Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava Fašizma 7
Poslovni broj: P-2494/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Vatroslavu Abramoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb zastupani po Odvjetničkom društvu Knezović & partneri iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon zaključene glavne rasprave 16. travnja 2025. i izvršene objave 3. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju LR, [adresa], 51000 Rijeka, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.164,27 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- na iznos od 1,01 € o d 08.02.2002. do isplate,
- na iznos od 4,60 €
od 13.03.2008. do isplate,
- na iznos od 4,48 €
od 15.04.2008. do isplate,
- na iznos od 0,51 €
od 01.07.2008. do isplate,
- na iznos od 10,42 € od 21.10.2008. do isplate,
- na iznos od 17,60 € od 05.11.2008. do isplate,
- na iznos od 11,86 € od 03.12.2008. do isplate,
- na iznos od 28,35 € od 20.01.2009. do isplate,
- na iznos od 29,90 € od 12.03.2009. do isplate,
- na iznos od 30,81 € od 07.04.2009. do isplate,
- na iznos od 23,72 € od 07.04.2009. do isplate,
- na iznos od 25,21 € od 07.05.2009. do isplate,
- na iznos od 21,43 € od 09.06.2009. do isplate,
- na iznos od 19,74 € od 07.07.2009. do isplate,
- na iznos od 18,92 € od 10.08.2009. do isplate,
- na iznos od 21,13 € od 07.09.2009. do isplate,
- na iznos od 16,91 € od 13.10.2009. do isplate,
- na iznos od 19,62 € od 10.11.2009. do isplate,
- na iznos od 19,18 € od 09.12.2009. do isplate,
- na iznos od 26,18 € od 14.01.2010. do isplate,
- na iznos od 30,53 € od 13.02.2010. do isplate,
- na iznos od 28,77 € od 12.04.2010. do isplate,
- na iznos od 35,26 € od 12.04.2010. do isplate,
- na iznos od 40,81 € od 12.05.2010. do isplate,
- na iznos od 46,55 € od 11.06.2010. do isplate,
- na iznos od 50,02 € od 20.07.2010. do isplate,
- na iznos od 68,19 € od 26.08.2010. do isplate,
- na iznos od 64,21 € od 03.11.2010. do isplate,
- na iznos od 53,11 € od 03.11.2010. do isplate,
- na iznos od 53,11 € od 03.11.2010. do isplate,
- na iznos od 75,60 € od 29.12.2010. do isplate,
- na iznos od 78,09 € od 19.01.2011. do isplate,
- na iznos od 77,38 € od 21.03.2011. do isplate,
- na iznos od 81,06 € od 21.03.2011. do isplate,
- na iznos od 72,64 € od 14.04.2011. do isplate,
- na iznos od 86,99 € od 17.05.2011. do isplate,
- na iznos od 98,34 € od 09.06.2011. do isplate,
- na iznos od 124,53 € od 19.07.2011. do isplate,
- na iznos od 141,22 € od 08.08.2011. do isplate,
- na iznos od 108,66 € od 07.09.2011. do isplate,
- na iznos od 96,70 € od 13.10.2011. do isplate,
- na iznos od 98,62 € od 07.12.2011. do isplate,
- na iznos od 98,72 € od 13.01.2012. do isplate,
- na iznos od 108,29 € od 13.01.2012. do isplate,
- na iznos od 112,08 € od 17.02.2012. do isplate,
- na iznos od 110,62 € od 14.03.2012. do isplate,
- na iznos od 109,49 € od 23.04.2012. do isplate,
- na iznos od 112,19 € od 21.05.2012. do isplate,
- na iznos od 112,53 € od 12.06.2012. do isplate,
- na iznos od 109,13 € od 09.07.2012. do isplate,
- na iznos od 106,98 € od 20.08.2012. do isplate,
- na iznos od 102,86 € od 13.09.2012. do isplate,
- na iznos od 105,42 € od 11.10.2012. do isplate,
- na iznos od 109,77 € od 09.11.2012. do isplate,
- na iznos od 107,71 € od 12.12.2012. do isplate,
- na iznos od 101,41 € od 17.01.2013. do isplate,
- na iznos od 103,52 € od 13.02.2013. do isplate,
- na iznos od 107,58 € od 25.03.2013. do isplate,
- na iznos od 110,73 € od 18.04.2013. do isplate,
- na iznos od 100,29 € od 14.05.2013. do isplate,
- na iznos od 100,17 € od 18.07.2013. do isplate,
- na iznos od 100,53 € od 18.07.2013. do isplate,
- na iznos od 101,30 € od 21.08.2013. do isplate,
- na iznos od 102,38 € od 16.09.2013. do isplate,
- na iznos od 104,93 € od 21.10.2013. do isplate,
- na iznos od 105,89 € od 14.11.2013. do isplate,
- na iznos od 109,67 € od 20.12.2013. do isplate,
- na iznos od 104,80 € od 09.01.2014. do isplate,
- na iznos od 112,14 € od 27.2.2014. do isplate,
- na iznos od 111,84 € od 18.04.2014. do isplate,
- na iznos od 110,63 € od 18.04.2014. do isplate,
- na iznos od 108,70 € od 02.06.2014. do isplate,
po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 2.648,17 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju LR, [adresa], 51000 Rijeka, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.891,84 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa
- na iznos od 0,00 € od 04.01.2008. do isplate,
- na iznos od 36,25 € od 09.02.2008. do isplate,
- na iznos od 39,85 € od 14.03.2008. do isplate,
- na iznos od 39,72 € od 16.04.2008. do isplate,
- na iznos od 32,75 € od 14.05.2008. do isplate,
- na iznos od 33,24 € od 02.07.2008. do isplate,
- na iznos od 35,75 € od 02.07.2008. do isplate,
- na iznos od 29,94 € od 05.08.2008. do isplate,
- na iznos od 33,54 € od 13.09.2008. do isplate,
- na iznos od 45,66 € od 22.10.2008. do isplate,
- na iznos od 52,84 € od 06.11.2008. do isplate,
- na iznos od 47,11 € od 24.12.2008. do isplate,
- na iznos od 63,59 € od 21.01.2009. do isplate,
- na iznos od 65,15 € od 13.03.2009. do isplate,
- na iznos od 66,05 € od 08.04.2009. do isplate,
- na iznos od 58,96 € od 08.04.2009. do isplate,
- na iznos od 60,45 € od 08.05.2009. do isplate,
- na iznos od 56,67 € od 10.06.2009. do isplate,
- na iznos od 54,99 € od 08.07.2009. do isplate,
- na iznos od 54,17 € od 11.08.2009. do isplate,
- na iznos od 56,37 € od 08.09.2009. do isplate,
- na iznos od 52,15 € od 14.10.2009. do isplate,
- na iznos od 54,86 € od 11.11.2009. do isplate,
- na iznos od 54,42 € od 10.12.2009. do isplate,
- na iznos od 61,42 € od 15.01.2010. do isplate,
- na iznos od 65,77 € od 14.02.2010. do isplate,
- na iznos od 64,01 € od 13.04.2010. do isplate,
- na iznos od 70,50 € od 13.04.2010. do isplate,
- na iznos od 76,05 € od 13.05.2010. do isplate,
- na iznos od 81,79 € od 12.06.2010. do isplate,
- na iznos od 85,27 € od 21.07.2010. do isplate,
- na iznos od 103,43 € od 27.08.2010. do isplate,
- na iznos od 99,45 € od 04.11.2010. do isplate,
- na iznos od 88,35 € od 04.11.2010. do isplate,
- na iznos od 88,35 € od 04.11.2010. do isplate,
- na iznos od 110,84 € od 30.12.2010. do isplate,
- na iznos od 113,33 € od 20.01.2011. do isplate,
- na iznos od 112,62 € od 22.03.2011. do isplate,
- na iznos od 116,30 € od 22.03.2011. do isplate,
- na iznos od 107,88 € od 15.04.2011. do isplate,
- na iznos od 122,23 € od 18.05.2011. do isplate,
- na iznos od 133,58 € od 10.06.2011. do isplate,
- na iznos od 159,77 € od 20.07.2011. do isplate,
- na iznos od 178,25 € od 09.08.2011. do isplate,
- na iznos od 145,69 € od 08.09.2011. do isplate,
- na iznos od 133,72 € od 14.10.2011. do isplate,
- na iznos od 135,65 € od 08.12.2011. do isplate,
- na iznos od 135,75 € od 14.01.2012. do isplate,
- na iznos od 145,31 € od 14.01.2012. do isplate,
- na iznos od 149,11 € od 18.02.2012. do isplate,
- na iznos od 147,65 € od 15.03.2012. do isplate,
- na iznos od 146,51 € od 24.04.2012. do isplate,
- na iznos od 149,22 € od 22.05.2012. do isplate,
- na iznos od 149,56 € od 13.06.2012. do isplate,
- na iznos od 146,16 € od 10.07.2012. do isplate,
- na iznos od 144,00 € od 21.08.2012. do isplate,
- na iznos od 139,88 € od 14.09.2012. do isplate,
- na iznos od 142,45 € od 12.10.2012. do isplate,
- na iznos od 146,79 € od 10.11.2012. do isplate,
- na iznos od 144,74 € od 13.12.2012. do isplate,
- na iznos od 138,43 € od 18.01.2013. do isplate,
- na iznos od 140,55 € od 14.02.2013. do isplate,
- na iznos od 144,60 € od 26.03.2013. do isplate,
- na iznos od 147,75 € od 19.04.2013. do isplate,
- na iznos od 137,32 € od 15.05.2013. do isplate,
- na iznos od 137,20 € od 19.07.2013. do isplate,
- na iznos od 137,56 € od 19.07.2013. do isplate,
- na iznos od 138,32 € od 22.08.2013. do isplate,
- na iznos od 139,40 € od 17.09.2013. do isplate,
- na iznos od 141,96 € od 22.10.2013. do isplate,
- na iznos od 142,92 € od 15.11.2013. do isplate,
- na iznos od 146,70 € od 21.12.2013. do isplate,
- na iznos od 141,83 € od 10.01.2014. do isplate,
- na iznos od 149,16 € od 28.02.2014. do isplate,
- na iznos od 148,87 € od 19.04.2014. do isplate,
- na iznos od 147,66 € od 19.04.2014. do isplate,
- na iznos od 145,75 € od 03.06.2014. do isplate,
po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), sve u roku od 15 dana."
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 29. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i isplatio kreditna sredstva. Predmetnim ugovorom naveo je da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Istakao je da je Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, a o kojim odredbama stranke nisu pregovarale, niti je isti bio obavješten o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, dok je uglavljena kamatna stopa kao promjenjiva bila neodređena, odnosno neodrediva s obzirom da mu u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo poznato koliko novčanih jedinaca mora isplatiti tuženiku, odnosno nisu mu bili poznati podaci na temelju kojih je bilo moguće odrediti kamatu. Stoga je smatrao da se radi o ništetnim ugovornim odredbama koje su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
2. Gleda ugovorene kamatne stope, pojasnio je da u situaciji kada su kamate ugovorene, ali njihova stopa nije ugovorom bila određena, odnosno odrediva, valja primijeniti odredbu članka 26. stav 3. ZOO-a, koja propisuje visinu četvrtine stope zakonskih zateznih kamata.
3. Pozivajući se na odluke Visokog trgovačkog suda RH ( Pž - 6632/17, Pž- 7129/13 ), kao i presude Suda Europske Unije C-26/13 donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , smatrao je da je tuženik u obvezi isplatiti mu iznose koje je temeljem ranije navedenih ništetnih ugovornih odredaba stekao bez osnova.
4. Kako mu tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju vezanu za predmetni kredit kako bi bio u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev, predložio je da ga na isto pozove sud kako bi po dostavi iste bio u mogućnosti konkretizirati visinu postavljenog zahtjeva. Pri tome se pozvao na odredbu članka 186.b ZPP-a, i odredbu članka 233. stavak 1. ZOO-a.
5. U tužbi je istakao kondemnatorni zahtjev potražujući isplatu iznosa koji bi se konkretizirao po provedenom vještačenju sa pripadajućim sporednim davanjima uz naknadu prouzročenog parničnog troška. S obzirom na osnov postavljenog zahtjeva , tužitelj je istakao glavni zahtjev i više eventualno kumuliranih zahtjeva ukoliko sud ne bi smatrao osnovanim glavni zahtjev, odnosno prethodno eventualno kumulirani zahtjev u tužbi.
6. Glavni zahtjev za isplatom temeljio je na ništetnoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koju bi valjalo cijeniti skladno odredbi članka 26. stavak 3. ZOO-a, sukladno točkama 2., 3. i 4. tužbe.
7. Eventualno kumulirani zahtjev „1“ temeljio je na točkama 2.,5. i 4. tužbe, pri čemu je smatrao da u odnosu na kamate valja cijeniti ugovorenu početnu kamatnu stopu sve skladno odredbama 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, dok je eventualno kumulirani zahtjev „2“ usmjerio isključivo na isplatu kamata skladno odredbi članka 26. stavak 3. ZOO-a, temeljeći na točkama 3. i 4. tužbe. Ukoliko sud ne bi našao osnovanim niti tako postavljeni zahtjev, tužitelj je istaknuo i daljnji eventualno kumulirani zahtjev „3“ potražujući isplatu kamata sukladno ugovorenoj visini takvog davanja, a koji je zahtjev temeljio na točkama 5. i 4. tužbe . Ukoliko bi sud i navedeni zahtjev smatrao neosnovanim, istako je i daljnji eventualno kumulirani zahtjev „4“ smatrajući da mu pripada iznos umanjen za iznos sukladno dodatku Ugovora koji su stranke zaključile temeljem odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15).
8. Tijekom postupka tužitelj je na zahtjev suda, nakon što je tuženik dostavio relevantnu dokumentaciju koja se odnosila na Ugovor o kreditu, podneskom od 29. listopada 2024. uredio glavni tužbeni zahtjev i prvi eventua lno kumulirani tužbeni zahtjev.
9. U odnosu na glavni zahtjev koji je temeljio na istom činjeničnom i pravnom supstratu kao i u tužbi, tužitelj je potraživao isplatu ukupnog iznosa u visini od 7.891,84 Eura sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja od dospijeća pa do isplate, dok je u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev „1“, koji je također temeljio kao i u tužbi na istom činjeničnom i pravnom osnovu, potraživao isplatu novčanog iznosa u visini od 5.164,27 Eura sa sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja tekućim od dospijeća pa do isplate.
10. U odnosu na preostale eventualno kumulirane zahtjeva koje je naveo prilikom utuženja, tužitelj je ustrajao kod istih, predlažući da sud pozove vještaka na izradu dopunskog nalaza i mišljenja kako bi bio u mogućnosti konkretizirati takve zahtjeve. Pojasnio je da izrađeni nalaz i mišljenje s obzirom na danu zadaću ne obuhvaća potrebne izračune koji bi mu omogućavali konkretno postavljanje takvih zahtjeva.
11. Tijekom postupka ustrajao je na postavljenim zahtjevima, kao i kod namjere konkretizacije iznosa eventualno kumuliranih zahtjeva po izradi dopunskog nalaza i mišljenja te je predložio usvajanje glavnog zahtjeva uz naknadu prouzročenog troška uvećanog za sporedna davanja, odnosno jednog od postavljenih eventualno kumuliranih zahtjeva.
12. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Osporio je osnovanost osnova, kao i visinu postavljenog zahtjeva smatrajući da na strani tužitelja nisu ispunjeni svi procesni uvjeti za utuženje.
13. Prvenstveno je cijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni procesni uvjeti iz članka 186.b stavak 3. ZPP-a. Smatrao je da tužitelj posjeduje svu raspoloživu dokumentaciju kao ugovorna strana. S obzirom da se radi o otplaćenom kreditu, istakao je da između stranaka više ne postoji obveznopravni odnos zbog čega isti ne bi bio u obvezi dostaviti zatraženu dokumentaciju.
14. Kako je Ugovor prestao egzistirati, smatrao je da više ne postoje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi na koje se tužitelj poziva, zbog čega nema mjesta ocjenjivanju njihove pravne valjanosti. Pri tome je naglasio da se tužitelj pogrešno poziva na kolektivni spor, s obzirom da u trenutku zaključenja ugovora nije postojao zakonski okvir koji je regulirao takvu tematiku kao u vrijeme vođenja kolektivnog spora.
15. Kada bi se tijekom postupka i utvrđivala pravna valjanost ugovornih odredaba na koje ukazuje tužitelj, istakao je da je ugovorena valutna klauzula bila u skladu sa odredbom članka 22. ZOO-a i time na zakonu osnovana. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, istakao je legitimno pravo takvog ugovaranja. Suprotno tužitelju, smatrao je da je isti prije zaključenja ugovora u dovoljnoj mjeri bio informiran o svim ugovornim odredbama kako bi nesmetano mogao donijeti odluku o prihvaćanju zaključenja istoga. Posebno je naglasio da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope bili jasno razrađeni u Općim uvjetima poslovanja istoga, zbog čega je tužitelj mogao biti upoznat sa istima. Posebno je napomenuo da niti jedna kamatna stopa nije prelazila zakonom najviše dopuštenu stopu ugovorne kamate, kao i da je volja stranaka bilo ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naglasio je da je postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, koju mogućnost tužitelj nije odabrao.
16. Također, istakao je i prigovor zastare smatrajući da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu članka 226. stavaka 2. ZPP-a, gdje je zakonodavac propisao trogodišnji zastarni rok. Kada bi se zahtjev cijenio s osnove stjecanja bez osnove, pozvao se na stav VSRH da u takvim situacijama valja cijeniti opći zastarni rok koji počinje teći od trenutka zaključenja pravnog posla, zbog čega bi i u tom slučaju zahtjev bio obuhvaćen zastarom.
17. Neovisno od navedenih prigovora, smatrao je da prvenstveno valja cijeniti da je ugovorni odnos između stranaka ispunjenjem prestao postojati, zbog čega kod tužitelja ne postoji pravni interes za povrat uplaćenih sredstava.
18. Predložio je odbijanje tužbe i svih postavljenih zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
19. U odnosu na postupanje tužitelja tijekom postupka, tuženik je smatrao da je tužitelj izvršio preinaku ranije postavljenog zahtjeva, čemu se izričito protivio. Istakao je da je isticanjem znatno višeg zahtjeva za isplatom od onog u tužbi, izvršena preinaka zahtjeva.
20. Istaknute prigovore tuženika, tužitelj je u cijelosti otklonio smatrajući ih neosnovanim. Suprotno tuženiku, smatrao je da je tijekom postupka, a na zahtjev suda, izvršio precizaciju postavljenog zahtjeva a ne preinaku, pri čemu se pozvao na pravni stav VSRH o navedenoj procesnoj situaciji.
21. Sud cijeni ispravnim stav tuženika da je tužitelj tijekom postupka izvršio preinaku postavljenog zahtjeva i to na način da je ustrajući kod ranije istaknutog zahtjeva za isplatom isti povisio. Unatoč protivljenju tuženika, sud je dopustio preinaku cijeneći istu svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka. Pri tome valja naglasiti da se sud prilikom donošenja odluke rukovodio i stavom VSRH iznijetom u Zaključku SU IV-162/2021 od 26. studenog 2021. u kojem je naznačeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
22. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 190. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci rješenja.
23. Suprotno tuženiku, ovaj sud smatra da se tužitelj osnovano pozvao na odredbu članka 186. b stavak 3. ZPP-a, prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije dokazao da je prethodno utuženju dostavio tužitelju potrebnu dokumentaciju, a činjenica da je ugovorni odnos između stranka prestao postojati je irelevantna za mogućnost postavljanja zahtjeva.
24. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja, čitanje. Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i čitanjem nalaza i mišljenja te pismenog očitovanja stalnog sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.
25. Tijekom postupka nisu provedeni daljnji personalni dokazi osim saslušanja tužitelja, s obzirom da je tuženik odustao od takvog prijedloga. Sud prema odredbama procesnog zakona nije u mogućnosti provoditi dokaze po službenoj dužnosti, već ih je pozvan provoditi po prijedlogu stranaka. Kako je izostala takva aktivnost stranaka u postupku, nije bilo moguće provesti iste.
26. Tijekom postupka sud, nije prihvatio prijedlog tužitelja za dopunskim financijskim vještačenjem prema zadaći stranke koja se odnosila na izračun preplaćenih iznosa po pojedinim eventualnim kumuliranim zahtjevima oznake „2“ do zaključno „4“.
27. Kao i glavni zahtjev te eventualno kumuliran zahtjev „1“, preostali eventualno kumulirani zahtjevi ( 2-4) temeljili su se na isplati stečenog bez osnova. Dok je glavni zahtjev, kao i eventualni kumulirani zahtjev „1“ tužitelj isticao s osnove ništetnosti ugovorene valutne klauzule i kamatne stope ( neovisno o temelju izračuna – odredba ZOO-a, odredba Zakona o zaštiti potrošača ), daljnje eventualno kumulirane zahtjeve tužitelj je temeljio isključivo na ništetnosti ugovorenih kamata.
28. Mišljenje je suda da je tijekom postupka u dovoljnoj mjeri utvrđeno činjenično stanje koje je omogućavalo donošenje meritorne odluke o glavnom zahtjevu, odnosno prvom eventualno kumuliranom zahtjevu, bez daljnjeg provođenja dokaza koji bi imali za posljedicu znatno uvećanje parničnih troškova, o čemu je sud pozvan voditi računa. Svako daljnje vještačenje pa i u vidu dopune ranije provedenog vještačenja izvjesno bi teretilo već znatne troškove postupka.
29. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio glavni tužbeni zahtjev neosnovanim, dok je cijenio osnovanim eventualno kumulirani zahtjev „1“.
30. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu koje je uslijedilo 18. travnja 2007., kao i činjenica da je tijekom srpnja 2014. tužitelj u cijelosti ispunio ugovorom preuzete obveze prema tuženiku, čime je Ugovor u cijelosti ispunjen.
31. U odnosu na meritum, sporan je osnov, kao i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju prestao postojati ugovor zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog. Također je sporno isticanje tužitelja da se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.
32. Isticanje pomanjkanja pravnog interesa tužitelja za pokretanje ovosudnog postupka, sud je smatrao u cijelosti neosnovanim.
33. Isticanje tuženika da je ugovorni odnos prestao postojati, slijedom čega isti nema osnova potraživati isplatu preplaćenog jer više ne postoji tražbina vezana za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.
34. Tužitelj je ovosudnim postupkom zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.
35. Tužitelj stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu kondemnatoran zahtjev. Kada govorimo o pravnom interesu tužitelja za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj Rev-2868/2018.
36. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavio tužitelj, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužitelj u tužbi i predložio da se provede tijekom postupka.
37. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.
38. Isticanje tuženika da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja cijeniti odluke donesene u navedenom postupku bez utvrđivanja istaknutih činjenica tijekom postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim.
39. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
40. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
41. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
42. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primijeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.
43. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantana s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.
44. Kondemnatornim zahtjevom tužitelj potražuje da mu se isplati imovina koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.
45. Kako bi u konkretnom slučaju bilo moguće donositi odluku o kondemnatornom zahtjevu koji je obuhvaćen glavnim, ali i daljnjim zahtjevima, bilo je potrebno u vidu prethodnog pitanja odlučiti o pravnoj valjanosti navedenih ugovornih odredaba na kojima tužitelj i temelji svoje pravo na isplatu.
46. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope, što između stranaka i nije sporno. Prema ugovorenom, banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa, a koja promjena će se temeljiti na Odluci banke. Također, ugovorena je valutna klauzula u valuti CHF, što također nije sporno.
47. Iz iskaza saslušanog tužitelja, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđena je namjera tužitelja da ostvari kredit radi kupnje osobnog vozila. Kako je tuženik istakao kreditnu sposobnost istoga za zaključenje ugovora o kreditu u valuti CHF te mu ponudio takvu vrstu kreditiranja, isti je prihvatio istaknutu ponudu i zaključio Ugovor o kreditu. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarao povodom zatražene usluge, nije stekao saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF. Ugovor mu je predočen po odobrenju već sastavljen radi potpisivanja. Djelatnik banke mu nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu mu nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njegove imovinske prilike. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem istoga.
48. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužitelj bio od strane banke informiran o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužitelj od strane banke bio upoznat sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je isti mogao shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora.
49. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužitelja koji je isticao da ga banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njegove buduće obveze.
50. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja od strane pravnog prednika tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.
51. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužitelja prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao.
52. O pregovaranju i informiranosti tužitelja kao ugovorne strane, sud je isključivo mogao steći saznanja od samoga tužitelja. Tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje dokaza. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja, kao jednog od sudionika pregovaranja.
53. Sud smatra utvrđenim da je tužitelju upravo tuženik ponudio zaključenje Ugovora sa valutom CHF te da to nije bila volja samog tužitelja. Isti je za to pružio argumentaciju koja je životna i logična. Stoga isticanje tuženika da bi to bio izbor tužitelja nije prihvatljivo.
54. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
55. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.
56. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.
57. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.
58. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO -a.
59. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
60. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora, iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje eventualno mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".
61. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.
62. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja f inancija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.
63. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.
64. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču, koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.
65. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba ZZP-a ništetna.
66. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.
67. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.
68. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.
69. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
70. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku. Tužitelj je u situaciji adekvatne informiranosti bio pozvan odlučiti o navedenoj ponudi cijeneći predočene mu rizike koje takvo prihvaćanje nosi za njega, a što je izostalo zbog nedovoljne informiranosti istoga od strane drugog ugovaratelja.
71. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.
72. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.
73. Predmetnim glavnim tužbenim zahtjevom, odnosno eventualno kumuliranim zahtjevima usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat iznosa koji je tuženik stekao bez osnova s obzirom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, na kojima je temeljio stečeno, ništetne.
74. S osnove ništetne valutne klauzule tužitelju pripada povrat svih iznosa koje je uplatio nakon zaključenja Ugovora, a koji iznosi uslijed promjene tečaja valute CHF u vremenskom razdoblju trajanja ugovornog odnosa su bili viši od ugovorene obveze isplate prema tečaju navedene valute u trenutku zaključenja Ugovora. Radi se o razlici uplaćenih iznosa u odnosu na ugovoreni iznos u trenutku zaključenja samoga Ugovora. Naime, kao što je ranije bilo rečeno, tužitelju je u trenutku zaključenja ugovora bio poznat tečaj valute CHF u odnosu na kunu te je njegova obveza prema tuženiku usmjerena na povrat kreditnih sredstava preuzeta ugovorom u trenutku zaključenja ugovora bila usmjerena na tako poznati tečaj.
75. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da je u razdoblju od odobravanja kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF oscilirao te je bio niži i viši od tečaja prilikom plasiranja kredita. Do izvršene isplate, u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj valute nije mijenjao te je ostao isti kao na dan isplate kredita, vještak je istakao da je tužitelj na ime tečajnih razlika preplatio iznos od 5.164,27 Euro. U odnosu na tečajne razlike, tužitelj je prema vještaku manje uplatio iznos od 54,87 Eura ( tzv. negativna razlika ). Cijeneći navedenu negativnu razliku, vještak je istakao da kada bi se ista uzela u obzir, tada bi navedena tečajna razlika iznosila 5.109,87 Eura.
76. Ovaj sud nije ocijenio osnovanim da bi prilikom dosude glavnice s navedene osnove istu valjalo umanjiti za iznos tzv. negativne razlike.
77. Tzv. negativna razlika predstavlja matematičku projekciju kod koje se cijeni razdoblje unutar otplatnog razdoblja kada je tečaj valute CHF bio manji od tečaja valute CHF u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Dosuđena glavnica tužitelju temelji se na institutu stjecanja bez osnove. Prema navedenom pravnom institutu tražbinom se potražuje povrat imovine koja je stečena temeljem osnove koja je otpala. Kada govorimo o tzv. negativnoj razlici, po stavu suda izračun takvog sadržaja ne ukazuje da bi tužitelj ostvario imovinu označene vrijednosti koja mu ne bi pripadala, slijedom čega bi istu valjalo uračunati u ukupni zbroj tražbine i time istu umanjiti. Takav slijed moguće je apstraktno prikazati kroz matematički izračun, ali isti nije relevantan kada se utvrđuju prava i obveze ugovornih strana u sudskom postupku.
78. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
79. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju.
80. Stoga bi tužitelju s osnove tečajne razlike valjalo dosuditi novčani iznos u visini od 5.164,27 EUR.
81. Zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa s osnove kamata, ovaj sud nije cijenio osnovanim.
82. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.
83. Tužitelj je istakao zahtjev za isplatom novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, zahtjev za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti kao povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen, a koji predstavlja osnov prava na restituciju.
84. Cijeneći vrstu spora koji je tužitelj pokrenuo, valja cijeniti pravno shvaćanje VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela od 31. siječnju 2022. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
85. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužitelj podnio tužbu sudu preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na utuženje niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom.
86. Tužitelj je takav zahtjev temeljio prvenstveno na odredbi članka 26. stavak 3. ZOO-a, smatrajući da se radi o pravnoj situaciji u kojoj je ugovorena kamata, ali ne i kamatna stopa s obzirom da je uglavljena kao promjenjiva ( neodređena ), a ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se stopa može odrediti ( neodrediva ), zbog čega bi ista bila određena navedenim člankom u visini od četvrtine stope zakonske zatezne kamate, dok se podredno pozvao na odredbe ZZP-a.
87. Sud cijeni stav tužitelja da u trenutku zaključenja ugovora tužitelju nije moglo biti poznato kako će se za vrijeme trajanja ugovornog razdoblja kretati kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva. Međutim, valja cijeniti da u trenutku zaključenja ugovora ista je bila određena i poznata sudionicima ugovornog odnosa pa tako i tužitelju. Njezina eventualna promjenjivost odnosila se na buduće ugovorno razdoblje, a ne na sam trenutak zaključenja ugovora.
88. Stoga se ne može cijeniti da se ugovorila isključivo kamata, ali ne i njezina stopa.
89. Sud smatra da u takvoj pravnoj situacije nije primjenjiva ranije navedena zakonska odredba, zbog čega bi ista bila određena člankom 26. stavak 3. ZOO -a, u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata.
90. Po mišljenju suda, preplatu s navedene osnove valja cijeniti kao razliku između plaćenih iznosa cijeneći prvotno ugovorenu kamatnu stopu i daljnjih iznosa koji su plaćeni prema promjenjivoj kamatnoj stopi.
91. U svom nalazu i mišljenju vještak je istakao da je tijekom trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa ostala ista kao i u trenutku zaključenja ugovora, zbog čega nije došlo do preplate iznosa sa navedene osnove.
92. Sud nije smatrao osnovanim obračun kamate prema odredi članka 26. stavak 3. ZOO-a, kao što je to ranije obrazloženo, dok je u odnosu na osnovan način obračuna koji predstavlja razliku između plaćenog po ugovornoj stopi i plaćenog po promjenjivoj stopi tijekom trajanja ugovora, utvrdio da do razlike nije došlo s obzirom na nepromijenjenu kamatnu stopu tijekom cijelog ugovornog razdoblja, zbog čega je tako postavljen zahtjev također neosnovan.
93. Stoga je zahtjev za isplatom preplaćenog sa navedene osnove neosnovan, zbog čega je valjalo odbiti glavni zahtjev tužitelja koji predstavlja ukupnost preplate s osnove tečajne razlike i kamate cijeneći odredbu članka 26. stavak 3. ZOO- a.
94. Slijedom navedenog, a na temelju utvrđenog tijekom postupka, sud je ocijenio osnovanim prvotni eventualni kumulirani zahtjev tužitelja ( „1“) kojim je tužitelj potraživao isplatu iznosa kojeg je tuženik stekao na ime tečajnih razlika te je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku novčani iznos u visini od 5.164,27 EUR s osnova glavnice te mu je dosudio navedeni iznos temeljem odredbe 1111. ZOO-a. To stoga jer je, kao što je ranije navedeno u obrazloženju, tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist koja nije imala osnove te je u obvezi izvršiti povrat iste tužitelju.
95. Na dosuđeni iznos glavnice, tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužitelju i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni uplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je navedenu preplatu stekao na ništetnoj ugovornoj odredbi.
96. Stoga je valjalo odbiti glavni tužbeni zahtjev tužitelja, a usvojiti prvotno eventualno kumulirani zahtjev, zbog čega je odlučeno kao u stavku I. i II. izreke presude.
97. Tijekom postupka je utvrđeno da je čitavo ugovorno razdoblje kamatna stopa ostala nepromjenjiva i određena kao u ugovoru, a što posljedično nije uvjetovalo uvećanu preplatu po navedenoj osnov.
98. Isto se navodi iz razloga što je tužitelj daljnjim eventualno kumuliranim zahtjevima (2 – 4) isticao zahtjeve za isplatom s osnove kamata te navodio da mu za uređenje postavljenog zahtjeva je potrebno provesti dopunsko vještačenje.
99. Eventualno kumulirani zahtjevi „2“ i „3“ odnosili su se na isplatu novčanog iznosa s osnova kamata pri čemu je tužitelj u pojedinom zahtjevu isticao različiti način obračuna. Mišljenje je ovoga suda da iz već ranije navedenih razloga takva pravna konstrukcija tužitelja ne bi bila osnovana, zbog čega nije niti proveo dopunsko vještačenje. Naime, nedvojbeno je utvrđeno da u ugovornom razdoblju nije došlo do promjena kamatnih stopa, već je ostala ista kamatna stopa kao u trenutku ugovaranja i zaključenja ugovora između stranaka te s te osnove nije došlo do povećanih davanja. Stoga bi kada bi se ocjenjivali takvi zahtjevi isti bili neosnovani te visinu ne bi bilo niti moguće utvrditi.
100. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev „4“, valja reći da je tužitelj zahtjev za isplatom istaknut u navedenom zahtjevu stavio u relaciju sa preplatom sukladno Ugovoru koji je sklopljen temeljem odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, kako je to navedeno u povijesnom dijelu tužbe. Tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da stranke nisu zaključile Dodatak ugovoru skladno ranije citiranom zakonskom okviru. Tužitelj je izvršio sve preuzete ugovorne obveze prema tuženiku prethodno stupanju na snagu navedenog zakona te je ugovorni odnos prestao. Tako postavljen zahtjev bio bi neosnovan.
101. Stoga bi tako postavljeni daljnji eventualno kumulirani zahtjevi bili neosnovani. Međutim, kako je sud cijeneći neosnovanim glavni tužbeni zahtjev, a osnovanim prvotno eventualno kumulirani zahtjev, odlučio o istima, nije bilo mjesta donošenju odluke o daljnjim eventualno kumuliranim zahtjevima.
102. Kako je tužitelj uspio u sporu, to mu je temelj odredbe članka 154. ZPP - a, dosuđen parnični trošak u cijelosti. Tužitelju je dosuđen trošak prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava tužbe prema Tbr.7/1, sastava podnesaka od 15. siječnja 2020., 15. prosinac 2022., 25. svibnja 2023.,29. listopada 2024.,11. studeni 2024. prema Tbr. 8/1, zastupanja na održanim ročištima 1. listopada 2024.,5. veljače 2025.,16. travnja 2025. prema Tbr. 9/1 Tarife te uplaćenog predujma za potrebe vještačenja. Dosuđen je iznos PDV od 25%, kao i trošak provedenog financijskog vještačenja, odnosno ukupan iznos naknade troška u visini od 2.648,17 Eura. Na dosuđeni iznos naknade, dosuđena su i sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.
103. Tužitelju nije dosuđena naknada troška sastava podneska od 1. siječnja 2021. i 17. travnja 2023. s obzirom da spisu ne prileže navedeni podnesci.
104. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.
U Rijeci, 3. ožujka 2026.
Sudac
Darija Knez Grbčić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
