REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-892/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice OL, Bale, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Tomiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. veljače 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Mire Marinovića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika ŽL, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri iz Zagreba, dana 3. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 17758/06 sklopljenog dana 23.03.2006. godine između OL, Bale, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i HVB - Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, isplatiti tužiteljici OL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 591,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27.03.2006. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici OL, O, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.249,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice OL za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika OTP banka d.d., Split, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 10.02.2025. godine navodi da je dana 23.03.2006. godine kao korisnik kredita sa HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 17758/06. Tuženik OTP banka d.d. Split pravni je slijednik HVB Splitska banka d.d. Člankom 5. navedenog Ugovora ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita. Predmetna naknada je od tužiteljice naplaćena u iznosu od 591,28 Eura i to zaključno s danom 27.3.2006. godine. Nadalje, tužiteljica navodi da je Korisnik kredita potrošač, a podredno i da nije potrošač, ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Radi se ovdje o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu pravnog prednika tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za navodnu obradu zahtjeva, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano. Tužiteljica navodi da se o tim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita tužiteljica imala bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdali naplaćivanje takve naknade, eventualnoj svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Predmetna naknada ustegnuta je od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju predniku tuženika morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Kako je prednik tuženika predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, kako navodi tužiteljica, istu je tuženik dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti tužiteljici, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbom traži da sud presudom utvrdi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 17758/06 sklopljenog dana 23.03.2006. godine između tužiteljice, kao korisnika kredita s jedne strane i HVB – Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora,“ da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 591,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27.03.2006. godine do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare, navodi da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Navodi da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Nadalje, tužiteljica navodi da je člankom 8. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 3,00% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, kako navodi tuženik, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga, kako navodi tuženik, da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, tuženik navodi da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Nadalje, tuženik navodi da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo i to odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, kako navodi tuženik, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu te da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Zaključno, tuženik navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ), u dopis tuženika tužitelju od 7. prosinca 2022. godine (list 7 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu (list 8- 9 spisa), u otplatni plan (list 10-12 spisa), u zahtjev za prijevremenom otplatom kredita (list 13 spisa), obračun prijevremene otplate kredita (list 14 spisa), u otplatnu tablicu (list 15-23 spisa), u podatke za upis u glavnu knjigu sudskog registra (list 24 spisa), u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 25-80, 84-341 spisa), u rješenje Trgovačkog suda u Splitu od 11.01.2019. godine (list 81-83 spisa), te je saslušana tužiteljica zamolbeno pred Općinskim sudom u Puli, Stalna služba u Rovinju (list 384-385 spisa).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica dana 23.03.2006. godine kao korisnik kredita sa HVB Splitska banka d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 17758/06, da je tuženik OTP banka d.d. Split pravni je slijednik HVB Splitska banka d.d., da je člankom 5. navedenog Ugovora ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita te da je predmetna naknada od tužiteljice naplaćena u iznosu od 591,28 Eura i to zaključno s danom 27.03.2006. godine. Nije sporna sama po sebi ni visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 591,28 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27.03.2026. godine do isplate.

6. Tužiteljica OL u svom iskazu navodi da je zaključila s tadašnjom Splitskom bankom Ugovor o kreditu otprilike 2006. godine, da se prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu raspitivala i kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja, a na kraju se odlučila za Splitsku banku, jer su tada kamate bile najniže, da je u Splitskoj banci razgovarala sa službenicom banke o uvjetima kredita, da joj ta službenica nije pročitala Ugovor o kreditu, niti joj je protumačila njegove odredbe, međutim prije potpisivanja Ugovora o kreditu, isti je tužiteljica sama pročitala. Prije potpisivanja Ugovora, nije pregovarala o pojedinim odredbama Ugovora s bankom jer je tada zaključivanje Ugovora "bio gotov čin", bez mogućnosti pregovora. Prije zaključenja Ugovora o kreditu, bilo joj je poznato da se treba platiti nekakvu naknadu za obradu kredita, ali nije znala koliko se trebalo platiti, niti zašto se to točno plaća. Misli da je navedena naknada ustegnuta od odobrenog kredita. Nadalje, tužiteljica navodi da se ne sjeća da li je razumjela odredbe o ulaznoj naknadi, da misli da je bila kod javnog bilježnika radi ovjere predmetnog Ugovora o kreditu, ali misli da joj javni bilježnik nije pročitao i protumačio predmetni Ugovor o kreditu, da misli da nije imala mogućnost pregovaranja o visini naknade i o mogućnosti da uopće ne plati naknadu, obzirom da joj je prezentirana kao uvjet za zaključenje Ugovora, da misli da joj djelatnica banke nije objasnila na koji način se obračunava ta naknada, da nije znala koliko iznosi i na koji način se obračunava ta naknada te da joj je predmetni kredit trebao radi uređenja jedne sobe u kući koju koriste njezina djeca.

7. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njen iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice nije se moglo utvrditi je li se o ulaznoj naknadi pojedinačno pregovaralo ili nije, međutim, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

9. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

11. Uostalom, valja ukazati da tužiteljici očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužiteljicu kao korisnicu kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

12. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3,00% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

14. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

15. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 591,28 EUR visina kojeg iznosa nije među strankama sporna, a jasno proizlazi i iz drugih izvedenih dokaza.

18. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samih predmetnih Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja, dakle na iznos od 591,28 eur od 27.03.2006. godine do isplate, te je stoga odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke presude.

19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jasno je da zastara nije nastupila.

20. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je kredit namijenjen za adaptaciju dječje sobe u kući koji je tužiteljica koristila za osobne potrebe, kako navodi u svom iskazu koji sud prihvaća, pa valja zaključiti da je tužiteljica u ovoj pravnoj situaciji potrošač u smislu citirane zakonske odredbe.

21. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a imajući pri tom u vidu vrijednost predmeta spora. Slijedom navedenog, tužiteljici je za sastav tužbe od 10.02.2025. godine priznato 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 16.04.2025. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 6.06.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 7.06.2025. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 23.09.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 3.02.2026. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 3.03.2026. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno čini 575 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur ukupno iznosi 1.150,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eur i sudske pristojbe na presudu od 66,36 eur, dobije se iznos od 1.249,54 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom III. izreke presude.

22. Tužiteljici je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

23. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 3. ožujka 2026. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 33,18 eur i na presudu od 66,36 eur, pun. tuženika