Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž-840/2025-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Raguža te Krešimira Biljana kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika zanatsko-trgovačkog obrta „[obrt]“, [adresa], zastupan po punomoćnicima Arsenu Stipanoviću i Dušanu Miočiću, odvjetnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Arsen Stipanović – Dušan Miočić iz Rijeke, protiv tuženika Grada Malog Lošinja, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Danijelu Beljanu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Vrkić, Beljan i Denono iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Pn-44/2025-4 od 11. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika Grada Malog Lošinja odbija se kao neosnovana dok se žalba tužitelja DO djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Pn-44/2025-4 od 11. rujna 2025.

- potvrđuje pod točkom I. izreke

- preinačava pod točkom II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku Gradu Mali Lošinj naknaditi tužitelju EO troškove parničnog postupka u iznosu od 9.603,47 eura u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja EO kao osnovana te se preinačava rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Pn- 44/2025-4 od 11. rujna 2025. i rješava:

Odbija se zahtjev tuženika Grada Mali Lošinj za naknadom troškova postupka u iznosu od 8.400,00 eura u odnosu na dio za koji je tužba povučena.

II. Odbija se zahtjev tuženika Grada Mali Lošinj za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Pn-44/2025-4 od 11. rujna 2025. odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos od 24.741,41 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 16. ožujka 2017. godine pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29.st.2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 26.318,10 €, kao neosnovan.

II. Svaka strana snosi svoje troškove ovog parničnog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nije povučena tužba.

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka u odnosu na dio na koji je povučena tužba u ukupnom iznosu od 8.400,00 €, u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tuženika za taj dio troškova, kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude i rješenja pravovremeno žalbu podnosi tužitelj i to u odnosu na točku I. izreke presude u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev, u odnosu na točku II. izreke presude gdje je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka te u odnosu na rješenje u dijelu gdje je tužitelj obvezan naknaditi troškove povučenog dijela tužbe u iznosu od 8.400,00 eura zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., 146/25. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje preinače u smislu žalbenih navoda, podredno da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Pobijajući presudu suda prvog stupnja tužitelj u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud propustio analizirati i ocijeniti te valjano i argumentirano obrazložiti razloge zbog kojih je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Sud neosnovano odbija zahtjev tužitelja u dijelu da nije bilo dodatnog angažiranja kapitala za nabavu nove robe, a što je suprotno nalazu i mišljenju vještaka Prpića. Nadalje, prvostupanjski sud neosnovano odbija i zahtjev tužitelja za vrijeme trajanja popravaka radi održavanja poslovnog prostora. Naime, ne radi se o takvim radovima koje propisuju odredbe članka 12. i 13. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11., 64/14. – nastavno: ZZKPP). U navedenom dijelu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Također sud nije analizirao i ocijenio nalaze vještaka Pehar i vještaka Prpića. Prvostupanjski sud morao je uzeti u obzir i izgubljenu zaradu zbog tzv. smanjene zalihe, a koji dio je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Nadalje i odluka prvostupanjskog suda u pogledu troškova parničnog postupka gdje je odlučeno da svaka strana snosi svoj dio troškova nije zakonita. Ovo stoga jer prvostupanjski sud nije cijenio uspjeh tužitelja u pogledu pravne osnove već samo u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Rješenje prvostupanjskog suda kojim tuženiku dosuđuje naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva također je nezakonito obzirom se vrijednost povučenog dijela tužbe nalazi unutar istog razreda odvjetničke tarife kao i vrijednost zahtjeva s kojim je tužitelj uspio u sporu.

3. Protiv navedene presude i to samo u dijelu točke I. gdje je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te u cijelosti u odnosu na točku II. izreke presude pravovremeno žalbu podnosi i tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda u navedenom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3.1. Tuženik u žalbi navodi kako tužitelj nije dokazao da bi roba koja se nalazila u predmetnom poslovnom prostoru bila oštećena ili zaprljana te da bi se zbog toga morala prodavati po znatno nižim cijenama. Također tužitelj je naveo da je njemu nadoknađena nabavna vrijednost oštećene robe te je stoga mogao potraživati naknadu štete samo za taj i takav iznos nabavne vrijednosti robe. Nadalje ne postoji nikakav pregled oštećene robe i oštećenja na robi kao niti bilo kakav podatak o količini i vrsti robe koja je oštećena. Tuženik nadalje navodi kako tužitelj nije dokazao uzročnoposljedičnu vezu između štetne radnje i nastale štete, a također tužitelj nije dokazao niti da mu je nastupila šteta. Tužitelj je svojevoljno odredio cijene po kojima će prodavati robu iz svog prodajnog asortimana te je time sam doprinio nastanku štete obzirom je prodaju vršio uz manju maržu.

4. Na izjavljene žalbe nije dostavljen odgovor.

5. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio kao i žalbene navode tužitelja i tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upiru tužitelj i tuženik. No u pogledu troškova postupka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom štete koju je tužitelj pretrpio u utuženom vremenskom razdoblju, a koja šteta se sastoji u izmakloj dobiti tj. koristi zbog prodaje stvari – robe po sniženim cijenama.

8. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka u bitnome utvrđeno je:

- da je između tužitelja i tuženika zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora od 5. svibnja 2008.;

- da je ugovor o zakupu zaključen na rok trajanja od 10 godina;

- da se poslovni prostor nalazi na adresi [adresa];

- da se obrtnica broj [broj obrtnice] odnosi na tužitelja kao vlasnika zanatsko- trgovačkog obrta „[obrt] [adresa];

- da tužitelj svoju djelatnost obavlja u više izdvojenih pogona;

- da za svaki pogon odnosno poslovni prostoru u kojem obavlja djelatnost tužitelj vodi posebno knjigovodstvo;

- da je uslijed kvara na vodoinstalacijama došlo do oštećenja u poslovnom prostoru tužitelja kao zakupnika;

- da je sporni poslovni prostor tužitelja od siječnja do ožujka 2017. bio zatvoren i u fazi renoviranja;

- da je na dan štetnog događaja poslovni prostor tužitelja bio u potpunosti u funkciji i opskrbljen robom;

- da je do štetnog događaja došlo 10. kolovoza 2016.;

- da nakon štetnog događaja do siječnja 2017. sporni poslovni prostor tužitelja nije bio zatvoren;

- da je povodom štetnog događaja tužitelj ostvario gubitak u iznosu od 208.122,18 kuna koji iznos se odnosi na manje ostvarene RUC (razlika u cijeni);

- da iznos od 176.585,72 kune predstavlja gubitak po angažiranom kapitalu;

- da je prilikom izračuna utvrđivanja gubitka tužitelja vještak primijenio metodu „prije i poslije“;

- da je za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 15. ožujka 2017. tužitelj ostvario gubitak odnosno razliku u cijeni u iznosu od 21.708,00 kuna;

- da je za razdoblje od štetnog događaja tj. 10. kolovoza 2016. do 31. prosinca 2016. tužitelj zbog štetnog događaja ostvario manji iznos dobiti u visini od 186.414,18 kuna (24.741,41 eura);

- da je tužiteljev zahtjev osnovan za iznos od 24.741,41 eura.

10. U odnosu na žalbu tužitelja:

Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud propustio analizirati, ocijeniti i argumentirano obrazložiti razloge u pogledu dijela tužbenog zahtjeva u kojem odbija tužitelja. Naime, prvostupanjski sud je detaljno i opširno analizirao svaki pojedinačni dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te je svoju odluku zasnovao prvenstveno na nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Prpića te iskazu tužitelja DO i svjedokinje TO. Prvostupanjski sud obrazložio je iz kojih razloga i u kojem dijelu prihvaća nalaz vještaka Tomislava Prpića, a obrazloženje prvostupanjskog suda žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u sumnju. Također prvostupanjski sud analizirao je sve nalaze i mišljenja kao i iskaze vještaka te su stoga u navedenom djelu neosnovani žalbeni navodi tužitelja.

10.1. Osnovano prvostupanjski sud odbija dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 26.318,10 eura. Navedeni iznos sastoji se od gubitka po angažiranom kapitalu u visini od 23.436,95 eura te gubitka u razlici cijene u vremenskom periodu od 1. siječnja 2017. do 15. ožujka 2017. u iznosu od 2.881,15 eura.

10.2. U odnosu na odbijajući dio glede gubitka tužitelja po angažiranom kapitalu pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u navedenom dijelu zahtjev tužitelja nije osnovan obzirom je i sam tužitelj iskazao da je prodavao isključivo robu koja je bila u dućanu na dan štetnog događaja i da nije nabavljao novu robu u tom periodu, a nova kolekcija robe dopremljena je nakon adaptacije i otvaranja poslovnog prostora u ožujku 2017.

10.3. Člankom 186. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužba mora sadržavati činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev te dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice. Dakle, u parničnom postupku sud je vezan za činjeničnu osnovu koja se navodi u tužbi. U konkretnom slučaju tužitelj u tužbi navodi da mu se šteta sastoji u izmakloj dobiti odnosno gubitka u zaradi zbog prodaje robe po sniženim cijenama uslijed nastanka štetnog događaja, a što je tužitelj u potpunosti precizirao i podneskom od 17. lipnja 2021. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, a imajući u vidu činjenični supstrat tužbe odbio tužbeni zahtjev tužitelja i za naknadu štete koja se sastoji od gubitka po angažiranom kapitalu. Dodatno se posebno napominje kako u konkretnom slučaju je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je do 31. prosinca 2016. tužitelj prodavao isključivo robu koja je bila u poslovnom prostoru na dan štetnog događaja te stoga nije bilo dodatnog angažiranog kapitala od strane tužitelja. Stoga u navedenom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja.

11. Člankom 12. stavak 1. ZZKPP-a propisano je da za vrijeme trajanja popravaka radi održavanja poslovnoga prostora u stanju u kojem ga je zakupodavac dužan održavati i koji padaju na teret zakupodavca, kao i radova na javnim površinama, pročelju i krovištu zgrade, a zbog kojih zakupnik nije mogao koristiti poslovni prostor, zakupnik nije dužan plaćati zakupninu dok je stavkom 2. propisano da u slučaju iz stavka 1. zakupnik nema pravo na naknadu štete zbog izmakle dobiti.

11.1. Iz iskaza tužitelja nesporno proizlazi da je od siječnja do ožujka 2017. poslovni prostor bio zatvoren zbog renoviranja. Dakle radilo se o radovima koji su obveza zakupodavca obzirom je zakupodavac bio dužan poduzeti navedene radove kako bi se otklonile posljedice štetnog događaja od 10. kolovoza 2016. Obzirom iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je izgubljena dobit tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 15. ožujka 2017. utvrđena u visini od 2.881,15 eura to je pravilno prvostupanjski sud, a sukladno odredbi članka 12. stavak 2. ZZKPP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja za navedeni iznos, a koji zakon se u konkretnom slučaju primjenjuje i temeljem odredbe članka 25. Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog između tužitelja i tuženika. Naime, navedenim člankom propisana je primjena Zakonu o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora.

11.2. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da radovi koji su poduzeti od 1. siječnja 2017. do 15. ožujka 2017. ne potpadaju pod radove propisane člankom 12. i 13. ZZKPP-a. Naime, navedeni radovi poduzeti su upravo radi sanacije štete za koju je odgovoran tuženik, a koja šteta je znatno promijenila funkciju poslovnog prostora koji je bio predmet zakupa i zbog kojeg štetnog događaja je tuženik kao zakupodavac imao obvezu poduzeti radove kako bi se poslovni prostor doveo u funkcionalno stanje i kako bi ga zakupnik mogao normalno dalje koristiti.

12. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a kada je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji tužba nije povučena odlučio da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.

12.1. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužitelj prvotno postavio tužbeni zahtjev na iznos od 86.742,31 eura (653.559,90 kuna), a zatim je podneskom od 22. ožujka 2019. tužitelj sukladno odredbi članka 193. stavak 2. ZPP-a izvršio djelomično povlačenje tužbe potražujući isplatu iznosa od 66.567,41 eura (501.552,12 kuna). Navedeni podnesak dostavljen je na očitovanje tuženiku, a tuženik se na navedeni podnesak nije izjasnio čime se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe.

12.2. Podneskom od 15. rujna 2022. tužitelj ponovno vrši djelomično povlačenje tužbe te potražuje isplatu iznosa od 51.059,51 eura (384.707,90 kuna). Navedeni podnesak dostavljen je tuženiku te je tuženik podneskom od 29. rujna 2022. pristao na djelomično povlačenje tužbe ali je potraživao naknadu parničnog troška u odnosu na vrijednost djela povučene tužbe.

12.3. Člankom 154. stavak 2. ZPP-a propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

12.4. Iznimka je u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva, kada se naknada troškova određuje za poduzete radnje prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme njihovog poduzimanja i to samo za odluku o zahtjevu za naknadu troška postupka (članka 158. stavak 1. ZPP) tuženika odnosno tužitelja koji je povukao tužbu odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP).

12.5. Smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP. Stoga, o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva, treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe.

12.6. Budući da u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva nije došlo nakon djelomičnog udovoljenja zahtjevu tužitelja, to nema mjesta primjeni iznimke iz članka 158. stavak 1. ZPP, te tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje, kako to pogrešno cijeni tužitelj postavljajući zahtjev za naknadu troška prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje, već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenoga zahtjeva, tj. prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 51.059,51 eura (tako i VSRH broj Rev-934/2023-2 od 28. studenoga 2023., Rev-405/2024-2 od 19. veljače 2025. i dr.).

13. Vrijednost predmeta spora u iznosu od 51.059,51 eura prema Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., 197/25 – nastavno: Tarifa), pripada tarifnom razredu za koji je propisana nagrada u visini od 500 bodova.

13.1. Obzirom je tuženik osporavao i pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, a tužitelj je u odnosu na pravnu osnovu u postupku uspio sa 100% dok je u pogledu visine uspio sa 48,46% (24.741,41 / 51.059,51 x 100 = 48,46%) to znači da uspjeh tužitelja u postupku iznosi 74,23% (100% + 48,46% = 148,46% / 2 = 74,23%) dok uspjeh tuženika iznosi 25,77%.

13.2. Oduzimajući od uspjeha tužitelja (74,23%) uspjeh tuženika (25,77%) znači da tužitelju pripada naknada troškova postupka u visini od 48,46%.

14. Za sastav tužbe tužitelju je priznata naknada troškova postupka u visini od 500 bodova sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife, za pristup na ročišta od 25. svibnja 2018., 4. veljače 2019., 11. ožujka 2020., 12. lipnja 2020., 11. svibnja 2022., 15. svibnja 2022. i 23. lipnja 2025. priznato je po 500 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, za sastav podnesaka od 16. svibnja 2018., 19. studenog 2020., 28. svibnja 2021. i 15. rujna 2022. priznato je po 500 bodova za svaki podnesak sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife obzirom se radi o obrazloženim podnescima, imajući u vidu vrijednost jednog boda u visini od 1,99 eura, a kako je to tužitelj i potraživao u svom troškovniku obzirom sud odlučuje o granicama postavljenog zahtjeva te je obračunat PDV sukladno Tbr. 46. Tarife.

14.1. Dakle, tužitelj je za navedene radnje ostvario pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 14.925,00 eura, a obzirom na uspjeh tužitelja u postupku od 48,46% to je tužitelju priznata naknada troškova postupka za obavljene radnje u iznosu od 7.232,65 eura.

14.2. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 25. ožujka 2018. obzirom podnesak s navedenim datumom ne prileži spisu, a također nije priznat niti trošak podneska od 1. travnja 2020. i 17. lipnja 2021. jer navedeni trošak sud ne cijeni opravdanim obzirom u navedenim podnescima tužitelj samo ponavlja svoje navode iznijete već ranije tijekom postupka.

14.3. Tužitelju nije priznat niti trošak žalbe od 7. srpnja 2023. odnosno od 19. rujna 2025. kao ni trošak sudskih pristojbi za žalbe obzirom žalbom u pogledu glavne stvari tužitelj nije uspio u postupku.

15. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 321,58 eura (663,61 eura x 48,46%) i presudu u iznosu od 321,58 eura (663,61 eura x 48,46%). Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi plaćeni na ime vještačenja obzirom je navedeni trošak bio neophodan i isti se nadoknađuje tužitelju bez obzira na njegov uspjeh. Stoga je tužitelju priznat trošak predujma za prvo vještačenje u iznosu od 663,61 eura, predujam troška dolaska vještaka na ročište od 12. lipnja 2020. u iznosu od 199,08 eura, predujam troška dolaska vještaka na ročište od 11. svibnja 2022. u iznosu od 201,36 eura te predujam za treće vještačenje u iznosu od 663,61 eura.

16. Dakle, tužitelju je priznata naknada troškova postupka u ukupnom iznosu od 9.603,47 eura sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a te je stoga u navedenom dijelu trebalo uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude.

17. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja u odnosu na rješenje prvostupanjskog suda kojim je obvezan tužitelj naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku u odnosu na dio za koji je tužba povučena u visini od 8.400,00 eura.

17.1. Razlika između do tada egzistirajuće visine tužbenog zahtjeva (66.567,41 eura) novopostavljenog tužbenog zahtjeva (51.059,51 eura) iznosi 15.407,60 eura, a koji iznos predstavlja osnovicu za odlučivanje o troškovima postupka.

17.2. U navedenom dijelu prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbu članka 158. stavak 1. ZPP-a. Naime, sukladno odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a tuženiku u konkretnom slučaju ne pripada pravo na trošak. Iznos za koji je tužba djelomično povučena tj. iznos od 15.407,60 eura nalazi se unutar istog razreda odvjetničke tarife kao i iznos u odnosu na kojeg je tužitelj uspio u postupku tj. iznos od 24.741,41 eura, pa u tom slučaju tuženik nema pravo na naknadu za povučeni dio tuženog zahtjeva, a sve imajući u vidu i Tbr. 7. točka 1. Tarife. Ovo stoga jer se oba iznosa nalaze u tarifnom razredu od 13.272,01 eura do 33.181,00 eura.

17.3. Stoga je u navedenom dijelu valjalo uvažiti žalbu tužitelja te sukladno odredbi članka 380. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsko rješenje i odbiti zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka za iznos od 8.400,00 eura, a koji je tuženiku dosuđen u odnosu na vrijednost povučenog dijela tužbe.

18. U odnosu na žalbu tuženika:

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi roba bila oštećena ili zaprljana pa da se zbog toga morala prodavati po znatno nižim cijenama. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je roba koja je bila predmet prodaje od strane tužitelja bila oštećena kao posljedica štetnog događaja. Ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda proizlazi iz analize dokaza provedenih u postupku prvenstveno iz iskaza analize svjedoka TO te tužitelja EO kao i troškovnika vještaka građevinske struke ŠO i troškovnika izrađenog od strane „Šarac“ soboslikar i fasader. Tim više jer među strankama nije sporna činjenica da je štetni događaj zaista nastao i da je u štetnom događaju došlo i do oštećenja poslovnog prostora u kojem su se nalazile stvari i predmeti koji su bili u vlasništvu tužitelja i koje je tužitelj prodavao.

19. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da tužitelj može potraživati naknadu štete samo za iznos nabavne cijene robe koja je isplaćena od strane Croatia osiguranja. Naime, pravilno je prvostupanjski sud, a da bi utvrdio ukupno izmaklu dobit tužitelja, analizirao poslovanje tužitelja prije i poslije štetnog događaja, a na koji način je i utvrdio stvarnu štetu koju je tužitelj pretrpio zbog toga jer je robu morao prodavati po sniženim cijenama. Osim toga u situaciji kada tužitelj tvrdi i kada je dokazao da je zbog štetnog događaja došlo do oštećenja stvari koje su se nalazile u poslovnom prostoru i koje je morao prodavati po sniženim cijenama, na tuženiku je u takvoj situaciji teret dokaza da dokaže da je šteta znatno manja od one koju tvrdi tužitelj te da nisu bile oštećene sve stvari kako tvrdi tužitelj, a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

20. Činjenica da ne postoji točna specifikacija oštećene robe i oštećenja na robi ne ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja obzirom je tužitelj dokazao sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbom članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – u nastavku teksta: ZOO).

20.1. Činjenica da je tužitelj prodavao robu s dodatnim popustima ne ukazuje na to da je tužitelj prekinuo postojanje uzročnoposljedične veze iz štetnog događaja odnosno između prodora vode i oštećenja stropa trgovine s nastalom štetom koja se sastoji u izmakloj koristi - dobiti. Naime, upravo zbog štetnog događaja došlo je do oštećenja robe koja se nalazila u poslovnom prostoru odnosno zbog prodora vode i oštećenja stropa trgovine roba koja je bila u poslovnom prostoru postala je oštećena, prljava, te je logično da je ista nije mogla prodavati po cijenama kao i roba koja nije oštećena. Stoga je tužitelj da bi ublažio štetne posljedice navedenu robu prodavao s izrazitim popustima i uz manju maržu. Dakle, tužitelj je postupao savjesno i odgovorno, a sve u cilju otklanjanja štetnih posljedica. Procjena tužitelja bila je da će pri takvim popustima i sa smanjenjem svoje zarade najbrže anulirati posljedice štetnog događaja. Ne postoje univerzalna pravila koja bi propisivala u ovakvoj situaciji obveze tužitelja da oštećenu robu prodaje po točno definiranom postotku sniženja obzirom se radi o takvoj djelatnosti koja je izrazito ovisna i determinirana interesom kupaca te interes kupaca znatno utječe na konačno formiranje cijene robe.

21. Člankom 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti. U konkretnom slučaju tužitelj je potraživao naknadu štete tj. izmaklu korist.

21.1. Naime, izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koje ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom određene pretpostavke - da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari) kao i dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila.

21.2. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke koje su neophodne za priznaje prava naknade izmakle koristi. Naime, iz cjelokupnog postupka razvidno je da se tužitelj godinama bavi prodajom robe, a sve s ciljem stjecanja koristi, te je stoga utvrđeno postojanje izvjesnosti da bi pri redovnom tijeku stvari tj. prodajom robe tužitelj i dalje ostvarivao dobit, da u konkretnom slučaju zbog štetnih događaja dobit nije ostvarena, a da nije bilo štetnog događaja tužitelj bi ostvario dobit, pri čemu je dopuštena osnova temeljem koje je tužitelj ostvarivao dobit obzirom je tužitelj imao uredno prijavljen obrt.

21.3. Visinu stvarno izmakle dobiti prvostupanjski sud je pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, a imajući u vidu analizu poslovanja tužitelja prije štetnog događaja kao i za vrijeme štetnog događaja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznos od 24.741,41 eura.

22. Imajući u vidu navedeno sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijene su žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke.

23. Sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka obzirom tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

24. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Lenić