Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-69/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Juranović i dr. j.t.d. Nova Gradiška, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-507/2019-12 od 19. veljače 2024., dana 3. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-507/2019-12 od 19. veljače 2024.
Obrazloženje
1.Pobijanim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.
2. Protiv citiranog rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 , 148/11 , 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), predlažući da se pobijano rješenje preinači.
3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.
4.Žalba nije osnovana.
5.1. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 29. ožujka 2005. Tuženik da je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu jer da je prema čl. 12. Ugovora o kreditu u slučaju spora nadležan sud sjedišta kreditora, što je konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu.
5.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora o kreditu ništetna jer da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Ta ugovorna odredba da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama jer kada bi bio nadležan sud u Zagrebu tužiteljica, koja ima prebivalište u [adresa] u [adresa], da bi morala putovati u Zagreb što iziskuje troškove i vrijeme i time se ograničava njezino pravo na pristup sudu. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj odredbi u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP) i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, na kojoj odredbi se ne može zasnivati nadležnost suda u Zagrebu. S obzirom na navedeno, odbija prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan.
6. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti ona iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, koja se sadržajno ističe žalbenim navodima, budući da rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je isto moguće ispitati. Isto tako, donošenjem pobijanog rješenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.
7. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. ZZP-a propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).
8. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
10. U konkretnom slučaju nije sporno da su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u Ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi, s obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava trebala putovati na sud u Zagreb, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa], bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].
11. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a.
12. Iz predmetnog Ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopljen u Zagrebu, ali u primjenu, prema mišljenju ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, ne dolazi članak 59. ZPP-a jer bi primjenom navedene odredbe opet bio mjesno nadležan sud u Zagrebu. Naime, u primjenu dolazi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15, 52/16) jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 od 11. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu čl. 19.l st. 1. ZPK-a mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu. Svako drugo tumačenje u primjeni čl. 19.l. st. 1. ZPK, kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010., kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK, kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.
13. Zbog tih razloga trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.
U Rijeci, 3. ožujka 2026.
Sutkinja
Ksenija Dimec
