Poslovni broj P-22/2025-19

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku iz Županje, protiv tuženika Imetak ŠKZ u likvidaciji, OIB 65988520651, Županja, J. J. Strossmayera 7, zastupan po punomoćniku Hrvoju Grubeša, odvjetniku u Osijeku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima, stalne službe u Županji posl.br. Ovr-569/2024-2 od 15.05.2024. u cijelosti se proglašava nedopuštenom, te se posljedično tome ukidaju provedene radnje sve provedene radnje.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju HR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tuženiku Imetak ŠKZ u likvidaciji, OIB 65988520651, Županja, J. J. Strossmayera 7, na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 750,00 eura (sedmastopedeseteura), u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je na temelju zaključka Općinskog suda u Vinkovcima, stalne službe u [adresa] posl.br.Ovr-569/2024-6 od 5. prosinca 2204., a na temelju odredbi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; 6/24 dalje u tekstu: OZ), upućen da u roku od petnaest dana pokrene parnicu protiv tuženika radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom zbog razloga propisanih odredbama čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., 10. i 11. OZ-a, zbog kojih je izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj Ovr-569/2024-2 od 15. svibnja 2024.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da u nekretnini koja je predmet ovršnog postupka za iseljenje živi i ima prijavljeno prebivalište te „da nema gdje iseliti, jer u vlasništvu nema druge imovine“, radi čega ističe prigovor prava na dom iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – Nastavno samo: Konvencija (Zakon o potvrđivanju konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola 1,4,6,7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda NN br.MU 18/97; 6/99; 8/99 koji se primjenjuju i Republici Hrvatskoj od 5. studenoga 1997.) i koja je Konvencija prema odredbi čl.141 Ustava RH Nastavno samo: Ustav RH NN br.56/90; 135/97; 8/98; 113/00; 124/00, 28/01; 41/01; 55/01; 76/10; 85/10; 5/14 koja je po pravnoj snazi jača od bilo kojeg drugog nacionalnog zakona ili propisa i koju su Konvenciju po prigovoru stranaka obvezni poštovati svi sudovi po službenoj dužnosti, što znači da je niži sud dužan i ovom ovršnom postupku po službenoj dužnosti, a prije donošenja bilo kakve odluke provesti test razmjernosti koji se provodi putem davanja odgovora na 3 eliminacijska pitanja (prvo: je li miješanje utemeljeno na zakonu; drugo: je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja; treće; je li miješanje nužno u demokratskom društvu) pri čemu i samo negativan odgovor i na jedno od postavljenih pitanja kao rezultat ima zaključak da je iseljenje ovršenika protivno Konvenciji ili čl. 8 iste, odnosno neopravdano.

1.2. Također tužitelj navodi da o pravu na dom postoji i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj: U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. (»Narodne novine« broj 12 od 28. siječnja 2011., točke od 9. do 11.4.); broj: U-III- 405/2008 od 21. veljače 2012. (»Narodne novine« broj 38 od 30. ožujka 2012., točke od 20. do 25. ožujka) i broj: U-III-1422/2006 od 6. lipnja 2012. (»Narodne novine« broj 68 od 26. lipnja 2012., točke od 10. do 13.), a kakvu ustaljena praksa postoji i kod Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) koji zauzima stav da ocjena o tome uživa li određeni dom zaštitu u smislu članka 8. Konvencije ne ovisi o zakonitosti njegova posjeda - primjerice, u presudi Brezec protiv Hrvatske, presuda, 18. srpnja 2013., zahtjev br. 7177/10.

1.3. U slučaju ne uvažavanja ove tužbe, tužitelj predlaže da se o ovom postupku obavijesti Hrvatski zavod za socijalni rad – područni ured u [adresa], te Grad Županja koji su temeljem članka 41. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" br.18/22; 46/22; 119/22; 71/23; 156/23 dalje u tekstu ZSS) dužni osigurati tužitelju pravo na naknadu za troškove stanovanja kao osobi sa pravima korisnika zajamčene minimalne naknade, jer za sada još nije beskućnik koji bi se nalazio u prenoćištu, prihvatilištu niti mu je priznata usluga smještaja u organiziranom stanovanju, a sam je postao žrtva nasilja tuženika koji ga je „izlihvario“, zbog čega je zapao u siromaštvo te izložen brojnim ovrhama, pa je ovakvo postupanje nužno temeljem članka 6. OZ-a koji jamči ovršeniku kako se pri provedbi ovrhe i osiguranja pazit će se na dostojanstvo ovršenika, odnosno protivnika osiguranja te na to da ovrha, odnosno osiguranje za njega budu što manje nepovoljni, a provedbu toga temeljem čl.41 ZSS-a osigurava Hrvatski zavod za socijalni rad – područni ured u [adresa], te Grad Županja.

1.4. Nadalje tužitelj navodi da je zbog lihvarenja tuženika ostao bez vlasništva jedinog doma, te daje nositelj brojnih socijalnih potpora, radno nesposoban (prima najnižu mirovinu), a s obzirom na dugotrajnost življenja u predmetnoj nekretnini ta nekretnina po svim kriterijima Konvencije za zaštitu ljudskih prava i to čl. 8. i čl. 1. Protokol 1 predstavlja dom tužitelja i njegovog sina AR također korisnika socijalnih potpora, tako da tužitelj ima odgovarajuću zaštitu u skladu s navedenim članovima Konvencije, a dugotrajnost bivanja u njoj dokazuje kako je veza sa njome dovoljno jaka, stvarna i trajna (kontinuirana), pri tome tužitelj ukazuje i na stajališta iskazana primjerice u odlukama Ustavnog suda RH U-III-46/07 od 22. prosinca 2020.; U-III-5342/2012 od 25. listopada 2016.; U-III-6354/2016 od 8. veljače 2017 i dr.) da prigovor prava na dom je u primjeni ne samo u sporovima gdje je tužitelj država ili jedinica lokalne samouprave i uprave, već i o sporovima između fizičkih osoba, pa tako samim time i slučaju tužitelja.

1.5. Nadalje tužitelj navodi da suprotno gore navedenom tuženik ima u vlasništvu samo na području bivše Općine Županja više od 17 kuća i stanova (u RH i znatno više) radi čega miješanje javne vlasti u pravo na dom prodajom nekretnina u konkretnom slučaju nije nužno.

1.6. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku donese presuda kojom će ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima, stalne službe u [adresa] posl.br. Ovr-569/2024-2 od 15. svibnja 2024. u cijelosti se proglasiti nedopuštenom, te posljedično tome ukinuti provedene radnje, ujedno je zatražio od tuženika naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodeći da tužitelj nije ovlašten podnositi prigovor prava na dom iz više razloga, budući da se u ovom slučaju radi o opozicijskoj i opugnacijskoj tužbi sukladno čl. 52. st. 1. OZ-a, a kod takve tužbe nema mjesta raspravljanju o prigovoru prava na dom.

2.1. Nadalje tuženik navodi da s obzirom na vrstu spora moralo bi se raditi o činjenici koja je nastala nakon donošenja ovršne isprave, dok iz tužbe proizlazi da je i prije donošenja ovršne isprave egzistiralo identično činjenično stanje na strani tužitelja, odnosno da je tužitelj u okviru građanskog postupka iskoristio prigovor prava na dom pa se stoga ne može u okviru ovršnog postupka ponovno raspravljati o tome, u prilog svojih navoda tuženik se poziva na sudsku praksu iskazanu u odluci USRH br. U-III- 278/2021 od 31. ožujka 2022. prema kojoj za provedbu testa razmjernosti miješanja u pravo na dom pripada sudu koji vodi parnični postupak u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu za iseljenje pa se stoga zaštita prava na dom ostvaruje u tom parničnom predmetu, a ne u ovršnom postupku pokrenutom na temelju pravomoćne i ovršne presude, kao i na praksu ŽS Zadar u Gž Ovr-280/22, ŽS Zagreb u Gž Ovr- 773/22 i Gž Ovr-1015/21 i ŽS Split u Gž Ovr-318/2020.

2.2. Nadalje tuženik u odgovoru a tužbu navodi da tužitelju ne treba pomoć socijalne službe s obzirom da njegova bivša supruga SR posjeduje kuću u kojoj sama živi, a koju nekretninu je stekla darovanjem od tužitelja te da je tužitelj imao brojne i vrijedne nekretnine u Zagrebu, kao i poslovne prostore od kojih je ubirao rentu, te ima punoljetnu djecu koja žive u bogatim sredinama (Njemačka i Zagreb) tako da tužitelj sigurno neće biti beskućnik, a osim tuženik ukazuje da je tužitelj bio u najmu te da ima mogućnost iznajmiti drugu nekretninu na području Grada Županje, s obzirom na sve navedeno tuženik predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbiju kao neosnovan te da se tužitelj obveže na plaćanje parničnog troška.

3. Proveden je dokaz uvidom u spis ovog suda posl. br. Ps-13/2019, uvidom u presliku spisa ovog suda posl. br. Ovr-569/2024, uvidom u podatke zk. odjela ovog suda sa stranica 20-42 sudskog spisa, uvidom u podatke Fine s stranice 44-45 sudskog spisa, uvidom u podatke HZZSR s stranice 46-47 sudskog spisa, i saslušanjem tužitelja.

