Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-225/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, po objavi 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 4. Ugovora o kreditu broj 753- 53050776, sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tužene 24. svibnja 2013., a koja odredba glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od vrijednosti kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,5% (nulazarezpetposto) iznosa kredita.".

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 300,55 eura (slovima: tri stotine eura pedeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici NN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 265,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 20. veljače 2025. navodi da je 24. svibnja 2013. s tuženom, u njezinoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 753-53050776, prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 60.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene važećem na dan korištenja kredita. Člankom 5. stavkom 4. Ugovora o kreditu tužena je obvezala tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,5% iznosa kredita, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnila svrhu odnosno predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarala s tužiteljicom, a kakva neodređena odredba tuženičina standardnog ugovora (na koju tužiteljica nije mogla imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom korištenja kredita 29. svibnja 2013., tužena je od iznosa kredita tužiteljici naplatila na ime naknade iznos od 2.264,47 HRK, odnosno u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije iznos od 300,55 EUR. Tužiteljica tvrdi da je tužena nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 5. stavku 4. Ugovora o kreditu, te da naloži tuženoj da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekla bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Tužiteljica o toj naknadi nije mogla pregovarati i nije bila niti informirana na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom je taj standardni ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. U smisli odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07) na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,5% iznosa kredita. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine" br. 155/23., dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a koji opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Obzirom se o takvim odredbama po prirodi stvari niti ne može pregovarati, proizlazi da se o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo niti u ovom konkretnom slučaju. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tužena je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužiteljici uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe tuženičinih internih akata na koje predmetni ugovor upućuje. Okolnost da tužiteljici banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 96. ZZP/07, i ništetna prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP/07, kao i prema odredbi članka 296. stavka 1. ZOO-a. Kako je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 5. stavka 4. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tužena nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, pa je sukladno članku 323., u svezi s člankom 322. ZOO-a, tužena dužna vratiti tužiteljici ono što je primila po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP/03, odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 673/23 od 13. veljače 2024. i dr., jasno se da zaključiti da je tužena obvezivanjem tužiteljice na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupala nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj, slijedom čega tužiteljica smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tužena dužna vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da naslovni sud, nakon održane glavne rasprave i provedenog dokaznog postupka donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 4. Ugovora o kreditu broj 753- 53050776, sklopljenog između tužitelja i tuženika 24. svibnja 2013., a koja odredba glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od vrijednosti kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,5% (nulazarezpetposto) iznosa kredita.".

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 300,55 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2013. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora, naime, tužiteljica je vrijednost spora naznačila u iznosu od 1.627,77 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 300,55 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena. Stoga predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 300,55 EUR.

Tužena navodi kako visina i datum naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita nije sporan.

Kako je tužba podnesena 6. veljače 2025.., tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 6. veljače 2020., nastupila zastara potraživanja. Kako je kondemnatorni dio u zastari, to tužiteljica nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužiteljica tužbom potražuje isplatu, kako to određuje ZPP-a u članku 187. stavku 2., što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Tužiteljica, u slučaju da je bila izložena nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imala punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Činjenica da je tužiteljica bila pasivna cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tužene. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama ne mogu mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno članku 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. te presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 4. travnja 2024. Također i pravna teorija potvrđuje stajalište tužene kako je zastarni rok za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla potrebno ograničiti na zakonom propisani zastarni rok koji se ima računati u svakom pojedinom slučaju. Obzirom je Ugovor o kreditu zaključen 2013. godine te iznos ulazne naknade naplaćen 2013. godine, dok ugovor o kreditu nije utvrđen ništetnim, tužba je podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tužene dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Dokazni prijedlozi predloženi su paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužiteljica nije predložila adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

Tužena smatra da su tužiteljica i tužena pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljici kao potrošaču prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

1. tužiteljica se prije sklapanja ugovora o kreditu obratila tuženoj s kojom je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučila zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, 2. tužena je u tim pregovorima vrlo jasno objasnila sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tužena, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovala sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženom zaključiti.

3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

Tužena je u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužiteljici kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice. Tužena kao kreditor nije ovlaštena samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezana pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita (članak 173. Zakonom o bankama). U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tužene, sve sukladno članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Proizlazi kako je tužiteljica s naplatom iste bila upoznata prije sklapanja ugovora i na koju je pristala potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Naknade za obradu kredita propisuje i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ 15/14.), izdan od Ministarstva financija. Dakle, radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavnu, prisilnim propisima niti moralu društva. I Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata.

Članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužiteljice, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Stoga je tužiteljica potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tužiteljica je dobrovoljno pristala i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom u nijednom trenutku nije zatražila izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora.

Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Time je u cijelosti ostvaren zahtjev transparentnosti. Presudom Europskog suda broj C-621/17 od 3. listopada 2019. navedeno je da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama.

Tužena ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužiteljice nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana.

Tužena prigovara da bi tužiteljica imala status potrošača. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužiteljica ničim nije dokazala. U konkretnom slučaju došlo je do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužiteljica je bila upoznata s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Tužiteljica u tužbi nije navela konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogla previdjeti, odnosno s kojima nije bila upoznata prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu.

Tužena osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tužena nije pala u zakašnjenje prema tužiteljici, niti joj je obveza koju bi trebala ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tužene. Kada se uzme u obzir da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada nema govora da bi morala snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženoj, tada je ona za tu obvezu saznala tek primitkom presude, kada će joj sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženu na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude (tako i Vrhovni sud u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015.). Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženoj.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 753-53050776 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. svibnja 2013. (stranica 5-10 spisa), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (stranica 11-18 spisa), potvrdu od 23. siječnja 2005. (stranica 20 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 55 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, budući je tužiteljica na ročištu 20. veljače 2026. odustala od provođenja istog, obzirom visina naplaćene naknade i datum naplate nije sporna.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 4. Ugovora o kreditu broj 753-53050776 sklopljenog 24. svibnja 2013. između tužiteljice i pravnog prednika tužene, koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,5% (nulazarezpetposto) iznosa kredita.", te isplata iznosa od 300,55 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2013. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 24. svibnja 2013. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene

– Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb - kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 753- 53050776 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 60.000,00 EUR po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- bank d.d. za EUR važećem na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,5% iznosa kredita (članak 5. stavak 4.),

- da je kredit odobren kao stambeni kredit, za kupovinu stana,

- da je pravni prednik tužene tužiteljici na ime predmetne naknade 29. svibnja 2013. naplatio iznos od 300,55 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 0,50% iznosa kredita, sadržana u članku 5. stavku 4. Ugovora o kreditu, ništetna.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 74. ZZP-a propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i o visini te naknade.

7.3. Člankom 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredba članka 5. stavka 4. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP-a uzeo u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba članka 5. stavka 4. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom stambenom kreditu za kupovinu stana, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o stambenom kreditu za kupovinu stana a koji je služio sa stanovanje njoj i njezinoj obitelji, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica tvrtke niti obrta niti je stan kupljen sredstvima kredita unijela u imovinu obrta ili tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 5. stavak 4. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja te okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 24. svibnja 2013.

9.1. Tužiteljica je iskazala da je kredit podigla 2013. godine u tadašnjoj Hypo Alpe Adria banci, da je kod podnošenja zahtjeva bilo riječ o njezinoj kreditnoj sposobnosti, visini rate, godinama otplate, nije bilo govora o nikakvim naknadama. Ne sjeća se da joj je u banci dan bilo kakav obrazac s informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu sačinila je banka, ona ga je letimično pročitala, radi se o puno stranica i nije imala vremena sve ih detaljno proučiti. Nije ni tada primijetila odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Bankarski službenik joj nije pojasnio ništa u svezi te naknade, nije joj rekao zašto se ista plaća, odnosno na koji način je određena visina iste. Nije mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu, pa niti na spornu odredbu, takvi su bili uvjeti banke i mogla ih je uzeti ili ostaviti. Ugovor o kreditu potpisala je kod javnog bilježnika isti joj je samo pokazao gdje da potpiše i to je to, nije joj pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Ne sjeća se da bi dobila od banke njihovu odluku o naknadama, ustvari bila je sretna da je dobila kredit i to joj je jedino bilo bitno. Ne sjeća se više na koji način je sporna naknada naplaćena, jer uostalom nije niti znala da ju plaća.

Na upit punom. tužiteljice odgovorila je da joj ni dan danas nije poznato koji troškovi ulaze u predmetnu naknadu.

9.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 0,50% iznosa kredita.

9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, naime prilikom pregovora oko odobrenja kredita, odnosno potpisivanja ugovora o kreditu, nije bilo nikakvog govora od strane banke o odredbi koja se odnosi na naknadu za bankarske usluge, nije joj ništa rečeno na što se odnosi ta naknada za koje usluge se plaća niti na koji način je utvrđena visina iste. Nije mogla utjecati na visinu predmetne naknade. Jednako tako, tužiteljicu niti javni bilježnik prilikom potpisa ugovora o kreditu nije upoznao s odredbama ugovora. Tužena također nije ničim dokazala da je tužiteljica upoznata s Odlukom o naknadama Hypo Alpe Adria banka d.d. Nadalje, na konkretan slučaj ne mogu se primijetiti niti odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, a koji Pravilnik je stupio na snagu 14. veljače 2014., dakle nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i naplate sporne naknade. Obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu, iako sadrži podatak o naplati troška obrade u visini 0,500%, nikako ne dokazuje da je tužiteljici pojašnjeno na koji način je određena visina te naknade, niti koji troškovi se namiruju podmirenjem te naknade.

9.4. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.5. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.6. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.7. Budući se o spornoj odredbi članka 5. stavak 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP-a.

10. Suprotno tvrdnji tužene, ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.

11. U odnosu na prigovor tužene da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne može biti nepoštena, ovaj sud ukazuje da sporna odredba ugovora o kreditu nije utvrđena ništetnom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Nadalje, odredbom članka 187. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP) propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Nadalje, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarila prava za koja smatra da joj pripadaju.

13. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 5. stavak 4. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

14. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 4. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 5. stavak 4., pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

15.1. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 300,55 eura, koji iznos i datum uplate su među strankama nesporni, pa joj je zakonska zatezna kamata dosuđena počevši od 30. svibnja 2013.

15.2. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

16. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 0,50% od iznosa kredita, sadržana u članku 5. stavku 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tužene, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 300,55 eura s kamatom počevši od 30. svibnja 2013. pa do isplate.

17. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 20. veljače 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 300,55 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

17.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 5. lipnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 20. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 3. ožujka 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ukupno 175,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 218,75 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i za presudu u iznosu 13,27 eura, time da ovaj sud napominje da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa je tužiteljica dužna platiti sudske pristojbe za tužbu i presudu. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 265,20 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

18. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 3. ožujka 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Tomislav Miškić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb