REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-610/2019-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola po sucu Tamari Došen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz Pule, protiv tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 8. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, objavljene 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012390952 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 5. travnja 2007. a koja glasi:

"…promjenjiva sukladno Odluci Banke…"

"…visina kamatne stope Banke može promijeniti…propisane Odlukom Banke…" pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012390952 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 5. travnja 2007. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

- u odredbi čl. 1. koja glasi:

"…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja.",

- u odredbi čl. 4.3. koja glasi:

"…kamata se obračunava u CHF…"

- u odredbi čl. 5.2. koja glasi:

"…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…"

te u odredbi čl. 6.2. koja glasi:

"…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 8.840,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku 01. listopada 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana dok se s razlikom do 20.872,93 eura (12.032,53 eura) zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.614,45 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30. rujna 2015.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.641,02 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.595,85 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 3. ožujka 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a sve u roku od 15 dana, dok se odbija s iznosom od 5.889,05 eura.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troška od 7.000,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 4. lipnja 2019. tužitelj navodi da je s tuženikom 5. travnja 2007. zaključio ugovor o kreditu broj 9012390952 za adaptaciju stambenog objekta u iznosu kunske protuvrijednosti 95.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 120 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, uz godišnju, redovnu kamatnu stopu od 4,15% promjenjivu odlukama banke, da ugovorom nisu utvrđeni parametri i metode izračuna koji utječu na promjenu kamatne stope, da je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu tužitelja, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju ovaj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema egzaktnih kriterija, da ga je u odnosu na valutnu klauzulu tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe već ga samo prihvatiti, da je člankom 3. Dodatka ugovoru o kreditu kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro zaključenog 9. prosinca 2015. utvrđen preostali iznos glavnice od 23.337,86 eura na dan 30. rujna 2015. ali da je s obzirom na ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu neotplaćena glavnica kredita znatno manja, a kao bitan sastojak Dodatak ugovoru čini ništetnim u cijelosti te zahtjeva utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora i cijelog dodatka, povrat svih koristi koje je tuženik stekao, podneskom od 10. studenog 2025. precizira novčani dio zahtjeva, a ustraje kod deklaratornog dijela postavljenog u tužbi.

2. Odgovorom tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, jer su stranke zaključile aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora, ističe prigovor zastare protekom trogodišnjeg roka od izvršenih uplata, protivi se preinaci zahtjeva te ističe prijeboj manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike i kamatne stope.

3. U dokaznom postupku je pročitan ugovor i dodatak ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko vještačenje i saslušan tužitelj.

3.1. Člankom 2. i 3. ugovora o kreditu broj 9012390952 od 5. travnja 2007. tužitelju je odobren kredit za adaptaciju stambenog objekta u protuvrijednosti 95.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dana korištenja kredita, člankom 4. određena je promjenjiva redovna godišnja kamata u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15%, člankom 7. dogovorena je otplata u 120 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, a dospijeće je svaki 25-ti u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

3.2. Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9012390952 zaključenog 9. prosinca 2015. u članku 3. stranke utvrđuju da na dan 30. rujna 2015. neotplaćena (nedospjela) glavnica iznosi 23.337,86 eura, a preplata iznosi 11.870,26 eura. U prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja ugovora vršena je otplata kredita sukladno otplatnom planu pa je utvrđena razlika od 520,30 eura, zbog čega je člankom 5. utvrđeno da preostali iznos preplate nakon namirenja manje plaćenog iznosa od 520,30 eura iznosi 11.349,96 eura, koji iznos će biti priznat smanjenjem budućih anuiteta za 50%.

3.3. Financijskim vještačenjem po THZ dipl.oec. **.**.2022. za razdoblje od početka otplate do obračuna konverzije kredita 30.rujna 2015. razlika stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana (s pozitivnim i negativnim razlikama) za CHF kredit iznosi neto 29.139,27 HRK, dok preplaćena, više plaćena kamata (pozitivna razlika) iznosi 32.026,46 HRK. Razlika stvarno naplaćenog tečaja i početnog tečaja CHF (pozitivna i negativna) iznosi 125.234,27 HRK, dok samo pozitivna razlika iznosi 125.241,08 HRK.

Razlika neotplaćene glavnice iznosi 12.364,27 HRK na dan 30. rujna 2015. između konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR u postupku konverzije i obračunu prema CHF/HRK tečaju na dan isplate kredita, odnosno za toliko je glavnica konvertiranog kredita s vk u EUR viša.

Vještačenjem je utvrđena ukupna preplata s osnova kamate i tečaja od 157.267,54 HRK. Tuženik je preplatu utvrđenu u konverziji od 86.685,32 HRK iskoristio za podmirenje 50% anuiteta od 25. prosinca 2015. do 30. prosinca 2016. po konvertiranom EUR kreditu.

3.3.1. Prema dopuni vještačenja od 7. listopada 2025. preplata na dan 30. rujna 2015. samo pozitivna razlika od 157.267,54 HRK s obračunatom zateznom kamatom od 7.614,45 eura, umanjenja je za preplatu utvrđenu konverzijom po tuženiku od 12.032,53 eura na način da preplata s osnova promjene kamatne stope i tečaja umanjena za ostatak neprebijene preplate iz konverzije (4.418,08 EUR) iznosi 16.454,85 EUR, zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30.09.2015. umanjena za preplatu iz konverzije iznosi 0,00 EUR, a razlika nedospjelih glavnica kredita iznosi 1.641,02 EUR.

3.4. Tužitelj iskazuje da je tuženika odabrao za kredit za renoviranje kuće jer je kod tuženika primao plaću i zbog blizine poslovnice, ponuđen mu je kredit u eurima kao skuplja varijanta, a preporučen kredit u CHF zbog niže kamatne stope, anuiteti su bili primjereni njegovim primanjima, dobiveni iznos dovoljan za planirano, odgovarao mu je rok otplate, a uz kredit je dobio i kreditnu karticu s limitom do 50.000,00 kuna što je shvatio kao nagradu za uzeti kredit. Nitko mu nije objasnio kriterije za promjenu kamatne stope, a o nestabilnosti CHF-a nitko nije razmišljao. Nije smatrao da može utjecati na bankovne uvjete, nije ponudu banke smatrao promjenjivom. U kreditom obnovljenoj kuća su stanovali od 1. listopada 2008. do 2016., kada su je dali u najam. Najviši anuitet je bio oko 7.800,00 kn, konverziju je prihvatio zbog stalne promjene tečaja, ugovor i dodatak o konverziji nije detaljno čitao jer je bio zadovoljan dobivenim iznosom kredita i uvjetima koje je dobio konverzijom, kredit je otplaćivao osobno.

4. Utvrđeno je da:

- je tužitelj s tuženikom za adaptaciju stambenog objekta 5. travnja 2007. zaključio ugovor o kreditu broj 9012390952 u iznosu kunske protuvrijednosti 95.0000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 120 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja,

- je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15%, a utvrđuje se odlukama banke,

- se kamatna stopa promijenila 25. siječnja 2008. na 5,15%, 25. lipnja 2008. na 5,90%, 25. siječnja 2010. na 6,10%, 25. studenog 2010. na 5,75%, 25. svibnja 2011. na 5,50%, 25. kolovoza 2011. na 5,25% i 31. prosinca 2013. na 3,23%,

- ukupna preplata anuiteta s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja iznosi 20.872,93 eura (157.267,54 kune),

- preplata u anuitetima kao razliku stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit ukupno iznosi 4.250,63 eura (32.026,46 kuna),

- preplata u anuitetima kao razlika stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF ukupno iznosi 16.622,30 eura (125.241,08 kuna),

- razlika između nedospjele glavnice konvertiranog kredita i nedospjele glavnice CHF kredita po početnom tečaju iznosi 1.641,02 eura (12.263,27 kuna), za koliko je nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji,

- konverzijom priznata preplata iznosi 12.032,53 eura,

- razlika između obračunate preplate 20.872,93 eura i konverzijom neprebijene preplate 4.418,08 eura iznosi 16.454,85 eura,

- je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- ugovor ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF,

- ugovor ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope.

5. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz istoga članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sud u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ne bi trebao prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81.,82.i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio odlukom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Ustavni sud RH je odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021. odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke.

10. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) je bio na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014., stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

11. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19).

12. Člancima 1021-1025 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor bi trebao sadržavati kamatu, cijenu bančinih novčanih sredstava.

13. Nije sporno da je ugovorena zaštitna valutna klauzula odobrenjem kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i njegovom otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Nije sporno da ugovor ne sadrži kriterije na temelju kojih bi korisnik mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule. Tuženik je znao za rizik koji nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije obavijestio korisnika da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro.

Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja.

14. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja odlukom o kamatnim stopama kreditora ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope. Nesporno je ugovornim stranama bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora, a pristanak korisnika na promjene potpisom unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu ne može se smatrati valjanim.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj. Davatelj kredita je korisnika doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta. Nametnuta obveza uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetna u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima

15. Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. dodana je iza članka 19. glava IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ s ciljem da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu se kredit konvertira radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, a izračunava na način određen člankom 19.c. Izračun konverzije sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima, kada je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

17. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

18. Prema odluci suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020 potrošač bi se mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

19. Tužitelj se sklapanjem Dodatka (Aneksa) nije odrekao tih prava, niti je dao niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak, nije se odrekao prava na obeštećenje. Kada bi pristanak postojao ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku jer u vrijeme sklapanja dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se pristankom ili odricanjem odrekao.

1 0

Dodatkom se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, ne navodi se iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, a konverzijom su primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke.

20. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, ali u manjoj mjeri.

21. Kamatna stopa određena Dodatkom ugovora određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, niti o kamatnoj stopi i njenoj promjeni nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana odlukama tuženika.

22. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je definiran budući ugovorni odnos stranaka.

23. Sporazum između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, niti sporazumom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, način rješavanja eventualne ništetnosti zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu, pitanje preplaćenih kamata kroz utuženi period.

24. Budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv tužitelju treba vratiti ono što je na temelju takvog dijela Ugovora o kreditu platio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe ukoliko prijelaz imovine nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi.

25. Prema zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, Posl. br. Su IV – 162/2021 26. studenoga 2021. dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Sud smatra da je u odnosu na zahtjev postavljen podneskom od 30. lipnja 2022. i 10. studenog 2025. kojima je zahtjev usklađen s izračunom financijskog vještaka riječ o preinaci koju tužitelj nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka za što nije on kriv te je u skladu s člankom 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014.) izmijenjenim člankom 39. u vezi s člankom 117. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19) te se odnosi na sve postupke u tijeku, raspravljanje dovršeno po posljednjem preinačenom zahtjevu.

26. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012. podnošenjem tužbe za zaštitu

1 1

kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. za preplaćenu kamatu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. za preplaćeni tečaj.

Prema točkama 4. i 5. zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-33/2022-2 održane 31. siječnja 2022. pravna posljedica tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka jeste da rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Budući da do podnošenja tužbe 4. lipnja 2019. nije protekao rok od pet godina za preplaćenu kamatu računajući 13. lipnja 2014. ni za razliku tečaja računajući 14. lipanj 2018. prigovor zastare nije osnovan.

27. Sud nije prihvatio prigovor tuženika radi umanjenja njegove obveze za iznos kada su kamate i tečaj bili manji od početnih jer je cijeli postupak ispravljanje posljedica povrede interesa potrošača, pa stoga vraćanje primljenog na temelju ništetnih odredbi kojima je povrijeđena ravnoteža na štetu potrošača ne podrazumijeva umanjenje tuženikove obveze isplate za onoliko koliko je tužitelj platio manje u vrijeme kada su kamatne stope ili tečaj CHF bili niži od početno ugovorenih. Negativna razlika nije novčani iznos kojeg tužitelj duguje tuženiku te kao potraživanje ne postoji, a kada bi i postojao bio bi u zastari.

28. S obzirom da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje sud je prihvatio zahtjev i dosudio 8.840,40 eura (20.872,93 eura, zbroj razlike anuiteta nastale promjenom kamatne stope od 4.250,63 eura i tečaja 16.622,30 eura, ali umanjenu za iznos preplate priznat konverzijom od 12.032,53 eura) te 1.641,02 eura za koliko je glavnica konvertiranog iznosa veća, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. te po vještaku obračunatu zakonsku zateznu kamatu na mjesečni iznos razlike anuiteta od 7.614,45 eura

Odbijen je dio zahtjeva za isplatom razlika (kamate i tečaja) koji se odnosi na konverzijom priznatu preplatu.

29. Zatezna kamata teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi određenoj člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima nastaloj, počevši od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počevši s 1. siječnjem 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka

1 2

za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa ko ja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

30. Tužitelju je priznat trošak vještačenja od 631,81 eura, pristojbe na tužbu od 26,54 eura (jer je plaćena), a prema visini tužbenog zahtjeva , nagrada punomoćniku za sastav tužbe 100 bodova, podneska od 25. rujna 2020. i zastupanja na ročištu 6. listopada 2020. po 500 bodova, sastav podnesaka od 30. lipnja 2022. i 10. studenog 2025. po 250 bodova, zastupanja na ročištu 22. siječnja 2026. 250 bodova i ročištu 23. rujna 2024. prema Tbr.9.2. OT 125 bodova, ukupno 1975 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52.st.3., 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 4.937,50 eura.

Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podnesaka od 28. ožujka 2020. kojima dostavlja priznanicu o plaćenoj pristojbi, dopunjuje zahtjev novčanim iznosom, podneska od 25. listopada 2020. kojim se očituje o konverziji i dostavlja dokaz o uplati predujma.

Prema članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) oslobođeni su plaćanja pristojbe potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa zbog čega tužitelj nije pozvan na uplatu pristojbe na presudu.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/11. 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023, 146/2025.) jer zbog odbijajućeg dijela zahtjeva nije nastao poseban trošak.

32. Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s člankom 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Puli 3. ožujka 2026.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave odluke. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavna naredba:

1. punomoćniku tužitelja Radivoju Mačešiću-Biscuoli, odvjetniku iz Pule

2. punomoćnici tuženika Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba