i to u presudi Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-85/17 od 13.1.2018.g. Nadalje, nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik da dodatno ističe kako slijedi. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno da je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kao su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni da su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te da je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju da dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Potrošači da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji da su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima da kredite vraćaju potrošači koji da su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac Republike Hrvatske prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem da se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako da navodi i Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada da svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire.

S obzirom da se, prema stajalištu Vrhovnog suda radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora valjanim, dakle, da ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje da konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK) pa posljedično da nije osnovan niti bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. ON, bivši sudac Vrhovnog suda i istaknuti autor brojnih stručnih radova u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19) u dijelu u kojem da navodi: „Prema ZID ZPK-u korisnicima kredita (potrošačima) ostavljeno je na volju da u roku 30 dana prihvate ili ne prihvate Izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta ( u koje je uračunata i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga se ne može reći da o tome nije pregovarano, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati. Potrošači korisnici kredita koji su prihvatili izračun konverzije i sklopili novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu denominiran u EUR, odnosno denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, došli su u pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita u EUR. Sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu…prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju toga ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke…jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu…“ Identičan stav da zauzimaju i prof. dr. sc. ŽN i doc. dr. sc. VN redoviti profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu u stručnom članku pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19) u kojem da ističu: „U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR, ugovorne strane sklapanjem odgovarajućeg aneksa ugovoru o kreditu ili sklapanjem novog ugovora o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu u CHF. U tom pogledu valja naglasiti, kako je prethodno izloženo, da konverzija ne podrazumijeva samo promjenu valute ugovora o kreditu, nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kredita u CHF (uplate glavnice i kamata). Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji zamjenjuje prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Hipotetski gledano, uzme li se da su takva plaćanja zaista učinjena bez ikakve pravne osnove ili opravdanja (npr. zbog ništetnosti mjerodavnih odredaba ugovoru o kreditu u CHF), to ne sprječava ugovorne strane da naknadno stvore pravnu osnovu ili dadu opravdanje takvim prethodno učinjenim plaćanjima. Tada više nema mjesta vraćanju ispunjenog primjenom pravila o stjecanju bez osnove jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje tog zahtjeva - izostanak pravne osnove. Drukčije stajalište, prema kojemu bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom, s jedne strane, omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi, s druge strane, banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Štoviše, zakonodavac navodi kako se konverzijom uspostavlja ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprječava smanjenje ekonomske supstancije ili njezino neravnopravno povećanje na teret druge strane (npr. kumulacijom konverzije i vraćanja prethodno plaćenog s naslova kredita u CHF). Takav sporazum, bez obzira na svoju formu, predstavlja novu pravnu osnovu koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova pravila o stjecanju bez osnove. Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF. To se postiže upravo posrednom i jednokratnom intervencijom zakonodavca u privatni kreditni odnos potrošača i banke određivanjem strogih pravila konverzije koja teže uspostavi ravnopravnog odnosa između dviju strana koji ne ide za smanjenjem i narušavanjem imovinske osnovice isključivo na teret jedne strane. Suprotno stajalište kojim bi se potrošaču omogućilo ostvarivanje restitucijskog ili bilo kakva drugog sličnog zahtjeva, unatoč ugovorenoj konverziji, u skladu sa strogim zakonskim pravilima, upravo bi narušilo takvu svrhu konverzije i uspostavljenu ravnotežu između ugovornih strana.“ U tom smislu, ZID ZPK dovoljno da je precizan i jasan zakonodavni akt koji da je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji da su suštinski uvjeti implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, koji da su Dodaci sada i temeljem rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim. Predmetno rješenje Vrhovnog suda Gos-1/19 usklađeno da je na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom da se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu. Dakle, ZID ZPK da je propis koji da je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te da se radi o situaciji gdje da su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno da je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, što da sada potvrđuje i Vrhovni sud svojom najnovijom odlukom, niti pravu EU kako da ga tumači i provodi Europski sud pravde. To da se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo da bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojom pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda. Slijedom navedenog, tuženik prigovore tužitelja kao i sam tužbeni zahtjev smatra neosnovanima te predlaže isti odbiti.

3. U svojoj replici tužitelji prvenstveno naglašavaju da tužena nepotrebno opterećuje ovaj sudski spis nebitnim činjenicama koje da ne odražavaju odnos tužene prema tužiteljima. Tako, suvišni da su navodi kojima da suprotna strana opisuje njezino ponašanje na financijskom tržištu i u interakciji s drugim kreditnim institucijama, obzirom se radi o nebitnim činjenicama koje da ne odražavaju odnos tužene prema tužiteljima kao potrošačima. Tendenciozne da su tvrdnje po kojima da, zbog provedene konverzije, tužitelji ne bi više imali pravo na ikakvo potraživanje prema tuženoj niti interes za nastavak ovog postupka. U odnosu na takve navode, o kojima da će se podrobnije govoriti u nastavku, ističe se da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tužena nedvojbeno povrijedila prava tužitelja koji da stoga imaju interes da se utvrdi da je povrede bilo i u kojem iznosu. Takav interes tužitelja da postoji unatoč provedenoj konverziji. Apsurdna da je i tuženičina argumentacija da predmetni Ugovor o kreditu, kao pravni posao koji je solemniziran od strane javnog bilježnika, ne može biti ništetan, odnosno da ne mogu biti ništetne pojedine njegove odredbe. Naime, kada bi tako bilo onda niti jedan javnobilježnički akt da ne bi mogao biti ništetan, što da je neodrživo. Sudska praksa kojom da suprotna strana pokušava potkrijepiti ovu zanimljivu tezu odnosi da se na osobu koja postupa u svojstvu direktora trgovačkog društva. Međutim, tužitelji da nisu predmetni Ugovor o kreditu potpisali kao direktori nekog trgovačkog društva, već kao potrošači. Nedvojbeno da je da potrošač, bez prethodno predočenog točnog, jasnog i razumljivog sadržaja ugovora ne može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu opterećen sa dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Propust tužene banke koja da, između ostalog, tužitelje nije upoznala s ekonomskim posljedicama sklapanja takvog ugovora da je evidentan i da predstavlja odlučujuću okolnost u postupku ocjenjivanja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zanimljive da su i tuženičine tvrdnje po kojima da se u Ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama odnosno da „[…] kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu […]“ (str. 5. odgovora na tužbu). Dovoljno da je ispravno i pažljivo pročitati članak 7.2. Ugovora u kojem da jasno piše da „Kredit u iznosu od 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 216 (slovima: dvijestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“. Tužitelji u cijelosti osporavaju utemeljenost i svih ostalih navoda tuženika na koje da se očituju kako slijedi. Podsjeća da se da je u parnici pokrenutoj tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv tuženika osam banaka sa sjedištem u [adresa] (između ostalog, i ovdje tužena), Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br.: 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrdio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su se koristile nepoštene i ništetne odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametra i metode izračuna tih parametra te kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz švicarski franak. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., gore navedena prvostupanjska presuda da je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i u tom da je dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., revizije stranaka da su odbijene. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/15, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., ukinuta da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem da je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem posl. br.: Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo da je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim da je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet da je vraćen tome sudu na ponovno suđenje. U ponovnom da je postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom br.: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe … na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Dakle, ono što da je bitno u ovoj pravnoj stvari da je da je, sukladno gore spomenutim pravomoćnim sudskim odlukama, tužena u vremenskom periodu koji da obuhvaća i sklapanje Ugovora o kreditu između samih stranaka u ovom parničnom postupku, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Pored promjenjive kamatne stope, utvrđena da je ništetnom i ugovorna odredba prema kojoj je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena banka, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga da preostaje samo za utvrditi koji iznos novaca tužena treba isplatiti 1. tužitelju kao korisniku kredita, a koji je iznos tužena stjecala bez osnove. U točci 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu navedeno da je slijedeće: „2. Utvrđuje se da je drugotužena P. b. Z. d.d. u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotužena P. b. Z. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena P. b. Z. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene P. b. Z. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena P. b. Z. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene P. b. Z. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena P. b. Z. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“. Gore navedeno odnosi da se na tuženu stoga, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019., da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak u navedenom pravcu jer da bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što da bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Ne smije da se zaboraviti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine utvrdio kako kolektivna tužba donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i to sukladno odredbi članka 118. ZZP-a (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015 - ZZP/14) te članka 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Navedene odredbe da propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502. a st.1. ZPP-a. Dakle, sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan da je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan da je za utvrđenje da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj stopi kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Kako da su navedene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovoreno da je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak, ništetne onda da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tužena da nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tužena da je dužna vratiti 1. tužitelju kao korisniku kredita sve što je primila po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, 1. tužitelj da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tužene prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi. Također da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg da je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju CHF-a tužene i iznosa obračunatog prema srednjem tečaju CHF-a tužene koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tužena da, dakle, neutemeljeno navodi da su tužitelji pogrešno tumačili presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i neosnovano da tvrdi da se presuda VTS-a (Pž-7129/13) „[…] ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.“ (str. 3. odgovora na tužbu). Tužitelji da su izabrali valjani pravni put za ostvarenje njihovog prava i legitimirani da su na podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule i kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenog na stjecanju bez osnove. Ukoliko sud smatra da je potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelji prigovaraju svim navodima iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti s navodima iz tužbe i daljnjim navodima tužitelja. Nedvojbeno da je da su tužitelji i tužena sklopili unaprijed formulirani standardizirani Ugovor o kreditu, koji da je tužena sastavila i u kojem da je uglavila niz odredbi kao bitne sastojke tog pravnog posla. Radi da se o odredbi kojom da se ugovorena obveza povratka danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i o odredbi u kojoj da je predviđeno da promjena iznosa kamatne stope ovisi isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja nikakvih parametra o načinu mijenjanja kamate. O sadržaju navedenih odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelji da nisu bili informirani o riziku vezanom uz njihova ugovaranja niti da su imali ikakav utjecaj na njihov sadržaj, kako što da izričito priznaje i sama tužena na stranici 7. odgovora na tužbu, gdje da piše da je „[…] iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.“. Glede same valutne klauzule za koju da je vezana glavnica predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelji da ne osporavaju zakonsku normativu na temelju koje je dopušteno ugovaranje takve klauzule, kao ni okolnost da ona postoji i proizvodi pravne učinke u pravnom sustavu Republike Hrvatske. Međutim, ukazuje da se na činjenicu da je Banka poticala tužitelje na sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, tako zloupotrijebivši navedenu zakonsku odredbu. Dakle, bez ikakvog pravnog temelja da je tvrdnja suprotne strane po kojoj „Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima.“ (str. 5. odgovora na tužbu). Iako da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo da je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, to da ne znači da je taj institut tužiteljima, kao prosječnim građanima koji da ne raspolažu ikakvim stručnim znanjima, razumljiv onako kako da se tumači i primjenjuje u duhu prava EU. Ne smije da se zaboraviti da su se tužitelji odlučili za predmetni kredit iz razloga što da im je isti bio prezentiran kao najpovoljniji, budući da je imao nižu kamatnu stopu od kredita čija da je glavnica bila vezana za euro. Također, bio da je prezentiran kao povoljniji od kunskih kredita i tužitelji da su se vodili informacijom da će mjesečne rate biti manje nego u slučaju vezanja glavnice za neku drugu valutu. Tužiteljima da nije jasno pojašnjeno što to znači valutna klauzula i o čemu je ovisila ukupna cijena kredita. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, da nije tužitelje u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti 1. tužitelj - kao korisnik kredita – da nije znao niti mogao znati rizik kojeg da donosi vezivanje glavnicu kredita za valutu švicarski franak. Niti da je Banka upozorila tužitelje o opasnosti koja da je ležala u mogućem porastu glavnice vezane uz švicarski franak porastom tečaja CHF, što da se u konačnici i dogodilo. Tužiteljima da je kredit u CHF sugerirao tuženik, ističući prednosti pred kreditom u EUR, i to na način da ničim nije informirao tužitelje o mogućim posljedicama i razmjerima promjene tečaja i utjecaja na njihovu kreditnu sposobnost, iako da je tuženik znao za visoku rizičnost te kreditne linije koja da je kao takva u to vrijeme već mahom bila zabranjena u Europi, što da se naknadno utvrdilo. Upravo da je tuženik preferirao kredit u valuti CHF, i branio da ga je i za vrijeme ugovornog odnosa. Stoga, evidentno da je da su ugovorne strane bile itekako u nejednakom položaju obzirom da je teret aleatornosti kod ugovaranja valutne klauzule prebačen samo na tužitelje. Nesporno da je da je u primjeni valutne klauzule došlo do značajne neravnoteže u odnosu na obveze dužnika čime da su, uslijed promjene tečaja, rate kredite znatno porasle dok s druge strane banka – vjerovnik da nije snosila nikakvih posljedica od promjene tečaja već da je isključivo ostvarila značajan profit. Tuženik da je prilikom sklapanja Ugovora propustio informirati tužitelje o tri bitna elementa: 1. O općem riziku koji da je vezan uz svaku valutnu klauzulu; 2. O riziku koji da je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u; 3. O tome da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan. Tužena da je banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, obzirom da je bila upoznata da su u to vrijeme diljem EU takvi krediti ocijenjeni kao visokorizični i zabranjeni. Međutim, tužitelj kao potrošač da nije imao mogućnost niti kapaciteta da uvidi u sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog protekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je sporni kreditni proizvod s valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji te da je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Važno da je i naglasiti da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode, i da nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. S tim u vezi, tužitelj upire u ustaljenu praksu suda Europske Unije koji da je u više navrata jasno istaknuo da je postupanje banke, koja da ugovorenu valutnu klauzulu upotrijebi suprotno njenoj svrsi i cilju i koja da jednostranim odlukama mijenja stopu promjenjive kamate, suprotno načelima savjesnosti i poštenja. Sud Europske Unije utvrdio da je i da je banka dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mora, ako je to potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja, posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope, utjecati na njegove mjesečne rate te na ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Što da u konkretnom slučaju tužena nije učinila (ex multis: C-92/11, RWE Vertrieb AG protiv Verbraucherzentrale Nordrhein-Westfalen eV; C-26/13, J i dr. protiv OTP Jelzálogbank Zrt; C-143/13, Š protiv SC Volksbank; C-186/16, O i dr. protiv Banca Romaneasca SA). Citirana stajališta Suda EU o tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno da naglašavaju važnost obavještavanja potrošača o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne da je važnosti za potrošača koji da će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje da za njega može imati sklapanje pravnog posla s takvim odredbama. Praksa Suda EU odraz da je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti. Takav slabiji položaj da vodi do pristanka od strane potrošača na uvjete koje da je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, kao i u konkretnom slučaju. Tužitelji da nisu imali potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Bankarski službenici da nisu tužiteljima objasnili niti ih informirali o značaju i posljedicama takve ugovorne odredbe. Iako da je Banka imala saznanja o nestabilnosti švicarskog franka, o tome da nije upozorila tužitelje prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu CHF već naprotiv, nagovorila da ih je na sklapanje upravo takvog, rizičnog ugovora. Pretenciozni da su, dakle, i navodi suprotne strane prema kojoj „[…] tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.“ (str. 6. odgovora na tužbu). Naime, neoboriva da je činjenica da tužiteljima u ispravama koje da su im prezentirane od strane Banke i u razgovorima koje da su obavili s bankarskim službenicima uopće nije objašnjena priroda valutne obveze niti njezino značenje, a još manje rizik vezan uz valutu švicarski franak. Stoga, neutemeljene da su i nedokazane tvrdnje suprotne strane koja da navodi da „[…] je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“ (str. 9. odgovora na tužbu). Pojam valutne klauzule da je vrlo složen pravni i ekonomski pojam koji da, obzirom na svoje ekonomske učinke, nije jednostavno razumljiv ne samo prosječnom već i natprosječno "marljivom" potrošaču. U konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli da je jasno uočljiva, no da nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, da nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tužitelji, a pogotovo 1. tužitelj kao korisnik kredita, kao potrošači i slabije ekonomske strane da nisu mogli niti trebali znati za cjelokupnu rizičnosti proizvoda, te da je na tuženoj bila dužnost upozoriti tužitelje na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Uopće da nije sporno da tužena nije imala niti može imati utjecaja na kretanje valute CHF. No, odgovornost tužene da postoji zato što da je tužiteljima prešutjela ono što da je znala. Istina da je da svaka valutna klauzula podrazumijeva da su stranke pristale na određene oscilacije tečaja, no tužiteljima da je rizik tečajnih razlika bio ili prešućen ili umanjivan. Stoga da su tužitelji pravni posao sklopili s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate ostati isti ili da će neznatno oscilirati, što da bi u slučaju valjano ugovorene valutne klauzule do neke blage ili umjerene razine potrošači bili dužni snositi. Očito da je da su predmetne ugovorne odredbe sadržavale skrivenu zamku, i to u činjenici da je banka u predugovornoj fazi te u samom ugovoru, radi ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, davala izričite poruke da je kredit povoljan zbog toga što je švicarski franak stabilna valuta. Međutim, u stvarnosti radilo da se o klauzuli koja da se pokazala toliko nepovoljna da je na nju trebalo ukazati tužiteljima crvenom tintom na prvoj strani ugovora, s crvenom rukom koja upućuje na te onerozne klauzule, pa da bi se tek tada moglo načelno govoriti o dovoljno jakom upozorenju. Na sporni da se pravni posao primjenjuje ZZP koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Konkretno, tužitelj da se poziva na odredbe ZZP-a koje da određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Nastavno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je nepoštena odredba - i kao takva ništetna – budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelje u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Paušalni da su i neutemeljeni i navodi kojima da suprotna strana, pozivajući se na interne akte Banke, tvrdi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovoreno na koji će se način mijenjati kamatna stopa. Odredba članka 4. Ugovora da omogućuje tuženoj da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene. Time da je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji da takove promjene nisu nikako mogli predvidjeti a pravilnost promjene da nisu mogli provjeriti jer da nisu imali egzaktnih kriterija. Bitno da je napomenuti i da u Ugovoru o kreditu nije navedeno da se promjenjiva kamatna stopa veže uz navedene interne akte Banke, nego samo uz Odluke Banke. U svakom slučaju potrebno da je naglasiti i da, zbog prirode spomenutih akata, tužitelji nisu mogli pojedinačno pregovarati o njihovom sadržaju obzirom da se radi o aktima koje da donosi Banka, jednostrano. Primjećuje da se i da navedeni interni akti Banke ne sadrže objektivizirane kriterije koji bi se mogli podvesti pod pojam „odredivog predmeta obveze“. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu, a niti ostala dokumentacija koju da je tužena priložila odgovoru na tužbu, da ne sadrže referentnu stopu, niti ikakav drugi parametar za određivanje visine kamatne stope. Pri tome dodaje da se i okolnost da tužiteljima nisu nikad dani Opći uvjeti niti ostala dokumentacija na koju da se tužena banka poziva u odgovoru na tužbu. Neoboriv da je, dakle, propust tužene koja da s tužiteljima nije pregovarala o sadržaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (što da je i sama priznala), niti da je tužiteljima objasnila koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Očit da je i nedostatak na teret tužene koja da tužiteljima nije pružila ikakvu informaciju o ekonomskim posljedicama koje da su mogle proizlaziti iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pri tome potrebno da je uzeti u obzir i činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu, iako tipiziran, pisan stručnom terminologijom, nerazumljivom prosječnom građaninu. Tako da je i ugovorna odredba kojom da se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i uočljiva ali ne i razumljiva. Ne smije da se zaboraviti da se prema praksi suda EU-a, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumači na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego ona da na transparentan način mora objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora i s općim uvjetima poslovanja. Naime, jedino na temelju točnih i razumljivih kriterija potrošač da može predvidjeti ekonomske posljedice koje da za njega proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa. Upravo zbog činjenice što da u Ugovoru o kreditu nije imala obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, tužena da je, kao savjesni gospodarstvenik, trebala voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužitelja, i ugovorom odrediti nekakvu referentnu vrijednost. Time da određivanje obveze tužitelja ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci Banke. Nepostojanje propisa koji nalažu da se u ugovoru o kreditu precizno definiraju i uvjeti promjenjivosti kamatne stope da ne daje Banci ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Tim više ako se uzme u obzir činjenica da se o spomenutim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se i na paušalne navode tužene koja da tvrdi da se u postupanju prema tužiteljici rukovodila Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 04.04.1993. pozivajući se, pri tome, na sadržaj iz točke 2. Priloga Direktive. Suvišno da je bilo šta komentirati u odnosu na spomenute argumente. Dovoljno da je istaknuti činjenicu da prilikom implementacije Direktive 93/13/EEZ u ZZP-u nije preuzeta i točka 2. Priloga Direktive 93/13/EEZ, koja da dopušta propisivanje da pojedine odredbe iz točke 1. nisu nepoštene u slučaju da ih sa potrošačem ugovori pružatelj financijskih usluga, čime da je povišen stupanj zaštite za hrvatske potrošače. Iz svega navedenog razvidno da je da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatni stopi nepoštene u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.. Radi da se o ugovornim odredbama o čijim da se sadržaju nisu vodili pojedinačni pregovori s tužiteljima koji da nisu niti znali po kojim se kriterijima mijenjala kamatna stopa, koja da se mijenjala jednostranim bezrazložnim odlukama Banke. Tendenciozni da su, dakle, navodi suprotne strane koja da tvrdi da „[…] prema odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom.“ (str. 8. odgovora na tužbu). Spomenute da su odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Stoga da prema odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača te Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., takve da su odredbe, u dijelu koji se odnosi na promjenjivosti kamatne stope, ništetne. Potrebno da je naglasiti i da, iako da Banci nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa da čini tu obvezu posebno rizičnom. U vrijeme zaključenja ugovora 1. tužitelj, kao korisnik kredita, da nije znao koji će iznos glavnice kredita izražene u kunama biti u obvezi vratiti banci tijekom dugoročne otplate, niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Već sama činjenica da je u opisanoj situaciji banka jednostrano određivala element o kojem je ovisila visina obveze 1. tužitelja, odnosno kamatu, uzrokovala da je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dodatna okolnost koja da potvrđuje da su sporne odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja da je ta da su iste u ugovor ušle na inicijativu banke, kao sadržaj pravnog posla na koji da tužitelji nisu mogli utjecati (pri čemu da nije sporno da niti u ugovoru niti u Općim uvjetima banke a niti u Informacijama o načinu promjene kamatnih stopa nisu utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara). Banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji da je predmet poslovanja novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, dužne da su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu (zaključci Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-7129/2013 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Revt-249/14). I Direktiva 93/13/EEZ, u članku 5., da navodi da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužena da je raspolagala stručnim znanjem o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, kojeg da nije prezentirala tužiteljima. Na taj da je način Banka iskoristila nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je, u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, stavila sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, o kojima da nije pregovarala s tužiteljima i na čiji sadržaj da tužitelji nisu mogli utjecati. Bankarski poslovi da su isključiva djelatnost tuženika, koji da ima odgovarajuće stručne službe (uključujući i pravnu službu), da ima velik broj odvjetnika koji ga zastupaju i/ili savjetuju, slijedom čega da je notorno da je prema pravilima osobite pažnje i dobrog gospodarskog poslovanja, morao vrlo dobro znati i procijeniti pravnu narav i sve posljedice ugovaranja spornih odredbi. Nasuprot tome, tužitelji kao fizičke osobe, nestručne i nevične bankarskom poslovanju, i uopće poslovnim pregovorima i sklapanjima ugovora, da nisu znali niti bili upozoreni da su neke odredbe ništave a niti da su mogli utjecati na izmjenu odredbi predmetnog Ugovora. Jasna da je, po tom pitanju, praksa VSRH koji da, u odluci Revt 249/14-2, navodi: „[…] kod ocjene poštenosti ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“) […] S tim u svezi gotovo se ciničnim čini navod u reviziji 5.tužene da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenljivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, a kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluku banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.“. Uostalom, iz prakse suda Europske Unije jasno da proizlazi da „[…] je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga […]“. (ex multis: C-92/11 RWE Vertrieb protiv Verbraucherzentrale Nordrhein-Westfalen eV; C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr. protiv Cajasur Banco e Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA; C-186/16 Ž i drugi protiv Banca Românească SA). Nadalje, u presudi C-26/13 od 30.04.2014, Europski sud za ljudska prava izričito da je naveo da: „članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5- travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način: izraz „glavni predmet ugovora“ odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži „naknadu“ koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13; članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“ Isti da je sud, u presudi C-51/17 od 20.09.2018., naveo da: „članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze; članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo; članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.“. U presudi C-118/17 od 14.03.2019. naveo da je: „članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5- travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način da: mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Dužnost tuženika, koja da proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje da su zadržane u ZZP-u iz Zakona o kreditnim institucijama, bila da je da potrošačima, ovdje tužiteljima, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost da je tuženika bila da prije sklapanja Ugovora o kreditu 1. tužitelju - kao korisniku kredita - pojasni sve bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja i na njegovu kreditnu sposobnost. Svi ovi bitni podaci trebali da su biti sadržani u Ugovoru. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik da je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to da su načelo savjesnosti i poštenja s dužnim primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, da nisu raspolagali sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijeli razboritu informiranu odluku. Važno da je i naglasiti da je pri sklapanju predmetnog Ugovora, tužena osigurala svoje interese na način da je ugovorila niz instrumenata osiguranja, pa da je u konačnici svoju tražbinu još zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Time da Banka nije preuzela nikakav rizik za razliku od tužitelja na koje da je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita. Da je 1. tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuiteti toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu njegovu egzistenciju, sigurno da je da isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Tužitelji da su imali povjerenje u banku kao pojam sigurnosti i zakonitosti, prihvatili da su povoljan kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF za koji da je Banka ustvrdila da je bio bolji, i po kamati i po anuitetu od kredita vezanih uz euro. Tužitelji da su bezuvjetno potpisali sporni Ugovor o kreditu jer da su vjerovali Banci, i da nisu očekivali niti znali da od banke kupuju visokorizičan proizvod. Zbog nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnutih od strane tuženika, 1. tužitelj da je za vrijeme trajanja otplate kredita tuženoj isplatio novčana sredstva koja da joj ne bi bio dužan isplatiti da u Ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime da je tužena bez osnove stekla novčana sredstva koja da 1. tužitelj, kao korisnik kredita, potražuje u ovom parničnom postupku. Obzirom na sve do sada izneseno kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje da pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelji da drže početni anuitet mjerodavnim odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu da smatraju početno ugovorenu kamatnu stopu od 4.65% godišnje, te ugovoren tečaj na dan korištenja kredita. U odgovoru na tužbu tuženik da navodi da su tužitelji tužbu pogrešno koncipirali na način kao da je predmetni Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako da je, prema mišljenju Banke, prestao postojati obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje tužena da ističe da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, tako da tužitelji više nemaju i ne mogu imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji interes za nastavak ovog postupka. Suprotna strana da tvrdi i da se ovdje više ne radi o kreditu u CHF i da je tužiteljima već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30.9.2015. Osim toga da ističe da su tužitelji prihvatili konverziju pa da je stoga prestalo bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. Radi da se o neutemeljenim i kapcijoznim prigovorima kojima da suprotna strana na svojstven način interpretira odredbe ZPK-a, pri čemu da je bitno ukazati i na odluku suda Europske Unije iz koje da proizlazi kako okolnosti u kojima su neke ugovorne odredbe proglašene ništetnim i nepoštenim putem zakona te zamijenjene novim odredbama ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (C-118/17, V protiv ERSTE Bank Hungary Zrt). Sud Europske unije, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da je da se članak 6. stavka 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikad nije postojala. Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički da znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te izvorno ugovorenu kamatnu stopu - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelji da smatraju, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga, činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditiranju broj 9010939735 da nije od utjecaja na pravo tužitelja, a pogotovo 1. tužitelja kao korisnika kredita, da traže utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplatu preplaćene razlike do konverzije. Naime, potrošač konverzijom da nije doveden u položaj kao da ništetnih odredaba nije bilo, slijedom čega da nije u potpunosti obeštećen. A da nije doveden jer da u trenutku kada je rađena konverzija, valutna klauzula nije još bila pravomoćno suđena kao nepoštena i ništetna, pa da su sve tečajne razlike koje da su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, a posljedično i kamate koje da su obračunavane na takve visoke osnovice, ušle u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice. Sud Europske unije u presudi C-118/17, pošao da je od premise valjanosti zakonske intervencije, te zauzeo stav da unatoč takvoj zakonitoj intervenciji, što da neminovno uključuje i pristanak potrošača, bilo dobrovoljan, bilo prisilan, nacionalni sud mora provjeriti da li je potrošač takvom intervencijom-konverzijom, doveden do pune restitucije, tj. je li je banka potrošaču izvršila povrat svih preplaćenih anuiteta i kao nepošten stjecatelj platila mu i zakonsku zateznu kamatu na te preplaćene iznose. Sud EU da je zaključio da zakonodavna intervencija u ugovorni odnos nije zabranjena dokle god omogućava ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba nije postojala - tj. potpunu restituciju. Pritom, Sud EU-a da ističe da je bitno da nacionalni zakon - da bi bio u skladu s člankom 6., st. 1., Direktive 93/13 - ne smije spriječiti povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača. Jednako da je stajalište zauzeo i u presudi u predmetu G (C-483/16 od 31. svibnja 2018. godine), u kojoj da je Sud EU-a zaključio da Direktivi 93/13 nisu protivne odredbe nacionalnog prava ako omogućuju potrošaču traženje povrata koristi koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju nepoštenih odredbi. Notorno da je da presude Suda EU-a imaju učinak erga omnes, odnosno da tumačenje pravne norme prava EU-a postaje dio norme te da kao takvo obvezuje sve nacionalne sudove. Valja da napomenuti i da je VSRH, Rješenjem Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zaključio da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Svoj zaključak VSRH da obrazlaže time da korisnik kredita i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora stoga što da korisniku kredita nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Uz to, VSRH da navodi da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima propisanim ZOO-u. Spomenuti prigovor tužene da je neosnovan i iz razloga što da se konverzijom nisu mogle konvalidirati ništetne ugovorne odredbe. Valja da istaknuti kako ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, tj. ex tunc, a samim sklapanjem Dodatka od 08. prosinca 2015. i stupanjem na snagu ZID ZPK da nije konvalidirana ništetnost pojedinih ugovorni odredbi Ugovora o kreditu od 5. siječnja 2006.. Nadalje, ZZP-om da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošač ne može odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema ZZP-u. Ako bi se eventualno konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi to da bi značilo da se potrošač odrekao svojih prava na utvrđenje ništetnosti tih odredbi, a da toga nije bio svjestan. No, to da bi bilo protivno odredbama o zaštiti potrošača. Zakon koji regulira zaštitu potrošača da nije samo navedeni ZZP kao lex specialis, već posredno i ZOO koji da regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora. Konačno, i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako da nije nacionalni zakon, da ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa da su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane, između ostalog, i putem ZZP-a. Primjenjivo na slučajeve konvertiranih kredita - unatoč konverziji koja da može biti valjana, 1. tužitelj da potpisom Dodatka kojima da je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju da mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva. To pravo da ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljnim kao u Republici Hrvatskoj bilo u okviru zakonskog rješenja kao u Mađarskoj. Stoga, pristanak tužitelja na konverziju da ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Naime, takav pristanak, uslijed djelovanja kogentne odredbe ZZP-a i zabrane odricanja koju propisuje, bio da bi ništetan i kao takav bez pravnih učinaka. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR izvršena da je temeljem ZID ZPK-a. Radi da se o aktu kojim se, temeljem zakona, bankama nalaže izmjena odredbe iz osnovnog ugovora i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice kredita, te postizanje sporazuma iz čl. 19.c t. 6. ZID ZPK. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka, da nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima da se u Ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što da se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost da je nastupila zbog činjenice da je Banka, bez prethodnog pregovaranja s tužiteljima, sama, odnosno nepošteno, mijenjala visinu kamatne stope u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje da se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do konverzije, a do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja Banke. Valja da napomenuti i da je kamatna stopa sadržana u Dodatku određena onako kako da je vrijedila za kredite koji da su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, a način ugovaranja promjenjive kamatne stope (kako za Ugovore sa valutnom klauzulom u CHF tako i za ugovore sa valutnom klauzulom u EUR ) bio da je predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba da je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen da je nepošten, slijedom čega da sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja, utvrđuje odluku iz presude kojom da je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, konverzija da se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a da ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio da je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, u konkretnom slučaju konverzija da nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka. Obzirom da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, otpala da je osnova temeljem koje da je Banka izračunavala visinu mjesečne obveze tužitelja povećavajući mjesečni iznos anuiteta u skladu s rastom kamatne stope. Neoboriva da je činjenica da je tužena, oslanjajući se na ranije navedene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavala 1. tužitelju, kao korisniku kredita, veći iznos anuiteta od onoga kojeg da bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,65% godišnje. Isto tako, 1. tužitelj da je do dana konverzije plaćao i veći iznos od onoga kojeg da bi plaćao da je plaćao anuitete u kunama po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Imajući u vidu da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, ističe se da je na dan konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu (4,65%) i početnog tečaja (na dan isplate kredita) te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednost na dan konverzije koja da je viša u za otprilike 10% od one po početnom otplatnom planu (koja da je bez rasta tečaja), a to da znači da potrošač i dalje plaća veće anuitete od početnih. Naime, preplaćenim iznosima banka da nije zatvarala ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, obzirom na učinke ništetnosti – ex tunc. To da znači da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer da je jedina ispravna glavnica koju da je trebalo zatvarati ona koja da u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu. Ovo stoga što da konvertirana glavnica koju da je banka zatvarala do tada izvršenim uplatama sadrži tečajne razlike koje da su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom periodu. Međutim, navedene tečajne razlike naknadno da su, uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018., anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc. Upravo zato konvertirana glavnica da nije stvarna i kao takva da ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već da se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju da rast švicarskog franka nije utjecao. A to da je ona po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač da je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji da su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Razliku koju da je potrošač uplaćivao po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banka da nije koristila za zatvaranje konvertirane glavnice. A ono što da nije iskorišteno, a nesporno da je naplaćeno, da se treba potrošaču vratiti, zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja (kako upućuje praksa Vrhovnog suda RH sadržana u odluci Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). U odnosu na navedeno da valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos.-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu da je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "[…] bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima […]". Nastavno svega navedenog nedvojbeno da je da, unatoč izvršenoj konverziji, tužitelji imaju pravni interes za podnošenje kondemnatornih zahtjeva. Naime, usporedbom preplate iz osnove ništetnih odredbi o kamati i deviznoj klauzuli s efektima izvršene konverzije da proizlazi da tužena nije adekvatno obeštetila 1. tužitelja kao korisnika kredita. Ovaj da je potonji, jednostavnom matematičkom operacijom, utvrdio da je na dan 30.09.2015.: preplata u korist 1. tužitelja iznosila 71.363,22= kuna, dok da je tužena 1. tužitelju priznala preplatu u iznosu od 7.824,24= kuna, što da čini razliku od 63.538,98= kuna, nedospjela glavnica kredita iznosila da je 219.459,30 = kuna, dok da je prema izračunu tužene iznosila 236.438,21 = kuna, što da čini razliku iznosa 16.978,91= kuna. Nastavno, tužitelji da od tužene traže isplatu iznosa 80.517,83= kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom. Dokaz vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke nužno da je izvesti kako bi se dobio na uvid matematički izračun i prikaz: a) obveza tužitelja korištenjem početnog plana otplate kredita koji da sadrži glavnicu u valuti HRK prema tečaju glavnice na dan isplate kredita, odnosno iznos kredita koji da je stvarno isplaćen tužitelju, b) sve uplate za podmirenje obveza/anuiteta po kreditu, c) novčane razlike između obveza tužitelja i svih uplata za podmirenje obveza/anuiteta po kreditu, d) učinke konverzije na međusobne odnose tužitelja i tuženika na dan 30.9.2015. (između ostalog i kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu), tek tada da će se moći utvrditi što je 1. tužitelj, kao korisnik kredita, faktički dobio konverzijom, a već iz izračuna tužitelja da proizlazi da isti konverzijom nije u potpunosti obeštećen, što da znači da se u konkretnom slučaju ne radi o potpunoj restituciji, zajamčenoj zaštiti koju da nije moguće umanjiti zakonskom intervencijom, te uspostavi za tužitelja stanja kao da ništetnih odredaba nikada nije bilo. Stav da potrošači, pa tako i ovdje 1. tužitelj, imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH već da je ranije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Pa da je tako u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20.3.2018., zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje da, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu JNZ i JNZP protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: 1. učinak da djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra da se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga da je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo; 2. proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače da nastaje subjektivno pravo na restituciju; 3. Potrošač da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja da ukazati kako isti nije osnovan. Naime, ukazuje da se suprotnoj strani da je u parničnom postupku koji je pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je i ovdje tužena Banka ugovorila nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iako da tužitelji osobno nisu podnosili tužbu radi zaštite kolektivnih interesa, takva kolektivna tužba u svojoj suštini da predstavlja postupanje koje da je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim supstratom ovoga postupka. U tom smislu da je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji da zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite da je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta da je zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka bitne da su dvije okolnosti. Prva prema kojoj da je, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, prekinuta zastara, te druga prema kojoj da je ista ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno stajalište kao takvo da jasno proizlazi te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Zaključno, podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. - koja da je tog datuma poštom poslana Općinskom sudu u Pazinu - tužitelji da su istu podnijeli unutar pet godina računajući datum od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova. Slijedom navedenog, prigovor zastare tuženika da je u cijelosti neosnovan. Tužitelji da sve ostale navode iz odgovora na tužbu, a na koje se nisu zasebno očitovali, u cijelosti osporavaju i stajališta da su da su isti u cijelosti neosnovani.

4. U svojoj replici tuženik navodi da tužitelj nije dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo na koji je način obračunao iznose koje potražuje za razdoblja za koja te iznose potražuje, pa da se osporava visina utuženog potraživanja. Tuženik nadalje ističe kako se dosadašnjim navodima tužitelja ignoriraju svi stavovi VSRH o pravnom interesu izneseni u obrazloženju odluke iz oglednog postupka Gos-1/2019 od dana 04. ožujka 2020. godine. Ugovor o kreditu da je konvertiran sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a VSRH da donosi odluku Gos-1/2019 kako sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan da je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da nadalje u obrazloženju odluke navodi: "... U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona." Argumentum a contrario, predmetno da navodi na zaključak da korisnik konvertiranog kredita, koji je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama ZPK, nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. S obzirom da je ta ništetnost preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, ako tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, tada da niti kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. VSRH ne samo da je rekao kako je dodatak o konverziji valjan, nego da je u 3. odlomku na 4. stranici odluke naveo kako on predstavlja novu osnovu kojom je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora imao sklopljen isključivo ugovor s valutnom klauzulom u EUR. Stoga da se nameće zaključak kako tužitelj temeljem ranije osnove koja da je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu. Ogledni postupak i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH s tim u vezi da imaju zadatak da osiguraju jedinstvenu primjenu prava te da su uvedeni u hrvatski pravni sustav upravo s tim ciljem. Iz navedenog razloga sud da je pri donošenju presude dužan pozvati se na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, jer da to proizlazi iz zakona (čl. 502.n ZPP-a). Nadalje, tuženik da se protivi provođenju financijskog vještačenja s obzirom da je takav dokazni prijedlog, nastavno na stavove koje da je VSRH iznio u odluci C1/2019, nepotreban i kao takav protivan načelu ekonomičnosti. Predloženi zadatak vještaku na okolnost utvrđivanja razlike preplaćenih anuiteta, odnosno razlike između početno ugovorene kamatne stope i njenog naknadnog povećanja, u tom smislu da je u cijelosti neosnovan, promašen i nepotreban budući da je nesporno kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što da se implicira predloženim zadatkom tužitelja. Dakle, predloženo vještačenje da ne može biti sredstvo na temelju kojeg će naslovljeni sud utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Ovo osobito ako se uzme u obzir nesporna činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju, dakle prihvatio da je i Izračun konverzije, a sklapanjem Dodatka ugovora stranke da su definirale i visinu kamatne stope, pa da je tužitelj pristao i na primjenu upravo takvih kamatnih stopa, kako da su definirane u Dodatku. U prilogu da se dostavlja i recentna sudska praksa. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po Ugovoru u CHF, to da je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve promjene kamatnih stopa koje da su do 2014. godine banke provodile u potpunosti da su priznate i uvrštene u obračun „novog“ stanja potraživanja banke s osnove ugovora o kreditu. Dakle, stupanjem na snagu „novog“ zakona samim zakonskim rješenjem prihvaćen da je način dotadašnje promjene kamatnih stopa kod kredita u EUR, te da je u potpunosti neosnovano bilo kakvo potraživanje s osnove „preplate“ kamata, budući da se radi o zakonskom uređenju konverzije kojemu da je tuženik u cijelosti udovoljio.

Nadalje, uzimajući u obzir nespornu činjenicu kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna već da je ista zakonom određena kao dopuštena, tužitelj da bi trebao, uzimajući u obzir pravila o teretu dokaza, dokazati koja je to visina kamatne stope nezakonita, odnosno koju da je tuženik nezakonito odredio. Sklapanjem navedenog ugovora o kreditu nastali da su određeni pravni učinci između ugovornih stranaka, pa da navedeni ugovor obvezuje stranke, dakle, stvara prava i obveze tako dugo dok ugovor ne prestane na jedan od zakonom predviđenih načina. Tužitelj da je potpisom ugovora o kreditu prihvatio sve obveze iz tog ugovora, a jedna od obveza tužitelja, na koju da je tužitelj pristao, da jest i platiti promijenjenu kamatnu stopu, ukoliko dođe do promjene. S obzirom da je u konkretnom slučaju došlo do promjene kamatne stope, to da je tužitelj, već i prema općem načelu iz čl. 9 ZOO-a dužan izvršiti svoju obvezu, dakle u konkretnom slučaju platiti i promijenjenu kamatnu stopu. Prema tome da nisu osnovane tvrdnje tužitelja da je mijenjanje kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu protivno prisilnim zakonskim propisima. Budući da je kamatna stopa koju da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, takvo postupanje tuženika da nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Ovo tim više što da i Zakon o obveznim odnosima kao i Zakon o zaštiti potrošača te Zakon o bankama odnosno Zakon o kreditnim institucijama uređuju i prihvaćaju promjenjivu kamatnu stopu, a konačno i Vrhovni sud u presudi u predmetu „Potrošač“ da ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Kamatna stopa da nije mijenjana jednostranom odlukom banke, već da je mijenjana temeljem objektivnih kriterija za promjenu stope ugovorne kamate. Naime, promjenjivost kamatne stope u Republici Hrvatskoj zbog promjena tržišnih uvjeta, bila da je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala, a niti da danas ne postoji jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje da utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti. Navedeno da dokazuje i presuda VSRH kojom da je u odnosu na jednu od tuženih banaka odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi nepoštenom korištenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s građanima jer da je promjenu kamatnih stopa na stambene kredite vršila u skladu sa usvojenom formulom i pripadajućim kriterijima (euribor, cds i marža). Upravo da se radi o kriterijima koje da su primjenjivale sve banke pa tako i tuženik, neovisno od toga da li je takav način izrijekom naveden u samom tekstu ugovora, no svakako da je vidljivo iz općih uvjeta poslovanja, kao i „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa“. Iz toga da proizlazi da ne postoji razlika u kretanju kamatnih stopa po stambenim kreditima između banaka koje da su kamatne stope po kreditima mijenjale „sukladno odlukama uprave“ i banke koja da je promjene kamatnih stopa radila na isti taj način s jedinom razlikom u tome što da je u ugovorima o kreditu izrijekom navela kriterij/parametar uz koji se veže promjena kamatne stope. Još jednom da se naglašava odlučan moment prisutan u ovom i svim istovjetnim parničnim postupcima, a taj da je da su banke, poštujući zakonsku regulativu u vrijeme zasnivanja spornih ugovornih odnosa, pa tako i tuženik u odnosu na zasnivanje kreditnog odnosa s ovdje tužiteljem, u potpunosti poštivao relevantne zakonske odredbe o kreditiranju građana, što da je potvrdilo i temeljno regulativno i nadzorno tijelo banaka – HNB (o čemu da se tuženik prethodno detaljno očitovao). Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim kriterijima. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, potpuno da je neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer da takav ugovor nije postojao u pravnom prometu. Na taj način da se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem da je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je u cijelosti protivno zakonu te u konačnici i Direktivi Vijeća EEZ 93/13. Nadalje, niti jednom odredbom zakona primjenjivom na konkretan ugovorni odnos, s obzirom na vrijeme kada je isti zasnovan, da nije propisana obveza tuženika da ugovori parametre promjene kamatnih stopa, već da je navedena obveza ustanovljena tek izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje da su stupile na snagu dana 01.01.2014.g. Njihova da bi primjena na predmetni ugovorni odnos, predstavljala retroaktivnu primjenu zakonskog propisa koja da je zabranjena samim Ustavom. Iz navedenog da proizlazi da tuženik nije zlorabio mogućnost povećanja kamatnih stopa već naprotiv da nije tužitelja teretio za ukupan iznos povećanja troškova financiranja. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, potpuno da je neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer da takav ugovor nije postojao u pravnom prometu. Na taj način da se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem da je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je u cijelosti protivno zakonu te u konačnici i Direktivi Vijeća EEZ 93/13. Tuženik ponovno ističe prigovor zastare, budući da pravo na povrat stečenog bez osnove dospijeva u trenutku stjecanja, odnosno, konkretno, u trenutku kada je plaćena rata kredita u kojoj je obračunat iznos kamate za koju da tužitelj tvrdi da je preplaćena, te imajući u vidu da se radi o potraživanju s osnova kamate, tražbina povremenih davanja da zastarijeva za 3 godine od dana dospijeća svakog pojedinog davanja. U odnosu na utvrđenja iz presude Europskog suda broj C-452/18 donesene u predmetu XZ v Ibercaja Banco, SA., a na koja da se utvrđenja pozivaju potrošači putem medija u kontekstu argumentacije da bi odredbe Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija bile nepoštene, odnosno ništetne, odnosno da isti, neovisno o učincima konverzije imaju pravo u pojedinačnim parnicama tražiti „potpuno obeštećenje“ neovisno o činjenici sklapanja konverzije, tuženik da predmetne navode smatra u potpunosti neosnovanima. Presuda Europskog suda C-452/18 da niti činjenično niti pravno nije primjenjiva u konkretnom slučaju, niti da se utvrđenja Suda iz navedene presude mogu primijeniti, odnosno tumačiti u situaciji kada da je kogentnim odredbama nacionalnog prava detaljno uređen institut konverzije kao mehanizma zamjene određenih ugovornih odredbi koje da se smatraju nepoštenima, onim odredbama čiji da je sadržaj i primjena strogo regulirana zakonom. Prvenstveno, predmetni Dodaci ugovorima o kreditu kojima da je izvršena konverzija sklopljeni da su sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK te predmetna presuda C-452/18 na koju da se pozivaju potrošači, da nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj, budući da su Dodaci (sporazumi o konverziji) u RH sklopljeni na temelju zakona i na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta i parametara. Tužitelji da potpuno jednostrano prikazuju praksu Europskog suda te da propuštaju navesti presudu Europskog suda C-81/19 od 09.07.2020.g. u kojoj da se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje da su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. U tom smislu, ako se već radi o pokušaju tužitelja da, pozivanjem na spomenutu presudu donesenu u „španjolskom“ ili bilo kojem istovjetnom slučaju, ustanovi pravila "precedentnog prava" onda da je to potrebno učiniti na valjani način - tako da postoji činjenična i pravna podudarnost između okolnosti slučaja povodom kojeg se vodio postupak radi tumačenja prava Unije i okolnosti slučaja u predmetima koji se vode pred domaćim sudovima. Bitno da je ovdje istaknuti da se autoritet sudske odluke (pa tako i odluke Europskog suda) kao svojevrsnog presedana može uspostaviti isključivo pod uvjetom da je predmetnom sudskom odlukom presuđeno u pravno i činjenično istoj, tj. istovrsnoj stvari pri čemu da se pravna osnova odluke ne može tumačiti odvojeno od činjeničnog supstrata, koji da je u konkretnom slučaju, presudan. Naime, postoji da suštinska razlika između činjeničnog supstrata iz odluke C-452/18 na koju da se pozivaju potrošači, te činjenica i pravne podloge na kojoj da se temelji konverzija onako kako da je regulirana u hrvatskom sustavu. Uostalom, citirana odluka C-452/18 da ne donosi nikakvo novo, niti revolucionarno tumačenje u odnosu na već postojeću praksu Europskog suda glede tumačenja odredbi Direktive br. 93/13, posebno ne u odnosu na konverziju koja da je provedena sukladno prisilnim propisima nacionalnog prava, odnosno nacionalnog zakona koji da je sam po sebi u cijelosti usklađen s odredbama te iste Direktive čije da se odredbe tumače u okviru spomenute odluke. S druge strane, odluka Europskog suda pravde C-81/19 jasno da pokazuje da bi se u predmetnim postupcima koji su pokrenuti u Republici Hrvatskoj, protivilo stajalištu EU suda te da bi bilo protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu, ili isticanje da potrošač nije bio, ili nije mogao biti upoznat s pravno-ekonomskim posljedicama sklapanja Dodataka ugovorima o kreditu kojima da je izvršena konverzija. Naime, nesporno da je da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima da je izvršena konverzija sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona u kojem da je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem da se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega da je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji da je istu prihvatio. U slučaju primjene odredaba ZID ZPK, sam zakon da utvrđuje na koji se način konverzija provodi te da banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već da se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Sam zakon da je, s druge strane, propisao da se potrošača detaljno i precizno obavještava o pravnim i ekonomskim posljedicama prihvata konverzije u odnosu na pravne i ekonomske posljedice nastavka otplate kredita prema uvjetima iz osnovnog ugovora.

Pitanja o kojima da je odluku donio ES u predmetu C-452/18, raspravljala da su o poštenosti odredbe ugovora kojom da je suglasnošću stranaka, izmijenjena odredba ranijeg ugovora kako bi se uredile posljedice njene nepoštenosti, a koja da je (nova) odredba ponuđena potrošaču isključivo voljom samog kreditora (i na koju da je potrošač i pristao). Dakle, potpuno različito od slučaja u Hrvatskoj gdje da je volja kreditora isključena te da se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji da je strogo zakonski propisan. Tako da se u točki 24 presude C-452/18 navodi kako je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, na nacionalnom sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe…osim ako se potrošač tome protivi, pri čemu da njegovo eventualno protivljenje mora biti bazirano na njegovoj slobodnoj volji i biti posljedica informiranog pristanka koji se tumači kao njegova svijest o neobvezujućoj naravi nepoštene odredbe koja se ima zamijeniti, pri čemu da je takva svijest potrošača u konkretnom slučaju nedvojbeno postojala prilikom donošenja odluke o prihvatu konverzije. Ponovno neprimjenjivo konkretnom slučaju u Hrvatskoj budući da je ZID ZPK stupio na snagu nakon donošenja odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a svrha i cilj donošenja spomenutog zakona kojima da je detaljno reguliran mehanizam konverzije, razvidan da je iz samog sadržaja njegovih odredbi, a svaki potrošač ponaosob, koji da je pristupio pregovaranju vezano za prihvat konverzije, bio da je upoznat s posljedicama prihvata, odnosno otklanjanja takve alternative. Nadalje, kao što da je istaknuto pod točkom 54 presude C-452/18, potrošaču da se mora pružiti mogućnost da na temelju ranijih fluktuacija u kretanjima indeksa o čijoj da primjeni ovisi njegova ugovorna obveza, procijeni posljedice prihvata novih odredaba kojima da je cilj otklanjanje ništetnosti ranijih (nepoštenih) odredaba, koje da bi se, u slučaju da potrošač ne pristane na njihovu zamjenu novim odredbama kojima da se anuliraju negativne posljedice ništetnih odredbi, izuzele iz primjene, potencijalno na štetu samog potrošača. S tim u vezi, bitno da je istaknuti da u vezi s konverzijom, sam Zakon definira da se primjenjuje tečaj valute EUR i kamatna stopa koja je u istom razdoblju otplate vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u EUR, a konkretne financijske posljedice i efekti koji iz navedenog proizlaze za potrošača, iskazani da su u samom izračunu konverzije prije samog sklapanja Dodatka, čime da je udovoljeno uvjetu informiranja potrošača o posljedicama ulaska u takav novi ugovorni odnos. Prema Direktivi 93/13, pretpostavlja da se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Štoviše, a nastavno na ranije izneseno, u nedavnom slučaju DZIUBAK/RAIFFEISEN BANK, posl. br. C-260/18, gdje da je poljski sud postavio pitanje Europskom sudu pravde mogu li se nakon uklanjanja nepoštene odredbe zamijeniti općim odredbama poljskog zakona koje predviđaju da će se učinci izraženi u ugovoru dopuniti učincima koji proizlaze iz načela pravednosti ili utvrđenih običaja, Europski sud da je pojasnio: „Treba istaknuti da je ta mogućnost zamjene, koja je iznimka od općeg pravila prema kojem predmetni ugovor nastavlja obvezivati ugovorne strane samo ako može nastaviti postojati bez nepoštenih odredaba koje su u njemu sadržane, ograničena na dispozitivne odredbe nacionalnog prava ili na one koje su primjenjive u slučaju sporazuma ugovornih strana...“ U tom smislu EU sud donio da je i presude u predmetima J / GN, C-26/13; Abanca Corporación Bancaria / Bankia, C-70/17 i C-179/17. Nastavno na navedeno, Europski sud u obrazloženju navedene presude C-260/18, da ističe: „Naime, pretpostavlja se da te odredbe odražavaju ravnotežu koju je nacionalni zakonodavac želio uspostaviti između prava i obveza stranaka određenih ugovora, za slučajeve u kojima stranke ili nisu odstupile od standardnog pravila predviđenog od strane nacionalnog zakonodavca za dotične ugovore, ili su izrijekom odabrale primjenu pravila koje je nacionalni zakonodavac donio u tu svrhu.“ Upravo suprotno, po pitanju predmetnih Dodataka ugovorima radi da se o slučaju gdje da zakonodavac Republike Hrvatske jest donio ZID ZPK koji da je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF. U tom smislu, i pred Vrhovnim sudom RH postavljeno da je, u okviru oglednog spora, sukladno čl. 502.k ZPP-a, upravo ovo konkretno pitanje koje da tužitelj smatra spornim, odnosno odlučnim za presuđenje, o tome jesu li pravno valjani Dodaci ugovorima o kreditu sklopljeni sukladno odredbama ZID ZPK, te da je u navedenom postupku Vrhovni sud izrijekom potvrdio da se radi o Sporazumima koji su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama Zakona, isti da su kao takvi u potpunosti pravno valjani, te da nema mjesta isticanju ništetnosti takvih Dodataka u bilo kojem kontekstu niti njihovom osporavanju na bilo koji način. Posljedično, kod konverzije koja da je u svim segmentima uređena zakonom, da nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji da sadrži odredbe koje da su zamijenjene konverzijom. U citiranoj odluci C 1-/2019 VSRH da stoji sljedeća konstatacija: "... U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona." Vrhovni sud RH u oglednom sporu ne samo da je ocijenio da je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan, a što da je u skladu s recentnom praksom Europskog suda izraženoj u odlukama C-260/18 i C-81/19, nego da je izrijekom naveo kako takav dodatak predstavlja novu osnovu te tužitelj da temeljem ranije osnove koja je u potpunosti, i to s retroaktivnim učinkom, zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu. Prema tome, ZID ZPK da je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te da je stoga jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi da mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Konačno, i Vrhovni sud RH u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine da ističe kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Iz toga da očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište i potvrđuje nespornu činjenicu, koju da potvrđuje i Europski sud u odluci C-81/19, kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi, te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Takav stav da su do sada zauzimali i Županijski sudovi, a posebice da su isti podržali i dosljedno počeli provoditi u pojedinačnim parnicama nakon donošenja ranije citirane odluke Vrhovnog suda RH u oglednom sporu. Iz svega navedenog, očito da proizlazi kako je drukčiji stav, prema kojem bi cijeli ugovor o kreditu pa posljedično i Dodatak ugovoru zaključen temeljem ZID ZPK bio utvrđen ništetnim, protivan namjeri zakonodavca, praksi Europskog suda, praksi nacionalnih sudova koju da je u okviru oglednog spora potvrdio i Vrhovni sud RH, kao i samoj svrsi konverzije, sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda RH, stajalištu Ustavnog suda RH, te volji korisnika kredita kojom pristaje na konverziju. Slijedom svega navedenoga, razvidno da je da predmetna presuda C-452/18 na koju da se pozivaju potrošači, ni na koji način nije primjenjiva u okolnostima „hrvatskog slučaja“, upravo iz razloga što da je domaći zakonodavac donio ZID ZPK isključivo i upravo u korist i u interesu potrošača s ciljem „ponovne uspostave ravnoteže“, kako da se to navodi u citiranim odlukama Europskog suda, budući da su temeljem takvog ZID ZPK banke postupile po prisilnoj zakonskoj odredbi, te da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, slijedom čega da se pozivanje na ranije citiranu presudu C-452/18, ukazuje u potpunosti neosnovanim. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke da su izvršile konverziju i promijenile valutnu klauzulu (CHF u EUR), te uredile svoje odnose od sklapanja Dodatka na način da je između ostalog postignut sporazum o raspolaganju preplaćenim iznosom na način da je isti iskorišten za namirenje budućih dospjelih rata čime da su riješeni svi sporni odnosi iz osnovnog ugovora. Slijedom svega navedenog tužitelj da temeljem ranije osnove koja da je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu pa se predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

5. Činjenice koje su stranke iznijele tijekom glavne rasprave sud, sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir, jer stranke ni ne tvrde da te činjenice, bez svoje krivnje, nisu mogle iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka.

6. Tužiteljica ad1 je prvotno, kondemnatornim (novčanim) tužbenim zahtjevom bila zatražila isplatu iznosa od 89.341,77 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije, 11.857,69 eur, sa pripadajućim zateznim kamatama.

Nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a prije zaključenja prethodnog postupka, tužiteljica ad1 je bila postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zatražila isplatu iznosa od 80.517,83 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 10.686,55 eur.

Tuženik je nakon ovog čina tužiteljice ad1 naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 2. istog članka, iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema st. 3. istog članka, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Prema čl. 191. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Tužiteljica ad1 spomenutim činom nije promijenila istovjetnost zahtjeva, niti povećala postojeći, niti istaknula drugi zahtjev uz postojeći. Zato je tuženikovo protivljenje "preinaci tužbenog zahtjeva" bez procesnopravnog učinka.

Tužiteljica ad1 je, pak, tim činom za 1.171,14 eur smanjila svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev, te, posljedično, djelomično povukla tužbu u odnosu na ovaj novčani iznos. Na ovu se radnju tužiteljice ad1 primjenjuju opća pravila o povlačenju tužbe. Tuženiku je podnesak kojim je tužiteljica ad1 izvršila ovaj čin (dalje: podnesak) dostavljen 22. listopada 2020., pa je tuženik tada obaviješten o ovom djelomičnom povlačenju tužbe.

Prema čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari.

Prema čl. 193. st. 2. ZPP-a tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana o dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatra se da je pristao na povlačenje.

Tuženik se nije u roku od 15 dana od dana obavijesti o djelomičnom povlačenju tužbe izjasnio o tome, pa se smatra da je pristao na to povlačenje. Shodno tome, kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljice ad1 je nakon toga glasio na iznos od 10.686,55 eur, s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Tužiteljica ad1 je nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim zahtjeva isplatu novčanog iznosa od 11.780,19 eur, s pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužiteljica ad1 za 1.093,64 eur povećala kondemnatorni tužbeni zahtjev.

Tuženik je nakon ovog čina tužiteljice ad1 naveo da tužiteljica ad1 time djelomično povlači tužbeni zahtjev te da ne pristaje na takvo djelomično povlačenje.

Kako tužiteljica ad1 ovim svojim činom nije smanjila već povećala kondemnatorni tužbeni zahtjev, to taj njen čin ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Shodno tome, tuženikovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe je bez procesnopravnog učinka.

Kako je tužiteljica ad1 ovim svojim činom povećala kondemnatorni tužbeni zahtjev, ista je, u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a preinačila tužbu.

Kao što je rečeno, prema čl. 190. st. 2. ZPP-a, iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Navedena preinaka tužiteljice ad1, budući da je izvršena nakon financijskog vještačenja, predstavlja situaciju iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa je sud dopustio tu preinaku.

8. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9010939735 od 05. siječnja 2006. (9-14), dodatak ugovoru o kreditu broj 9010939735 od 08. prosinca 2015. (15-20). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

9. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9010939735 od 05. siječnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tužiteljica ad1, kao korisnik kredita i založni dužnik, tužitelji ad2 i ad3, kao založni dužnici, te tuženik, kao banka. Kredit iz ugovora o kreditu je odobren za refinanciranje stambenog kredita u drugoj banci i adaptaciju stambenog objekta. Ugovor o kreditu sadrži sljedeće odredbe: članak 1. IZNOS KREDITA „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“; članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.1. „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,65% (slovima: četiri cijelih šezdesetpet posto) godišnje.“; članak 4.2. „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01 (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima : prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“; članak 5. INTERKALARNA KAMATA „U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plaća Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem. Ako Korisnik kredita plati interkalarnu kamatu u roku od osam dana od dana dospijeća, Banka mu neće zaračunati kamatu na zakašnjela plaćanja, a ako je ne plati u navedenom roku, kamata na zakašnjela plaćanja zaračunat će mu se od dana dospijeća interkalarne kamate.“; članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA “Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 7. OTPLATA KREDITA 7.1. „Rok otplate kredita je 216 mjeseci (slovima: dvijestošesnaest mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog Ugovora, ili po izjavi Korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. 7.2. Kredit u iznosu 75.000,00 CHF (slovima: sedamdesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 216 mjeseci (slovima: dvijestošesnaest mjeseci) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. 7.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 7.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.“

Među strankama je nesporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, kao trgovac, u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dok su tužitelji kod potpisivanja ugovora postupali kao potrošači. Nesporno je da je ugovor o kreditu tuženik sastavio kao unaprijed formulirani standardni ugovor i kao takvog ga dao na potpis tužiteljima.

Nesporno je da je kredit isplaćen tužiteljici ad1 u cijelosti prema srednjem tečaju tuženika.

Nesporno je da je u tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru predviđena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,65 % godišnje, promjenjiva "sukladno odluci banke" i "sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita (čl. 4.). Nesporno je da je u ugovoru o kreditu ugovorena i valutna klauzula (čl. 1., 4., 5., 6. i 7.).

Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika i valutnoj klauzuli CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Ugovorom o kreditu je, kao što je rečeno, odobren kredit za refinanciranje stambenog kredita u drugoj banci i adaptaciju stambenog objekta. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju korisnika kredita, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dapače, nesporno je da su tužitelji prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupali kao potrošači. Dakle, tužiteljica ad1 je u ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Nije sporno da je za trajanja otplate kredita po ugovoru, kamatna stopa više puta mijenjana na više.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelji se u ovoj parnici mogu pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

To što je ugovor o kreditu solemniziran nema utjecaja na ništetnost pojedinih njegovih ugovornih odredaba.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I dispozitiva, su ništetne. Zato je odlučeno kao u t. I dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 4.365,36 eur / 32.890,69 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 12. svibnja 2006. 3,86 eur / 29,10 kn, 12. svibnja 2006. 3,85 eur / 29,03 kn, 31. srpnja 2006. 3,85 eur / 29,02 kn, 19. kolovoza 2006. 3,81 eur / 28,69 kn, 19. kolovoza 2006. 3,80 eur / 28,65 kn, 19. kolovoza 2006. 3,79 eur / 28,52 kn, 22. studenog 2006. 3,81 eur / 28,68 kn, 22. studenog 2006. 3,80 eur / 28,65 kn, 22. studenog 2006. 3,78 eur / 28,50 kn, 14. veljače 2007. 3,70 eur / 27,90 kn, 22. ožujka 2007. 3,70 eur / 27,87 kn, 22. ožujka 2007. 3,70 eur / 27,89 kn, 25. svibnja 2007. 3,68 eur / 27,75 kn, 14. lipnja 2007. 3,59 eur / 27,05 kn, 14. lipnja 2007. 3,59 eur / 27,06 kn, 10. kolovoza 2007. 3,59 eur / 27,03 kn, 17. rujna 2007. 3,59 eur / 27,05 kn, 17. rujna 2007. 3,58 eur / 27,00 kn, 28. rujna 2007. 38,42 eur / 289,45 kn, 06. prosinca 2007. 38,39 eur / 289,22 kn, 06. prosinca 2007. 38,33 eur / 288,79 kn, 21. veljače 2008. 38,87 eur / 289,10 kn, 21. veljače 2008. 38,77 eur / 292,10 kn, 21. veljače 2008. 38,68 eur / 291,44 kn, 21. travnja 2008. 65,54 eur / 493, 82 kn, 23. lipnja 2008. 65,03 eur / 490,00 kn, 23. lipnja 2008. 63,98 eur / 482,08 kn., 26. kolovoza 2008. 63,60 eur / 479,21 kn, 26. kolovoza 2008. 63,03 eur / 474,88 kn, 26. kolovoza 2008. 59,55 eur / 448,71 kn, 27. studenog 2008. 62,73 eur / 472,63 kn, 27. studenog 2008. 62,52 eur / 471,03 kn, 27. studenog 2008. 61,80 eur / 465,60 kn, 18. veljače 2009. 66,27 eur / 499,99 kn, 26. veljače 2009. 66,39 eur / 500,21 kn, 26. veljače 2009. 68,32 eur / 514,78 kn, 18. svibnja 2009. 66,46 eur / 500,77 kn, 21. svibnja 2009. 66,73 eur / 502,75 kn, 21. svibnja 2009. 66,39 eur / 500,25 kn, 16. lipnja 2009. 65,01 eur / 489,84 kn, 23. srpnja 2009. 65,40 eur / 492,72 kn, 14. kolovoza 2009. 66,44 eur / 500,61 kn, 15. rujna 2009. 67,01 eur / 504,91 kn, 15. listopada 2009. 66,21 eur / 498,84 kn, 16. studenog 2009. 66,19 eur / 498,69 kn, 15. prosinca 2009. 66,42 eur / 500,41 kn, 15. veljače 2010. 67,73 eur / 510,30 kn, 15. ožujka 2010. 68,31 eur / 514,65 kn, 15. travnja 2010. 68,18 eur / 513,72 kn, 14. travnja 2010. 69,28 eur / 522,01 kn, 15. lipnja 2010. 70,28 eur / 529,49 kn, 16. srpnja 2010. 70,58 eur / 531,82 kn, 16. kolovoza 2010. 72,75 eur / 548,10 kn, 15. rujna 2010. 73,23 eur / 551,72 kn, 15. studenog 2010. 75,33 eur / 567,56 kn, 15. prosinca 2010. 74,19 eur / 558,97 kn, 16. veljače 2011. 74,91 eur / 564,40 kn, 25. veljače 2011. 62,96 eur / 474,37 kn, 16. ožujka 2011. 63,33 eur / 477,17 kn, 14. travnja 2011. 61,79 eur / 465,55 kn, 15. lipnja 2011. 63,51 eur / 478,55 kn, 18. srpnja 2011. 64,48 eur / 485,81 kn, 03. kolovoza 2011. 66,18 eur / 498,66 kn, 03. kolovoza 2011. 58,24 eur / 438,78 kn, 03. kolovoza 2011. 59,55 eur / 448,67 kn, 16. kolovoza 2011. 60,98 eur / 459,47 kn, 15. rujna 2011. 47,29 eur / 356,30 kn, 14. listopada 2011. 44,73 eur / 337,03 kn, 15. prosinca 2011. 44,28 eur / 333,65 kn, 17. prosinca 2011. 44,47 eur / 335,07 kn, 25. siječnja 2012. 45,37 eur / 341,87 kn, 15. ožujka 2012. 45,40 eur / 342,07 kn, 15. ožujka 2012. 42,70 eur / 321,76 kn, 13. travnja 2012. 45,61 eur / 343,64 kn, 15. svibnja 2012. 44,31 eur / 333,84 kn, 13. srpnja 2012. 46,09 eur / 347,23 kn, 14. kolovoza 2012. 44,30 eur / 333,78 kn, 14. rujna 2012. 45,50 eur / 342,48 kn, 15. listopada 2012. 44,98 eur / 338,90 kn, 14. studenog 2012. 44,21 eur / 333,09 kn, 14. prosinca 2012. 45,80 eur / 345,05 kn, 15. siječnja 2013. 44,06 eur / 331,94 kn, 14. veljače 2013. 44,97 eur / 338,86 kn, 15. travnja 2013. 45,45 eur / 342,48 kn, 10. listopada 2013. 44,35 eur / 334,16 kn, 18. studenog 2013. 44,15 eur / 332,64 kn, 30. siječnja 2014. 44,07 eur / 332,01 kn, 30. siječnja 2014. 43,93 eur / 331,00 kn, 30. siječnja 2014. 43,74 eur / 329,58 kn, 30. siječnja 2014. 43,65 eur / 328,85 kn, 30. siječnja 2014. 43,51 eur / 327,79 kn, 30. siječnja 2014. 43,53 eur / 327,96 kn, 30. siječnja 2014. 43,31 eur / 326,29 kn, 05. ožujka 2014. 43,48 eur / 327,57 kn, 12. ožujka 2014. 43,28 eur / 326,06 kn. Istim vještačenjem kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj vežaći na dan isplate kredita je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 5.321,43 eur / 40.098,68 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 18. veljače 2009. 12,31 eur / 92,72 kn, 26. veljače 2009. 13,49 eur / 101,67 kn, 26. veljače 2009. 14,44 eur / 108,81 kn, 18. svibnja 2009. 6,40 eur / 48,25 kn, 21. svibnja 2009. 8,24 eur / 62,09 kn, 21. svibnja 2009. 7,32 eur / 55,19 kn, 16. lipnja 2009. 1,45 eur / 10,95 kn, 23. srpnja 2009. 3,85 eur / 29,03 kn, 14. kolovoza 2009. 1,24 eur / 9,38 kn, 15. rujna 2009. 4,48 eur / 33,77 kn, 15. listopada 2009. 1,42 eur / 10,70 kn, 16. studenog 2009. 1,97 eur / 14,87 kn, 15. prosinca 2009. 3,71 eur / 27,97 kn, 15. veljače 2010. 10,49 eur / 79,05 kn, 15. ožujka 2010. 13,91 eur / 104,80 kn, 15. travnja 2010. 14,06 eur / 105,91 kn, 14. svibnja 2010. 19,93 eur / 150,15 kn, 15. lipnja 2010. 25,40 eur / 191,34 kn, 16. srpnja 2010. 27,63 eur / 208,21 kn, 16. kolovoza 2010. 38,63 eur / 291,07 kn, 15. rujna 2010. 41,81 eur / 315,01 kn, 15. studenog 2010. 52,68 eur / 398,88 kn, 15. prosinca 2010. 48,19 eur / 363,07 kn, 16. veljače 2011. 52,53 eur / 395,82 kn, 25. veljače 2011. 63,25 eur / 476,53 kn, 16. ožujka 2011. 66,48 eur / 500,88 kn, 14. travnja 2011. 58,36 eur / 439,75 kn, 15. lipnja 2011. 69,76 eur / 525,57 kn, 18. srpnja 2011. 76,64 eur / 577,44 kn, 03. kolovoza 2011. 88,09 eur / 663,73 kn, 03. kolovoza 2011. 107,04 eur / 806,46 kn, 03. kolovoza 2011. 117,88 eur / 882,20 kn, 16. kolovoza 2011. 129,69 eur / 977,16 kn, 15. rujna 2011. 109,67 eur / 826,29 kn, 14. listopada 2011. 87,94 eur / 662,55 kn, 15. prosinca 2011. 85,21 eur / 642,00 kn, 17. prosinca 2011. 88,35 eur / 665,67 kn, 25. siječnja 2012. 97,98 eur / 738,22 kn, 15. ožujka 2012. 99,70 eur / 751,21 kn, 15. ožujka 2012. 40,15 eur / 302,53 kn, 13. travnja 2012. 42,78 eur / 322,30 kn, 15. svibnja 2012. 42,04 eur / 316,75 kn, 13. srpnja 2012. 44,70 eur / 336,77 kn, 14. kolovoza 2012. 42,01 eur / 316,52 kn, 14. rujna 2012. 42,32 eur / 318,86 kn, 15. listopada 2012. 40,24 eur / 303,22 kn, 14. studenog 2012. 41,64 eur / 313,72 kn, 14. prosinca 2012. 43,53 eur / 328,00 kn, 15. siječnja 2013. 41,02 eur / 309,08 kn, 14. veljače 2013. 40,22 eur / 303,07 kn, 15. travnja 2013. 41,74 eur / 314,51 kn, 10. listopada 2013. 97,99 eur / 738,28 kn, 18. studenog 2013. 97,89 eur / 737,56 kn, 30. siječnja 2014. 98,97 eur / 745,70 kn, 30. siječnja 2014. 99,46 eur / 749,38 kn, 30. siječnja 2014. 99,59 eur / 750,38 kn, 30. siječnja 2014. 100,55 eur / 757,63 kn, 30. siječnja 2014. 101,08 eur / 761,60 kn, 30. siječnja 2014. 103,45 eur / 779,42 kn, 30. siječnja 2014. 103,26 eur / 777,99 kn, 05. ožujka 2014. 107,01 eur / 806,24 kn, 12. ožujka 2014. 107,13 eur / 807,16 kn, 29. travnja 2014. 104,75 eur / 789,23 kn, 12. lipnja 2014. 104,10 eur / 784,37 kn, 14. srpnja 2014. 104,20 eur / 785,10 kn, 08. rujna 2014. 105,82 eur / 797,32 kn, 08. rujna 2014. 106,84 eur / 804,95 kn, 23. listopada 2014. 106,67 eur / 303,68 kn, 23. listopada 2014. 109,98 eur / 828,68 kn, 29. studenog 2014. 110,70 eur / 834,10 kn, 29. studenog 2014. 112,38 eur / 843,71 kn, 30. siječnja 2015. 158,95 eur / 1.197,61 kn, 27. veljače 2015. 124,15 eur / 935,41 kn, 28. ožujka 2015. 113,75 eur / 857,08 kn, 30. svibnja 2015. 113,75 eur / 857,08 kn, 03. kolovoza 2015. 113,75 eur / 857,08 kn, 03. kolovoza 2015. 113,75 eur / 857,08 kn, 14. rujna 2015. 113,75 eur / 857,08 kn, 12. studenog 2015. 113,75 eur / 857,08 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO/05.

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9010939735 od 08. prosinca 2015. utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužiteljica ad1, kao korisnik kredita i tužitelji ad2 - ad3, te treća osoba, kao založni dužnici, navedenog dana sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak), koji se odnosi na ugovor o kreditu, tzv. konverziju. Dodatkom su izmijenjene odredbe iz ugovora o kreditu, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

Nesporno je da je dodatkom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Nesporno je da se radi o aktu kojim se, temeljem zakona, nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem dodatka izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje dodatka između stranaka nije od značaja za postavljen tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljici ad1 vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razlike nastale zbog promjene tečaja CHF u odnosu na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, kao i razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji, visinu iste, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica ad1 je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 4.365,36 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica ad1 je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 5.321,43 eur, 3. nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.093,40 eur, dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 4. tužiteljica ad1 je svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.038,46 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje pod t. 1. i 2. konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući t. 3. i 4.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 14.899,15 eur, i to 11.780,19 eur glavnice – preplate po kamati, valuti i razlike glavnice, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 3.118,96 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZIOD ZPK-a, te je na taj način matematički tužiteljica ad1 izjednačena sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom eur. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice ad1, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnoj klauzuli. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužiteljici ad1 još iznose sukladno rekapitulaciji.

Tužitelji nisu imali prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo pravne prigovore. Navodi, u bitnom, da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen dodatak kojim da je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/15), te da je nalaz sudskog vještaka pogrešan i neupotrebljiv obzirom da je konverzija provedena, u ovom slučaju, kao i u svim ostalim slučajevima u kojima je ista provedena, uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provedbu konverzije. Nadalje, tuženik navodi da prigovara matematičkom izračunu vještaka. Naime, sudski vještak da prilikom izračuna ne koristi ispravan tečaj isplate kredita. Kredit da je isplaćen 12. siječnja 2006. (1 CHF = 4,770524 HRK) i 13. siječnja 2006. (1 CHF = 4,766056 kn). Nadalje, vještak da prilikom izračuna otplatnog plana uz početno ugovorenu kamatnu stopu ne primjenjuje izmjene iz I. dodatka ugovora u kojima da je ugovoren poček otplate glavnice od 12 mjeseci. Navedeni prigovori da imaju značajan utjecaj na sve daljnje izračune koji se traže zadatkom suda, pa tuženik predlaže dopunu nalaza i mišljenja kojim da će se takvi prigovori otkloniti.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule. Što se tiče tuženikovih prigovora pravne naravi, odnosno, o značenju sklapanja dodatka, sud je svoj stav već iznio u ranijem dijelu obrazloženja. Što se tiče ostalih prigovora, isti su neosnovani. Prema očitovanju vještaka na te prigovore, a koje sud ocjenjuje logičnim i stručnim, kako je navedeno na str. 5. nalaza i mišljenja, u nalazu i mišljenju je korišten tečaj na dan isplate 12. i 13. siječnja 2006. (a kako je utvrđeno iz podatka na knjigovodstvenoj kartici, dakle, primijenjeni su tečajevi na koje tuženik upućuje), te tako ukupno isplaćeni iznos iznosi 357.617,00 kn. Isti iznos je stavljen u odnos sa CHF iznosom kredita, te je tako generiran prosječan tečaj isplate 4,768227 kn za 1 CHF, što je uobičajeni postupak kada se kredit isplaćuje u "tranšama", te je standard da se iz sveukupnog iznosa generira srednja vrijednost tečaja koji dalje služi za usporedbu sa tekućim tečajem. Nadalje, u tablici 3 nalaza i mišljenja gdje je simuliran početni otplatni plan prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za anuitete koji dospijevaju 29. veljače 2012. do 31. siječnja 2013. glavnica ne dospijeva na naplatu, već se obračunava samo redovna kamata (a kako je navedeno i u opisu tablice 3). Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Zbog navedenih razloga, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, donošenjem odluke VTS-a RH posl. br. Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu, donošenjem odluke VTS-a Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Kraj svega izloženog, kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljice ad1 je osnovan, s tim da, s obzirom da je bila provedena konverzija, zatezne kamate na utuženi iznos preplate teku od provedbe konverzije. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva

10. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljima parnične troškove.

Vrijednost predmeta spora je do 20. listopada 2020. iznosila 13.272,28 eur, od 21. listopada 2020. do 29. listopada 2025. ukupno 12.146,50 eur (1.459,95 eur za deklaratorni tužbeni zahtjev, a 10.686,55 eur za kondemnatorni tužbeni zahtjev), te od 30. listopada 2025. ukupno 13.240,14 eur (1.459,95 eur za deklaratorni tužbeni zahtjev, a 11.780,19 eur za kondemnatorni tužbeni zahtjev).

S obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji, tužiteljima su od zatraženih priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 600,00 eur (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 40. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 21. listopada 2020. 240,00 eur (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za zastupanje na ročištu 29. listopada 2020. 240,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za sastav podneska od 12. kolovoza 2021. 240,00 eur ( Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za zastupanje na ročištu 15. studenog 2023. 240,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1. ), za sastav žalbe od 15. siječnja 2024. 300,00 eur (Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za sastav podneska od 30. listopada 2025. 240,00 eur (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 40. t. 1. ), za zastupanje na ročištu 09. veljače 2026. 240,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za vještačenje 1.117,03 eur i za sudsku pristojbu na tužbu 91,86 eur, ili ukupno 3.548,89 eur.

Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 21. listopada 2020. i zastupanja na ročištu 29. listopada 2020. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limite određene citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 09. studenog 2012., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 12. kolovoza 2021., zastupanja na ročištu 15. studenog 2023., sastava žalbe od 15. siječnja 2024., sastava podneska od 30. listopada 2025. i zastupanja na ročištu 09. veljače 2026., u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limite određene citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko im je priznato (ostatak položenog predujma biti će im vraćen). Nisu im priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer su tužitelji tu pristojbu platili u iznosu koji im je priznat. Nisu im priznati troškovi sudske pristojbe "prema rješenju suda", jer u pogledu ovih troškova njihov zahtjev nije postavljen određeno (nije navedeno o kojoj se sudskoj pristojbi radi, niti koji se novčani iznos potražuje po toj osnovi), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

Tužiteljima, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove tekuće od dana donošenja odluke, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

Tužitelji nisu izgubili ovu parnicu, pa nisu dužni naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 03. ožujka 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljima p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.