Poslovni broj: P-3179/2025-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Mariji Perkov, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Marić Stajčić & Perkov u Zagrebu, protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o., OIB: 70133616033, Zagreb, Ulica Josipa Marohnića 1, zastupan po punomoćniku Hrvoju Sučiću, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 03. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Milana Glibote, posl. br. Ovrv-268/12 od dana 02. veljače 2012. u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na iznos od 18.034,84 kn/2.292,63 eur koje teku:

- na iznos od 14.554,52 kn/1.931,72 eur od 26.08.2011.,

- na iznos od 310,00 kn/41,14 eur od 26.09.2011.,

- na iznos od 310,00 kn/41,14 eur od 26.10.2011.,

- na iznos od 310,00 kn/41,14 eur od 26.11.2011.,

- na iznos od 2.550,32 kn/338,49 eur od 26.12.2011., kao i u dijelu zakonske zatezne kamate na iznos od 2.571,12 kn/341,25 eur koja teče od 02.02.2012., dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključkom ovoga suda posl.br. Ovr- 25252/23-5 od dana 05. svibnja 2023., kao treća osoba upućena pokrenuti parnicu protiv tuženika kao stranke u ovršnom postupku koji se pred ovim sudom vodi pod posl.br. Ovrv-25252/23 radi proglašenja ovrhe za iznos glavnice od 2.393,63 EUR (dalje u tekstu: ovrha) na temelju rješenja ovrsi posl. broj Ovrv-268/12 od 02.02.2012., donesenog od strane javnog bilježnika Milana Glibote, nedopuštenom (dalje u tekstu: rješenje), da je dana 30.03.2023. uvidom u svoj tekući račun broj IBAN [broj bankovnog računa], otvoren kod Privredne banke Zagreb d.d., utvrdila kako joj je dana 27.03.2023. sa navedenog računa zaplijenjen sveukupni iznos od 492,08 EUR temeljem naprijed navedenog rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012. dok je račun tužiteljice zablokiran do iznosa određenog rješenjem o ovrsi (glavnica 2.393,63 EUR + kamate + troškovi ovrhe), da iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje proizlazi da su dana 27.03.2023. s njezinog računa zaplijenjena novčana sredstva u sveukupnom iznosu od 492,08 EUR, od čega:

