RepublikaHrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-735/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužiteljice BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po Mirjani Kopić, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupana po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, A. Medulića 31, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 29. siječnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 03. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke , odnosno ništetni su , u Ugovoru o kreditu broj: 9010629489 od 09.07.2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tužitelja koji se odnose na promjenjivu kamatu i to:

4. KAMATA NA KREDIT

4.1.Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,15 % ( slovima: četiri cijelih petnaest posto) godišnje.

4.2 Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01.01. ( slovima: prvi siječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01 (slovima: prvi siječnja) do 30.06 ( slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. ( slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. ( slovima: prvogsrpnja) do 31.12. ( 2 slovima. Tridesetprvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene Kamata se obračunava u CHF( mjesečno, dekurzivnom, proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

6.KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA

Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, uključujući dospjelu i neplaćenu redovnu kamatu, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjeniva u skladu s propisima.

II.

Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke , odnosno ništetni su , u Ugovoru o kreditu broj: 9010629489 od 09.07.2005sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tužitelja koji se odnose na valutnu klauzulu i to:

1.IZNOS KREDITA…..“ iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 60.950,00 CHF ( slovima: šezdesettisućadevetstopedeset CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

5. INTERKALARNA KAMATA….. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate

6.KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA… Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

7.OTPLATA KREDITA

7.2 Kredit u iznosu od 60.950,00 CHF ( slovima: šezdesettisućadevetstopedeset CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 156 ( slovima: stopedesetšest) jednakih mjesečnih anuiteta, platio u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.718,76 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do09.07.2005.g. po stopi od 15% a od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to:

- na iznos od 26,48 EUR tekućom od 01.09.2007.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,91 EUR tekućom od 01.10.2007.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,77 EUR tekućom od 01.11.2007.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 26,01 EUR tekućom od 01.12.2007.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,71 EUR tekućom od 01.01.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 26,04 EUR tekućom od 01.02.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,80 EUR tekućom od 01.03.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 46,39 EUR tekućom od 01.04.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 44,90 EUR tekućom od 01.05.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 44,41 EUR tekućom od 01.06.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 44,63 EUR tekućom od 01.07.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 43,60 EUR tekućom od 01.08.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 43,44 EUR tekućom od 01.09.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 43,72 EUR tekućom od 01.10.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 47,54 EUR tekućom od 01.11.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 44,60 EUR tekućom od 01.12.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 47,25 EUR tekućom od 01.01.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 48,78 EUR tekućom od 01.02.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 48,73 EUR tekućom od 01.03.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 47,86 EUR tekućom od 01.04.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 47,72 EUR tekućom od 01.05.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 46,67 EUR tekućom od 01.06.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,75 EUR tekućom od 01.07.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,65 EUR tekućom od 01.08.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,78 EUR tekućom od 01.09.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,74 EUR tekućom od 01.10.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 44,85 EUR tekućom od 01.11.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,27 EUR tekućom od 01.12.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,48 EUR tekućom od 01.01.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,99 EUR tekućom od 01.02.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,50 EUR tekućom od 01.03.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 46,22 EUR tekućom od 01.04.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,71 EUR tekućom od 01.05.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 45,87 EUR tekućom od 01.06.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 48,51 EUR tekućom od 01.07.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 47,57 EUR tekućom od 01.08.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 48,92 EUR tekućom od 01.09.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 48,06 EUR tekućom od 01.10.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 46,61 EUR tekućom od 01.11.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 39,49 EUR tekućom od 01.12.2020.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 41,38 EUR tekućom od 01.01.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 39,58 EUR tekućom od 01.02.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 39,83 EUR tekućom od 01.03.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 38,80 EUR tekućom od 01.04.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 38,61 EUR tekućom od 01.05.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 34,50 EUR tekućom od 01.06.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 34,38 EUR tekućom od 01.07.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 36,09 EUR tekućom od 01.08.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 28,20 EUR tekućom od 01.09.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 27,11 EUR tekućom od 01.10.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 26,76 EUR tekućom od 01.11.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 26,45 EUR tekućom od 01.12.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 26,57 EUR tekućom od 01.01.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 26,71 EUR tekućom od 01.02.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 26,49 EUR tekućom od 01.03.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,99 EUR tekućom od 01.04.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,85 EUR tekućom od 01.05.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,72 EUR tekućom od 01.06.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,28 EUR tekućom od 01.07.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,08 EUR tekućom od 01.08.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 24,72 EUR tekućom od 01.09.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 24,20 EUR tekućom od 01.10.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 24,20 EUR tekućom od 01.11.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 24,09 EUR tekućom od 01.12.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 23,77 EUR tekućom od 01.01.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 22,96 EUR tekućom od 01.02.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 23,14 EUR tekućom od 01.03.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 22,88 EUR tekućom od 01.04.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 22,43 EUR tekućom od 01.05.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 21,66 EUR tekućom od 01.06.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 21,37 EUR tekućom od 01.07.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 21,21 EUR tekućom od 01.08.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 21,12 EUR tekućom od 01.09.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 21,13 EUR tekućom od 01.10.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 20,69 EUR tekućom od 01.11.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 20,49 EUR tekućom od 01.12.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 20,28 EUR tekućom od 01.01.2014.g. pa sve do isplate; sve u roku od 15 dana

IV.

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne kauzule te u iznosu od 7.104,65 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008.g. po stopi od 15% a od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena i to:

- na iznos od 8,11 EUR tekućom od 01.09.2005.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 7,21 EUR tekućom od 01.10.2005.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 7,11 EUR tekućom od 01.11.2005.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 7,63 EUR tekućom od 01.12.2005.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 5,23 EUR tekućom od 01.01.2006.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 4,19 EUR tekućom od 01.02.2006.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 0,85 EUR tekućom od 01.03.2006.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 17,51 EUR tekućom od 01.11.2008.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 18,89 EUR tekućom od 01.01.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 22,28 EUR tekućom od 01.02.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 23,75 EUR tekućom od 01.03.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 19,13 EUR tekućom od 01.04.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 19,87 EUR tekućom od 01.05.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 13,85 EUR tekućom od 01.06.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 8,71 EUR tekućom od 01.07.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 9,86 EUR tekućom od 01.08.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 12,82 EUR tekućom od 01.09.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 12,49 EUR tekućom od 01.10.2009.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 9,66 EUR tekućom od 01.11.2009.g.. pa sve do isplate;

- na iznos od 14,95 EUR tekućom od 01.12.2009.g.. pa sve do isplate;

- na iznos od 18,80 EUR tekućom od 01.01.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 25,01 EUR tekućom od 01.02.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 23,39 EUR tekućom od 01.03.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 31,40 EUR tekućom od 01.04.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 29,65 EUR tekućom od 01.05.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 33,30 EUR tekućom od 01.06.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 57,54 EUR tekućom od 01.07.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 52,36 EUR tekućom od 01.08.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 66,33 EUR tekućom od 01.09.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 61,84 EUR tekućom od 01.10.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 52,32 EUR tekućom od 01.11.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 69,83 EUR tekućom od 01.12.2010.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 92,49 EUR tekućom od 01.01.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 76,86 EUR tekućom od 01.02.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 82,52 EUR tekućom od 01.03.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 74,92 EUR tekućom od 01.04.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 76,06 EUR tekućom od 01.05.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 105,39 EUR tekućom od 01.06.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 107,40 EUR tekućom od 01.07.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 133,27 EUR tekućom od 01.08.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 119,73 EUR tekućom od 01.09.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 106,02 EUR tekućom od 01.10.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 104,31 EUR tekućom od 01.11.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 103,09 EUR tekućom od 01.12.2011.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 109,12 EUR tekućom od 01.01.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 115,45 EUR tekućom od 01.02.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 115,93 EUR tekućom od 01.03.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 111,68 EUR tekućom od 01.04.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 113,78 EUR tekućom od 01.05.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 115,77 EUR tekućom od 01.06.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 112,62 EUR tekućom od 01.07.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 77,84 EUR tekućom od 01.08.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 111,90 EUR tekućom od 01.09.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 107,39 EUR tekućom od 01.10.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 112,16 EUR tekućom od 01.11.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 114,78 EUR tekućom od 01.12.2012.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 113,87 EUR tekućom od 01.01.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 103,66 EUR tekućom od 01.02.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 112,35 EUR tekućom od 01.03.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 112,77 EUR tekućom od 01.04.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 109,12 EUR tekućom od 01.05.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 99,12 EUR tekućom od 01.06.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 99,12 EUR tekućom od 01.07.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 101,22 EUR tekućom od 01.08.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 105,16 EUR tekućom od 01.09.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 111,18 EUR tekućom od 01.10.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 108,08 EUR tekućom od 01.11.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 109,86 EUR tekućom od 01.12.2013.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 111,90 EUR tekućom od 01.01.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 109,12 EUR tekućom od 01.02.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 111,71 EUR tekućom od 01.03.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 110,93 EUR tekućom od 01.04.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 107,89 EUR tekućom od 01.05.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 106,65 EUR tekućom od 01.06.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 106,98 EUR tekućom od 01.07.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 110,91 EUR tekućom od 01.08.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 113,76 EUR tekućom od 01.09.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 113,18 EUR tekućom od 01.10.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 115,85 EUR tekućom od 01.11.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 117,76 EUR tekućom od 01.12.2014.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 116,74 EUR tekućom od 01.01.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 15,68 EUR tekućom od 01.02.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.03.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.04.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.05.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.06.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.07.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.08.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.09.2015.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 118,10 EUR tekućom od 01.10.2015.g. pa sve do isplate; sve u roku od 15 dana;

V.

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa od 1.898,17 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 03. ožujka 2026. godine, pa sve do isplate pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 09.07.2005.g.godine tužiteljica i tuženik su u [adresa] sklopili

Ugovor o kreditu broj: 9010629489

Člankom 2.st.1. Ugovora o kreditu broj: 9010629489 od 09.07.2005.g.o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,15%% ( četiri cijelih petnaest posto) godišnje.

Promjena kamatne stope se je tijekom trajanja Ugovora vršila jednostrano izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke.

Dakle, tijekom trajanja ugovorne obveze kamatna stopa se mijenjala a da se o svakoj promjeni kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo što je protivno članku 3., 4. i 296. Zakona o obveznim odnosima, kao i članku 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ( u daljnjem tekstu: ZZP) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a posebice ako potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Isto tako, i odredba članka 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

Upravo zbog ovakvih ugovornih odredbi Ugovora o potrošačkom kreditu o promjenjivosti ugovorene kamatne stope su Trgovački sud u Zagrebu svojom presudom pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom po poslovnim brojem: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovni sud Republike hrvatske svojom odlukom pod poslovnim brojem:

Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrdili da je odredbom Ugovora o kreditu o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi o kojim promjenama se pojedinačno nije pregovaralo, već se samo obavješćivalo o promjeni, izazvalo povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, te je takva odredba Ugovora o potrošačkom kreditu presudama naprijed navedenih sudova utvrđena ništetnom.

Isto tako, člankom 1. Ugovora o kreditu određeno je da banka, ovdje tuženik, odobrava korisniku kredita, ovdje tužitelju kredit za zatvaranje stambenog kredita u iznosu od 60.950,00 CHF (šezdeset tisuća devetsto pedeset švicarskih franaka ) u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita.

Ovakvim odredbama Ugovora o kreditu nesporno je došlo do zlouporabe instituta valutne klauzule sa stajališta Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) (NN 96/03) jer je valutna klauzula nevaljana sa stajališta testa općeg kriterija nepoštenosti odredbe (dalje: test nepoštenosti) i kao takva ništetna.

Dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule ne znači da se ona može ugovoriti na bilo koji način.

Test nepoštenosti sadrži tri kriterija: činjenica da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, te da je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

Naime, ustanovljeno je stajalište da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je ugovornoj strani koja je u slabijem pregovaračkom položaju, odnosno potrošaču, pružena mogućnost da utječe na postojanje i sadržaj dotične ugovorne odredbe, a što u predmetnom ugovoru nije slučaj.

Da bi potrošač (ovdje tužitelj) doista bio u takvoj pregovaračkoj poziciji da ostvaruje svoje interese, trgovac (ovdje tuženik) kao strana u znatno povoljnijoj pregovaračkoj poziciji morao je potrošača - tužitelja obavijestiti o svim relevantnim okolnostima ugovora.

Naime, čl. 81. st. 2. ZZP/03 propisana je predmnjeva prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona unaprijed formulirana od strane trgovca, a posebice ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

U takvom slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, kao što je kod Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane (članak 320. ZOO).

Drugi kriterij testa nepoštenosti ispituje se jesu li za obje ugovorne strane predviđena ista prava i obveze, odnosno utvrđuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Primjenom ovoga kriterija testa nepoštenosti nedvojbeno se utvrđuje da predmetni Ugovor o kreditu zaključen između ovdje tuženika i tužitelja, odnosno odredbe toga Ugovora uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja.

Stoga su takve odredbe Ugovora o kreditu protivne i trećem kriteriju testa nepoštenosti čijom primjenom se nesporno zaključuje da ugovorne odredbe predmetnog Ugovora nisu u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Odlučujući u predmetu POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA protiv 1. tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. i drugih, ovakav stav zauzeo je Trgovački sud u Zagrebu, svojom presudom poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, kao i Visoki trgovački sud svojom presudom poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koji su utvrdili da je takvo postupanje banaka prema potrošačima imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem.

Pored navedenog, nesporno je došlo do zlouporabe instituta valutne klauzule i sa stajališta ZOO-a. Naime, postavlja se pitanje jesu li banke, odnosno tuženik u ovom konkretnom slučaju imao objektivan razloga za unošenje valutne klauzule u CHF u ugovore o kreditu, odnosno je li koristio navedeni institut u skladu s njegovom svrhom (ciljem).Sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima, zakonska uloga valutne obveze, odnosno valutne klauzule je isključivo zaštitnog karaktera, odnosno zaštita kapitala.

Da bi valutna klauzula ostvarila zakonsku ulogu, u ovom slučaju je nužno da ista takva obveza (valutna obveza) postoji i na strani banka, ovdje tuženika. Na primjer, da se tuženik za isti iznos ukupno angažiranog kapitala u švicarskim francima zadužila u istoj valuti kod ino-kreditora ili na tržištu novca. U tom slučaju, tuženik bi imao zakonsku mogućnost i opravdani razlog zaštititi svoj kapital, ugovaranjem valutne klauzule za angažirani kapital, u valuti u kojoj se i banka - tuženik zadužio na tržištu novca. No, ako se banka-tuženik nije zaduživala u CHF, onda je situacija drugačija. Ako banka nema dugoročno zaduženje u CHF, nema ni navedenog valutnog rizika. U tom slučaju, valutna klauzula gubi svoju zaštitnu svrhu, te postaje sredstvo stjecanja profita.

Zašto je ovo važno s aspekta zakonske uloge valutne klauzule? Naime, ako tuženik nema zaduženja u stranoj valuti, a u konkretnom slučaju u CHF tada ne mora kupovati CHF radi otplate svoga zaduženja kod ino-kreditora. Zbog toga aprecijacija CHF nema nikakvog značaja za tuženika. Tuženik je, primjenom valutne klauzule, primio veći broj novčanih jedinica HRK (valute ugovora) i time ostvario ekstraprofit bez ikakvog opravdanog razloga. Na taj način je izigrao svrhu same klauzule i stekao neosnovanu zaradu. Dakle, valutna klauzula nije opravdana sa stajališta svrhe same valutne klauzule, te ju tuženik nije imao razloga unositi u ugovor. Naime, njena svrha je zaštitna, a ne profitna.

Jedno od osnovnih načela obveznog prava je načelo zabrane zlouporabe prava. Ono je izričito definirano u ZOO (čl. 6 ZOO). Zakon o obveznim odnosima u svom općem dijelu propisuje da je pravo iz obveznog odnosa zabranjeno ostvarivati protivno svrsi zbog koje je propisom ustanovljeno ili priznato (čl.6. ZOO).

Naime, odredbe ZOO o načelima, a samim time i odredba o načelu zabrane zlouporabe prava, su prisilnog karaktera (ius cogens). Njima se utvrđuju opća i najvažnija pravila ponašanja svih sudionika u obveznim odnosima. Sudionici tih odnosa trebaju se bezuvjetno pridržavati osnovnih načela. Nadalje, načelo zabrane zlouporabe prava proizlazi iz načela savjesnosti i poštenja. Štoviše, ono je pojavni oblik načela savjesnosti i poštenja i izraz njegove ograničavajuće funkcije (čl.4. ZOO). Prema ZOO, posljedica kršenja tih ograničenja jest ništetnost (čl. 322. ZOO).

Prema tome, ovakvom upotrebom valutne klauzule od strane tuženika je bez ikakve dvojbe zlouporaba prava, jer ju je tuženik upotrijebio suprotno njezinoj zaštitnoj svrsi. Kao dokaz o zaključenom kreditnom poslu s ino-kreditorima ponajprije može poslužiti tzv. nadzorna knjiga. Naime, prema tada važećem Zakonu o deviznom poslovanju banke su bile dužne voditi nadzornu knjigu o plaćanju i naplati u poslovima iz područja tekućih transakcija s inozemstvom kada te poslove obavljaju u svoje ime i za svoj račun.

No, uvidom u predmet Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P- 1401/12 banke nisu dostavile navedeni dokaz u prilog svoje tvrdnje o kreditnom zaduživanju u CHF u inozemstvu. Isto tako banke nisu kao dokaz priložile niti odgovarajuće isprave koje su bile dužne prema tada važećim propisima dostavljati HNB radi prikupljanja potrebnih statističkih podatke radi ostvarivanja svojih ciljeva i zadataka koje je HNB prema tadašnjim zakonskim propisima bila dužna prikupljati.

No, tužene banke nisu dostavile niti ove dokaze, a kojima bi mogle potkrijepiti svoje tvrdnje o zaduživanju u inozemstvu u CHF. Iz svega navedenog, a u skladu sa latinskom izrekom quod non est in actis non est in mundo, (Ono što nije u spisima, to ne postoji) nameće se logičan zaključak da se banke nisu kreditno zaduživale u CHF u inozemstvu, pa tako ni tuženik. Stoga u konkretnom poslu tuženik nije bilo izložen valutnom riziku.

Nedopustivo je da banka, ovdje tuženik, zlorabeći zakonsko ovlaštenje, ugovara valutnu klauzulu, protivno svrsi koju joj je zakon namijenio, samo da bi sebi priskrbila protupravnu imovinsku korist, a na štetu stotine tisuća građana.

Naime, opće poznato je da je cijena kapitala kamata, a valutna, zlatna, indeksna klauzula, služe isključivo za zaštitu toga kapitala, a nije dopuštena nikakva zarada primjenom tih klauzula. Dakle, tuženik je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zlorabio zakonsku ulogu valutne klauzule, ugradio je u potrošački Ugovor o kreditu zaključen ovdje s tužiteljem dana 09.07.2005. godine, samo iz razloga da bi sebi, primjenom valutne klauzule priskrbio protupravnu imovinsku korist, a na štetu ovdje tužitelja.

Na tragu takvog shvaćanja valutne klauzule je i odluka Kasacijskog suda Republike Francuske. Naime, odlučujući o reviziji tužitelja, ukinuo je odluku žalbenog suda i predmet vrati žalbenom sudu na ponovni postupak, a iz razloga što, između ostalog, žalbeni sud nije utvrdio slijedeće činjenice:

- kao prvo, je li BNP pozajmio franke za isplatu kredita potrošaču tužitelju,

- kao drugo, sud se ne smije ograničiti na običnu tvrdnju o pokriću kredita bez dokaza, kao što se ograničio Žalbeni sud,

- kao treće, sud je bio dužan ispitati nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli CHF, što je Žalbeni sud propustio učiniti u smislu ispitivanja je li BNP upozorio potrošača na rizike

- kao četvrto, u složenom kreditu kao što je odnosni CHF kredit, vjerovnik mora osim predočavanja funkcioniranja kredita upozoriti dužnika na posebne rizike, pa kada se analizira simulacija koju je BNP predočio dužniku očigledno je da nije ukazano na te posebne rizike, dok je Žalbeni sud utvrdio da je BNP ispunio sve svoje vjerovničke obveze.

Presuda francuskog Kasacijskog suda u duhu je presude Ustavnoga suda RH kojom je naložena ponovna revizija u kolektivnom procesu u Republici Hrvatskoj te je isto tako i u duhu nedavne presude Suda EU C-186/16.

Isto tako, Presuda Europskog suda u predmetu C 26/13, SA i BAG protiv OTP Jelzálogbank Zrt. od 30. travnja 2014. ("predmet SA vs. OTP") dovela je do toga da je mađarska Kuria, u predmetu tužitelja B i S protiv ovdje tuženika OTP banka d.d. presudila u korist tužitelja B i S, te je proglasila ništetnim ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.

Pored navedenoga, tužitelj osobito želi ovdje istaknuti da je Trgovački sud u Zagrebu svojom presudom poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koja je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u predmetu POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA protiv 1. tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., 2. Tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 3. tuženika ERSTE& STEIERMERKISCHE BANK d.d., 4. tuženika utvrdio RAIFFEISENBANK AUSTRIJA d.d., 5. tuženika ADDIKO BANK d.d., 6. tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d., 7. tuženika SPLITSKA BANKA d.d., 8. tuženika SBERBANK d.d. (ranije VOLKSBANK d.d.) utvrdili da su naprijed navedeni tuženici, svi redom, u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. Godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem.

Posljedice ništetnosti utvrđene su Člankom 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji određuje da u slučaju ništetnosti Ugovora ili odredbe ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva odredbe ugovora.

Primjenom ovakvih odredbi Ugovora o kredita, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, predviđene člankom 4. i člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu, a koja odredba je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđena ništetnom, tuženik je stekao iznos novca ( koji će se naknadno precizirati nakon što vještak sačini nalaz i mišljenje) a što predstavlja razliku između iznosa utvrđenog planom otplate kredita, utvrđen od strane tuženika kod zaključivanja ugovora o kreditu i svake pojedine uplate anuiteta, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

Sukladno čl. 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. veza je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primjenitii tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi.

Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve šti je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

Ergo, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema poletnom tečaju za CHF.

Dakle, primjenom ništetne klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik je stekao određeni iznos novca (koji iznos će se naknadno precizirati nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i nakon što vještak sačini nalaz i mišljenje)

Iz naprijed navedenog nesporno proizlazi da je tuženik, dakle, primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli neosnovano stekao određen iznos novca (koji će se naknadno precizirati nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i nakon što vještak sačini nalaz i mišljenje )

Temeljem članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima „u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe…“

Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je : Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i postupanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

Tužitelj naglašava, da osim isprava koje dostavlja uz ovu tužbu, ne raspolaže drugom potrebnom dokumentacijom temeljem koje bi mogao postaviti tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta iz Ugovora o kreditu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

Tužitelj je od tuženika zatražio dostavu dokumentacije potrebne za izračun i postavljanje tužbenog zahtjeva međutim do dana podnošenja ove tužbe traženu dokumentaciju nije primio.

Tužitelj je dana 25.01.2016.g. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010629489 kojim je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30.rujna 2015.g . Dodatkom ugovoru o kreditu odnosno konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog svega naprijed navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu, nakon provedene rasprave donijeti presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

Tuženi prvenstveno ističe da je sa tužiteljem sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010629489 od 25. siječnja 2016. godine (dalje.- Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK).

Donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je da uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebe da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZPP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije.

Položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

Temeljeno načelo primjene i provedbe Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je bilo da se izjednače korisnici kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, što je u potpunosti i postignuto i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari kada je medu strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu 9010629489 od 25. siječnja 2016. radi provedbe postupka konverzije.

U odnos između stranaka intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača.

Intervencija zakonodavaca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK)

Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov tabor. hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR.

Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru.

Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja ugovor o kreditu u EUR no način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati.

Gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen je i način vračanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. Kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicuplaćenu uEURpotečajukoji jevjerovnikprimjenjivaonadanuplatenakrediteistevrsteiuplateuEUR.

Ukupno uplaćene svotekoje su veće odukupne svote anuiteta uEURčinepretplatuita se pretplata prema članku 19.c st.5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranjukoristiza namirenjebudućihobroka(anuiteta)svedoksepretplata upotpunosti neiskoristi.

Takojedošlodopotpunerestitucijepotrošača.

Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je tuženik koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkomkreditiranjudovodidozaključkadakadajetužitelj prihvatioiračunkonverzijei sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može primjenjivati na eventualnu ništetnost odredbikoje se odnose napromjenjivukamatnu stopuiOdluke opromijenivisinekamatnih stopanakojusepoziva u ovoj tužbi.

Tužiteljje prihvatio promjenjenu kamatnih stopa .•a valutu EUR koje su se već dogodile

(nema neodređenostinitineodredivosti)tetako nema nitineizvjesnostizaperiodkojije već prošao i timeje otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnost iste.

Prema jasnoj i kogentnoj odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju banke su bile obvezne izračun konverzije kredita potrošačima dostaviti i prijedlog novog izmijenjenog ugovora o kreditu

Nema razlike i-medu ”novog” ili ”izmijenjenog” ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR.

Prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom uEUR).

Zaistačijedaje ukonkretnom slučajudošlodoprihvataponudetužitelja(prihvaćenizračun konverzije) i to ponude kojom je tužitelj bio u potpunosti informiran o izračunu svih elemenata konverzije, te je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime je doveden u potpuno ravnopravni položajsatuženikomiimaojedodatnirokukojemjemogaoodlučitiprihvaćalinavedenu

Zakonom određenoponudu,čimejejasnodajePotrošačovdjetužiteljprihvatomponudei izračunaupotpunostinamiren.

Budući da se pravomoćne presude na kojima ranije temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pf.-

7I29ZI3cdJ3.6.20J4iPT-6652717od14.6.2018odnoseisključivo na ugovore okreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojimavrijednostobvezeukunamanijevezanauzCHFvećuzEUR-u.

Prema tome, za zaključitije da Ugovor o kreditu kojije bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,čimejecjelokupnatužbapotpunopogrešnokoncipiranaineutemeljena.

Tužbenizahtjev tužiteljakojim setraži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditubroj 9012483740 vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatom je neosnovan u cijelosti, jer niti navedenim zakonom (Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ) niti drugim pozitivnim propisom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope.

Također je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita radi promjene valutne klauzule i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan.

Slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik je reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Na navedeni je obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan (imao je jasnu zakonsku mogućnost ne prihvatiti takav obračun!).

Kako je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakovo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakovih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka.

U samom Dodatku ugovora utvrđen je i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava. Pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, i to na način kakojeto određenoZakona o izmjenii dopunamaZakona opotrošačkomkreditiranjui ne tretirajusekaoumanjenjeglavnice.

Iz Dodatka ugovora nedvojbeno proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos pretplatekakososnovepreračunatogtečaja,atakoisaosnoveiznosapreplaćenihkamata, čimejejasnodajetužbenizahtjevupotpunostineosnovan.

Sve ovojerje konverzijom obuhvaćena ukupna masa sredstava, odnosno sve uplate po svim osnovamakojejedotadatužiteljizvršavao,patakoiuplatepo osnovikamataiuplate poosnovipromijenevaluteCHF.

Kako je nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio bi dvostruku zaštituisudskuizakonodavnutebiponovnodošlodo narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije koji je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora, i temeljem ove tužbe, kada bi došlo do dvostruke naplate.

Naime, kako su sve uplate tužitelja obuhvaćene obračunom konverzije i to po svim osnovama toje tužiteljev zahtjev u potpunosti neosnovan, a štojasno proizlazi iz samog tekstaiodredabaDodatkaugovoraokreditu.

Konverzija kredita u CHF u odgovarajuće kredite u EUR pojavila se kaojedna od mjera kojimjedomaćizakonodavac nastojao ublažitiposljedicekreditnogrizika.Takvakonverzija dovela je do toga da korisnici kredita u CHF dolaze u položaju kojem bi takav korisnik kreditabiodamujeumjestokreditauCHFbioodobrenodgovarajućikredituEUR.

Odredbe zakona strogo i podrobno uređuju način na koji se provodi konverzija. Dakle, konverzijaje u cijelosti u rukama korisnika kredita, potrošača,jer postoji zakonska obveza banke da pristane na konverziju, ako potrošač to želi, a istodobno potrošač može izabrati konverziju, ali to nije bio obvezan i mogaoje odlučiti zadržati kredit denominiran u CHF ili kreditdenominiranukunamasavalutnomklauzulomuCHF.

Iz svegagore navedenogjasnoje vidljivodakonverzija ne utječe samo napromjenu valute kredita iz CHF u EUR nego uređuje i pravila prema kojima se uplate obroka s naslova kredita u CHF(uplate glavnica i kamata)konvertiraju u uplate obroka s naslova kredita u EUR.

Ako su takove uplate veće od svote obroka s naslova kredita u EUR na dan stupanja na snagupravila okonverziji(pretplata)one seiskorištavaju za otplatubudućihobrokakredita uEURilisevraćajupotrošačukaokorisnikukredita.

Stoga je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao).

Višak pretplate koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća se potrošaču. Radi se o prisilnim zakonskim odredbama od kojih nije moguće odstupiti, osim ako zakonom nije određeno drugačije.

U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR ugovorne strane sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova plaćanja po osnovnom ugovoru odnosno po ugovoru prije konverzije koji je bio u CHF.

U tom pogledu valja naglasiti da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu s naslova glavnice i kamata.

Nakon konverzijetakvim se uplatamakoristiradinamirenjapostojećihibudućihobrokakoji suutvrđeninovimotplatnimplanom(kojizamjenjujeprethodniotplatniplanuCHF).

Radise oplaćanjukredita uEURkao novogkreditnogodnosa, akojije utemeljeniodređen valjanom pravnom osnovom koja je određena kogentnom zakonskom normom. Tako je svako učinjeno plaćanje utemeljeno na valjanojpravnojosnovi i nema mjesta traženjima tužitelja isplate vraćanja, jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje ovih tužiteljevih zahtjeva - a to bi bio izostanak pravne osnove, koja postoji upravo u Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatku ugovora.

Kakojejasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate(jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove,jer nedostajepretpostavka zaistokojujepotrebnodokazatiu svakomkonkretnom slučaju,atojeizostanakpravneosnove.

Drugačije stajalište u kojembipotrošačujednoimaopravo nakonverzijui pravo napovrat svihilidijelapreplaćenihsvotakoje su obuhvaćenekonverzijomsjednestrane omogućilobi potrošaču neosnovanoostvarivanjedvostrukekoristinaštetudruge ugovornestrane,dokbi sdrugestranebancineosnovanonametnulodvostrukuobvezu.

Štoviše zakonodavac navodi da je konverzijom uspostavljen ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprečava smanjenje ekonomske supstancije ili njezina neravnopravnogpovećanjanateretdrugeugovornestrane.

Samim timešto su svaizvršenaplaćanja s naslova ugovora o kreditu uCHF obuhvaćena konverzijom,kojomdobivaju novu namjenu(upotreba za otplatukredita uEUR)promašeno jegovoritioništetnostiugovorneodredbeokamatnojstopi.

Dovoljnoje za zaključitikako su strane naknadnim sporazumom okonverziji, a u skladu sa strogim zakonskim odredbama, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih pretplatasnaslovakreditauCHF.

Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF.

To se upravo postiže intervencijom zakonodavca u kreditni odnos između potrošača i banke određivanjem strogih pravila konverzije koja uspostavljaju ravnopravni odnos između dvije strane.

Suprotno stajalište i usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva kojim bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje restitucijskog zahtjeva ili drugog sličnog zahtjeva, unatoč ugovorenoj konverziji, u skladu sa strogim zakonskim pravilima upravo bi narušilo takovu svrhu konverzije i uspostavljenu ravnotežu izmeđuugovornihstrana.

Takvo stajalište izraženoje i u presudi Gž-1654/17 od 21. 11. 2018. godine u kojojse također obrazlaže da obzirom je između stranaka predmet ugovora o kreditu Dodatkom ugovoren na drugačiji način no štoje ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnog interesapotrošačanemogupredstavljati pravnitemelj zautuženopotraživanje.

Tužiteljse neosnovanopoziva napresudeVTSRH,Pž-7129/13od13.6.2014iPž-6632/17 od14.6.2018.godinene samoizrazlogakojisuu ovomodgovoruvećnavedeni(odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema većje na snazi ugovor u EURirestitucijaje obavljena upotpunosti), većizbogtogašto zahtjevkojiističepodnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužiteljnije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužiteljatemeljemkonkretnogugovora.

Naime, ugovorne odredbe ukonkretnom slučaju nisuistovjetne sa sadržajem onihokojima se sudilo upostupku za zaštitukolektivnihinteresapotrošača.Budućida nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može natupresudupozivatinitibitoimalo smisla, slijedomčegaje navedenapresuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.

Iz odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku(NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05,02/07,84/08,96/08,57/11,148/11,25/13,89/14)(dalje utekstuZPP)jasno proizlazida

"...fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenjeizpresudekojomćebitiprihvaćenizahtjeviiztužbeizčlanka502.a stavka 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlaštenštititi..."

Takoiiz odredbečlanka138.aZakona o zaštitipotrošača(NN79/07,125/07,75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) (dalje u tekstu ZZP) proizlazi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovogZakona u smislupostojanjapovredepropisa zaštitepotrošača izčlanka131. stavak1. ovogZakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobnopokrene radinaknadeštete koja mujeuzrokovanapostupanjemtuženika."

Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi isplate , to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete.

Prema tome potpuno je pogrešna tvrdnja tužitelja da bi Naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa u slučaju "Potrošač", jer zakon u svojoj kogentnoj odredbi i to u čl.502c Zakona o parničnom postupku jasno navodi da u konkretnom slučaju to tužitelj nema nikakovo pravo jer potražuje isplatu, a u činjeničnom supstratu navodi da tu isplatu traži temeljem odredaba stjecanja bez osnove, a ne temeljem osnove za isplatu naknade štete.

Slijedom navedenog, a kako se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi isplate, ova su pozivanja tužitelja u potpunosti pravno irelevantna čime je tužba i tužbeni zahtjevu cijelostineosnovanineuredan.

Za naglasiti je da isplata temeljem stjecanja bez osnove isključuje mogućnost traženja naknade štete, obzirom se radi o dvije različite pravne osnove, odnosno o dva različita pravnainstituta zakojepostojebitno različitiuvjetiipretpostavkeprilikom utvrđivanjakojise međusobnoisključuju.

Važnoje naglasiti daje ugovor o kreditu sklopljen 09. srpnja 2005. godine konuzmiran i isplaćenčimeje ugovor okredituprestao otplatomkredita.Istodobnojebitno naglasitida iz čl. 131. ZZP-a iz 2009.jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa(štoje u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač)podnosi samo ako i dok postoji postupanje kojeje protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesenepovodomkolektivnetužbetužiteljaPotrošačodnose se na ugovorne odnosekoji su na snazis obziromdaTrgovačkisuduZagrebu utoč.9.izrekepresudeposlovnibrojP-

1401/2012nalažebankama "daprekinu sgore opisanimpostupanjem...". Kakoje ugovorni odnos utužen u ovompredmetu okončan i nepostojipovredakojuje potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač se odnose na ugovore u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istog očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenjaizpredmetaPotrošačukazujeu cijelostineosnovanim.

Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nijetako,jerjeistiu cijelostiprestaoiprvogaje zamijenio ugovor uEur-u, a zatimje i upotpunostiprestaoisplatom.

Slijedom navedenog tužbaje u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjevatemeljesenapogrešniminepostojećim navodima

Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situacijiuRepubliciHrvatskoj,kaoisvojpostojećojsudskojpraksi.

Valutnaje klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna.

Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo.

Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) koji se primjenjivao od 1.1.1980. godine do 31.12.2005. godine i to baš u odredbi članka 394. kojom je bilo propisano da kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi izuzev kada zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima jasno je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnomsustavu.

Navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onajbrojnovčanihjedinica nakojiobvezaglasi, a neina naknaduštetezbogpadavrijednostinovca.(takoiVSRHu odluciRev-42/96od22.4.1999.).

Slijedom navedenog potpunojejasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednostinovca,a osobitokadaseradiloodugoročnimkreditima.

Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novcaidopuštenajošod80-tihgodinaprošlogstoljeća,naimeranijejeodredbomčlanka40.

Zakona o narodnojbanciJugoslavije(NN93/91)ispuštena odredba ranije važećegZakona o novčanom sistemukojajepropisivala ništavim ugovorne odredbešto sadržavaju valutnu klauzulu,a ujednojeizakonomoprivremenim mjeramaoIzmjenamaidopunamazakonao devizom poslovanju(službeni list SFRJ 85/89)a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljenidiokojije zabranjivao ugovaranje valutnihklauzula, odnosno valutnajeklauzula biladopuštena.

Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94)izrijekompropisaomogućnostugovaranjavalutneklauzule.

Ukonkretnomslučajutužiteljjeprilikom sklapanjaspornogUgovoraokreditu mogaobiratiu kojiće ugovorniodnos ući,kojiće krediti koje vrste odabratizafinanciranje svojihpotreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvuvrstukreditnogodnosaugovora,kojajevaluta,kojejevrijemeisplateiotplate,čimeje evidentnotužiteljubilo u cijelostijasnošto značiugovaranje valutneklauzulekaojednogod osnovnihdijelovaisastojakaugovoraokreditu.

Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bio dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti kojaje valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita kojeje banka istodobno primala na štednju. Naime, banka je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo je radi toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranojvalutidokje udiodeviznihiliindeksiranihplasmana u ukupnimplasmanimabanakaiznosio71%.Asve dokje udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju kreditiudomaćojvaluti.Prematome, ne samodaje valutnaklauzuladopuštenaiodređena zakonom, ista je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranjebilojepoticanoiodstranemonetarnevlasti.

S obzirom daje ugovorna odredba o valutnojklauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanjaUgovora zakonomdopuštena,te s obzirom na opisane stvarne okolnosti kojesunametalenjezinuprimjenuu vrijemesklapanjaUgovoraokreditu,kaoisobziromna dugu tradicijuprimjene valutne klauzule na ovim prostorima, onaje i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenojili općenito neuobičajenojili nemoralnojodredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače radiseočestojiuobičajenojodredbi.

Osimtoga ugovorna odredba o valutnojklauzulijepoštena,jerjejasnainepostojipotreba da se tumači bilo kako drugačije od onogakakojejasnoi nedvojbeno napisana, odnosno kakoistau ugovoruglasi.

Odredbomčlanka319. st.1ZOO-apropisanojeda se odredbe ugovoraprimjenjuju onako kakoglase.

Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potrebazanjegovimtumačenjem.

Ne može se dokazivati daje volja ugovornih strana bila različita odonogaštoje u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one kojajejasno navedena u Ugovoru.

Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva,ondaonanepodliježetumačenjuvećseprimjenjujeonakokakoglasi.

(takoiPresudaVSRH,Revt-89/09od10.10.2013,PresudairješenjeVSRH,Rev-x179/09 od24.10.2012,PresudaVSRH,Rev-2695/11)

Odredbomčlanka84.ZZPiz2003ičlankom99.ZZPiz2007određenojedanijedopušteno ocjenjivatijesulipoštene ugovorne odredbe opredmetu ugovoraicijeniako sute odredbe jasne,lakorazumljiveilakouočljive.

Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužiteljneosnovano i nedopušteno čini.

Za naglasitijeda su stranke u Ugovoru o kreditujasnoi nesumnjivoizrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune.

Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ihjeBanka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 12. Ugovoraokreditu).

Korisnik kreditaje također izjavio daje upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kreditaikamatnomstopomtedamujeBankauručilaotplatnutablicu.

Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svihodredbiUgovora okreditupotrošačdobioina načindajeUgovor okreditu solemniziran odnosno sklopljen u oblikujavnobilježničkog akta kojom prilikomje dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpcijuistinitosti.

Jednakotakoidodatakugovorujesolemniziran.

Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nespornomeđu strankama.

Tužitelju tužbi navodi kakoje u Ugovoru o kreditu prisutna nepoštena ugovorna odredba (specificirana u petitu) budući je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrimabitnim zadonošenje valjane odluke utemeljene napotpunojobavijestitijekom pregovoraiu svezizaključenja ugovor okreditu, aštojeimalo zaposljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice daje tuženik valutnu klauzulu ugovorioikoristioprotivnonjezinojzakonomodređenojsvrsi.

Navoditužitelja su u cijelostiproizvoljniikontradiktornijasnim odredbamaUgovora okreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao daje bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onimkojibiukazivalina eventualnirizikodrastatečajaCHF u odnosu nakunu. Nastavno naizjaveipotpistužitelja,prilikom sklapanjakonkretnogugovorajavnijebilježnikstrankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedicepravnogposlaisveštoiz njegaproizlaziida upravoto odgovara njihovojpravnoj volji.

Obziromdaje sam tužiteljsklopio ugovor o kreditui potvrdio njegovuistinitostpredjavnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenogugovornogodnosau najmanjurukunetočni.

Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelostinetočniisuprotnidostavljenimdokazimaitomaterijalnimdokazima.

Izdokazadostavljenihuztužbuproizlazidajetužitelju cijelostiprihvatio sve rizikekojimogu utjecatinavisinuanuitetakrozrazdobljekorištenjakredita.

No ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego je ove vrste informacije javnosti upućivala i Hrvatska Narodna Banka.

Tako je opće poznato da je Hrvatska Narodna Banka štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu Eur kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF.

Osim navedene opće-poznatečinjeniceHrvatskaNarodnaBankajeupozoravalajavnostna moguće oscilacije utečajukuneprematečajuCHF, aštopotvrđujeipriopćenjeHNB-a od

25.08.2006podnaslovom "Pojašnjenje - analize rizikakojinosekreditiuz valutnuklauzului spromjenjivomkamatom stopom -primjerkredita vezanoguzšvicarskifranak" objavljeno u Biltenuobankamabr.12

I guvernerHrvatskeNarodne Bankeje više puta ujavnimistupima upozorio napostojanje rizikakodvalutneklauzuleu valutiCHFkaovalutiutočišta.

Prema tome i prije no što je sklopljen predmetni Ugovor, HNB je upoznala javnost na moguće rizike tako štoje napravila i objavila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak u kojoj analizi je ukazano i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja i utvrđene su mogućnosti povećanja rata kredita, tako je i iz toga vidljivo da je tužitelj imao saznanja o postojanju eventualne mogućnostijačanjatečajašvicarskogfrankau odnosunakunu.

Slijedom navedenog neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnostipromjenetečaja valuteCHFu odnosu nakunu,jerjeistibioinformirankako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovoraokreditu.

Pogrešno se tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. godine koja glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnogpredmeta ugovora ni naprimjerenost cijene i naknade najednojstrani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

UodluciSudaEUod30.4.2014.godine upredmetubroj:C-26/13navedenojedačlanak4. stavak2.DirektiveVijeća93/13/EZZtrebatumačitidakadaje riječo ugovornojodredbikao štoje ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba bitijasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnogmehanizmakonverzije u stranu valutu, nakojisepozivadotična odredba,kaoi odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijenitiekonomskeposljedicekojeiztogaproizlaze.

Međutim, ova odluka suda nije u neskladu sa općimpravilima obveznogprava otumačenju ugovora, akako smo većranijeinaveli,kojimaje određenoitoprema odredbičlanka319. ZOO-adaseodredbeugovoraprimjenjujuonakokakoglase.

Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano.

Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose - članak 2. ZOO-a.

U odnosu na gore navedenu odluku Suda EU C-26/13 važno je istaći da je navedena odluka donesena u povodu zahtjeva mađarskog suda za prethodnu odluku o tumačenju članka 4. st.2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ i da je u odgovoru na drugo pitanje iz zahtjeva mađarskog suda jasno odgovoreno da se traži da "ugovor jasno izloži" uvjete, a ne da se to izloži od strane bankeprijesklapanjaugovora.

Osimtoga odluka sudaEUC-26/13nijeprimjenjiva ukonkretnomslučaju,jer se ona odnosi na situaciju ukojojsekododobravanjaisplatekreditaprema ugovoruprimjenjivaokupovni tečajsamog kreditora(mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečajpaje stoga bilopotrebno - "izložitifunkcioniranje konkretnogmehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbamakoje setičuisplatekredita" -tamo se naimeradilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplatekredita.

Konkretno kako u Ugovoru o kreditu nisu bila ugovorena dva različita tečaja i dva različita mehanizma nije moguće niti sada niti ranije tumačiti nepostojeći odnos "između mehanizama".

U slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja. Sud EU niti jednom odlukom nijedoveo upitanje valjanostugovorakojim se vrijednostobveze udomaćojvaluti vežeuztečajtevalutepremaodređenojstranojvaluti(valutnaklauzula).

Nema osnove napozivanje nitinapresudu sudEUbrojC-118/17od14.03.2019.g.koja se bavilapitanjimakoja nisupredmetom ovogpostupka većsituacijom uMađarskojgdjeje, a kao što smo već naveli došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao pojednom tečajunpr.kupovnomdoksekodotplateprimjenjivaoprodajnitečaj.

Osim toga temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena Presuda Europskog suda i učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodnobankemoraleponuditi.

Slijedomgorenavedenog,jošjednomsenaglašavadajeupravou sprečavanjuiotklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis i to Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kaolexspecialis.

Uspostava nove pravne osnove u konkretnom slučaju nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – Dodatka ugovoru i nema mjesta primjeniopćihpravilaobveznogpravao novacijiugovoraisl.

Imajući u vidu gore navedeno, konkretno je u odnosu na odredbe Direktive i sudske prakse na koju se tužitelj poziva relevantno to da nema potrebe za dodatnom procjenom dopuštenosti ugovorni odredbi jer su odredbe Ugovora jasno i razumljivo sastavljene.

Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog.

Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora biledostupne sveinformacije o značenju valutneklauzule, a sam tužiteljprilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidubilokoje ugovorne obvezeiliodredbe, ništa mu nijebilo spornoi nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbeipravaiobvezeizistogitosolemniziranogugovora.

Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužiteljje trebao uložiti dužnu pažnju u vidudobrogdomaćina zadonošenje svoje odlukeibrinutio svojiminteresima više negošto bitodrugitrebali.

Kadabisetumačilodatužiteljusprkos navedenom nijeimao saznanja o uvjetimaUgovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog su- kontrahenta.

U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornihstranakaitokakotijekompregovora,atakoiu vezisazaključivanjemugovora,te takođersasnošenjempravnihposljedicazaobjeugovornestrane.Timedvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovornastrana.

Banka ne može preuzeti odgovornost zapotrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za kojuće onsamprocijenitiodgovaralinjegovimpotrebamaimogućnostima,aštojetužitelju konkretnomslučajunespornoiučinio.

Bankaje u ovakovim odnosima pružateljusluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaćije daje tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružateljauslugairaznih"proizvoda"natržištuzaodabirpotrošaču.

Realnoje i tržišno, te životnojedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onajproizvodkojimunajvišeodgovara,njegovimpotrebamairealnimmogućnostima.

Netočno i proizvoljno navodi tužitelj da bi banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulomprikazalakaopovoljniji.To neproizlazinitiizjednogdokaza,tese radio netočnoj teneistinitojtvrdnjitužitelja.

Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te gaje stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji.

Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu.

Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora.

Samim time što postoje pojedine vrstekreditailiproizvoda ne značidapotrošačio njima ne moguilinepregovaraju -jer upravo onipregovaraju oduljiniinačinu otplate, o visinikredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora predjavnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagujavne isprave(kao i presudameđu strankama).

Takoi PresudaŽupanijskogsuda u PuliGž-2658/12jasnoističe kako nitivalutnaklauzula nitipromjenjivakamatna stopa ugovoru okreditu nisu ništetni, neodređeninitineodredivi,te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka daje tužiteljkao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama tejasno navodi: " Tužiteljicaje svojom slobodnom voljom pristupila sklapanjuugovorasatuženikom.

Ugovorokreditujesolemniziranpastogapostojineoborivapretpostavkadajetužiteljicabila upoznatasasvakomodtočakaugovora. "

Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javnaispravajeispravakojujeizdao nadležnisudilijavnopravnotijelo ugranicama svoje nadležnostiiupropisanomobliku.

Javneispravedokazujuštosenjimautvrđujeilipotvrđuje.Radiseoneoborivojpretpostavci.

Samimtimepostojipresumpcijaistinitostiu odnosu najavneisprave, atakoikonkretnoovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravomodređeno.

Upostupku solemnizacijeprivatneispravejavnibilježnikprovjeravajelipravniposaokojita isprava sadržava sklopljen upropisanojformite objašnjava sudionicima smisao,posljedicei svepravneučinketeisprave,odnosnopravnogposlasadržanogutojispravi.

Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinkekojeproizvodijavnobilježničkiakt.

Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudamaidrugimodlukamasudovaidrugihtijelauRepubliciHrvatskoj.

Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude.

Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su strankeželjele u njegaiunijele (takoisudskapraksaVSRH,Rev-895/2003od09.02.2005.godine)

Tako tužitelj pogrešno tumači smisao odredbe članka 22. ZOO-a navodeći da je tuženi ugovaranjem valutne klauzule u CHF došao do stjecanja nezakonite koristi, jer je pravi smisao navedene odredbedakroz cijelo vrijeme svogpostojanja(dokjepostojao,jer sada više nemaugovora)novčanatražbinabudezaštićenavalutnomklauzulom,

Netočno tužitelj navodi da su ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane bile u nejednakompoložaju,a svebudućidavalutnaklauzuladjelujeistopremasvimsudionicima, štitećiihodpromijenevrijednostdomicilnevalute.

Jedinije mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbečlanka22.ZOO-aiteneovisnoo valutiuzkojujevezanaotplataglavnicekredita.

ZanaglasitijetakođerdajeuUgovoruokredituitoučlanku7.otplatakreditaugovorenana način da se isti otplaćuje u 240 jednakih anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjemtečaju zaCHFtečajnelisteBanke važeće nadanplaćanjaprema otplatnojtablici kojajesastavnidionavedenogUgovoraokreditu.

Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednostizaCHF,a nemaiznosaanuitetaizraženihukunamakaoobvezatužitelja,te nemanitiizraženiznoskreditaukunama.

Slijedom navedenogiznosikojisu navedeniupetitutužbenogzahtjeva, akojisuizraženiu kunama, neproizlazeizUgovora okreditu nitiiz konkretnogugovornogodnosa.Navedeni iznosiukunama su upotpunostiproizvoljniispornikako u osnovitakoiu visini, atakovaje tužbau cijelostinepodobnazaodlučivanje,jernekorespondirasaUgovoromokreditu.

Upogledugore navedenoggovoriipravno stajališteVrhovnogsudaRHkojejeizraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja utvrđuje : " kadaje ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjanje ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčaneobvezeudomaćojvalutivezalezaprotuvrijednoststranevalute."

Također i odluka Ustavnog suda RH i to U-I-1746/2006 od 17.6.2009 godine navodi : "Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavka4.UstavaRH, slijedećidominantnu zakonodavnupraksu europskihdržavaitradiciju hrvatskogpravnogsustavakojajebilautemeljenanasudskojpraksiprijestupanjanasnagu Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranamadakodnastanaka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoritirazličita sredstva zaštite odrizikapromjene vrijednostinovca ugovarajućivalutnuklauzulučl.22. st.1 ZOO-a,indeksnuklauzulučl.23ZOO-ailikliznuskalučl.24ZOO-a."

U konačnici održavanjem valutne klauzule kroz zakonsku osnovu i ranije spomenutim odlukama potrošača o štednji i kreditiranju u stranoj valuti, održavaju se devizne rezerve banaka, a koje devizne rezerve su propisani obavezni načini zaštite od rizika (sukladno regulativi propisanoj od strane HNB-a kao regulatornog tijela monetarne vlasti).

Zaključno je za istači da obzirom da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, to Ugovor o kreditu i odredbe istog o valutnoj klauzuli između stranaka su u potpunosti zakonite i poštene, dakle nisu kako to pogrešno tužitelj tvrdi ništetne i ne radi se o ništetnom pravnom poslu niti o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula i to u CHF.

U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu nakamate,ističe sekakotreba imatinaumupraviloda seodredbeugovoraprimjenjujuonakokakoglase, neovisnootome štogajesastavilajednaugovornastranaiponudilanapotpisonojdrugoj.

Samose"nejasne"odredbeugovoratumače ukoristdrugestrane.

Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnojstopijejasnairazumljivazakorisnikekredita.

Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99.jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivatijesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljiveiuočljive,padastoga navodtužiteljadatoštoje ugovorenapromjenjivakamatna stopa samopo sebipredstavlja razlogništetnostinema nikakovogosnova, a sve navedeno cijenećiodredbučlanka296.Zakona o obveznim odnosima, slijedomčega nemagovora o ništetnostiodredbeopromjenjivojkamatnojstopi.

Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotnočlankom 4.Ugovora o kreditujasnoi razumljivo, uočljivo i precizno ugovorenoje da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnojstopi kojaje promjenjiva sukladno odluciBanke o kreditiranjugrađanaikoja nadan sklapanja ovogUgovoraiznosi 4,15%.KamataseobračunavauCHF(mjesečno,dekurzivnomproporcionalnommetodom), sadržanajeu anuitetimaidospijevananaplatuzajednosanjima.

Korisnikje nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnomkamatnom stopomtepotvrđujedaje zaprimio otplatnutablicu , iizjavljujedaje upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, izjavljuje da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanjatuženikaidaje suglasnostda se na svešto nije regulirano ugovoromprimjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranjegrađanaiprihvaća sveizmjeneidopunetihakataiodluka očemućeihBanka obavijestitiputemdistribucijskihkanala.

Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku.

Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan.

Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela.

Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba morabiti.Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja,jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i daje sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivojkamatnojstopi, a samimtimenitio ništetnostiteodredbe.

Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope.Takojeisudskapraksa upredmetuVSRH,Revt-249/14utvrđuje "polazeći odnaravibanakakao novčarskihinstitucijačijikrajnjiciljje ostvarivanje zarade, ovajsudne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, kojaje sa aspekta isplativosti njihovogposlovanja nužnost(posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje, a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili daje riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača.

Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoju svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudamapotrošačima "uobičajeno svojekredite i depozitneproizvode nude uz administrativnopromjenjivukamatnu stopu -kamatnu stopučija se visina mijenjaprema odluciupravebanke."

Prematome svaka osobaisvakipotrošačkojise odlučio nakreditno zaduživanjekodjedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne,kaoštojetoiuobičajeno,a očemujeprijesklapanjaugovorabioinformiran)svjesno isvojevoljnojeušaourizikpromjenekamatnestope.

No,kako nebibilo zabune otomekolikijetajrizikutrenutku sklapanja ugovorabio, važno je znati da se radi o reguliranim proizvodima i tajrizikje samim zakonima i regulativama (podnadzoromHNB-a)ubitiograničentesupotrošačitogabiliijesusvjesni.

U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bilaje ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nijeostavljenprostorzaprimjenudrugačije-fiksnekamatnestope.

Samim time potpunoje suprotno volji ugovornih stranaka ijasnim odredbama ugovora o kreditu da se potražuje fiksna ugovorna kamata - dapače to bi dovelo do potpune neravnotežeu odnosustranaka.

Apsolutno proizvoljni, neutemeljeni i ničim dokazani su navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog ugovora ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom.

Sama kamatna stopa(različita zafiksneipromjenjive ugovornekamate)odrazjeposlovne politikebankeitržišnihuvjeta, abanka uobičajeno usklađuje svojekamatne stope u skladu sapromjenjivimprilikamaistržištemkapitalaitokako upogledupostojećihugovora, atako i u pogledu novih. Stranke su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene sadržanisu uOpćim uvjetima skojimajeklijentprethodno upoznatštoproizlaziiz samog Ugovora o kreditu. Daklejasnoje ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti.

Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenjaUgovora okreditutedaje ugovorena ovlastBankedapratikriterije odredivostii popotrebikorigirakamatnustopučiničinidbuodređenomodnosnoodredivom.

(tako i VSRH u svojoj odluci Gzz-2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nijezelenaška....stopa ugovorenekamatenemorabitistalna.Kadse, naime, zajam vraćakroz razdoblje odviše odgodinudana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovaraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavatipostopivažećojzaodnosnorazdoblje.")

Konkretno se može zaključitida su stranke ugovoriledabanka možeimijenjalajekamatnu stopu,jerje ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemuje banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanjuklijentao svimpromjenama.

Ponovno se naglašavadajetužiteljizričitoisvojevoljno,tebezprisile,pristao naklauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologijetuženika, okojojpromjenijetuženikurednotužitelju slao obavijesti ipripadajućiotplatniplan.

Tužiteljtužbu temelji na tvrdnjama daje ugovorna odredba o promjenjivojkamatnojstopi koja se određujetemeljemOpćihuvjetaisukladno odlukamabanke ništetnajerpredstavlja neodredivu činidbu kojaje nepoštena, ističemo da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulirapitanje nepoštenihugovornihodredbiupotrošačkim ugovorima navodida ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskomtržištukojeprodavateljrobeilidavateljuslugenemapodnadzorom."(2./točkac. prilogdirektive93/13)

Obziromdaseukonkretnomslučaju,kaoiu ostalimslučajevimakojiseodnosenaugovore okreditu s ugovorenompromjenjivomkamatnom stopom , radiupravo o situacijiopisanoju Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzora tuženika, tako je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladnogorecitiranojDirektivi.

Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša odzakonskihzateznih kamata, automatskivrijedizakonska.

Odredbomčlanka26.st.3ZOO-apredviđenaje mogućnostda stopa ugovorenekamate ne bude određena ukojem se slučajuprimjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, aprema kojojodredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena,jer sam zakonsadržirješenjezatakavslučaj.Zakonoobveznimodnosima-članak26st.3

"Ako sukamate ugovorene, alinije određena njihova stopa,između osoba odkojihbarem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata....")

Za zaključiti je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbamaugovoravezanouzvisineugovornihkamatnihstopa.

Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već je postojao (kao što i danas postoji) zakonskiokvir odnosnolimitpostavljenjasnimikogentnim odredbamaZakona o obveznim odnosima,takoda se nikako ne možegovoritiojednostranimi nepoštenim teproizvoljnim odlukamatuženika, akakototužiteljpokušava u svojojtužbipogrešnoizvestiizaključiti,te navestisuddatotako, van smisla realne situacije utrenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonskeregulativeutrenutkusklapanjaugovora,pogrešnozaključi.

Kamatna stopa se mijenjaimijenjala seisključivo u zakonskim okvirimaisukladnotržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jerje ugovoreno da se promjenjivakamatna stopa mijenja sukladnoOpćim uvjetimaposlovanja,te se samimtime u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji sujavno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje(CDS)te maržikoja uključuje operativnetroškovebankeikreditnirizikklijenta. Dakleradiseo cijenikreditakojasamimtimeodređujeivisinukamatnestope.

Zaistačijedaje u vrijemetrajanja ovogkonkretnogkreditnogodnosa, akakobizaustavila zaduživanjedomaćihbanaka uinozemstvuHrvatskaNarodnaBankatijekom2006.godine pokušala zaustavitikreditiranje s regulatornom mjerom obveznogupisablagajničkihzapisa u HNB po 0%te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čegaje došlo do porasta cijene kredita. Iakoje krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlojerje 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu kojaje za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padatiznatnokasnije,tekkadsespomenutakrizasmirila.

Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak.

Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvorefinanciranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008.g. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00%na4,5%,dokjenpr.u2004.g.navedeniparametarzaHrvatskubiozanemariv.

UslučajuLIBORA,tuženikističekakojeLIBORnaCHFkao referentnakamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom2004godineiznosio0,3%dokje u studenom2008.g. iznosio 3,3%.

Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelju tužbipredstavlja.

Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, većje naprotiv isti u svom očitovanju na upitpotrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope,teda supotrošači svjesnoi svojevoljno ušliuposlovniodnos sbankomte seuslučajuprimjenepromjenjivakamatnestoperadio uobičajenomizakonitomposlovanju banakakojejeupotpunostiusklađenosaregulativomHNB-a.

Ističe se također da sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stopeje prilagođavanje iste uvjetima natržištu zakojejeizvjesnodaće se mijenjatiza razdoblje zakojeje ugovor zaključen. Tuženiku nije u interesu, kao pravno osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugihrazlogapoputsprječavanja odljevaklijenatate osiguravanjapreduvjetapotrebnihza urednovraćanjekreditaodstranesvojihklijenataikorisnika.

U konkretnom je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelostiu skladu s načelom savjesnostiipoštenjakaoisukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačniciosnovazatraženjebilokakoveisplate.

Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice daje djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditniminstitucijama, ranijeje tobio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB-a, nikako se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornojkamatnojstopi kojaje promjenjiva sukladnojasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito se ne može ugovorna odredba o promjenjivojkamatnojstopitemeljemodlukeBanke, uslijednavodneništetnostidijelakojise odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalnougovorenojstopi.

Stranke su odabrale Ugovor o kreditu baš takovog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se nalog kakav tužitelj u tužbi predlaže za isplatu imao smatrati predlaganjem promjene ugovornog odnosa na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretnepravne stvaripoštovatitada važeću zakonsku regulativukojaje određivaladaje obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnojstopiipretpostavkamapodkojimaseonamožeprimijeniti.

Navedene supretpostavkeiobveznisadržajbilisastavnidiokonkretnogUgovora okreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnimodredbamatadavažećegZakonao zaštitipotrošača.

Od 01.01.2014 godine na snagu stupaju odredbe o novim kriterijima promjene kamatne stopekojesudetaljnozakonomodređeneikojihseutomrazdobljutuženikipridržavao.

Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazilaje obvezatuženika,akojujeistiu cijelostiispunio,daobjavikriterijepromjenjivosti kamatne stope i toje učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju(u ugovoru sam topriznaje)te sui inače bilidostupniuposlovnicamaBanke,bilisudostupni puteminternetskihstranicaBankeipristupačnipotrošačimaopćenito.

Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, teje uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308st.1ZOKI-a.

Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama,ZZPiHNBu svojojregulativiistajalištimasmatraojedaseobavještavanjeputem sredstavajavnogpriopćavanjaimasmatratiurednim.

Tuženijepovrhtogadostavljaopotrošačimapersonalizirane obavijestiopromjenikamatnih stopainovojvisinianuitetačimejetužiteljbio upoznatinije mu moglo ostatinepoznatokoja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagiratištonijeučiniovećjeugovoru cijelostiispunio.

Tužitelj u tužbi pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornimodredbamakojekaojavnaispravaobvezujustranke.

Međutim,kadbisudeventualnoizaključio, rukovodećise utvrđenjimaiz odlukadonesenih u predmetu Potrošač, da je ugovorna odredba o mijenjanje kamatne stope temeljem jednostrane odluke Banke ništetna ali samo u dijelu koji se odnosi najednostranu odluku Banke,dioodredbekojinebibiooglašenništetnimjedajeugovornakamatapromjenjiva.

A akoje valjana odredbadajekamatapromjenjiva, tadaje natužiteljuteretdokazakojije iznos (stopa) promjenjive kamate koja je tijekom otplate kredita trebala biti naplaćivana, ukoliko to nije onaj iznos (stopa) koji se navodi u jednostranim odlukama Banke. Međutim, tužitelj uopće ne pokušava ići tim putem da dokaže koja bi stopa promjenjive kamate kao dopuštena trebala biti primijenjena tijekom otplate kredita, već potpuno neosnovano promjenjivu kamatnu stopu pokušava svesti na fiksnu.

Postavljanjem tužbe i tužbenog zahtjeva kojim se mijenja ugovorena glavna činidba ugovora o kreditu zadire se u bit tog ugovornog odnosa i to mimo prave volje ugovornih stranaka, što tuženi smatra zadiranjem u njegova osnovna prava garantirana zakonom i samim time nedopuštenim te stavljanjem stranaka u neravnopravan položaj što je suprotno kogentnoj normi ZOO-a.

U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca " u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu.

Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu(zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredenačelajednakevrijednostičinidaba.

Naime, ne može se negiratičinjenicada su stranke sklopile ugovor onakvogsadržajakako onglasi,tebiusvajanjempostavljenogtužbenogzahtjevadošlodo situacijeda se nameće da su stranke sklopile(ašto nisu)ugovor okreditu sfiksnomkamatnom stopom,što se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obveznopravnihodnosa.

Postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljneosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao daje kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenjaštetevezaneuzugovorniodnosstranaka.

Osimtoga samtužiteljse utužbipoziva na odlukuTrgovačkogsuda uZagrebu u sporuP- 1401/2012(uz popratne odluke viših sudova i Ustavnog suda RH)i Direktivu 93/13 koje potpunopogrešno tumači i u potpunostizanemaruječinjenicudaje upravo u predmetuP-

1401/2012kadaje oistome odlučivaoVisokitrgovačkisudRHukinutdio odluke ukojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnojstopina načindakamatna stopabudefiksnaito upostotkukojijebio u ugovoru kao važeća stopa nadan sklapanja ugovora.Slijedom navedenogjasnoproizlazidatuženi nema nitijedan osnov, te ne postoji osnovano pravo zahtijevati da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos i to u kunama koji predstavlja razliku između ugovorene kamate i proizvoljno određene fiksne kamatne stope koju je tužitelj sam jednostrano naznačiokaofiksnu,odnosnopotvrdiojezakonitostpromjenjivekamatestope. Niti iz jedno dokaza koji je dostavljen uz tužbu ne proizlazi koja je to kamata koja bi bilo navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te se stoga istom dokazu tuženi protivi u cijelosti.

U konačnici treba zaključiti da je sporazum o konverziji koji je sklopljen u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, valjan i proizvodi pravne učinke,bez obzira na nepoštenostodredaba opromjenjivojkamatnojstopiivalutnoj klauzuliuCHFizosnovnogugovoraokreditu.

Opreza radi prigovara se da bi tužiteljbio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača(NN79/07,125/07,75/09, 79/09,89/09,133/09,78/12, 56/13), sukladnoUredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje(presuda od **.**.2005., V, C- 464/01,EU:C:2005:32,t.47).

Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevomradnjomprotivtuženikapredsudomilidrugimnadležnimtijelomradiutvrđivanja, osiguranjailiostvarenjaovekonkretnetražbinetuženika.

Tuženise, akakojegoredetaljno obrazložioprotivitužbiitužbenom zahtjevuipredlažeisti u cijelostiodbitiitokakojetužbaitužbenizahtjevneosnovan.

Neosnovanostproizlaziiz naprijednavedenihobrazloženjate sejošjednom zaključnoističe dajetužbaitužbenizahtjevu cijelostineosnovanjer:

- tužbaitužbenizahtjevsunejasni,neodređeniinepodobni zaodlučivanje

-PostupkomkonverzijeisklapanjemDodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate(kamate i glavnica). Novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHFjedna od druge bilo što potraživati.

- se u konkretnomtužbenom zahtjevu,kakojeistipostavljen, ne radioparniciza naknadu štetetetužiteljnemapravnognitizakonskogosnovapozivatisenapravnautvrđenjanakoja sepozivaizpredmetaP-1401/2012Trgovačkogsuda uZagrebu,jer ovajkonkretnispor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF kojije konverzijom prestao postojati;

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena nakogentnojnormite nikako ne možebitiproglašena ništetnomkakototužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga štoje ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači;

- je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presudazakonmeđu strankama;

-tužbenizahtjevkojijepostavljen, odnosise naUgovor okreditu sa valutnomklauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlazeiz navedenogugovora okreditu nitiizdodatka ugovoruiovakopostavljenatužbai tužbenizahtjevjeu cijelostinepodobanzaodlučivanje;

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivojkamatnojstopinijenitinemožebitiništetna;

- ukonkretnom slučaju, volja ugovornihstranajebila ugovoritipromjenjivukamatnu stopui nijeostavljenprostorzaprimjenudrugačijekamatnestope(fiksne);

-jejasno ugovorena odredbakojom sebanka, ovdjetuženikovlašćujeda mijenjakamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka koja je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu postala potpuno određena i ne može nikako biti ništetna;

Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužiteljudatuženikunaknadiprouzročeneparničnetroškovesukladnoodlucisuda.

U dokaznom postupku sudje izvršio uvid u ugovor o kreditu te dodatak ugovora o kreditu, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka, očitovanje vještaka te saslušao tužiteljicu kao stranku.

Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 23. siječnja 2026. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Kako se zahtjev tužiteljice odnosi na povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kao i s osnova plaćenog manjka u konverziji te na ime pogrešno obračunate glavnice to se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu dana 09. srpnja 2005. g. kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 60.950,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

Nadalje je nesporno da je:

-donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

Da tužena prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nije pružila sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF ovaj sud je utvrdio iz iskaza same tužiteljice koja je navela da je svojevremeno bila podigla kredit od 41.000,00 EUR na 13 godina radi rješavanja stambenog pitanja, ali joj je rata kredita od početka bila 3.000,00 kuna, no to joj je na kraju ipak bilo previše pa se raspitivala o konverzije točnije o podizanju novog kredita kojim bi zatvorila ovaj kredit i kako bi joj rata bila manja. Zna da su u to vrijeme svi govorili o švicarcima, pa se obratila u banku sa upitom vezano uz kredit u švicarcima te su joj to u banci i savjetovali. Tužiteljica navodi da tada nije bilo osobnih bankara, ali informacije o tome joj je davao službenik banke koji joj je rekao da bi joj to bilo pametno. Tada je podigla kredit od 60.950,00 CHF i zatvorila raniji kredit u EUR te joj je rata bila nekih 1.800,00 kuna mjesečno, a što joj je bilo prihvatljivo time da je sve to jako kratko trajalo jer je kredit bio vezan uz CHF, pa su na kraju zbog porasta tečaja i rate počele rasti. Tužiteljica navodi da baš i nije nešto čitala ugovor o kreditu, jer je tu bio službenik koji joj je objasnio uvjete kreditiranja i njoj je u osnovi bilo bitno da joj rata bude manja i da na koncu manje novca vratim banci time da joj službenik banke nije govorio o rizicima kredita u CHF niti joj je bilo nešto objašnjeno glede kamate niti da joj je išta rizično. Pretplata joj je bila priznata na način da je umanjena rata ostatka otplate kredita, a za taj ostatak je podigla novac iz kase uzajamne pomoći i zatvorila kredit u potpunosti.

Imajući u vidu ovakav iskaz tužiteljice ovaj sud drži da su neodlučni navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi kojima tužena obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, jer je iskaz tužiteljice upravo potvrdio i pravni stav citirane presude po kolektivnoj tužbi, da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom isključivo po odluci banke doveden u neravnopravan položaj te su takve odredbe kredita ništetne.

Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 25. siječnja 2016. dodatak ugovora o kreditu broj 9010629489 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno:

- da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita 11.120,10 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja,

- da na dan sklapanja Aneksa postoji preplata odnosno da je tužiteljica preplatila iznos od 4.235,93 EUR, te da će se dio više uplaćenog iznosa koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.9.2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti sve dok se iznos iz preplate ne iskoristi u cijelosti.

Ovaj sud je potom na okolnost visine zahtjeva proveo vještačenje po RKR d.o.o. Karlovac te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je i koji iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje priznate pretplate u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima.

Vještak utvrđuje:

a) tužiteljica je na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznos kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznos 3.900,33 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 20.484,53 HRK.

b) tužiteljica je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužiteljici isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF preplatila iznos 53.530,04 HRK.

c) Razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 9.366,37 HRK d) Dana 25. siječnja 2016. godine sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011841260 kojim je utvrđena preplata po Ugovoru o kreditu u iznosu od 4.470,17 EUR odnosno po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 34.140,92 HRK.

Kako je tužena istaknula prigovor na takav nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se nalaz vještaka ne temelji na dokumentaciji koja prileži spisu i da je nalaz vještaka kontradiktoran materijalnim dokazima, da vještak u svom nalazu daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,25%, iako iz dokumentacije na temelju koje je izrađen nalaz i mišljenje ne proizlazi navedeno, te se prigovara izračunu vještaka iz kojeg se ne može utvrditi temeljem čega je sačinjen. Tuženik postavlja pitanje kojom se metodom koristio vještak prilikom izračuna danog u predmetnom nalazu i mišljenju, tko je verificirao metodologiju izračuna kamate u konkretnom slučaju, koje su formule koje je vještak koristio za obračun koji je dan u Nalazu i mišljenju vještaka te postavlja pitanje temeljem čega je vještak u ugovornom odnosu u kojem su stranke ugovorile obvezu uz primjenu promjenjive kamatne stope, primjenio fiksnu kamatnu stopu sa iznosom 4,25% godišnje za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa to se sukladno odredbama čl. 260 Zakona o parničnom postupku vještak očitovao na navedene prigovore i pitanja tužene.

Premda tuženik prigovora da se nalaz vještaka ne temelji na dokumentaciji koja prileži spisu vještak je u više navrata na više mjesta isticao kojim se podacima i dokumentima koristio pri izradi nalaza te stavljao poveznicu na broj lista u spisu. Za podatke preuzete iz ugovora o kreditu (osim poveznice na broj lista u spisu), naveden je i članak ugovora u kojem se navodi određeni podatak. Nastavno na navedeno, ne stoji tvrdnja da vještak u svom nalazu daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,25%, iako iz dokumentacije na temelju koje je izrađen nalaz i mišljenje ne proizlazi navedeno. Naime, dokument „Otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope“ iz koje su preuzeti podaci korišteni u stupcima „b“ do „f“ tablice 1:Izračun, sastavni je dio spisa (spis list br.7). Otplatna tablica je sastavni dio ugovora što je navedeno i u čl. 7.2. Ugovora o kreditu: „Kredit u iznosu od 39.600, 00 CHF (slovima: tridesetdevettisućašesto CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.“ Podatke iskazane u tablici 1: Izračun u stupcu „i“ koji se odnose na kamatu obračunatu prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, vještak je preuzeo iz dokumenta Plan otplate (spis list br.10), dakle podaci se temelje na dokumentu koji je izradio tuženik. Pitanje kojom se metodom koristio vještak prilikom izračuna (kamate) danog u predmetnom nalazu i mišljenju, tko je verificirao metodologiju izračuna kamate u konkretnom slučaju, te pitanja o adekvatnosti primjene kamatne stope, vještak smatra u potpunosti pogrešnim, obzirom da vještak u nalazu ne radi izračun kamate, već preuzima podatke iz dokumentacije u spisu. Vještak skreće pozornost na činjenicu da izračun kamate nije bio zadatak vještaka, već je vještaku naloženo da izračuna razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno, što i tuženik navodi u svom Podnesku. Nadalje, formule koje je vještak koristio za obračun koji je dan u Nalazu i mišljenju vještaka sastavni su dio tablice i pojašnjavaju dobivene podatke u određenim stupcima tablice; npr. izračun razlike kamate u CHF iskazan je u stupcu „l“ koji se dobije oduzimanjem iznosa kamate po promjenjivoj stopi (stupac “i“) od kamate po stopi iz ugovora o kreditu (stupac „d“). Temeljem navedenog, vještak drži neutemeljenim prigovor izračunu vještaka iz kojeg se ne može utvrditi temeljem čega je sačinjen. U prigovoru se opetovano navodi da nalaz i mišljenje ne korespondira sa dokumentacijom koja prileži spisu, pa vještak ima potrebu ponovo ukazati na neosnovanost navedenih tvrdnji i skrenuti pozornost na pojašnjenje dano na početku ovog očitovanja u kojem se argumentirano dokazuje suprotno, odnosno vještak i u nalazu i u ovom očitovanju povezuje izračun i tvrdnje u nalazu sa dokumentacijom u spisu. Na prigovore iz podneska tuženika prema kojima je „navedeno vještačenje temeljeno na stvaranju nekog nepostojećeg kreditnog odnosa“ odnosno „da vještak mijenja ugovorni odnos među strankama i izmišlja novi“, vještak ponovno upućuje na ranije istaknute činjenice da su podaci korišteni pri izradi nalaza preuzeti iz spisa, te je vještak vrlo jasno naveo povezanost određenih podataka iz nalaza sa podacima iz dokumentacije koja prileži spisu te svakako ne izmišlja novi ugovorni odnos među strankama. Nadalje, vještak smatra potpuno neosnovanim prigovor da „vještak čak nije načinio niti usporedbu, niti obrazložio je li u trenutku sklapanja ugovora postojao takav ili sličan proizvod na tržištu odnosno kakovi su, ako su postojali na tržištu, bili krediti u kunama i pod kojim su se uvjetima dobivali, te je li tužitelj takav kredit i pod kojim uvjetima mogao dobiti te koja bi to bila i je li postojala na dugoročne kredite fiksna kamatna stopa?“ Vještak, ističe da je zadatak vještačenja bio utvrditi: a) koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno b) koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom, po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen, i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno.

Nastavno na navedeno, vještak ostaje pri svom prvom nalazu i mišljenju, a kako tužena nije prigovorila u odnosu na matematički izračun vještaka u nalazu i mišljenju, a koji se odnosi na pozitivne razlike s osnove valutne klauzule i kamatne stope nije imao primjedbi to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, time da je vještak prikazao i negativne razlike promjene kamatne stope i valutne klauzule koje su prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnom ugovoru o kreditu bile uzete u obzir navedene preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita, pa do konverzije kao i je li pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF/EUR).

No, ovaj sud smatra da cilj konverzije koje je provedba naložena Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN broj 102/15) nije bio nadoknada preplaćene kamate zbog toga što se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama banaka već izjednačavanje položaja potrošača korisnika kredita vezanih uz valutu CHF s onima vezanim uz valutu EUR, a ukoliko je postojala kakva razlika između kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u tada je ta razlika prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovorena konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR-ima ili, u suprotnom slučaju, naplaćena od korisnika kredita.

Kako nije bilo daljnjih prigovora na izračun vještaka to ga je ovaj sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat onog iznosa koji je tužitelj kod sklapanja Aneksa tuženiku još nadoplatio.

Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat, jer da je osnovni početni ugovor o kreditu u CHF nakon što je temeljem sklopljenog Dodataka ugovoru o kreditu, kredit konvertiran u EUR, izmijenjen, pa da tužitelj ne može osnovano potraživati bilo što od tužene banke, jer je Dodatkom ugovora izvršena konverzija sukladno zakonu i na način da se u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita pa do sklapanja Aneksa i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima.

Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

Kao što je navedeno nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015., točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te nema spora da je sama konverzija provedena u skladu s Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu.

Također VSRH je u međuvremenu donio rješenje broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, te je na postavljeno pitanje VSRH odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakon i izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Međutim sve to, a suprotno tvrdnjama tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje, ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.

Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: - odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Naime, Sud EU je u svojoj praksi već odlučio da se sustav zaštite koji je proveden Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podčinjenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i informiranosti, što je situacija koja ga navodi da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge bez da na njih može imati utjecaja.

Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tužena banka te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da je tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Kako je tužiteljica svojim podneskom od 23. siječnja 2026. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.718,76 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, te na iznos od 7.104,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenog tečaja u CHF, to je sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1, a u vezi sa st. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) ovaj sud tužitelju i dosudio zatražene iznose.

Ovaj sud je pri tome imao u vidu odredbe čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima te vodio računa o izvršenom uračunavanju obzirom da je i sam vještak u nalazu i mišljenju naveo da je uračunao priznatu preplatu u konverziji sa potraživanjem tužiteljice kao što je isto naveo i u svom nalazu i mišljenju.

Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu odredbe čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Nadalje, odredbama članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

To pravno shvaćanje je zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?". U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.

Kako je ova tužba podnesena 14. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se sukladno odredbama čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čega proizlazi da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

Glede prigovora radi prebijanja ovaj sud drži da je isti procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3.- ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

Kako je sud utvrdio ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, to se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete. U svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv niti tužitelj, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju. Dakle, ovaj sud smatra da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

Kako se tuženik suprotstavio preinaci tužbenog zahtjeva to je ovaj sud takvu preinaku dopustio, jer je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o specificiranju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju stranaka, a što je svrhovito za rješenje odnosa među strankama, pa se sukladno odredbama čl. 190 st. 3 Zakona o parničnom postupku NN 70/19 tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci time da je odlučujući o parničnom trošku sud svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 27. rujna 2019. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 14. listopada 2019. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 20. listopada 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 23. siječnja 2026. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 29. siječnja 2026. godine u iznosu od 250,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, naknade za provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 EUR, sveukupno 1.898,17 EUR uz zatraženu zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počem od donošenja prvostupanjske presude tj. 03. ožujka 2026. godine, pa do isplate.

U Karlovcu, 03. ožujka 2026.

S u d a c : Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Mirjani Kopić, odvjetnici u [adresa]

2. Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, A Medulića 31