Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-519/2024-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Madunić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika KV Logistika d.o.o., Ježdovec, Ježdovečka 131A, OIB: 28860137688, zastupanog po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu Poslovni broj PR-15930/2021-30 od 26. rujna 2024., u vijeću održanom 3. ožujka 2026.
r i j e š i o je
Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu Poslovni broj PR- 15930/2021-30 od 26. rujna 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku po osnovi neisplaćene plaće isplatiti tužitelju iznos od 361,38 eur sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2019. pa od isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
1.1. U odluci pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.141,04 eur sa zatraženim kamatama.
1.2. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 660,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana ( točka III. izreke).
1.3. U odluci pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 2.090,00 eur sa zatraženim kamatama.
2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje
2.1. Žali se i tuženik pobijajući presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje
2.2. Na žalbe nije odgovoreno.
2.3. Žalbe su osnovane.
3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu na ime neisplaćene plaće i dnevnica za prosinac 2019. iznosa od 1.502,42 eur sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2019.
4. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:
- da su Ugovorom o radu (list 5-9 spisa) tužitelj i tuženik dana 21. rujna 2018. zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova vozača motornih vozila,
-da se sukladno čl. 5. st. 1. Ugovora o radu tužitelj za ugovorene poslove obvezao obavljati na raznim mjestima, ovisno o nalogu za utovar i usmenom dogovoru sa disponentom,
-da se za obavljene poslove za puno radno vrijeme tuženik tužitelju obvezao isplaćivati mjesečnu osnovnu plaću u iznosu od 3.029,55 kuna u bruto iznosu te dodatke na plaću,
- da su tužitelj i zakonski zastupnik tuženika dogovorili da će mu tuženik za svaki odrađeni dan isplatiti neto iznos od 80,00 eura i to isplatom na tekući račun njegovog oca ČG, pri čemu će se dio te neto plaće odnositi na bruto plaću koja odgovara iznosu od 3.029,55 kuna iz Ugovora o radu,
- da je tužitelj u prosincu za tuženika odradio 19 dana proizlazi , što je razvidno i iz Pregleda putovanja vozila prosinac 2018. prema kojoj je tužitelj tijekom prosinca na putovanju proveo ukupno 19 dana.
10. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja sud prvog stupnja je smatrao kako okolnost što tuženik tijekom postupka nije dostavio obračunsku ispravu za plaću tužitelja za prosinac 2019., niti je dokazao da je tužitelju isplatio plaću za 19 dana u prosincu 2018. upućuje na postojanje obveze na strani tuženika naknaditi plaću tužitelju za 19 dana u prosincu 2018., utvrđujući visinu iste prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini minimalne plaće ("Narodne novine", broj: 122/18.) za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018. za puno radno vrijeme, koja je iznosila je 3.439,80 kuna bruto.
10.1. Naime, u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja navodi kako su u prosincu 2018. bila 24 radna dana, pa budući da je tužitelj odradio 19 radnih dana pripada mu naknada plaća u bruto iznosu od 361,38 eur (456,54 eur /3.439,80 kuna podijeljeno s 24 iznosi 19,02 eur koji iznos pomnožen s 19 iznosi 361,38 eur) zbog čega nije bilo potrebno provoditi tehničko i financijsko vještačenje, pa je na ročištu 11. rujna 2024. odbijen takav dokazni prijedlog tužitelja.
11, Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a na bitne povrede postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.
12. Naime, plaća sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14. i 127/17., dalje u tekstu: ZR-a) predstavlja bruto iznos koju je poslodavac za obavljeni rad dužan isplatiti radniku.
13. Prvostupanjski sud polazeći od sadržaja citirane odredbe drži kako tužitelj i tuženik nisu mogili ugovoriti plaću u neto iznosu isplatom na račun drugog radnika, pa takav možebitni dogovor tužitelja i tuženika nije od utjecaja na predmet ovog spora.
14. Međutim, iz takvog obrazloženja suda prvog stupnja nije jasno smatra li sud prvog stupnja da tužitelju zapravo pripada samo ugovorena plaća u minimalnom iznosu ili pak da su stranke postigle sporazum o isplati dnevnice od 80 EUR-a za svaki određeni dana pri čemu dogovor o načinu isplate kao takav ne bi bio od utjecaja na pravo tužitelja u ovom postupku. U tom pravcu ukazati je i na navode tuženika kako sud prvog stupnja nije cijenio dostavljene obračunske liste o isplati plaće u kontekstu sadržaja predmetnog Ugovora kojim je u članka 5. stavku 1. ugovoreno obavljanje poslova na raznim mjestima.
15. Uslijed navedenog, pobijana presuda je nejasna, te ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega se ista ne može niti ispitati tako da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
16. U svezi tereta dokazivanja potrebno je navesti da tužitelj u postupku i svom iskazu tvrdi da je s tuženikom ugovorio minimalnu plaću, te da mu je tuženik uz navedeno isplaćivao dnevnicu u visini od 80,00 EUR, a iz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme proizlazi da je ugovorena plaća tužitelja iznosila 3.029,55 kn bruto (čl. 7. Ugovora), dok nedostaje utvrđenje suda o visini isplaćene plaće nakon plaćanja poreza i doprinosa.
17. S druge strane sud prvog stupnja drži utvrđenim kako je tužitelj u spornom razdoblju tijekom prosinca 2024. odradio 19 dana radeći šest dana u tjednu, u prilog čemu govori i dostavljena dokumentacija o radnom vremenu koju je, sukladno čl. 5.
ZR, bio dužan vodit poslodavac
18. Međutim, u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava ovdje je potrebno za navesti da tužitelj ima osnova potraživati neisplaćene dnevnice ako je usmeno ugovorio s tuženikom kao poslodavcem isplatu istih, i to neovisno o tome što takvu ugovornu odredbu tužitelja ne sadrži pisani ugovor o radu.
19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
20. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
21. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ovaj sud ukazao ovim rješenjem, te će ponovno ocijeniti sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i utvrditi činjenice koje su relevantne za rješenje spora između stranaka u okviru dokaznih prijedloga stranaka i o kojima ovisiti i visina tužiteljeva tužbenog zahtjeva, te će valjanom primjenom materijalnog prava moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 3. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Mimica