- 132,72 EUR na ime naknade temeljem troška,

- 341,25 EUR na ime naknade temeljem troška , a koja novčana sredstva su, sukladno članku 209. stavku 12. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje u tekstu: Ovršni zakon), protekom roka od 60 dana od dana primitka osnove za plaćanje, odnosno od dana 27.03.2023., prenesena na račun tuženika jer sud nije odlučio o prijedlogu tužiteljice za odgodu ovrhe od dana 23. svibnja 2023., a o kojem se predlaže sudu odlučiti bez odgode u okviru postupka po ovoj tužbi, da je tužiteljica dana 13.04.2023. odaslala zahtjev za ukidanjem potvrde pravomoćnosti i ovršnosti Rješenja, a paralelno je poslan i prijedlog za proglašenjem nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava temeljem rješenja, a slijedom kojeg prijedloga je tužiteljica upućena na pokretanje ove parnice. Nadalje navodi da se ovrha iz toč. I. ove tužbe vodi radi naplate potraživanja u ime tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. (ranije Tele 2 d.o.o.) na temelju vjerodostojne isprave - izvoda iz poslovnih knjiga, a sve temeljem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od dana 30.01.2012., da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, čime je ispunjen razlog za proglašenje pljenidbe nedopuštenim iz čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona u vezi s čl. 210. st. 2 Ovršnog zakona, radi čega je ovrhu potrebno proglasiti nedopuštenom, ukazuje da rješenje nije moglo steći svojstvo pravomoćnosti, izvršnosti i ovršnosti s obzirom da isto nikada nije dostavljeno tužiteljici, a iz kojeg razloga tuženik nije niti ovlašten na temelju istog tražiti ovrhu protiv tužiteljice, da opreza radi ističe da je relevantnim Ovršnim zakonom (NN 139/2010, 125/2011, 150/2011, 154/2011, 12/2012; dalje u tekstu: OZ 2012) za dostavu rješenja o ovrsi bilo propisano da se na dostavu u ovršnom postupku primjenjuju pravila parničnog postupka, da je članak 142. Zakona o parničnom postupku (SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011; dalje u tekstu: ZPP 2011), koji je bio na snazi u trenutku donošenja Rješenja kao i u trenutku stavljanja potvrde pravomoćnosti i ovršnosti na isto, nalagao obveznu osobnu dostavu fizičkoj osobi svih pismena protiv kojih je dopušten pravni lijek, pa tako i rješenja o ovrsi, da predmetno Rješenje ne samo da nije dostavljeno osobno tužiteljici sukladno odredbama ZPP 2011, već joj isto nikada nije ni na koji način dostavljeno, štoviše, tužiteljica je za postojanje rješenja saznala tek kada su joj sa bankovnog računa ustegnuta sredstva temeljem istog, a iz čega je evidentno da je takva ovrha odnosno takva pljenidba i prijenos novčanih sredstava tužiteljice u cijelosti nedopušteni. Tužiteljica nadalje, opreza radi, ističe kako nikada nije imala bilo kakvo dugovanje prema tuženiku, pa istoj nije jasno temeljem čega bi nastala tražbina iz vjerodostojne isprave na temelju koje je podnesen prijedlog za ovrhu, ukazuje i kako je sukladno odredbama članka 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona u svakom slučaju nastupila zastara tražbine utvrđene Rješenjem, pa je očito da je pljenidba temeljem Rješenja nedopuštena i iz tog razloga, a ne samo zbog činjenice da predmetno Rješenje nikada nije postalo pravomoćno i ovršno, da je, naime, tražbina tuženika utvrđena Rješenjem od dana 02.02.2012., da iz spisa predmeta proizlazi kako je ista postala pravomoćna i ovršna dana 23.02.2012., da je tuženik zahtjev za naplatu putem Financijske agencije podnio dana 27.03.2023., te su ovršeniku zaplijenjena sredstva dana 27.03.2023., dakle protekom više od 10 godina od dana pravomoćnosti Rješenja, da sukladno odredbama članka 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje u tekstu: ZOO) a kojom odredbom je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare, te da se pritom posebno ukazuje da nije bilo prekida predmetne zastare odnosno da je ista, unatoč pojedinim radnjama tuženika prema Financijskoj agenciji, nastupila jer tuženik nije tražio promjenu sredstva ovrhe iako je isto bio dužan zatražiti nakon što je opetovano obaviješten od strane Financijske agencije da nije moguća provedba ovrhe na novčanim računima tužiteljice jer ih ista nema, da je, s obzirom na očiti protek više od 10 godina od dana navodne pravomoćnosti i ovršnosti predmetnog Rješenja, očito i nedvojbeno da je tražbina tuženika u cijelosti u zastari, slijedom čega je sporna pljenidba novčanih sredstava odnosno ovrha temeljem Rješenja u c ijelosti nedopuštena, ističe kako je odredbom članka 50. stavka 1., točke 7. Ovršnog zakona propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, kao i članka 50. stavka 1. toč. 11. Ovršnog zakona ukoliko je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Slijedom navedenoga predlaže temeljem odredbe članka 50. stavka 1., točke 7., kao i točke 11. Ovršnog zakona u vezi s odredbom članka 209. Ovršnog zakona te temeljem odredbe članka 15. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima donijeti odluku kojom se ovrha temeljem Rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012. proglašava nedopuštenom, naložiti Financijskoj agenciji da izvrši povrat sredstava zaplijenjenih i prenesenih temeljem zahtjev za naplatu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, podnesenog temeljem osnove za plaćanje - Rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012., da joj tuženik naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, kao i da sud odredi odgodu ovrhe do odluke po predmetnoj tužbi.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe nespornom činjenicu da je javni bilježnik Milan Glibota iz Zagreba 02.02.2012. donio rješenje ovrsi posl. br. Ovrv - 268/2012, a koje je rješenje postalo pravomoćno i ovršno s danom 23.02.2012., te da je navedeno rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku, ovdje tuženiku te da nema razloga dovoditi u pitanje zakonitost i pravilnost iskazane pravomoćnosti i ovršnosti predmetnog rješenja obzirom da tužitelj nije dokazao tvrdnju kako dostava javnobilježničkog rješenja o ovrsi nije uredno izvršena, a na istom je teret dokazivanja, nego isključivo koristi protek vremena i činjenicu da je javnobilježnički spis protekom vremena uništen kako bi izbjegao naplatu predmetnog potraživanja, navodi da dugovanje temeljem predmetnog rješenja o ovrsi do današnjeg dana nije podmireno, navodi da je više puta podnosio Financijskoj agencije Zahtjeve za naplatu sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, i to u travnju 2012., srpnju 2012., lipnju 2015. i u ožujku 2023. te da je svakim podnošenjem Zahtjeva nastupio prekid zastare, odnosno da nije protekao rok od 10 godina, predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

3. U ovom postupku sud je donio presudu i rješenje posl. br. P -5113/23-13 dana 02. prosinca 2024. protiv kojih je tužitelj izjavio žalbu, koju je Županijski sud u Osijeku rješenjem posl. br. Gž-628/2025-2 od 10. travnja 2025. odbio kao djelomično neosnovanu i uvažio kao djelomično osnovanu, te je naprijed navedeno rješenje potvrdio u točki I. izreke rješenja kojim je odbačen kao nedopušten tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica predlaže odgodu ovrhe u ovom predmetu do odluke po predmetnoj tužbi, te je ukinuo presudu pod točkom I. izreke i točke II. rješenja i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u zaključak ovog suda posl.br. Ovr-25252/23-5 od 05.05.2023. (list 7-8 spisa), potvrdu o preuzimanju sudskog pismena (list 9 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje Ovrv-268/12 od dana 30.03.2023. (list 10 spisa), prijedlog za odgodu ovrhe (list 11-14 spisa), zahtjev za ukidanjem potvrde pravomoćnosti i ovršnosti (list 15-19 spisa), prijedlog za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (list 20-24 spisa), preslike obavijesti Financijske agencije o vraćanju osnove za plaćanje (list 33-37 spisa), izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (list 50 spis).

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe- izravne naplate nedopuštenom koji se vodi kod Financijske agencije temeljem zahtjeva za izravnu naplatu, a temeljem Rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012., a sve temeljem odredbe čl. 50 st. 1 toč. 7. i 11 Ovršnog zakona («Narodne novine» broj 112/12, 25/13, 93/14 , 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22: dalje u tekstu OZ), kao što stoji u zaključku ovog suda od 05. svibnja 2023. posl.br. Ovrv-25252/23-5.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik pokrenuo postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom temeljem Rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012.

8. Nije sporno niti da je tužiteljica od strane ovog suda zaključkom posl.br. posl.br. Ovrv-25252/23-5 od 05. svibnja 2023. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim i to iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ-a, kako to i proizlazi iz sadržaja istog zaključka.

9. Među strankama je sporno je li tuženik ovlašten tražiti ovrhu protiv tužiteljice na temelju ovršne isprave obzirom da tužiteljica ističe kako navedena ovršna isprava nije mogla steći svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti jer ista nikada nije dostavljena tužiteljici, kao i je li nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

10. Uvidom u presliku rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012. (list 36-37 spisa) utvrđeno je da je isto donijeto po prijedlogu ovrhovoditelja Tele2 d.o.o. protiv ovršenika ŽL, ovdje tužiteljice, na temelju vjerodostojne isprave – izvoda iz poslovnih knjiga te je istim naloženo ovršeniku platiti ovrhovoditelju iznos od 18.034,84 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.571,12 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate. Javni bilježnik je donio rješenje posl. br. Ovrv-268/12 dana 02.02.2012. te je isto postalo pravomoćno i ovršno 23.02.2012., a što proizlazi iz klauzule pravomoćnosti i ovršnosti javnog bilježnika od 02.04.2012.

11. U odnosu na zahtjev tužiteljice za proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim i to iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a, odnosno iz razloga da tuženik, kao ovrhovoditelj, nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužiteljice, sve iz razloga jer rješenje javnog bilježnika nije moglo steći svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti s obzirom da isto nikada nije dostavljeno tužiteljici, valja navesti da je FINA prisilnu naplatu predmetnog iznosa izvršila provodeći pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012., dakle FINA je postupala i izvršila zapljenu i prijenos potraživanja na temelju valjane ovršne isprave, a što je uostalom razvidno i iz samog rješenja o ovrsi koje prileži spisu i koje je opskrbljeno klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti.

12. Tužiteljica uz tužbu dostavlja dokaz da je stavila prijedlog javnom bilježniku Mariji Glibota (kao preuzimatelju ureda Javnog bilježnika Milana Glibote) zahtjev za ukidanjem potvrde pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi Ovrv-268/12 od 02.02.2012., no ista do zaključenja glavne rasprave u predmetnom postupku niti tvrdi niti dokazuje da je navedena klauzula ukinuta ili je na drugi način stavljena van snage.

13. Kako ovršnu ispravu temeljem koje se provodi prisilna naplata protiv tužiteljice na Fini predstavlja pravomoćno i ovršno rješenje Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012., a koje rješenje još uvijek egzistira i još je uvijek na snazi, za utvrditi je kako u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a radi čega je zbog navedenog razloga tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

14. Za istaknuti je i kako iz sadržaja prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim koji je podnijela tužiteljica i njezinih navoda tijekom postupka, bez obzira što se pozvala na odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ/12, proizlazi da tužiteljica ne osporava aktivnu legitimaciju ovrhovoditelja odnosno pasivnu legitimaciju ovršenika već ističe da Rješenje o ovrsi nije moglo steći svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti jer joj nikada nije dostavljeno i da nije znala za postojanje istog, a radi čega je podnijela i zahtjev za ukidanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti. Dakle tužiteljica ističe žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 2. OZ/12 kojom je propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako isprava na temelju koje je doneseno nije stekla svojstvo ovršnosti, a pritom se ne radi se o žalbenom razlogu povodom kojeg se ovršenik upućuje na pokretanje parnice prema odredbi čl. 48. st. 1. odnosno čl. 51. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 139/10, 154/11, 70/12; u daljnjem tekstu: OZ/96) odredbe kojeg su se primjenjivale u vrijeme podnošenja prijedloga i donošenja Rješenja o ovrsi, sada odredbe čl. 52. st. 1. i 3. OZ/12, odnosno čl. 55. st. 1. i 2. OZ/12, i takav put pravne zaštite nije dopušten. Sve dok nije pravomoćno ukinuta klauzula pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave, takva isprava ispunjava uvjete iz čl. 23. OZ/12 za ovrhu.

15. Nadalje, odredbom čl. 233. st 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

16. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

17. Odredbom čl. 242. st. 1. ZOO-a propisano je da se smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se isto tako smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

18. Odredbom čl. 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok je stavkom 5. istoga članka propisano da kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka, stavkom 6. istog članka propisano je da zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

19. Tijekom postupka sud je utvrdio činjenice koje su bitne za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari:

- da je tuženik na temelju predmetnog rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012., podnio zahtjev za izravnu naplatu kod FINA-e u travnju 2012. te je FINA na temelju toga Zahtjeva dana 04.04.2012. vratila osnovu tuženiku s naznakom: „Za navedeni OIB ovršenika niti jedna banka u JRR nije dostavila podatke o računima ovršenika s kojih bi se mogla provesti ovrha na novčanim sredstvima.“ (list 33 spisa) čime je nastupio prekid zastare u travnju 2012.,

- da je tuženik na temelju predmetnog rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012., podnio zahtjev za izravnu naplatu kod FINA-e u srpnju 2012. te je FINA na temelju toga Zahtjeva dana 10.07.2012. vratila osnovu tuženiku s naznakom: „Za navedeni OIB ovršenika niti jedna banka u JRR nije dostavila podatke o računima ovršenika s kojih bi se mogla provesti ovrha na novčanim sredstvima.“ (list 34 spisa) čime je nastupio prekid zastare u srpnju 2012.,

- da je tuženik na temelju predmetnog rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Milana Glibote, poslovni broj Ovrv-268/12 od dana 02.02.2012., podnio zahtjev za izravnu naplatu kod FINA-e 24. lipnja 2015. te je FINA na temelju toga Zahtjeva dana 01. srpnja 2015. vratila osnovu tuženiku s naznakom: „Račun ne postoji u JRR, za navedeni OIB ovršenika niti jedna banka u JRR nije dostavila podatke o računima ovršenika s kojih bi se mogla provesti ovrha na novčanim sredstvima.“ (list 35 spisa) čime je nastupio prekid zastare 24. lipnja 2015.,

-da je predmetni Zahtjev za izravnu naplatu dostavljen FINA-i u ožujku 2023. te je FINA zavela navedenu osnovu (rješenje o ovrsi) u redoslijed naplate i započela provedbu ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljice,

- da posljedično naprijed navedenom razlozi zbog kojih je tuženiku osnova za plaćanje tri puta vraćena, a zbog čega je ovrha izravnom naplatom kod Financijske agencije ostala bezuspješnom, nisu razlozi koji leže na tuženiku u smislu odredbe iz čl. 242 ZOO-a jer upravo tužiteljica u tom trenutku, prema podacima FINE, nije imala novčanih sredstava na računima banaka temeljem kojih se navedena ovrha mogla uspješno provesti zbog čega ovaj sud utvrđuje da je u sva tri slučaja došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO, a posljednji put podnošenjem prijedloga za izravnu naplatu 24. lipnja 2015. zbog čega u konkretnom slučaju nije nastupila zastara glavnog potraživanja tuženika u iznosu od 18.034,84 kn/2.292,63 eur, kao niti zastara troška ovršnog postupka u iznosu od 2.571,12 kn/341,25 eur.

20. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja i citiranih odredbi Zakona o obveznim odnosima za utvrditi je da je u konkretnom slučaju zadnji put došlo do prekida zastare predmetne tražbine 24. lipnja 2015. u odnosu na glavno potraživanje i trošak ovršnog postupka jer je tuženik pokrenuo ovršni postupak protiv ovdje tužiteljice, sve u smislu čl. 241 ZOO-a, te da nije protekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233 st. 1 ZOO-a te je tada zastara počela iznova teći u smislu odredbe iz čl. 245. st. 1 ZOO-a i tekla je sve do ožujka 2023. kada je tuženik ponovno pokrenuo postupak izravne naplate pred FINA-om. Zastara je međutim nastupila u odnosu na zatezne kamate iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika poslovni broj Ovrv-268/12 od 2. veljače 2012. Navedeno iz razloga što u slučaju kada su zatezne kamate zajedno s glavnicom utvrđene Rješenjem o ovrsi javnog bilježnika radi se o povremenoj tražbini, a sve povremene tražbine koje proistječu iz pravomoćnih sudskih odluka ili odluka drugih nadležnih tijela, odnosno javnobilježničkih akata zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, sukladno odredbi čl. 233. st. 2. ZOO-a. Rok zastarijevanja povremenih tražbina propisan je odredbom čl. 226. st. 1. ZOO-a i taj rok iznosi tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Prema tome, u konkretnom slučaju u odnosu na zatezne kamate ne može se primijeniti zastarni rok od 10 godina iz čl. 233. st. 1. ZOO-a već se primjenjuje rok od 3 godine prema odredbi čl. 233. st. 2. u vezi čl. 226. st. 1. ZOO-a. (tako i VSRH u presudi Rev-87/2022; pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjela vrhovnog suda RH broj Su-IV-56/19 od 21. studenog 2019.), pa računajući od 24. lipnja 2015. zahtjev za naplatu zateznih kamata od 23. ožujka 2023. podnesen je nakon proteka zastarnog roka.

21. Sukladno naprijed navedenom, sud je utvrdio da tuženiku kao ovrhovoditelju ne pripada pravo na naplatu zakonske zatezne kamate na glavnicu od 18.034,84 kn/2.292,63 eur, a koje teku: na iznos od 14.554,52 kn/1.931,72 eur od 26.08.2011., na iznos od 310,00 kn/41,14 eur od 26.09.2011., na iznos od 310,00 kn/41,14 eur od 26.10.2011., na iznos od 310,00 kn/41,14 eur od 26.11.2011., na iznos od 2.550,32 kn/338,49 eur od 26.12.2011., kao i na naplatu zakonske zatezne kamate na trošak ovršnog postupka od 2.571,12 kn/341,25 eur koja teče od 02.02.2012., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP - a. Tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je nenovčano potraživanje te se djelomični uspjeh u sporu kako tužitelja tako i tuženika iz iste osnove može valorizirati jedino da su stranke uspjele u sporu u jednakim dijelovima. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu, 03. ožujka 2026.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika