REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-542/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća, te Renate Pražetina Kaleb i Irene Kvaternik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog MN zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti – opisanog i kažnjivog po članku 271. stavku 4. u vezi članaka 263. stavak 4. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: K-613/2023 od 10. veljače 2025. podnijeli Općinski državni odvjetnik u Zadru i optuženi MN, u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026. u prisutnosti optuženika i njegova branitelja odvjetnika Ivice Matasa,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe optuženog MN, a po službenoj dužnosti preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni na način da se izriče da je optuženi MN radnjama opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti, teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavak 3. i 4. i članka 215. stavak 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. -ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 136/25 – dalje KZ/11) te se na temelju članka 222. stavak 4. KZ/11 optuženi MN osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, pa mu se na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako u vremenu provjeravanja 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo.

II. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog MN odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, na temelju članka 455. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25.- u daljnjem tekstu: ZKP) optuženi MN proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, opisano i kažnjivo po članku 271. stavak 4. u svezi članka 263. stavak 3. i 2. KZ/97, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP-a sud je oštećenike sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP-a optuženom MN je naloženo snašanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točaka 1., 6. i 8. ZKP-a u ukupnom iznosu 7.398,63 eura u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP-a) i odluke kazni, predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi za cjelokupan sadržaj inkriminacije iz optužnice i izrekne optuženiku strožu sankciju.

2.1. Protiv navedene presude žalbu je podnio i optuženi MN po branitelju Ivici Matasu, odvjetniku iz Šibenika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda te optuženika oslobodi optužbe, a podredno da istu ukine i vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici vijeća.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi MN po branitelju, odvjetniku Ivici Matasu, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP-a, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su, na njihovo traženje, optuženi MN i njegov branitelj, odvjetnik Ivica Matas te Županijski državni odvjetnik u Zagrebu, a sjednici vijeća prisustvovali su optuženik i branitelj optuženika, dok nije pristupio državni odvjetnik koji je o održavanju sjednice uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 4. ZKP-a.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog MN nisu osnovane.

7. Uvodno treba reći da su ranije u ovom predmetu bile donesene dvije presude koje su prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinute rješenjima ovog suda od 11. veljače 2020. broj: Kž-512/2019 i od 12. prosinca 2023. broj: Kž-305/2022.

7.1. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te uopće nema razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i ti su razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Iz prethodno citiranog dijela žalbe je razvidno da optuženik zapravo parafrazira tekst zakonske odredbe, pri čemu ne obrazlaže u čemu bi se navedene povrede konkretizirale. Isto povezuje sa pogrešnim zaključkom prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama. Suprotno stavu žalitelja, izreka presuda je razumljiva, suglasna sadržaju obrazloženja, u pobijanoj presudi dani su razlozi o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su navedeni jasno i određeno bez proturječja u odnosu na izvedene dokaze, na temelju kojih je utvrđeno da je optuženi MN postupao na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

7.2. Nastavno žalitelj paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH i člankom 1. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje navode u žalbi ne obrazlaže niti ih valjano raščlanjuje, nego izražava svoje nezadovoljstvo pravilnošću činjeničnih utvrđenja, o čemu će više riječi biti u dijelu ove presude koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Navedena povreda iz članka 468. stavak 1. točka 12. ZKP-a nije počinjena jer u postupku nema eklatantne povrede optuženikove nedužnosti niti povrede jamstava okrivljenikove obrane, koje bi dovele do povrede prava na pravično suđenje, a sagledavajući okolnosti konkretnog slučaja u cjelini, proizlazi da je ovaj kazneni postupak, vođen na način koji je optuženiku osigurao pošteno suđenje.

7.3. Slijedom iznijetog, nije dakle ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka prema žalbenim navodima na koje ukazuje optuženik, a ovaj sud nije našao niti da su počinjene druge povrede u smislu članka 476 stavka 1. točke 1. ZKP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

7.4. Dakle, svi su ovi prigovori koji se u žalbi podvode pod postupovne povrede u biti su iz činjenične sfere i stoga će o njima očitovanje uslijediti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da u odnosu na kazneno djelo za koje je on proglašen krivim prvostupanjski sud nije ispitao postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg djela iz novog zakona. Naime u točki 7. obrazloženja prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da kazneno djelo iz članka 271. stavak 4. KZ/97 u svezi sa člankom 265. stavak 4.(očitom omaškom je naveden stavak 3.) u svezi stavak 2. KZ/97 ima kontinuitet u Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. Uspoređujući činjenični i pravni opis kaznenog djela za koje je optuženik osuđen, proizlazi da navedeno djelo ima pravni kontinuitet u teškom kaznenom djelu protiv opće sigurnosti opisanom u članku 222. stavak 4. u vezi stavka 3. i u vezi članka 215. stavak 3. KZ/11 jer zakonski opis kaznenog djela iz članka 271. stavak 4. KZ/97 u vezi sa člankom 265. stavak 4. u vezi stavak 2. KZ/97 glasi da navedeno djelo čini odgovorna osoba koja iz nehaja nije postupila po propisima o mjerama zaštite na radu, izazvavši opasnost za život ljudi, a kaznenom djelom je prouzročena smrt osobe, što odgovara zakonskom opisu u KZ/11. Razlika na koju upire žalitelj, da je izmijenjena definicija počinitelja na način da umjesto odgovorne osobe počinitelj može biti i onaj tko nema to svojstvo, svakako proširuje krug mogućih počinitelja, u koji svakako ulazi i odgovorna osoba.

8.1. Zbog naprijed navedenog nije utvrđena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 1. ZKP-a, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8.2. Osporavajući činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, državni odvjetnik iznosi čitav niz prigovora u pogledu načina na koji je sud tumačio i ocijenio izvedene dokaze, smatrajući da je polazeći od pogrešno utvrđenih odlučnih činjenica, prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da optuženik nije imao dužnost nadzirati postoje li kakvi propusti i nepravilnosti u odnosu na radnike u vezi zaštite na radu u Ljevaonici, organizacijskoj jedinici u kojoj je radio oštećenik i onda poduzeti odgovarajući mjere za otklanjanje te opasnosti. U okviru navedenih žalbenih navoda ukazuje na sadržaj Izvještaja o stanju zaštite na radu od 22. ožujka 2004., Ugovor o radu optuženika i poslodavca i Aneks od 23. veljače 2004., iskaz svjedoka EN od 18. svibnja 2005., iskaz svjedoka IN, zapisnik Odbora zaštite na radu od 12. svibnja 2004. i 25. listopada 2004., te 14. prosinca 2004., zaključujući da iz navedenih dokaza proizlazi utvrđenim da je optuženik kao ovlaštenik za obavljanje poslova zaštite na radu u tvrtki Metalni lijev TCG nije oštećeniku zabranio rad na stroju iako su za to bili ispunjeni uvjeti jer on bio nije osposobljen za rad na siguran način. Upirući na navedene dokaze žalitelj sadržaj istih tumači ne sagledavajući iste u cijelosti niti ih povezujući s ostalim dokazima kako bi se pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje.

8.3. Naime, točno je da je optuženik sklopio Ugovor o radu i Aneks koji su bili na snazi u vrijeme predmetnog događaja koje je onda prvostupanjski sud pravilno doveo u vezu sa iskazom svjedoka IN, direktora tvrtke da je oštećenika bio ovlašten isključiti iz rada na stroju njegov smjenski poslovođa, da je optuženik u vezi poslova zaštite na radu imao ovlaštenja samo u odnosu na svoj odjel, a u odnosu na održavanje strojeva je bio ovlašten za cijelu tvrtku, da su u procjeni opasnosti iz travnja 2004. (list 40-45 spisa) kao ovlaštenici zaštite na radu navedeni pored optuženika i IN i EN, koji dokument je sastavljen nakon sklapanja Aneksa ugovora sa optuženikom, da je nakon provedenog nadzora iz područja zaštite na radu 22. ožujka 2004. od strane navedenih ovlaštenika zaključeno da postoji potreba imenovanja ovlaštenika iz područja zaštite na radu (list 140 spisa), dok je na sjednici odbora zaštite na radu 25. listopada 2004. optuženik naveo da nemaju zaposlenog stručnjaka zaštite na radu, na što je odgovoreno da će kao stručnjak zaštite na radu biti zaposlen NN, s tim da su optuženik i ĆN, stručnjak zaštite na radu iz ING Atesta naveli da još nisu pismeno prenesene ovlasti iz područja zaštite na radu na ostale poslovođe te je odbor zaključio da se isto realizira u što kraćem roku. Kada se navedena utvrđenja dovedu u vezu za zaključcima nalaza i mišljenja vještaka za zaštitu na radu da je svakako oštećenika trebalo isključiti iz procesa rada jer nije bio osposobljen za rad, ali da objektivno to nije mogao učiniti optuženik jer je bilo nužno za pravilno funkcioniranje zaštite na radu u cjelokupnom trgovačkom društvu u svakoj organizacijskoj jedinici odrediti ovlaštenike za zaštitu na radu pa tako i u ljevaonici, na koji način bi se ti poslovi i objektivno mogli izvršavati, odnosno da je bilo objektivno nemoguće da isto izvršava optuženik, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje u dijelu da nije dokazano da bi optuženik postupao protivno odredbama članka 27., 31., 34. i 35. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/1996, 94/1996., 114/2003. i 100/2004.) te članka 3. točke 1.,16. i 18. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetnima rada („Narodne novine“ broj: 5/1984.) jer nije imao ovlaštenja iz područja mjera zaštite na radu u odnosu na zaposlenike. Nakon takvih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud ispustio dijelove činjeničnog opisa iz optužnog akta ovlaštenog tužitelja jer iste činjenice i okolnosti nisu utvrđene dokaznim postupkom.

