Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-638/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 14. studenog 2026., u prisutnosti pun. tužiteljice te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-510954666 od 17.06.2004. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita i to:

- dio odredaba Ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF – čl. 7.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB:23057039320 isplatiti tužiteljici SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 7.652,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,90 E od 01.10.2004 do isplate,

- na iznos od 6,32 E od 01.11.2004 do isplate,

- na iznos od 3,81 E od 01.12.2004 do isplate,

- na iznos od 3,22 E od 01.01.2005 do isplate,

- na iznos od 0,42 E od 01.02.2005 do isplate,

- na iznos od 0,47 E od 01.09.2005 do isplate,

- na iznos od 5,87 € od 01.01.2009 do isplate,

- na iznos od 6,72 € od 01.02.2009 do isplate,

- na iznos od 7,58 € od 01.03.2009 do isplate,

- na iznos od 5,02 € od 01.04.2009 do isplate,

- na iznos od 4,78 € od 01.05.2009 do isplate,

- na iznos od 2,02 € od 01.06.2009 do isplate,

- na iznos od 0,11 € od 01.08.2009 do isplate,

- na iznos od 2,46 € od 01.09.2009 do isplate,

- na iznos od 0,18 € od 01.10.2009 do isplate,

- na iznos od 3,43 € od 01.12.2009 do isplate,

- na iznos od 8,01 € od 01.01.2010 do isplate,

- na iznos od 13,67 € od 01.02.2010 do isplate,

- na iznos od 12,45 € od 01.03.2010 do isplate,

- na iznos od 21,15 € od 01.04.2010 do isplate,

- na iznos od 19,27 € od 01.05.2010 do isplate,

- na iznos od 21,34 € od 01.06.2010 do isplate,

- na iznos od 44,52 € od 01.07.2010 do isplate,

- na iznos od 39,40 € od 01.08.2010 do isplate,

- na iznos od 58,27 € od 01.09.2010 do isplate,

- na iznos od 48,92 € od 01.10.2010 do isplate,

- na iznos od 41,16 € od 01.11.2010 do isplate,

- na iznos od 65,47 € od 01.12.2010 do isplate,

- na iznos od 77,87 € od 01.01.2011 do isplate,

- na iznos od 68,60 € od 01.02.2011 do isplate,

- na iznos od 71,46 € od 01.03.2011 do isplate,

- na iznos od 63,69 € od 01.04.2011 do isplate,

- na iznos od 64,56 € od 01.05.2011 do isplate,

- na iznos od 89,97 € od 01.06.2011 do isplate,

- na iznos od 94,08 € od 01.07.2011 do isplate,

- na iznos od 122,38 € od 01.08.2011 do isplate,

- na iznos od 118,37 € od 01.09.2011 do isplate,

- na iznos od 96,15 € od 01.10.2011 do isplate,

- na iznos od 96,53 € od 01.11.2011 do isplate,

- na iznos od 94,94 € od 01.12.2011 do isplate,

- na iznos od 100,72 € od 01.01.2012 do isplate,

- na iznos od 107,18 € od 01.02.2012 do isplate,

- na iznos od 107,31 € od 01.03.2012 do isplate,

- na iznos od 103,24 € od 01.04.2012 do isplate,

- na iznos od 104,55 € od 01.05.2012 do isplate,

- na iznos od 107,02 € od 01.06.2012 do isplate,

- na iznos od 104,63 € od 01.07.2012 do isplate,

- na iznos od 104,78 € od 01.08.2012 do isplate,

- na iznos od 102,48 € od 01.09.2012 do isplate,

- na iznos od 97,96 € od 01.10.2012 do isplate,

- na iznos od 103,12 € od 01.11.2012 do isplate,

- na iznos od 104,58 € od 01.12.2012 do isplate,

- na iznos od 104,67 € od 01.01.2013 do isplate,

- na iznos od 97,14 € od 01.02.2013 do isplate,

- na iznos od 101,95 € od 01.03.2013 do isplate,

- na iznos od 103,23 € od 01.04.2013 do isplate,

- na iznos od 100,31 € od 01.05.2013 do isplate,

- na iznos od 92,17 € od 01.06.2013 do isplate,

- na iznos od 88,94 € od 010.7.2013 do isplate,

- na iznos od 92,91 € od 01.08.2013 do isplate,

- na iznos od 95,64 € od 01.09.2013 do isplate,

- na iznos od 102,64 € od 01.10.2013 do isplate,

- na iznos od 98,75 € od 01.11.2013 do isplate,

- na iznos od 100,45 € od 01.12.2013 do isplate,

- na iznos od 101,84 € od 01.01.2014 do isplate,

- na iznos od 97,08 E od 01.02.2014 do isplate,

- na iznos od 99,70 E od 01.03.2014 do isplate,

- na iznos od 98,35 E od 01.04.2014 do isplate,

- na iznos od 95,73 E od 01.05.2014 do isplate,

- na iznos od 94,55 E od 01.06.2014 do isplate,

- na iznos od 95,07 E od 01.07.2014 do isplate,

