REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] S 5

Poslovni broj: Us I-1462/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja POGRAD d.o.o., Čabar, Ivana Gorana Kovačića 16, OIB: 79234715247, kojeg zastupa opunomoćenik Florijan Matić, odvjetnik u Rijeci, Korzo 22, protiv tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja, Rijeka, Lošinjska 16, OIB: 33706439962, radi suzbijanja neprijavljenog rada, 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-116- 02/25-01/285, URBROJ: 443-02-02-10-25-1 od 25. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-02/25-01/285, URBROJ: 443-02-02- 10-25-1 od 25. srpnja 2025. naloženo je tužitelju da za radnika ST podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, počevši od 14. ožujka 2025. (točka 1.), da u korist Državnog proračuna za svakog neprijavljenog radnika uplati iznos od 2.650,00 eura (točka 2.), da se rješenje neće izvršiti jer je radnik prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje (točka 3.), uz ostale prateće odluke. Rješenje je doneseno slijedom inspekcijskog nadzora započetog 11. srpnja 2025. te na temelju čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (Narodne novine br. 151/22.; dalje: Zakon o suzbijanju neprijavljenoga rada).

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Nezakonitost da se očituje u kontradiktornosti točaka 1. i 3. izreke rješenja. Ne osporava da je imenovani radnik u trenutku inspekcijskog nadzora bio zaposlen u punom radnom vremenu kod poslodavca OPG Erent, no ističe da iz tog razloga nije ni trebao niti je zakonski mogao prijaviti radnika na obvezno mirovinsko osiguranje. Dakle, budući su ST u navedenom periodu već uplaćivani doprinosi i plaća od strane OPG Erent, a rad kod tužitelja je obavljao u ime i za račun svog poslodavca na temelju Narudžbenice broj 377/2025 od 4. srpnja 2025. i Ugovora o međusobnoj suradnji od 20. prosinca 2024., da se ne radi o neprijavljenom radniku kako to podrazumijeva čl. 3. st. 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, slijedom čega tuženik da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika. Nezakonitim rješenjem da mu se nanosi teško popravljiva šteta koja se očituje u tome da je uvršten na popis poslodavaca kojima se onemogućuje zapošljavanje stranih radnika, ukidaju postojeće te se onemogućava produljenje postojećih dozvola za boravak i rad stranih radnika. Stoga predlaže da sud odredi i odgodni učinak tužbe (str. 40-55/1 spisa).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev te ostaje kod navoda iz osporavanog rješenja. Poziva se na zakonske odredbe temeljem kojih je doneseno osporavano rješenje. Ističe kako se predmetna mjera donosi kada je radnik prijavljen kod drugog poslodavca, kao što je konkretno slučaj, uz napomenu da se ista neće izvršiti. Pojašnjava kako iz zapisnika o iskazima radnika i direktorice društva tužitelja proizlazi da je radnik i prije početka rada bio obaviješten da će raditi za tužitelja te da je kod tog društva postojala unaprijed utvrđena potreba za njegovim radom. Ističe i da je radnik od 14. ožujka 2025. (prvog dana početka rada prema ugovoru o radu sklopljenim s OPG Erent) do inspekcijskog nadzora radio isključivo na gradilištima i sredstvima rada tužitelja, prema uputama i pod nadzorom odgovornih osoba tog društva, u njihovu radnom vremenu, često i duže od 40 sati tjedno, dok za OPG Erent nije obavljao poslove. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pružanju usluge strojnog rada, već o nezakonitom ustupanju radnika, budući da OPG Erent nije registriran kao agencija za privremeno zapošljavanje, niti su ispunjeni uvjeti za ustupanje između povezanih društava. Naglašava da je OPG fakturirao tužitelju rad radnika po satu, prema vlastitom cjeniku, što po svojoj naravi odgovara ustupanju radnika. Također, inspekcijskim nadzorom da nije utvrđeno postojanje pisanog radnog naloga za uslugu „strojnog rada“ iako je Ugovorom o međusobnoj suradnji bilo predviđeno da se usluge naručuju pisanim nalogom, a izvršenje potvrđuje narudžbenicom kao temeljem za izdavanje računa. Narudžbenice br. 84-2025 i 377- 2025 nisu izdane po izvršenju usluge, slijedom čega, prema njegovu stajalištu, rad nije obavljen temeljem narudžbenice niti u skladu s ugovorenom procedurom. Smatra da navedena „usluga strojnog rada“ nije ni realizirana kao usluga u ime i za račun OPG Erent, već da je stvarno izvršen rad radnika ST. Slijedom navedenog, tuženik drži da su ostvarena sva obilježja radnog odnosa te da je radnik radio bez ugovora o radu i bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje kod stvarnog poslodavca, čime su ispunjene pretpostavke za primjenu propisa o suzbijanju neprijavljenog rada. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. U odnosu na prijedlog za odgodnim učinkom istom se protivi kao neosnovanim.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokaze sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Odredba čl. 3. st. 2. t. 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je neprijavljeni rad u užem smislu rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu, odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te u smislu toga Zakona obuhvaća, među ostalim, obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme.

8. Odredba čl. 7. st. 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je nadležni inspektor dužan u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. toga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. istoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba.

9. Odredbom čl. 112. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) propisano je da su obveznici dužni dostaviti podatke o početku osiguranja za radnike najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada.

10. Iz spisa predmeta proizlazi kako je 11. srpnja 2025. započet inspekcijski nadzor nad primjenom zakona i drugih propisa iz područja radnih odnosa kod tužitelja o čemu je sastavljen zapisnik Klasa: 116-02/25-01/3230 Urbroj: 443-02-02-10-25-2. Prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora toga dana je na privremenom gradilištu izgradnje višestambene građevine investitora Rio projekt d.o.o. zatečen radnik DT na poslovima upravljanja rovokopačem reg. oznaka [registarska oznaka] u vlasništvu tužitelja, za kojeg radnika je utvrđeno da nije prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje kod tužitelja, već da je u statusu osiguranika na obvezno mirovinsko osiguranje kod poslodavca ŠT nositelja OPG Erent, počevši od 14. ožujka 2025., prijavljen na puno radno vrijeme.

11. Navedeno među strankama nije ni sporno, već je tužitelj osporavao da bi se radilo o neprijavljenom radu obzirom na navode da je s ŠT kao nositeljem OPG Erent imao sklopljen Ugovor o međusobnoj suradnji od 20. prosinca 2025. (dalje: Ugovor).

12. Iz sadržaja rečenog Ugovora sud utvrđuje da je isti sklopljen na određeno vrijeme, i to za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 31. siječnja 2025., te da istim ugovorne stranke uređuju prava i obveze koje proizlaze iz njihove poslovne suradnje, osobito u dijelu obostranog pružanja stručnih i tehničkih usluga, ustupanja ljudskih, materijalnih i tehničkih resursa. Nadalje, iz Aneksa I. (dodatka) Ugovora o međusobnoj suradnji od 20. siječnja 2025. proizlazi da je važenje Ugovora produljeno na određeno vrijeme, i to za razdoblje od 1. veljače 2025. do 1. veljače 2026. Dalje, iz čl. 5. Ugovora sud utvrđuje da su stranke ugovorile kako će ustupljeni radnici radove kod tužitelja obavljati isključivo pod stručnim nadzorom glavnog inženjera tužitelja i voditelja radova GT, ing. građ.

13. Iz izjave ST (na zapisnik od 11. srpnja 2025. i **.**.2025.) te GT i direktorice tužitelja ĆT (oboje na zapisnik od 16. srpnja 2025.), sud utvrđuje da je radnik DT radio od 14. ožujka 2025. (dana označenog kao početka rada prema Ugovoru o radu na određeno vrijeme sklopljen 13. ožujka 2025. s OPG Erent) u kontinuitetu na poslovima upravljanja rovokopačem registarskih oznaka [registarska oznaka] u vlasništvu tužitelja, na ugovorenim gradilištima za koje poslove je tužitelj sklapao ugovore, pod nadzorom djelatnika tužitelja. Dodatno, sama direktorica tužitelja je izjavila kako je zapošljavanje imenovanog radnika bila zajednička odluka nje i njezina supruga i nositelja OPG-a ŠT. Radnik DT je u svom iskazu od 21. srpnja 2025. potvrdio da je i prije sklapanja ugovora o radu s OPG Erent bio upoznat s okolnošću da će raditi kod tužitelja na gradilištu.

14. Nadalje, iz Cjenika strojeva i vozila za 2024. godinu da OPG Erent proizlazi da se isti primjenjuje od 1. siječnja 2024., te su u njemu taksativno navedeni strojevi i cijene njihova korištenja, i to: kombinirka JCB 4X po cijeni od 50,00 eura te traktor Massey Ferguson, registarske oznake [registarska oznaka], po cijeni od 30,00 eura. U istom cjeniku navedena je i stavka „cijena rada djelatnika OPG Erent“ u iznosu od 12,00 eura po satu. Sud utvrđuje da DT u navedenom razdoblju nije radio ni na jednom stroju navedenom u cjeniku OPG-a Erent, a navedeno tužitelj nije ni osporavao.

15. Iz sadržaja narudžbenice OPG Erent broj 84-2025 od 20. veljače 2025., za gradilište Šilo, te broj 377-2025 od 4. srpnja 2025., za gradilište Rio Kantrida, proizlazi da je naručena usluga opisana kao „usluga strojnog rada - obračun prema važećem cjeniku“.

16. Iz računa br. 8/1/1 od 30. lipnja 2025., izdanog od OPG Erent, a koji račun je u spis postupka predala direktorica tužitelja na zapisnik od 21. srpnja 2025., sud utvrđuje da je tužitelju zaračunat iznos od 7.380,00 eura za „uslugu strojnog rada na gradilištu Šilo“, uz pozivanje na narudžbenicu br. 84-2025 te da je navedeni iznos obračunat temeljem specifikacije radnih sati radnika ST dostavljene od strane tužitelja, i to za ožujak 132 sata, travanj 189 sati, svibanj 188 sati te lipanj 106 sati, sve po cijeni od 12,00 eura po satu, sukladno cjeniku OPG-a Erent, ukupno 7.380,00 eura za 615 sati rada. Sud je stava, kao i tuženik, da opisani način obračuna i naplate rada djelatnika po odrađenim satima, prema cjeniku i temeljem podataka o satima rada dostavljenih od strane korisnika rada, odgovara modelu ustupanja radnika kakav primjenjuju agencije za privremeno zapošljavanje, koje korisnicima fakturiraju rad ustupljenih radnika prema broju odrađenih sati.

17. Sud nadalje utvrđuje da je člankom 2. Ugovora o međusobnoj suradnji ugovoreno da svaka ugovorna strana može drugoj naručivati usluge temeljem pisanog radnog naloga koji mora sadržavati opis usluge, mjesto i vrijeme izvršenja, okvirni trošak i druge relevantne podatke, koja izvršena usluga se potvrđuje narudžbenicom koja je temelj za izdavanje računa. U konkretnom slučaju inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da za uslugu „strojnog rada“ radnika ST nije izdan pisani radni nalog, kako je to bilo propisano Ugovorom, a tužitelj nije ni tvrdio drugačije. Sud utvrđuje i da narudžbenica broj 84-2025 od 20. veljače 2025. prethodi početku rada radnika ST, dok je narudžbenica broj 377-2025 od 4. srpnja 2025. izdana prije početka rada na gradilištu Rio Kantrida (budući iz iskaza glavnog inženjera tužitelja i voditelja radova GT proizlazi da je DT na gradilištu Rio Kantrida započeo 7. srpnja 2025.), a ne nakon izvršenja usluge, kako bi trebala biti sukladno čl. 2. Ugovora da doista u smislu te odredbe potvrđuje izvršenu uslugu.

18. Slijedom navedenog, sud zaključuje da rad ST nije obavljen temeljem narudžbenica u smislu i na način predviđen Ugovorom o međusobnoj suradnji, kako to tvrdi tužitelj, već je radio za tužitelja bez sklopljenog ugovora o radu prije početka rada te bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje s prvim danom početka rada, čime su ostvarena obilježja nezakonitog rada.

19. Sud ukazuje kako nema zapreka za sklapanjem ugovora o poslovnoj suradnji kojim se uređuju međusobne obveze i prava. Međutim, smisao sklapanja takvog ugovora ne može biti prikrivanje stvarnog ugovora o radu, odnosno radnog odnosa. U slučaju kada je potrebno ugovoriti obavljanje poslova koji po svojoj naravi i vrsti te ovlasti nalogodavca (poslodavca) imaju obilježja poslova radi kojih se zasniva radni odnos (subordinacija radnika, radnik radi osobno i za plaću te po uputama i pod nadzorom poslodavca; rad u prostoru poslodavca; u određenom radnom vremenu), zakoniti način uređenja takva odnosa između ugovornih strana je sklapanje ugovora o radu sukladno odredbama Zakona o radu. Posebice kad je tužitelju (prema izjavi zastupnika po zakonu) bila i prije sklapanja ugovora poznata potreba za njegovim radom.

20. Iznimke od ovakvog zasnivanja radnog odnosa su predviđene odredbama čl. 10. st. 3. i čl. 44. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.). No, u postupku nije dokazano da bi OPG Erent prema čl. 44. st. 3. Zakona o radu bio registriran za obavljanje poslova ustupanja radnika korisnicima sukladno posebnom propisu i upisan u evidenciju ministarstva nadležnog za rad, niti se radi povezanom društvu s društvom tužitelja u smislu čl. 473. Zakona o trgovačkim društvima. Uostalom, tužitelj u tužbi otklanja da bi se radilo o ustupljenom radniku, već tvrdi da je isti radio kod tužitelja u ime i za račun OPG Erent temeljem narudžbenice broj 377-2025, a koju argumantciju je sud otklonio kako je to ranije obrazloženo. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je radnik DT bio nezakonito ustupljen na rad korisniku.

21. Sud je uzeo u obzir očitovanje ŠT dano na zapisnik 21. srpnja 2025. u kojem navodi da je poslovni odnos između OPG-a Erent i tužitelja reguliran ugovorom o poslovnoj suradnji koji se sklapa i produžuje po isteku svake poslovne godine, te da je radnik DT temeljem tog ugovora ustupljen na rad navedenom trgovačkom društvu, uz obrazloženje da na OPG-u nije moguće osigurati kontinuirani rad tijekom cijele godine zbog sezonske naravi poslova. Međutim, sud nalazi da navedene okolnosti ne dovode u pitanje utvrđenje da je u konkretnom slučaju došlo do ustupanja radnika protivno odredbama Zakona o radu, budući da ustupanje radnika može obavljati isključivo za to registrirana agencija ili povezano društvo, što u ovom slučaju nije utvrđeno.

22. U odnosu na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer da se u konkretnom slučaju ne radi o neprijavljenom radniku u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada budući je isti prijavljen kod poslodavca OPG Erent, sud isti ne prihvaća. Naime, točno je da je DT u vrijeme inspekcijskog nadzora bio prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje kod OPG-a Erent temeljem pisanog ugovora o radu i da mu je OPG isplaćivao plaću. Međutim, ta okolnost sama po sebi nije odlučna za primjenu Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada. Rečenom odredbom je propisano da je neprijavljeni rad onaj rad koji, s obzirom na svoju narav i vrstu te ovlasti poslodavca, ima obilježja radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja. Bitno je naglasiti da se postojanje neprijavljenog rada prosuđuje u odnosu na konkretnog poslodavca kod kojega se rad stvarno obavlja, a ne apstraktno u odnosu na postojanje bilo kakve prijave u sustavu osiguranja. Suprotno tumačenje dovelo bi do pravno neprihvatljivog zaključka da bi svaka osoba prijavljena kod jednog poslodavca mogla bez ikakvih ograničenja i bez prijave zasnovati faktični radni odnos kod drugog poslodavca, a da se takav rad ne bi mogao smatrati neprijavljenim. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je rad koji je DT obavljao kod tužitelja imao sva obilježja radnog odnosa upravo kod tužitelja: rad je obavljan osobno, kontinuirano, u okviru organizacije rada tužitelja, njegovim sredstvima rada, prema njegovim uputama i pod njegovim nadzorom. Stoga je tužitelj imao svojstvo poslodavca. Budući da između tužitelja i radnika (nesporno) nije bio sklopljen ugovor o radu niti je radnik bio prijavljen na obvezno mirovinsko osiguranje kod tužitelja prije početka rada, ostvarena su obilježja neprijavljenog rada u odnosu na tužitelja kao stvarnog poslodavca, a činjenica da je radnik bio prijavljen kod drugog poslodavca ne isključuje primjenu Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada jer se neprijavljenost u smislu tog Zakona odnosi na izostanak prijave i zakonite pravne osnove u odnosu na poslodavca kod kojega se rad stvarno obavlja.

23. Odluka iz t. 3. izreke pobijanog rješenja je pravilno donesena primjenom odredbe čl. 8. st. 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada prema kojoj nadležno tijelo ovlašteno za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje neće donositi rješenje o priznanju svojstva osiguranika, odnosno neće postupiti po podnesenoj prijavi koju je poslodavac podnio za razdoblje u kojemu je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje.

24. Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, osporavano rješenje tuženika pozivom na naprijed citirane zakonske odredbe ocijenjeno je zakonitim pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

25. Prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe sud je ocijenio neosnovanim.

26. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

27. Prvenstveno, sud ocjenjuje da bi određivanje odgodnog učinka tužbe u suprotnosti s javnim interesom jer je predmet spora rješenje kojim su izrečene mjere radi suzbijanja neprijavljenog rada, kako u užem tako i u širem smislu. Odgodom izvršenja oslabila bi se preventivna i represivna funkcija inspekcijskog nadzora te bi se time dovela u pitanje svrha zakona kojim se uređuje suzbijanje neprijavljenog rada i štiti zakonitost tržišta rada.

28. Dodatno, odgodni učinak tužbe ne bi otklonio ni posljedice utvrđenog nezakonitog postupanja na koje se tužitelj poziva budući je prema odredbi čl. 4. st. 1. Pravilnika o objavi podataka o poslodavcima kod kojih je proveden nadzor u području prijavljivanja rada (Narodne novine broj: 148/24.; dalje: Pravilnik) nadležni inspektor dužan i u slučaju pokretanja prekršajnog postupka zbog povreda odredaba zakona utvrđenih u Prilogu 1. toga Pravilnika ministarstvu nadležnom za rad dostaviti obavijest o poslodavcu protiv kojeg je pokrenut postupak.

29. U konkretnom slučaju, uvidom u optužni prijedlog Klasa: UP/I-116-02/25- 01/285 Urbroj: 443-02-02-10-25-3 od 4. kolovoza 2025. sud utvrđuje kako je pokrenut prekršajni postupak protiv tužitelja zbog počinjenja prekršaja iz čl. 14. st. 3. Zakona o radu, a koji prekršaj je predviđen Prilogom I. Pravilnika, te se samim time ostvarila pretpostavka iz čl. 4. st. 1. Pravilnika o obavještavanju nadležnog ministarstva slijedom čega se tužitelj uvrštava na tzv. crnu listu.

30. Stoga ni eventualno određivanje odgodnog učinka ove tužbe u odnosu na pobijano rješenje, ne bi bilo od utjecaja na drugačije rješavanje stvari, odnosno ne bi otklonio posljedice ovog rješenja. Dakle, odgodnim učinkom se ne bi ispunila svrha.

31. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a, odlučeno je kao pod t. I. izreke rješenja.

32. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ovog rješenja.

U Rijeci 3. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).