8.4. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ukazuje da je u prvostupanjskoj presudi pogrešno utvrđeno da je optuženik bio ovlašten isključiti iz uporabe stroj na kojem je radio oštećenik, u okviru postupanja sukladno odredbi članka 73. Zakona o zaštiti na radu upirući da optuženik nije bio ovlašten za obavljanje poslova zaštite na radu u odnosu na sve strojeve. Pri tome se poziva na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-73/2024 od 29. svibnja 2025. kojom je utvrđen ništetnim Aneks Ugovora o radu zaključen između optuženika i njegovog poslodavca društva LTH Metalni lijev d.o.o. od 23. veljače 2004. kojim je optuženik imenovan ovlaštenikom za obavljanje poslova zaštite na radu i kojim su u članku XIX ugovorena prava i dužnosti optuženika kao ovlaštenika poslodavca za zaštitu na radu, te da isti ne proizvodi pravne učinke, ukazuje da nije utvrđeno, iako je to obrana predlagala, koja je razlika između povjerenika zaštite na radu i ovlaštenika zaštite na radu, koje okolnosti, prema stavu ovog suda, ne dovode u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda. Naime sud je ispravno utvrdio na temelju Ugovora o radu optuženika da je on raspoređen na poslove rukovoditelja održavanja, a na temelju uvjerenja od 30. siječnja 2003. na poslove voditelja održavanja, pri čemu Odjel u kojem je zaposlen nema strojeva koji bi se održavali iz čega proizlazi da je optuženik bio stvarno zadužen i vodio brigu o strojevima u cijeloj tvrtki, a što potvrđuje i sadržaj Zapisnika od 25. listopada 2004. (list 142-143 spisa) kada je optuženik na sjednici Odbora zaštite na radu naveo da zapisnici o ispitivanju strojeva i uređaja od strane ING Atesta kasne, iz čega jasno slijedi zaključak da on faktički vodi brigu o ispravnosti strojeva. Pored toga, iz činjeničnog opisa izreke presude je ispušten spomenuti Aneks Ugovora o radu kao temelj odgovornosti optuženika, što je žalitelj očito zanemario.

8.5. Daljnje osporavanje navedenih činjenica od strane optuženika je opovrgnuto nalazima i mišljenjem vještaka zaštite na radu iz kojih je utvrđeno da su nedostaci na stroju kojim je upravljao oštećenik postojali, posljedica čega je da je bio nesiguran na rad i trebalo ga je isključiti iz procesa proizvodnje, a unatoč materijalnih isprava da su vršeni redoviti pregledi, s obzirom na brojne nedostatke, koji nisu mogli nastati odjednom, utvrđeno je da pravilnog, suštinskog i periodičkog pregleda strojeva nije bilo.

8.6. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi optuženika koji osporavaju svojstvo odgovorne osobe u odnosu na njegova ovlaštenja iz sfere mjera zaštite na radu u odnosu na strojeve, što uključuje kontrolu ispravnosti strojeva i uređaja i onda u vezi s tim isključenje istih ako su neispravni, pri čemu eventualni propusti poslodavca optuženika ne ekskulpiraju jer je prvostupanjski sud na temelju prethodno citiranih dokaza, a poglavito provedenih vještačenja pravilno utvrdio da optuženik iz nehaja nije postupio po propisima o mjerama zaštite na radu, izazvavši opasnost za život ljudi, a kaznenim djelom je prouzročena smrt jedne osobe.

8.7. Slijedom svega iznesenog, žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica, za koja je prvostupanjski dao je razloge koje prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja.

8.8. Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9 . Žaleći se na odluku o kazni državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine koja odgovara zakonskom minimumu prenisko odmjerena obzirom na zakonski maksimum od 8 godina, da ne postiže svrhu generalnu prevencije istovrsnih teških kaznenih djela u vezi sa višestrukošću i širinom garantnih zaduženja optuženika koje mu se cjelovitom optužnicom stavlja na teret, pa treba kao otegotnu okolnost cijeniti težinu ugrožavanja zaštićenog dobra-opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnost prometa, na način da je optuženik počinio pored propusta u odnosu na nadzor i održavanje strojeva i daljnje propuste u odnosu na radnike i poslovnu dokumentaciju, obzirom na veći broj blanketnih odredbi za koje se optuženik tereti. Nalazi neprimjerenim isticati olakotnim okolnost što je kritične zgode poginula „samo“ jedna osoba, a neosnovanim cijeniti činjenicu proteka vremena od 21 godinu.

9.1. Optuženi MN uvodno naznačuje da se žali „zbog odluke o kazni" koju žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže. Kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta, u skladu s člankom 478. ZKP-a, pobijana je presuda ispitana u tom dijelu i u povodu žalbe optuženog MN.

9.2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, prema stavu ovog drugostupanjskog vijeća, da je prvostupanjski sud obrazlažući odluku o kazni pravilno cijenio i vrednovao olakotne okolnosti na strani optuženog MN i to usklađenost života optuženika sa pravnim normama kako prije, tako i nakon počinjenog djela jer nije kazneno osuđivan, njegovo obiteljsko stanje te da je otac jednog djeteta, protek vremena od 21 godinu kojem proteku optuženik nije ni na koji način pridonio, okolnost da je nezgodi doprinijela i neorganiziranost poslodavca, neažurna provedba propisa iz područja zaštite na radu od strane poslodavca, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene, s tim da se državni odvjetnik neosnovano poziva da okolnosti koje nisu sadržane u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik oglašen krivim, imaju cijeniti otegotnim okolnostima.

9.3. Međutim, cijeneći sve naprijed navedene olakotne okolnosti, a polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja obzirom na protek vremena od više od 20 godina od počinjenog djela, odlučujući o vrsti kazne, ovaj sud je primjenom načela konkretnosti preispitivao koji je zakon blaži za optuženika u vezi mogućnosti primjene uvjetne osude, uspoređujući relevantne odredbe oba zakona. Naime, sukladno odredbi članka 67. KZ/97 uvjetnu osudu je moguće primijeniti u konkretnom slučaju samo uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, kako je to već ukazano u odluci ovog suda Kž-305/2022, dok na temelju članka 56. KZ/11 proizlazi da se u konkretnom slučaju može izreći uvjetna osuda ako je počinitelj osuđen na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine ili na novčanu kaznu. Zbog navedenog je u odnosu na odluku o kazni, preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela na način opisan u točki I. izreke ove presude, a potom je, sukladno toj izmjeni, optuženik na temelju članka 222. stavak 4. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine koja kazna se na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11 neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja u trajanju 5 godina ne počini novo kazneno djelo.

9.4. Kazna zatvora izrečena po ovom drugostupanjskom sudu u trajanju 1 (jedne) godine koja se neće izvršiti ako u roku kušnje optuženik ne počini novo kazneno djelo primjerena je, prema stavu ovog suda, počinjenom kaznenom djelu i težini posljedice, ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim onim okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno. Ovo drugostupanjsko vijeće nalazi da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela, dok je izrečen rok kušnje primjeren potrebnom vremenu provjeravanja ponašanja optuženika obzirom na sve utvrđene okolnosti. Upravo ovakva kazna može utjecati na optuženog MN, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo te sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela, te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

10. Slijedom naprijed navedenog povodom žalbe optuženika je na temelju članka 486. stavka 1. ZKP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, dok su žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbijene kao neosnovane te je, na temelju članka 482. ZKP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević