Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-1302/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja AM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, po objavi 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-6362186, sklopljenog 15. srpnja 2013. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“3,25% (tri zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju AM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 365,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. rujna 2025. navodi da su 15. srpnja 2013. on i tužena sklopili Ugovor o kreditu br. 528-50-6362186, prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 150.000,00 HRK. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 10 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu jednokratno 3,25% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužena je prilikom isplate kredita 18. srpnja 2013. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 4.875,00 kn, koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 647,02 EURA. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tužene (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Obzirom je tužena temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takovu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-6362186, sklopljenog 15. srpnja 2013. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

“3,25% (tri zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tuženoj su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu kojima je pozvana da u roku od 45 dana podnese pismeni odgovor na tužbu, uz upozorenje da će se u slučaju nedavanja odgovora na tužbu u označenom roku donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev – presuda zbog ogluhe, uredno dostavljeni 12. studenoga 2025.

2.1. Tužena nije u dodijeljenom joj roku podnijela odgovor na tužbu, a kako prema stavu ovoga suda nisu ispunjeni svi propisani uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe iz članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP), to je proveden postupak.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao potvrdu (stranica 3 spisa), Ugovor o kreditu broj: 528-50-6362186 od 15. srpnja 2013. (stranica 5-10 spisa), iskaz tužitelja (stranica 15 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-6362186, sklopljenog 15. srpnja 2013. između tužitelja i tužene, u dijelu odredbe koji glasi: “3,25% (tri zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 15. srpnja 2013. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-6362186 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 150.000,00 HRK,

- da je ugovoreno da se naplaćuje naknada, 3,25% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.).

6. Sporno je, je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova u visini 3,25% iznosa kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 74. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (stavak 3). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.3. Člankom 99. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 98. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit u Raiffeisen banci da bi sredstvima tog kredita zatvorio dva postojeća kredita, kod Zagrebačke banke i kod Hypo Alpe Adria banke, time da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik tvrtke niti obrta niti je sredstvima kredita zatvarao bilo kakve dugove, kredite, kojima bi financirao obrt ili tvrtku. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Nadalje, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko sporne naknade (članak 3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 15. srpnja 2013.

9.1. Tužitelj je iskazao da je Ugovor o kreditu sačinila banka, on ga je pročitao. Najbitnije mu je bilo da rata bude visine da je može normalno otplaćivati. Pročitao je i spornu odredbu ali nije je posve razumio, i nije mu od strane bankovnog službenika posebno pojašnjeno, nije mu rečeno na koji način je određena visina iste, odnosno za što se plaća. Znao je da će morati platiti određeni iznos na ime te naknade i pretpostavljao je da će mu se taj iznos skidati iz rata koje će mjesečno otplaćivati. Međutim kad je dobio iznos kredita vidio je da mu je od ukupnog iznosa kredita ustegnuta i ta naknada. Nije mogao utjecati niti na nijednu odredbu ugovora o kreditu, bilo je uzmi ili ostavi, a njemu je u tom trenutku kredit bio nužno potreban. Kredit je potpisao kod javnog bilježnika ali on mu ništa nije pojašnjavao u svezi istog.

9.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3,25% iznosa kredita.

9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu sporne naknade kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.4. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.5. Plaćanje troškova, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,25% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.6. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.7. Budući se o odredbi članka 3. nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP-a.

9.8. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima kredita.

10. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje troškova u visini 3,25% iznosa kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu.

11. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 25. veljače 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 647,02 eura, a ovo u smislu odredbe članka 40. stavka 2. ZPP-a kojim je propisano da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, i stavka 3. istoga članka kojim je propisano ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Pošto je tužitelj vrijednost predmeta spora naznačio u visini od 1.340,50 eura na ime deklaratornog zahtjeva za utvrđenje, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da mu je, na temelju odredbe ništetnost koje traži u ovom postupku, tužena naplatila iznos od 647,02 eura, to je prema ocjeni ovoga suda, vrijednost predmeta spora naznačena u visini od 1.340,50 eura očito suviše visoko naznačena.

11.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 25. veljače 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 3. ožujka 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

dakle ukupno 250,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 312,50 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe za tužbu u iznosu 26,54 eura i za presudu 26,54 eura, time da ovaj sud napominje da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa je tužitelj dužan platiti sudske pristojbe za tužbu i presudu.

11.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava dopisa banki, budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 365,58 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.

12. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 3. ožujka 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69