Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-67/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru (P-DO-6/18), protiv tuženika NG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, Strossmayerova 7, radi stjecanja bez osnove, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. "Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske prema tuženiku NG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 21.251,09.-EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 07.02.2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika NG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prema tužitelju Republici Hrvatskoj, u iznosu od 12.130,01.-EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 07.02.2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoj posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika te se tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 9.121,08. -EUR, koji se tuženiku nalaže platiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 07.02.2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, odbija kao neosnovan."

IV. Nalaže se tuženiku NG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 namiri troškove parničnog postupka u iznosu od 2.274,84 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 3. ožujka 2026. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1326/2025-3 od 27. siječnja 2026. ukinuta je ovosudna presuda posl. br. P-123/2024-12 od 8. travnja 2024. i predmet je vraćen sudu na ponovno suđenje, pri čemu valja napomenuti da se radi o predmetu koji je ustupljen ovome sudu rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024.

2. Tužiteljica Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, podnijela je pred Općinskim sudom u Bjelovaru 17. veljače 2017. tužbu protiv tuženika NG radi isplate. U tužbi navodi da je NG temeljem presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-157/11-32 od 22. listopada 2013., potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-3940/2013-2 od 2. listopada 2014., naplatio svoje potraživanje u ovršnom postupku dana 16. veljače 2015. u ukupnom iznosu od 209.203,64 HRK.

2.1. U tužbi, nadalje navodi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1974/14-2 od 14. prosinca 2016. prihvaćena revizija tužene (ovdje tužiteljice) Republike Hrvatske i ukinute su presude nižih sudova te predmet vraćen na ponovni postupak. Kako iz navedene presude Vrhovnog suda proizlazi da tužitelju, ovdje tuženiku, ne može kao prekovremeni rad biti priznato vrijeme nazočnosti na mjestu rada u vrijeme u koje nije stvarno radio, već se odmarao, proizlazi da je tužitelju NG, ovdje tuženiku, dosuđen veći iznos no što mu pripada, odnosno da je isti prisilnim putem naplatio veći iznos no što mu pripada, i to temeljem osnove koja je otpala, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

2.2. Obzirom da tužiteljica nije bila u mogućnosti utvrditi koliko tuženom NG pripada po osnovi prekovremenog rada jer se taj iznos trebao utvrditi u ponovljenom postupku, postavljen je zahtjev za isplatom, temeljem odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14., 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP), odnosno za vraćanjem iznosa koji će naknadno biti preciziran, s kamatom tekućom od 16. veljače 2017.

2.3. Tužiteljica je postavila konačan tužbeni zahtjev u ovom predmetu podneskom od 7. prosinca 2023. (str. 110-111), istaknuvši da je u ranijem podnesku od 15. rujna 2020. postavila tužbeni zahtjev u bruto iznosu te kako sada prema stavu Vrhovnog suda RH ima pravo na povrat neto iznosa (kao i doprinosa za MIO II., koji prema očitovanju MORH-a u konkretnom predmetu ne postoje) to je precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje neto iznos od 16.273,71 eura/122.614,27 kuna naplaćen temeljem ukinute presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P- 157/2011-32 od 22. listopada 2013. (naveden u tablici broj 2., zbroj stupaca broj 16. i 17., koji je dostavio u privitku podneska od 18. rujna 2023.) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2017. pa do isplate. U podnesku od 16. veljače 2024. navela je da se ne protivi prigovoru radi prijeboja. (str. 133)

3. U odgovoru na tužbu zaprimljen na Općinskom sudu u Bjelovaru 8. siječnja 2018. (str. 21) tuženik ponajprije ističe da je tužba preuranjena i nepotrebna budući da će u svakom slučaju vratiti eventualnu razliku novca koji je iznos primio po pravomoćnoj presudi u ovom predmetu te da u tom smislu priznaje svaki pravomoćan i nesporan utvrđeni iznos i zahtjev za isplatu, koji je i njemu do danas nepoznat, kao što mu je bio nepoznat i u fazi mirnog rješenja spora. Naime, obzirom na prirodu i okolnosti konkretnog slučaja, upitno je da li će, kada i koji iznos tuženik biti eventualno dužan vratiti, o tome govori i neodređenost tužbenog zahtjeva, jer niti sam tužitelj ne zna, niti može znati prije pravomoćnosti ponovljenog postupka koliko bi eventualno bila obveza tuženika za isplatu, pri čemu je tuženik predložio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka posl.br. Pr-21/17. Općinski sud u Bjelovaru je i odredio prekid postupka rješenjem od 15. ožujka 2018. (str. 23), a ovaj postupak je nastavljen 27. siječnja 2022. (str. 66), i to nakon utvrđenja da je postupak u predmetu posl. br. Pr-21/17 pravomoćno okončan. Međutim, nakon toga je Općinski sud u Bjelovaru ponovno odredio prekid postupka rješenjem posl. br. P-324/22-22 od 5. travnja 2022. (str. 84-85) do donošenja pravomoćne odluke Vrhovnog suda RH u predmetu broj Revd-1440/2021, a povodom revizije podnesene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-244/20-2 od 19. svibnja 2020. u kojemu je trebalo odlučiti da li tužitelju pripada pravo temeljem pravomoćne presude i na vraćanje isplaćenih bruto ili neto razlika te po osnovi doprinosa, poreza i prireza na plaću.

3.1. Nakon toga ovaj postupak je nastavljen 4. rujna 2023. jer je Vrhovni sud RH donio odluku o navedenom spornom pitanju te zauzeo pravno stajalište da u ovakvim predmetima tužitelj ima pravo na potraživanje neto isplaćenih iznosa tuženiku.

3.2. Valja napomenuti da je tuženik u podnesku od 7. veljače 2022. (str. 69) izjavio prijeboj prema tužitelju za bruto iznos od 68.642,85 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, preciziranog u podnesku od 7. veljače 2022., sve prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Bjelovaru Pr-21/17-27 od 28. veljače 2020., te je u podnesku od 28. veljače 2024. (str. 135) precizirao prijebojni zahtjev na način kako je to pobliže navedeno u izreci u točci II. 1., 2., 3. ove presude.

4. Valja istaknuti da nakon što je prekinuti postupak nastavljen 4. rujna 2023. (str. 91), a vezano za pravno stajalište Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023., tužitelj je u podnesku od 18. rujna 2023. naveo da radi smanjenja daljnjih troškova postupka dostavlja sudu izračun Ministarstva obrane iz kojeg proizlazi iznos koji je tuženik dužan vratiti tužitelju isplaćen prema ukinutoj presudi posl. br. P- 157/2011 od 22. listopada 2013., iznos koji tuženiku pripada prema presudi br. Pr- 21/17 od 28. veljače 2020., kao i ukupan iznos razlike koju sada tuženik duguje tužitelju nakon prijeboja tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika. Iz dostavljenog izračuna proizlazi ukupna razlika u korist tužitelja u iznosu od 11.910,71 eura/89.741,24 kuna. Navedeni podnesak tužitelj je dodatno obrazložio u podnesku od 16. studenoga 2023. (str. 99) te je tuženik u podnesku od 4. prosinca 2023. (str. 104) naveo da ne osporava dostavljeni matematički obračun tužitelja, a tužitelj je u podnesku od 16. veljače 2024. naveo da se ne protivi prigovoru radi prijeboja.

4.1. Međutim, tuženik i dalje smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, smatrajući da je suprotan stavu i praksi Europskog suda za ljudska prava, izraženo između ostalog i u presudi Solomun protiv RH broj 679/11 od 2. travnja 2015. vezano za mirno uživanje prava vlasništva, kako je to navedeno tijekom postupka. Tužitelj koji je u tom predmetu vodio spor protiv Republike Hrvatske kao poslodavca, pa je nakon pravomoćne presude i naplatio potraživanje od Republike Hrvatske, a onda je pravomoćna presuda po kojoj je ostvario naplatu odlukom VSRH ukinuta, nije morao vratiti primljeni iznos jer mu je vraćanjem tog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Prema tome, tuženik smatra da nije dužan vratiti iznos koji je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužitelja kao poslodavca, jer je taj iznos dakle ovršio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1 Protokola br. 1. Te ističe da su navedeno stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi kako ne bi došlo do povrede konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom shodno čl. 46 st. 1 Konvencije, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141 Ustava RH). Posebice vezano za naprijed navedeno tuženik ističe da se prema stavu ESLJP može tvrditi da je došlo do povrede prava na mirno vlasništvo, kada se radi o potraživanjima, kada je to potraživanje dovoljno utvrđeno da se može izvršiti a što je upravo bilo u konkretnom slučaju prema ranijoj pravomoćnoj presudi iz koje je potraživanje tuženika bilo izvršeno. Tuženik smatra da prema stavu ESLJP, činjenica da pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podliježe opozivu, u određenim okolnostima ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl. 1 Protokola br. 1.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 16.273,76 EUR-a na ime stjecanja bez osnove, a koja je otpala kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revr-1974/14-2 od 14. prosinca 2016. ukinuo presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-3940/2013-2 od 2. listopada 2014. i Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-157/2011-32 od 22. listopada 2013. i temeljem kojih se tuženik naplatio, uz istaknuti prigovor prijeboja tuženika dana 7. veljače 2022. za iznos koji mu je u ponovljenom postupku dosuđen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Pr-21/17-27 od 28. veljače 2020.

6. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora (16), u specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje od 16. prosinca 2014. godine (45- 48), u izračun o presudi iz ponovljenog postupka Pr-21/17 (96-97), u obračun potraživanja (101-103), te se vrši uvid u spis Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-

21/17, uvidom u iskaz NG.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8.

ZPP-a, sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru P-157/2011-32 od 22. listopada 2013. naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj, tužitelju u ovom predmetu, da tužitelju, u ovom predmetu tuženiku, isplati bruto iznos od 114.195,29 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose i da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 19.045,00 kuna,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž-3940/2013-2 od 2. listopada 2014.,

- da je tužitelj (tuženik u ovom postupku) svoje potraživanje temeljem navedene presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 16. veljače 2015., i to u ukupnom iznosu od 209.203,64 kune,

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj Revr-1974/14-2 od 14. prosinca 2016. prihvaćena revizija Republike Hrvatske te su ukinute presude, i to Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-3940/2013-2 od 2. listopada 2014. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru P-157/2011-32 od 22. listopada 2013. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je Općinski sud u Bjelovaru rješenjem od 15. ožujka 2018. posl. br. P- 840/17-6 odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj Pr-23/17,

- da je rješenjem posl. br. P-840/2017-18 od 27. siječnja 2022. (str. 66-67), nastavljen prekinuti postupak, ali je navedeni sud rješenjem od 5. travnja 2022. posl. br. P-324/22-22 ponovo odredio prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda RH u predmetu broj Revd-1440/21 povodom dopuštene revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-244/20-2 od 19. svibnja 2020. u kojemu je valjalo odlučiti da li tužitelju RH pripada pravo temeljem pravomoćne presude i na vraćanje isplaćenih bruto ili neto razlika te po osnovi doprinosa, poreza i prireza na plaću (str. 84-85),

- da je Općinski sud u Bjelovaru donio rješenje o nastavljanju parničnog postupka posl. br. P-324/22 4. rujna 2023. (str. 91-92), jer je Vrhovni sud RH donio odluku o navedenom spornom pitanju pod brojem Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. i zauzeo pravno stajalište i o spornom pravu tužitelja iz ove parnice (koje pravo na isplatu neto ili bruto iznosa je predstavljalo prethodno pitanje) da u ovakvim predmetima tužitelj RH ima pravo na potraživanje neto isplaćenih iznosa tuženiku,

- da je vezano za prethodno navedeno stajalište Vrhovnog suda RH tužitelj dostavio sudu izračun Ministarstva obrane iz kojeg proizlazi iznos koji je tuženik dužan vratiti tužitelju isplaćen prema ukinutoj presudi broj P-157/2011 od 22. listopada 2013., iznos koji tuženiku pripada prema presudi broj Pr-21/17 od 28. veljače 2020., kao i ukupan iznos razlike koji tuženik duguje tužitelju nakon prijeboja tužiteljeve tražbine s tražbinom tuženika, a koja ukupna razlika u korist tužitelja iznosi 9.121,08 eura,

- da iz dostavljenog izračuna po presudi u ponovljenom postupku (Pr-21/17, Gžr-11/20), specificirano u tablici 1., dok je u tablici 2. izvršen izračun po presudi iz prvog postupka – plijenjeni iznosi (P-157/11, Gž-3940/13), na koji matematički izračun tuženik nije imao primjedbi, potraživanje tužiteljice na dan prijeboja (tablica 2, stupac 16, 17 i 18, neto isplata, kamate i procesne kamate) sve iz ranijeg postupka, iznosi sveukupno 21.251,09 eura, dok potraživanje tuženika prema izračunu tužiteljice iz ponovljenog postupka na dan prijeboja (tablica 1, stup 16 i 17, neto isplata i kamate na neto) iznosi sveukupno 12.130,01 eura, slijedom kojega proizlazi da razlika neto iznosa sa kamatama po presudama na dan prijeboja iznosi 9.121,08 eura u korist tužiteljice,

8. Na temelju prethodno utvrđenih činjenica i utvrđenog činjeničnog stanja, imajući u vidu da među strankama nije sporan izračun/obračun tražbina stranaka koje proizlaze iz sudskih predmeta posl. br. Pr-21/17, kasnije P-157/11, a posebno okolnost da je ovaj sud dužan se pridržavati, odnosno, isti je vezan uz pravno stajalište Vrhovnog suda RH, ovaj sud zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužiteljici s osnova stečenog po osnovi koja je kasnije otpala, a u smislu odr. čl. 1111. ZOO ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO) samo neto iznos s obračunatim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koji mu je bio isplaćen u postupku prisilne naplate po presudi koja je ukinuta, dakle, po osnovi koja je kasnije otpala.

9. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik naplatio prisilnim putem, tj. u ovršnom postupku, tražbinu koju je imao prema tužiteljici na temelju pravomoćne presude, koja je naknadno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nije sporno ni da je u ponovljenom postupku tuženik ishodio novu pravomoćnu odluku u kojoj je sadržana tražbina koju je stavio u prijeboj tužiteljici u ovom postupku. Također, stranke ne spore ni sam matematički obračun između tih dvaju potraživanja, no sporno je da li vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, tj. u konkretnom slučaju s obzirom na osnovu koja je otpala, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

10. Tuženik nalazi da vraćanje iznosa koji su naplaćeni temeljem pravomoćne presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, pozivajući se pri tomu na odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP), Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13). No, po ocjeni ovog suda, tuženikovo pozivanje na gore navedeni odluke ESLJP, nije osnovano niti primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je drugostupanjsku presudu i vratio predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti kojeg je podnijelo državno odvjetništvo (pravnog lijeka kojeg je mogao podnijeti samo državni organ, a ne svaka stranka u postupku), a koje je prema shvaćanju ESLJP imalo puno diskrecijsko pravo u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva čime se otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. Prema tomu, ESLJP je u toj situaciji izrazio shvaćanje u odnosu na činjenični supstrat koji u bitno proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u ovom predmetu nije slučaj – i ne dovodi u pitanje jednakost strana u postupku. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd – 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

10.1. U ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je nižestupanjsku presudu i vratio predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku. Također, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom razmatranju istih činjenica (ima li stranka ili nema prebivalište i stvarno boravište u području posebne državne skrbi te u tom smislu povreda načela pravne sigurnosti), dok se u ovom predmetu ne radi o takvoj situaciji jer Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovo razmotre iste činjenice, već svojoj odluku donio da zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava.

10.2. Sukladno praksi ESLJP, kod instituta stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, sud je dužan utvrditi jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim, je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

10.3. Prema okolnostima tuženikova slučaja, isti ničim nije doprinio da gore citirane presude Općinskog i Županijskog suda budu nepravilne, a iz kojih razloga bi iste očekivano bile ukinute, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice.

10.4. Pravna priroda onoga što tužiteljica potražuje od tuženika po pravilima stečenog bez osnove je iznos što ga je tuženik prisilno naplatio, na temelju pravomoćne presude (koja je kasnije ukinuta), po osnovi plaće za prekovremene sate rada, odnosno za vrijeme nazočnosti na mjestu rada kada tuženik nije stvarno radio već se odmarao za vrijeme dežurstva i straže.

10.5. Također je potrebno utvrditi je li kod tuženika nastupilo legitimno očekivanje da je to što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude njegovo vlasništvo, u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, vodeći pri tome posebno računa da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u "javnom interesu" i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizavanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. Javni interes mora biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi opravdao ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava vlasništva.

10.6. U okolnostima konkretnog slučaja, upravo zbog činjenice što je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, koja je, s obzirom na vrijednost premeta spora, sukladno tada važećim zakonskim propisima, uvijek bila dopuštena, i koju je kao parnična stranka mogao podnijeti i sam, tuženik je, obzirom da je tijekom cijelog postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku, mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od odluka nižih sudova. Naime, svaka stranka u parničnom postupku ima pravo podnositi redovite i izvanredne pravne lijekove radi čega se ne bih moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola br. 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije.

10.7. Postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bilo protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava. Da je tome tako i da je tuženik mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ovaj sud zaključuje i iz činjenice da je, sukladno podatcima sadržanim u sustavu eSpis, revizija podnesena 20. studenog 2013. te dostavljena tuženikovom punomoćniku radi podnošenja odgovora na reviziju 22. studenog 2013., koji je istog dana podnio i odgovor na reviziju, dok se tuženik u ovršnom postupku naplatio 6. ožujka 2014. Obzirom da je tuženik pokrenuo ovršni postupak u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je revizija podnesena, to prema mišljenju ovoga suda na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Prema tomu odluke ESLJP, Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13), ne mogu se primijeniti u ovom predmetu s obzirom da je tuženik u ovom predmetu zbog visine vrijednosti predmeta spora znao da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena pa kod istog nije moglo nastati legitimno očekivanje utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi (sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018.).

10.8. Ovaj sud polazeći od postavki da je prvi i najvažniji zahtjev čl.1. Protokola da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirnom uživanju vlasništva treba biti zakonito, da je vladavina prava jedno od temeljnih načela demokratskog društva, da načelo zakonitosti predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni, te da lišavanje vlasništva pojedinca može biti opravdano samo ako se pokaže da je u javnom interesu i ako zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, kraj nespornog utvrđenja i prava kako pojedinca tako i tužitelja koja je tijelo javne vlasti prema stavu ESLJP-a, da su svima pa tako i tuženiku poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije te mijenjanja odluka pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, to bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo ali tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.

11. Stoga su za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za povrat novčanih sredstava koji su tuženiku isplaćeni u ovršnom postupku mjerodavne odredbe članka 1111. Zakona o obveznim ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Odredbom stavka 1. tog članka i zakona propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj ga je dužan vratiti, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi; dok je odredbom stavka 3. istog članka i zakona propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

11.1. Iz odredbe članka 1115. ZOO-a, slijedi pak da kad se vraća stečeno bez osnove da se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Kako među strankama nije sporno da je tuženik u ovršnom postupku stekao po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, novčane iznose, navedeno, sukladno citiranoj odredbi iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, ima za posljedicu vraćanje primljenog. Pri tomu tuženik, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Revr- 1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023., nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.

13. Kako je utvrđeno da potraživanje tužiteljice prema tuženiku, a koje je nastalo temeljem isplate po presudi Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-157/11-32 od 22. listopada 2013. koja je kasnije ukinuta i gdje je temeljem čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO- a dio imovine tužiteljice prešao u imovinu druge osobe odnosno tuženika, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, a koje iznosi 21.251,09 eura na dan prijeboja (tablica 2, stupac 16,17,48, neto isplata, kamate i procesne kamate), sve iz ranijeg postupka, to je sud donio presudu kojom se utvrđuje postojanje navedenog potraživanja i presudio kao u točci I. izreke presude.

14. Potraživanje tuženika prema tužiteljici iz ponovljenog postupka na dan prijeboja ukupno iznosi 12.130,01 eura (tablica 1, stupac 16, 17 i 18, neto isplata, kamate i procesne kamate). Stoga je sud utvrdio postojanje navedenog potraživanja tuženika te presudio kao u točci II. Izreke presude.

14.1. Slijedom navedenog sud je izvršio prijeboj potraživanja tužiteljice Republike Hrvatske prema tuženiku u iznosu od 21.251,09 EUR te potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 12.130,01 EUR te je naložio tuženiku da tužiteljici plati iznos od 9.121,08 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 7. veljače 2022. godine do isplate te presudio kao u točci III. izreke.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. u svezi odr. čl. 155. ZPP-a, obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u ovom postupku.

15.1. Tužiteljica je u ovome predmetu uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva u omjeru od 100 %, a sa visinom tužbenog zahtjeva je uspjela u omjeru od 43 % što ukupno iznosi 143 %. Kada se podijeli sa 2 (pravni osnov i visina) proizlazi da je u ovome predmetu tužiteljica uspjela s 72 % tužbenog zahtjeva.

15.2. Tuženik u ovome predmetu nije uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva, dok je sa visinom tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 57 %, dakle uspjeh tuženika ukupno iznosi 57 %. Kada se podijeli sa 2 (pravni osnov i visina) proizlazi da je u ovome predmetu tuženik uspio s 28,50 %.

15.3. Slijedom navedenog proizlazi da uspjeh tužiteljice u ovom postupku iznosi 43,50% prema kojemu je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove ovog postupka sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

15.4. Parnični trošak tužiteljice u iznosu od 5.250,00 eura odnosi se na naknadu za sastavljanje tužbe od 4. kolovoza 2017. u iznosu od 500,00 eura, za sastavljanje zahtjeva za mirno rješenje spora od 20. ožujka 2017. u iznosu od 500,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 15. rujna 2020., 18. veljače 2022. i 7. prosinca 2023. za svako po 500,00 eura, zatim podnesaka od 10. lipnja 2020., 19. studenoga 2020., 20. siječnja 2021., 22. ožujka 2021., 29. travnja 2021., 19. svibnja 2021., 24. kolovoza 2021., 1. prosinca 2021., 18. rujna 2023., 16. studenoga 2023. i 16. veljače 2024., za svako u iznosu od 125,00 eura, te na zastupanje na ročištu od 5. ožujka 2018. u iznosu od 250,00 eura, 12. ožujka 2024. u iznosu od 125,00 eura i 8. travnja 2024. u iznosu od 500,00 eura, na zastupanje na ročištu 3. ožujka 2026. u iznosu od 500,00 eura, a sve to sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 126/22 i 138/23: dalje – OT).

15.5. Parnični trošak tuženika u iznosu od 5.281,25 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tuženika za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura, na zastupanje na raspravama održanih dana 15. ožujka 2018., 8. travnja 2024. i 3. ožujka 2026. godine, za svaku u iznosu od 500,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 24. siječnja 2019., 7. veljače 2022. i 28. veljače 2024., za svako u iznosu od 500,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 9. studenoga 2023. i 5. prosinca 2023., za svako u iznosu od 50,00 eura, i za sastavljanje žalbe od 22. svibnja 2024. u iznosu od 312,50 eura te na PDV od 25% godišnje koji iznosi 528,13 eura, a sve to sukladno odredbama OT.

15.6. Obzirom na prethodno utvrđene parnične troškove stranaka, imajući u vidu utvrđeni uspjeh stranaka, proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.780,00 eura, a tužiteljica tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.505,16 eura, i kada se navedeni iznosi međusobno prebiju, proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.274,84 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 3. ožujka 2026., kao dana donošenja ove presude. Iz navedenog razloga o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci III. i IV. izreke.

16. Slijedom navedenoga presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 3. ožujka 2026.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. ODO Virovitica (P-DO-55/2024)

2. Odvj. Dejan Đerić, Bjelovar, Strossmayerova 7