4. Nesporno je da je ZR u likvidaciji u zemljišnim knjigama upisan kao samovlasnik predmetnih nekretnina na kojima je 1/3 dijela stekao u ovršnom postupku koji je vođen kod ovog suda u kojem je bio ovrhovoditelj dok je HR bio ovršenik radi duga po Ugovoru o kreditu, u kojem postupku je kupio ovršenikovu 1/3, dok je preostale 2/3 dijela kupio od sina i bivše supruge HR.

5. Nesporno je da je kod ovog suda vođen parnični postupak u pravnoj stvari tužitelja Imetak ŠKZ Županja protiv tuženika HR radi iseljenja iz predmetnih nekretnina pod posl. br. 15 Ps-13/2019 ranije posl. br. 26 Ps-27/2017 u kojem postupku je donesena presuda posl. br. 26 Ps-27/17-5 od 22. ožujka 2018. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev te naloženo tuženiku da tužitelju preda u posjed predmetne nekretnine, koja presuda je povodom žalbe tuženika ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, nakon čega je donesena presuda posl. br. 15 Ps-13/2019- 25 od 2. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev, koja presuda je povodom žalbe tužitelja potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da iseli iz dijela nekretnine koji se odnosi na poslovni prostor, a preinačena u preostalom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev te presuđeno na način da je naloženo tuženiku da iseli iz stambenog prostora u predmetnoj nekretnini.

6. Nesporno je da je u gore navedenom postupku koji se vodio radi iseljenja tuženika iz predmetnih nekretnina koje u naravi čine kuću u kojoj se nalazi stambeni i poslovni prostor utvrđivano koji legitimni cilj tužitelj postiže zatraženom mjerom te je ocijenjeno je li takva mjera nužna u demokratskom društvu, kada je utvrđeno da su stranke sklopile ugovor o najmu, koji ugovor je raskinut budući da se HR nije držao ugovornih odredbi, a odbijao je dobrovoljno se iseliti.

7. Nesporno je da je tuženik Imetak ŠKZ u likvidaciji pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja HR radi ispražnjenja i predaje u posjed stambenog prostora na kč. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] u kojem postupku je doneseno rješenje o ovrsi 15. svibnja 2024. protiv kojeg rješenja je HR izjavio žalbu nakon čega je donesen gore navedeni zaključak po kojem je HR upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te da je navedeni ovršni spis dostavljen Županijskom sudu radi donošenja odluke o žalbi HR, izvan žalbenih razloga zbog kojih je upućen na pokretanje parničnog postupka.

8. Nesporno je da je u postupku kod ovog suda pod posl. br. Ps-13/2019 ocijenjeno pravo na dom HR, na način da je presuđeno da je HR dužan iseliti iz stambenog dijela koji se nalazi u predmetnim nekretninama, stoga je u ovom postupku potrebno utvrditi jesu li nakon donošenja navedene pravomoćne presude nastupile okolnosti iz kojih bi proizilazila osnovanost tužbenog zahtjeva po kojem se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom na temelju čl. 52. st. 3. OZ-a a u svezi s odredbama čl. 50. st. 1. toč. 7., 9., 10. i 11. OZ-a

9. Iz Potvrde ovog suda od 20. svibnja 2025. proizilazi da HR i njegov sin AR nisu upisani kao vlasnici nekretnina na području nadležnosti zemljišno knjižnog odjela [adresa], dok je Imetak ŠKZ u likvidaciji kao vlasnik brojnih nekretnina na području nadležnosti Općinskog sud u Vinkovcima stalna služba u [adresa], što je vidljivo iz zk. izvadaka s stranica 20-41 sudskog spisa.

10. Temeljem odredbe čl. 52. st. 1. OZ-a ako je žalba izjavljena iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. - 11. tog zakona, sud prvog stupnja dostaviti će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja, a u smislu odredbe čl. 52. st. 3. OZ-a ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje, sud prvog stupnja donijet će zaključak kojim će ovršenika uputiti da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. – 11. OZ-a.

11. U ovom postupku Imetak ŠKZ u likvidaciji koji je ishodio pravomoćnu presudu za iseljenje ovlašten je tražiti ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave, tako da predmetna ovrha nije nedopuštena u smislu odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a.

12. Temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a ovrha će se proglasiti nedopuštenom ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, a iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da predmetna tražbina nije prestala.

13. Temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a ovrha je nedopuštena ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg protječe odluka, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje niti iz ovog razloga ovrha nije nedopuštena što proizilazi nakon provedenog testa razmjernosti vezano za pravo na dom HR.

14. Temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a ovrha je nedopuštena ako je nastupila zastara što u ovom slučaju nije a nesporno je da se HR vezano za nedopuštenost ovrhe isključivo poziva na pravo na dom što se može podvesti pod razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a.

15. Tužitelj u svom iskazu navodi da ostaje kod iskaza kojeg je dao u parnici radi iseljenja, dalje navodeći da i nadalje u predmetnim nekretninama živi sa sinom, te da njih dvojica nemaju u vlasništvu nikakve nekretnine. Nadalje tužitelj navodi da od davanja iskaza 15. siječnja 2020. u predmetu ovog suda posl. br. Ps-13/2019 tuženiku nije vršio nikakva daljnja vraćanja duga, radi kojeg je i vođena parnica za njegovo iseljenje. Za svoje imovinske prilike tužitelj je naveo da od davanja prethodnog iskaza se nisu poboljšale jedino što je u međuvremenu počeo primati mirovinu koja iznosi oko 600 eura.

16. U konkretnom slučaju pravo tužitelja HR da se štiti njegovo pravo na dom suprotstavljeno je pravu tuženika Imetak ŠKZ u likvidaciji da mu se jamči pravo vlasništva (čl. 48. st. 1. Ustava RH) i mirno uživanje vlasništva prema čl. 1. Protokola 1. Konvencije. Ograničenja tog prava mogu biti samo propisana zakonom. Prema čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 143/12, 152/14, 81/15 – dalje ZOVDSP) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

17. Postavljanje zahtjeva HR za iseljenje predstavlja zadiranje u njegovo pravo na dom i miješanje javne vlasti u to pravo.

18. Obzirom da je Imetak ŠKZ u likvidaciji vlasnik nekretnine unatoč njegovom pravu da traži predaju stvari sud je dužan razmotriti i postojanje legitimnog cilja koji se nastoji postići a pri čemu se u obzir uzimaju osobite okolnosti slučaja. Legitimni cilj u konkretnom ovršnom postupku iz kojeg je proistekla ova parnica jeste to da Imetak ŠKZ u likvidaciji kao vlasnik nastoji postići iseljenje HR a što je suprostavljeno pravu na dom HR.

19. Provodeći test razmjernosti i nužnosti predložene mjere ovaj sud smatra da je miješanje javne vlasti opravdano prema zahtjevu Imetak ŠKZ u likvidaciji, jer je utemeljeno na zakonu, razmjerno legitimnom cilju koji se treba postići i nužno u demokratskom društvu. Takav zaključak proizlazi iz činjenica da je HR slobodnom voljom sklopio sporazum o zalogu svog suvlasničkog dijela nekretnine radi namirenja tražbine tužitelja iz Ugovora o kreditu i da novčano potraživanje nije vratio, a njegova bivša supruga i sin prodali su svoje suvlasničke dijelove Imetku ŠKZ u likvidaciji, cijenjeno je i to da je HR sklopio ugovor o najmu sa Imetak ŠKZ u likvidaciji, da ne plaća najamninu kao što ju nije plaćao ni ranije kada je donesena pravomoćna presuda za iseljenje a radi čega mu je ugovor otkazan. Zato pravo stanovanja nakon otkaza ugovora o najmu zbog neplaćanja najamnine ne daje HR pravo na veću pravnu zaštitu od prava Imetak ŠKZ u likvidaciji koja proističu iz vlasničkih ovlaštenja uz napomenu da su se imovinske prilike HR nakon donošenja ovršne isprave poboljšale jer prima mirovinu koja iznosi 600, eura.

20. Temeljem odredbe čl. 41. ZSS-a nije se mogao prihvatiti prijedlog tužitelj ada sud o ovom postupku obavijesti Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Županja i grad [adresa] jer iz navedene zakonske odredbe ne proizilazi takva obveza suda.

21. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 u daljem tekstu ZPP) tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to na ime troška sastava odgovora na tužbu za što mu se temeljem Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 u daljnjem tekstu Tarifa), mogao priznati iznos od 100 bodova, nadalje priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima od 15. svibnja 2025. i 20. siječnja 2026., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što mu se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište, što sveukupno s uključenim PDV-om iznosi 750,00 eura.

22.1. Tuženiku se nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe budući da na strani tuženika nije nastala obveza plaćanja sudske pristojbe temeljem odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23).

U Županji, 3. ožujka 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Krunoslav Gloković, odvjetnik iz Županje,

2. Hrvoje Grubeša, odvjetnik u Osijeku,