Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-1439/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Zagoršćak i partneri d.o.o. u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Damira Zagoršćaka, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Zagoršćak i partneri d.o.o. u Osijeku, po objavi 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50- 3241752, sklopljenog između tužitelja i tuženika 26. siječnja 2006., a koja glasi: “NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici DF OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 360,79 EUR (slovima: tristo šezdeset eura sedamdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 358,95 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 14. listopada 2025. navodi je sa tuženom, odnosno u njezinoj podružnici u Osijeku, 26. siječnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 528-50- 3241752, prema kojem tužena kao kreditor daje tužiteljici kao korisniku kredita kredit u iznosu od =17.370,00 CHF, a koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti najkasnije do 30. travnja 2006. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu tužena je obvezala tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, naplativo prilikom prvog korištenja kredita, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnila svrhu odnosno predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, niti je o navedenom pregovarala s tužiteljicom, a kakva neodređena odredba tuženičina tipskog ugovora (na koju tužiteljica nije mogla imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom isplate kredita 30. siječnja 2006., tužena je tužiteljici naplatila na ime naknade iznos od = 2.718,39 HRK, što u protuvrijednosti u eurima prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,5345 HRK) predstavlja iznos od =360,79 EUR. Budući je tužena nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ista se ima utvrditi ništetnom, te je tim samim tužena dužna tužiteljici isplatiti predmetnu naknadu koju je stekla bez osnove, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana kada je ista naplaćena. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).". U smislu odredbe članka 81. ZZP proizlazi da je na tuženoj teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita, i to u unaprijed određenom iznosu. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11., dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Obzirom se o takvim odredbama dakle po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tužena je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je – kako je to notorno uobičajeno u bankarskom poslovanju – gotovo u potpunosti diktirala tužiteljici uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženičinih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Tužiteljica o toj naknadi nije mogla pregovarati i nije bila niti informirana na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj (tipski) ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i okolnost da se radi o tipskom ugovoru te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP-a i ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a, kao i prema odredbi članka 296. stavak 1. ZOO-a, Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu njegova članka 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tužena nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tužena je dužna vratiti tužiteljici ono što je primila po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana nezakonite naplate. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP-a, odredbe članaka 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje u tekstu: ZZP/07), te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno izraženim stavovima u vezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev- 673/23 od 13. veljače 2024., iz presude br. Rev-1051/23 od 3. travnja 2024., iz rješenja br. Revd-1601/24 od 30. travnja 2024., kao i sukladno stavu u vezi nezakonitosti naplate izlazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 112/18 od 9. ožujka 2022. i dr., kao i Ustavnog suda RH iz odluke br. U-III-3231/22, jasno se da zaključiti da je tužena obvezivanjem tužiteljice na snošenje naknade za obradu kredita, postupala nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da joj je tužena dužna vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 323. i 1111. u vezi sa člankom 1115. ZOO-a. Slijedom navedenoga, tužiteljica predlaže da sud provede predložene dokaze, te nakon toga donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50- 3241752, sklopljenog između tužitelja i tuženika 30. siječnja 2006., a koja glasi: “NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”.

II. Nalaže se tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 360,79 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2006. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u roku od 15 dana sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate."

2. Tuženoj su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu kojima je pozvana da u roku od 45 dana podnese pismeni odgovor na tužbu, uz upozorenje da će se u slučaju nedavanja odgovora na tužbu u označenom roku donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev – presuda zbog ogluhe, uredno dostavljeni 25. studenoga 2025.

2.1. Tužena nije u dodijeljenom joj roku podnijela odgovor na tužbu, a kako prema stavu ovoga suda nisu ispunjeni svi propisani uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe iz članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP), to je proveden postupak.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 528-50-3241752 od 26. siječnja 2006. (stranica 5-8 spisa), potvrdu (stranica 9 spisa), otplatni plan (stranica 18-21 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 54 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja iznosa naplaćene naknade, budući je tužiteljica na ročištu 25. veljače 2026., odustala od provođenja istog.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 26. siječnja 2006. koja glasi: „NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”., te isplata iznosa od 360,79 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2006. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. Spornim se ukazuje je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna.

6. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

6.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

6.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

6.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

6.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

6.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

6.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

6.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju novih vozila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla u Raiffeisen banci 2006. za kupovinu auta, koji joj je služio sa osobne potrebe, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, niti je vozilo kupljeno sredstvima kredita unijela u imovinu tvrtke odnosno obrta. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

8. Radi utvrđenja jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 26. siječnja 2006.

8.1. Tužiteljica je iskazala da je u auto kući pronašla auto koji želi kupiti a iz auto kuće su ju uputili u Raiffeisen banku budući su s njom poslovali. Ugovor o kreditu sačinila je banka. Ugovor je pročitala, najbitnije joj je bilo da li joj je odobren iznos koji joj je potreban za kupovinu auta, ostale odredbe je letimično pogledala ali nije ih baš razumjela, a uostalom nije imala niti previše vremena da bi ih mogla detaljno poručiti. Također nije baš niti razumjela sve te odredbe, po struci je bila inokorespodent. Bankovni službenik joj nije pojasnio odredbu ugovora koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita, nije joj pojasnio na što se ista odnosi odnosno na koji način je određena visina iste. Nije mogla utjecati niti na ijednu odredbu ugovora o kreditu pa tako niti na spornu odredbu. Ugovor je potpisala kod javnog bilježnika, međutim ni javni bilježnik joj nije ništa pojasnio u svezi predmetne odredbe. Ne sjeća se više na koji način je banka naplatila predmetnu naknadu, odnosno da li ja istu posebno plaćala ili je ustegnuta od iznosa odobrenog joj kredita.

8.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu kojom je propisano da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.).

8.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da među strankama nisu vođeni stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

8.4. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

8.5. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.6. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.7. Budući se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

8.8. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

9. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

9.1. Iz potvrde koju je je tužena sačinila 26. svibnja 2025. proizlazi da je naknada za obradu kredita sukladno članku 3. NAKNADA - Ugovora o kreditu naplaćena/ ustegnuta tužiteljici u iznosu 2.718,39 kn odnosno 360,79 eura (fiksni tečaj konverzije 7,53450) prilikom isplate odobrenog kredita, a koji kredit je isplaćen 30. siječnja 2006.

9.2. Tužiteljici zakonska zatezna kamata na iznos od 360,79 eura pripada od dana uplate sporne naknade, odnosno od 30. siječnja 2006., kako je to ista i potraživala. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

10. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, koji je sklopljen 26. siječnja 2006., kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 360,79 EUR s kamatom počevši od 30. siječnja 2006. pa do isplate.

11. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 25. veljače 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 360,79 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

11.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 25. veljače 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 3. ožujka 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 250,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 312,50 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura i trošak pristojbe za presudu 13,27 eura, time da ovaj sud napominje da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa je tužiteljica dužna platiti sudske pristojbe za tužbu i presudu.

11.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 21. siječnja 2026., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, isti u stvari predstavlja troškovnik tužiteljice. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 358,95 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

12. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 3. ožujka 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Zagoršćak i partneri d.o.o. u Osijeku

2. Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69