- na iznos od 98,36 E od 01.08.2014 do isplate,

- na iznos od 101,73 E od 01.09.2014 do isplate,

- na iznos od 101,43 E od 01.10.2014 do isplate,

- na iznos od 103,12 E od 01.11.2014 do isplate

- na iznos od 105,55 E od 01.12.2014 do isplate,

- na iznos od 104,56 E od 01.01.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.02.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.03.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.04.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.05.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.06.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.07.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.08.2015 do isplate,

- na iznos od 105,94 E od 01.09.2015 do isplate,

- na iznos od 1.568,21 E od 30.09.2015 do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelj ici s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 373,49 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,54 od 02.09.2004. pa do isplate,

- EUR 0,39 od 02.03.2005. pa do isplate,

- EUR 1,72 od 02.04.2005. pa do isplate,

- EUR 3,37 od 02.05.2005. pa do isplate,

- EUR 2,04 od 02.06.2005. pa do isplate,

- EUR 5,14 od 02.07.2005. pa do isplate,

- EUR 5,28 od 02.08.2005. pa do isplate,

- EUR 1,35 od 02.10.2005. pa do isplate,

- EUR 0,94 od 02.11.2005. pa do isplate,

- EUR 0,62 od 02.12.2005. pa do isplate,

- EUR 1,53 od 02.01.2006. pa do isplate,

- EUR 3,33 od 02.02.2006. pa do isplate,

- EUR 5,68 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 6,34 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 5,65 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 5,11 od 02.06.2006. pa do isplate,

- EUR 7,06 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 7,36 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 6,35 od 02.09.2006. pa do isplate,

- EUR 6,07 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 5,98 od 02.11.2006. pa do isplate,

- EUR 6,69 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 8,73 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 10,09 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 9,46 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 9,83 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 13,29 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 14,14 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 15,26 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 15,25 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 13,72 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 16,00 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 16,06 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 14,45 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 14,63 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 11,17 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 8,90 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 7,75 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 11,92 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 13,38 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 11,78 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 14,97 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 14,25 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 11,11 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 7,54 od 02.12.2008. pa do isplate,

- EUR 1,22 od 02.07.2009. pa do isplate,

- EUR 0,05 od 02.11.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužiteljic i iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove pretplate po konverziji i to u iznosu od 1.728,16 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1.492,99 eura od 01.10.2015. do isplate,

- 235,16 eura od 28.01.2016. do isplate,

po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.326,09 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 3. ožujka 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se preinaka tužbe iz podneska od dana 3. svibnja 2023. izuzev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

II. Ne dopušta se preinaka tužbe iz podneska od dana 16. listopada 2024. u točki I. i III. istoga.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 23. travnja 2019. navodi da je na temelju Ugovora o kreditu broj 51400607-5101954666 sklopljenog sa tuženikom dana 17. lipnja 2004. ugovorila kredit u iznosu od 53.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za naprijed navedenu stranu valutu i uz zateznu kamatu na mjesečne iznose. Navela je da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan sklapanja da iznosi 5,49%. Navela je da je tuženik povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli da nije ugovorio s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. O valutnoj klauzuli ona kao građanin da nije puno znala te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovor o kreditu koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima. Navela je da ju je banka navela na sklapanje ugovora o kreditu u švicarskim francima reklamirajući ga kao najpovoljniji, međutim da ona kao građanin nije razumjela koje će ekonomske posljedice za nju nastati sklapajući ugovor o kreditu u švicarskim francima. Navela je da su se o navedenom već pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to Trgovački sud u Zagrebu u presudi pod poslovnim brojem P-1401/12, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž - 7129/13, zatim presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Navela je da je dana 27. siječnja 2016. sklopila Aneks ugovora o kreditu od dana 17. lipnja 2004. te da je potom i zatvorila predmetni kredit te da konverzija sama po sebi nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi. Navela je da je predmetni kredit zatvorila jednokratnom uplatom odnosno da je izvršila prijevremenu otplatu te da nije platila naknadu za izvršenu prijevremenu otplatu. Navela je da se tuženik zaštitio valutnom klauzulom i jamcima platcima, osobnim mjenicama, depozitom i ostalim sredstvima osiguranja međutim da je zaključenim kreditom ravnoteža pravnog posla narušena na štetu korisnika kredita. Na kraju je navela da je u primjeni valutne klauzule došlo do neravnoteže u obvezi korisnika kredita čime su uslijed promjene tečaja rate kredita znatno porasle.

1.1. Tužiteljica je podneskom od dana 3. svibnja 2023. i podneskom od dana 16. listopada 2024. napravila preinaku tužbe, a koje preinake je sud samo djelomično dopustio, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i to kako osnov tako i visinu te je naveo da ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužiteljice po ugovoru o kreditu u zastari te da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača , a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Naveo da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u ovom predmetu je ta da su tužiteljica i tuženik 27. siječnja 2016. sklopili aneks ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim aneksom da su stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužiteljice da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno aneksom da je primijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i prom jenjivu kamatnu stopu a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da je pravovremeno i u skladu s odredbama zakona dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Naveo je da je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno zakonu početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu CHF sa svim njegovim izmjenama i zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eur sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio glavnicu i kamate koje su sastavio dio otplatnog plana kredita. Naveo je da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje aneksa a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužiteljica da je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Naveo je da u odnosu na tužiteljičine navode iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu da ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelj ice o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Naveo je da je on sve svoje potrošače informirao te im dao sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Naveo je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih je tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno po njegovom stajalištu da je tužiteljica itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Naveo je da on kao banka nije ostvario nikakav ekstra profit jer da je i on imao obveze CHF pa da nije bilo nikakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Naveo je da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista da ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a što da je tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Naveo je da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem. Naveo je da tužitelj ici pružena zaštita sukladno noveli zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. te da je on sukladno navedenoj obvezi donio metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je isto i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tako da je prema tome već kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužitelju pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Navedeni zakon da je omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija visina bitno niža od početno ugovorenog , a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjeg. Naveo da je nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik je istaknuo i prigovore radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i s osnove pretplate po konverziji.

2.1. Tuženik je prigovor radi prijeboja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta precizirao podneskom od dana 17. siječnja 2025., sadržaja kao u točki III. izreke presude.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 51400607-5101954666, Aneks br.2 Ugovora o kreditu br. 5101954666, otplatni plan, zahtjev za kredit, izračun konverzije uz novi otplatni plan, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužiteljicu te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 51400607-5101954666, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 17. lipnja 2004. na iznos od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Utvrđeno je da je rok otplate bio 360 mjeseci.

3.2. U spornoj odredbi čl.7 st.3. ugovorena je Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpis na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama, svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, a kasnije naniže sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,49%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 1. veljače 2008. do 1. travnja 2009. iznosila 5,95%, od 1. svibnja 2009. do 1. listopada 2010. iznosila je 5,90%, od 1. studenog 2010. do 1. svibnja 2011. iznosila je 5,65%, od 1. lipnja 2011. do 1. listopada 2011. iznosila je 5,35 %, od 1. studenog 2011. do 1. siječnja 2014. iznosila 5,00% te je od 1.1.2014 do 30.9.2015 iznosila 3,23% godišnje.

5. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da se prvenstveno obratila u Erste banci obzirom joj je to bila domicilna banka iako da je pogledala što nude i druge banke, ovdje da joj je bilo najjednostavnije s obzirom na prikupljanje dokumentacije i ostalog što je potrebno. Njoj da su od strane djelatnika Erste banke prezentirali tzv. europski kredit u CHF kao jedan super kredit s obzirom da je Švicarska stabilna država, praktički bankarska država i koja godinama funkcionira. Rekli su da je to puno bolji kredit u EUR s obzirom je EUR tada još uvijek bila nova valuta te da što se tiče kamatne stope, EUR da je imao veću kamatnu stopu, a za CHF da su joj rekli da može doći do male promjene te kamatne stope obzirom da je bila promjenjiva, ali ništa drastično upravo iz ranije navedenih razloga o stabilnosti države i bankarskog sustava. Nakon toga s obzirom da joj je to tako prezentirano, da se odlučila u Erste banci sklopiti ugovor o kreditu odnosno stambeni kredit da riješi svoje stambeno pitanje te prvih par godina da je taj anuitet bio stabilan, ali negdje oko 2008. i kasnije to da je počelo se sve više povećavati odnosno visina anuiteta da je bila sve veća i veća i na kraju da se ispostavilo da to baš i nije bila dobra odluka. Navela je da vezano uz valutnu klauzulu da joj nitko ništa nije objasnio, sam novac da nije ni vidjela i da ne zna da li je investitor od kojeg je kupila stan plaćao u kunama ili CHF. Navela je da je izvršila konverziju predmetnog kredita u siječnju 2016.g. te da joj javni bilježnik ništa nije objasnio vezano za pojedine odredbe kredita. Navela je da je prije par godina prijevremeno otplatila taj kredit te da je prije sklapanja samog ugovora u banci bila sigurno 5-6 puta prije nego što je pristupila samoj realizaciji kredita, a nakon što se odlučila dignuti kredit u Erste banci da je bila svako toliko jer je stalno falila nekakva papirologija i da je dobila i brošuru i letke, međutim da se iz toga nije moglo iščitati da bi moglo doći do ovog do čega je došlo. Navela je da je bila svjesna da će njezin anuitet u kunama ovisiti o tečaju CHF te da je njezin anuitet bio vezan za CHF međutim da je razlika platiti za švicarski anuitet vrlo različite iznose u hrvatskim kunama. Navela je da joj je ovo prvi kredit i da je po zanimanju diplomirana pravnica.

6. U svom nalazu i mišljenju od 7. listopada 2024. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da više plaćene tečajne razlike, tj. novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 5,49% p.a. do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a., umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku po kamatama za svaki pojedini anuitet, ukupno da iznose 6.083,89 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3. Manje plaćene tečajne razlike, tj. manje plaćene novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 5,49% do 31.12 .2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a., pri čemu su tečajne razlike umanjene za već prikazane tečajne razlike po kamatama za svaki pojedini anuitet ukupno da iznose 373,49 EUR kako je specificirano negativnim iznosima u stupcu 17 Tabele br. 4. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju da iznosi 1.568,21 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužiteljici utvrdio preplatu u iznosu od 1.493,00 EUR.

6.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenja, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 17. siječnja 2025. i na koje primjedbe se vještak očitovao.

6.2. U svom očitovanju od 23. travnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da u svom podnesku tuženik iznosi primjedbu kako prigovara matematičkom izračunu preplate priznate u konverziji navodeći kako je vještak pogrešno utvrdio preplatu priznatu u konverziji kredita u iznosu od 1.493,00 EUR na dan 30. rujna 2015. godine, umjesto iznosa 1.728,13 EUR na dan sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu 27.01.2016. godine. Na navedenu primjedbu da se očituje kako je s financijskog aspekta neosnovana, iz razloga što je tuženik obračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. godine utvrdio preplatu u iznosu 1.493,00 EUR što da je obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 HRK. Preplata iz prijelaznog razdoblja do iznosa 1.728,13 EUR, kako navodi tuženik, zapravo da je nastala kao preplata po konvertiranom kreditu, a s obzirom na to da se nakon 30. rujna 2015. godine kredit vodi kao konvertirani kredit s vk u EUR i sve uplate u razdoblju nakon 30. rujna 2015. godine se vode kao više ili manje plaćena obveza anuiteta kredita s vk u EUR do sklapanja Aneksa kojim je regulirana konverzija. Dakle, preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 1.493,00 EUR nastala je iz obračuna konverzije uplaćenim sredstvima po kreditu s vk u CHF, a razlika u prijelaznom razdoblju je nastala kao razlika, jer je tužiteljica uplaćivala veće iznose (iznose kunske protuvrijednosti anuiteta u CHF) od potrebnih za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu s vk u EUR.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 17. lipnja 2004. zaključen ugovor o kreditu br. 51400607-5101954666 predmet kojeg je iznos od 53.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 360 mjeseci.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 5,49% godišnje.

10. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od siječnja 2008. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 5,49% povisivao tako da je kamatna stopa od 1. veljače 2008. do 1. travnja 2009. iznosila 5,95%, od 1. svibnja 2009. do 1. listopada 2010. iznosila je 5,90%, od 1. studenog 2010. do 1. svibnja 2011. iznosila je 5,65%, od 1. lipnja 2011. do 1. listopada 2011. smanjena i iznosila je 5,35 %, od 1. studenog 2011. do 1. siječnja 2014. iznosila je 5,00%, dok je ista intervencijom zakonodavca od

01.01.2014 do 30.09.2015. iznosila 3,23% godišnje.

11. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.7. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju od listopada 2004. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene valutne klauzule, s time da je sama visina u iznosu od 6.083,89 eura postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od također sporna.

12. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 17. lipnja 2004. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

13. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

17. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7. predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

21. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

22. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

24. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 3- tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl.118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl.126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

29. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

30. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

31. O sadržaju odredbi u čl.7 Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.7 Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

32. Naime, sporni dio odredbe čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

33. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.7 Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 17. lipnja 2004. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.7 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

34. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

35. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 među stranaka zaključenog ugovora ovisna isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene valutne klauzule.

36. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

37. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.7 Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu valutnu klauzulu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

38. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

39. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

40. Po ocjeni ovoga suda čl.7 Ugovora od 17. lipnja 2004. predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.7 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. predstavlja u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

42. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.7 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2004. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.7 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

43. Kako je tuženik u razdoblju od listopada 2004. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 6.083,89 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tuženik osporava u podnesku od dana 17. siječnja 2025., nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku navodi da je nalaz u cijelosti nepotreban za odluku u ovom predmetu jer da tužitelj ica uopće nema pravo na nikakvu restituciju, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

44. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.7 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od listopada 2004. pa do rujna 2015.

45. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks broj 2 Ugovora o kreditu br. 5101954666, dalje Aneks (list 18 spisa).

46. Uvidom u Aneks br.2 utvrđeno je da je isti sklopljen dana 27. siječnja 2016. između tužiteljice i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1.1. ugovoreno da je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da Banka pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u članku 2. (dva) isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK. Utvrđeno je da je čl. 2.1. ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 17.6.2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5101954666 na iznos od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrđeno je da je čl. 6.2. ugovoreno da za vrijeme važenja Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznosi zbroj 6 mjesečnog EURIBOR-a (dalje: Parametar) i 5,112 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale. Sukladno Metodologiji utvrđuje se vrijednost Parametra i obavlja se redovito šestomjesečno usklađivanje stope ugovornih kamata (referentno razdoblje) i to svakog prvog siječnja i svakog prvog srpnja u godini. Utvrđeno je da je čl.6.3. ugovoreno da ugovorne kamate Banka obračunava primjenom jednostavnog dekurzivnog kamatnog računa. Utvrđeno je da je čl.7.2. ugovoreno da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz članka 5.3. (pet tri), a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19. f stavak 2. do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa, koristi za podmirenje 50% iznosa budućnih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Utvrđeno je da je Aneks potpisan po tužiteljici i predstavnicima banke.

47. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

48. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

49. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

50. Tuženik tvrdi te i u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka navodi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

51. Konverzijom kredita iz kredita s vk u CHF u kredit s vk u EUR izvršeno je izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom u EUR kojeg bi tužiteljica koristila da je ugovorila kredit s vk u EUR, a pritom je konverzija obuhvatila sve kunske uplate po CHF kreditu za namirenje simulirane otplate EUR kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po EUR kreditu. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 38.278,20 HRK (sa 159.621,22 HRK na 121.343,02 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je vještak utvrdio, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR 15.899,08 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF 22.865,84 CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od 1.568,21 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

52. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da manje plaćene tečajne razlike, tj. manje plaćene novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 5,49% do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a., pri čemu su tečajne razlike umanjene za već prikazane tečajne razlike po kamatama za svaki pojedini anuitet ukupno iznose 373,49 EUR kako je specificirano negativnim iznosima u stupcu 17 Tabele br. 4

52.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji ni njezina obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

52.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja te isplatu kako je ona to zatražila time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

52.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

52.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu i podnesku istaknuo i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova pretplate po konverziji te s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Međutim valja navesti da na strani same tužiteljice (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati niti valutnu klauzulu, niti promjenjivu kamatnu stopu međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala, slijedom čega je valjalo u cijelosti odbiti tuženikov prigovor radi prijeboja i odlučiti kao u točki II I. i IV. izreke presude.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 23. travnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od listopada 2004. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

53.4. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

54. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Aneks broj 2 Ugovora o kreditu br. 5101954666 sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

55. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije potrošač odnosno da nije dokazala osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužna dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice koja je navela da se odlučila u Erste banci sklopiti ugovor o kreditu odnosno stambeni kredit da riješi svoje stambeno pitanje te prvih par godina da je taj anuitet bio stabilan, ali negdje oko 2008. i kasnije to da je počelo se sve više povećavati odnosno visina anuiteta da je bila sve veća i veća i na kraju da se ispostavilo da to baš i nije bila dobra odluka i da je prije par godina prijevremeno otplatila taj kredit i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužiteljica nije potrošač ni sa čim nije dovela pitanje status tužitelja kao potrošača.

56. Valja navesti da je tuženik na ročištu dana 15. studenog 2025. odustao od provođenja personalnih dokaza.

57. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio, a koju preinaku je tužiteljica napravila u podnesku od dana 3. svibnja 2023. valja navesti za dio koji je ovaj sud dopustio, a odnosi se na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama s obzirom da je tužiteljica zatvorila predmetni kredit, dok što se tiče dijela preinake tužbe koju sud nije dopustio, a odnosi se na utvrđenje ništetnosti čl.8 i čl.10 predmetnog ugovora te isplatu tzv. naknade za obradu kredita, valja navesti da je stav ovoga suda da ista nije dopuštena u smislu odredbi članka 190 stavak 1., 2. i 3. i to iz razloga što je tužiteljica još 2019. podnijela predmetnu tužbu, a što znači da je prilikom podnošenja tužbe te sve do zaključenja prethodnog postupka mog la postaviti navedene zahtjeve s obzirom na sam historijat tužbe te do tada donesene presude viši sudova Republike Hrvatske na koje se poziva u tužbi odnosno da nije bilo objektivnih razloga koji ju u tome sprječavaju jer je npr. još 2004. platila tzv. ulaznu naknadu odnosno već tada je znala za nju, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

57.1. Nadalje, što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik nije protivio, a koju preinaku je tužiteljica napravila u podnesku od dana 16. listopada 2024., a odnosi se na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi predmetnog ugovora te isplatu tzv. naknade za obradu kredita, valja navesti da je stav ovoga suda da ista nije dopuštena u smislu odredbi članka 190 stavak 1., 2. i 3. i to iz razloga što je tužiteljica još 2019. podnijela predmetnu tužbu, što znači da je prilikom podnošenja tužbe te sve do zaključenja prethodnog postupka mogla postaviti navedene zahtjeve s obzirom na sam historijat tužbe te do tada donesene presude viši sudova Republike Hrvatske na koje se poziva u tužbi odnosno da nije bilo objektivnih razloga koji ju u tome sprječavaju jer je npr. još 2004. platila tzv. ulaznu naknadu odnosno već tada je znala za nju, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

57.2. Također, što se tiče navoda tužiteljice iz podneska od dana 22. listopada 2024. kojim traži nadopunu vještačenja radi izračuna iznosa kojeg je navodno više platila tuženiku zbog promjenjive kamatne stope, valja navesti da je vještak takvu dopunu i napravio. Međutim predmetnom tužbom tužiteljica nije imala potraživanje s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već samo potraživanje s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

58. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na devet ročišta i to pet u iznosu od 200,00 eura za svako i četiri u iznosu od 100,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja sedam podnesaka i to četiri u iznosu od 200,00 eura za svaki i tri u iznosu od 100,00 eura za svaki (T.br.8 t.1Tarife), kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura te sudska pristojba na tužbu u iznosu 126,09 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 3.326,09 eura.

58.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 3. ožujka 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika