REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] E 5

Poslovni broj: Us I-721/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja Digital Takeover d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 48764950504, protiv tuženika Agencije za elektroničke medije, Zagreb, Jagićeva 31, OIB: 35237547014, uz sudjelovanje zainteresirane osobe NOVA TV d.d. za film, audio i video zapise, radijsku i televizijsku djelatnost i marketing iz Buzina (Grad Zagreb), Buzinski krči 1,OIB: 75399377119, koju zastupa opunomoćenica Valentina Kučić, odvjetnica u Zagrebu, Masarykova ulica 3 radi koncesije , 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništavanja odluke tuženika KLASA: UP/I-614-03/25-02/02, URBROJ: 114-03/04-25-09 od 31. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do donošenja presude u ovom upravnom sporu.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi zainteresiranoj osobi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće i petsto eura), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Odlukom tuženika KLASA: UP/I-614-03/25-02/02, URBROJ: 114-03/04-25- 09 od 31. ožujka 2025., donesenom nakon provedenog postupka nadmetanja sukladno Obavijesti o namjeri davanja koncesije za obavljanje djelatnosti pružanja medijske usluge televizije br. 2/25 za područje digitalne regije MUX M1 (Republika Hrvatska), objavljene temeljem Odluke Vijeća za elektroničke medije od 9. siječnja 2025., kao najpovoljniji ponuditelj je odabrano trgovačko društvo NOVA TV d.d. te mu je dana koncesija za obavljanje djelatnosti pružanja medijske usluge televizije na predmetnom području (točka I.), dok je ponuda tužitelja odbačena (točka VII.). Ostalim točkama odluke regulirano je trajanje koncesije (točka II.), visina godišnje naknade (točka III.), obveza odabranog ponuditelja uputiti Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) zahtjev za obavljanje tehničkog pregleda radi utvrđivanja prostornih i tehničkih uvjeta (točka IV.), rok u kojem je HAKOM obvezan obaviti tehnički pregled (točka V.), rok za sklapanje ugovora o koncesiji (točka VI.) te naznaka da se odluka objavljuje u Narodnim novinama (točka VIII.).

2. Tužitelj je tužbu podnio Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a predmet je na temelju rješenja Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-369/2025-6 od 9. svibnja 2025. ustupljen ovom sudu na daljnje rješavanje kao manje opterećenom sudu (čl. 11. Zakona o sudovima, Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.).

3. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika. Prvenstveno ističe da je osporena odluka donesena izvan zakonom propisanog roka te se pritom poziva na čl. 49. st. 5. Zakona o koncesijama i čl. 85. st. 8. Zakona o elektroničkim medijima prema kojima je rok za donošenje odluke o davanju koncesije 30 dana od isteka roka za dostavu ponuda, ako dokumentacijom nije drukčije određeno. Budući da je rok za dostavu ponuda istekao 17. veljače 2025., tužitelj smatra da je krajnji rok za donošenje odluke bio 19. ožujka 2025., dok je odluka donesena 27. ožujka 2025. Drži da se radi o prekluzivnom roku čijim protekom tuženik gubi ovlast za donošenje odluke, slijedom čega odluku smatra pravno ništavom. Obrazloženje osporene odluke da sadrži općenito i paušalno navedene razloge koji ne udovoljavaju standardima obrazloženja upravnog akta. Osporava zakonitost prihvaćanja ponude NOVA TV d.d. ističući da ista u trenutku podnošenja nije sadržavala zakonom propisane kvantitativne pokazatelje programskog sadržaja (udio vlastite proizvodnje, hrvatskih audiovizualnih djela, europskih djela i djela neovisnih proizvođača) sukladno čl. 30., 46., 48. i 85. Zakona o elektroničkim medijima, a naknadno dostavljeno pojašnjenje da je predstavljalo nedopuštenu dopunu ponude te da je tuženik bio dužan takvu ponudu odbaciti kao formalno neurednu. Dodatno ističe da NOVA TV d.d. nije podobna pravna osoba za dodjelu koncesije zbog ranijih povreda zakonskih obveza u vezi s ulaganjem u hrvatska audiovizualna djela i djela neovisnih proizvođača. Smatra da je njegova ponuda nezakonito odbačena kao formalno neuredna jer da je dostavio ispravu o bonitetu i solventnosti (BON-1) sukladno točki 4.4. Dokumentacije za nadmetanje, a dokumentacija da je jasno propisivala da se dostavlja jedna od predviđenih isprava (BON-1, SOL-2 ili BON-2), ne više njih. Smatra da je, ako je tuženik držao da je potrebna dodatna isprava, bio dužan pozvati tužitelja na dopunu, kao što je to učinio u odnosu na ponudu društva NOVA TV d.d. u pogledu programskog sadržaja, čime upućuje na povredu načela jednakog postupanja prema ponuditeljima. Slijedom navedenog, predlaže da sud poništi osporenu odluku, sam riješi upravnu stvar ili vrati predmet tuženiku na ponovni postupak. Također, predlaže da sud odredi odgodni učinak tužbe smatrajući da bi izvršenje odluke i sklapanje ugovora o koncesiji s NOVA TV d.d. prouzročilo teško popravljivu štetu njemu i proračunu Republike Hrvatske, a takva odgoda ne bi bila protivna javnom interesu.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da je rok za donošenje predmetne odluke instruktivan ne prekluzivan, a što proizlazi iz čl. 85. st. 8. Zakona o elektroničkim medijima koji ne propisuje pravnu posljedicu propuštanja roka. Drži neosnovanim navode o ništavosti odluke zbog proteka roka jer je pravno i životno nelogično tumačenje prema kojem bi protekom roka javnopravno tijelo izgubilo ovlast za donošenje odluke, a stranke bi time trpjele štetne posljedice. Odluka da je valjano i dostatno obrazložena, kako u dijelu koji se odnosi na razloge odbacivanja ponude tužitelja zbog neispunjavanja formalnih uvjeta, tako i u dijelu koji se odnosi na izbor najpovoljnijeg ponuditelja. Naglašava da je ponuda tužitelja odbačena zbog nedostataka u financijskom dijelu, slijedom čega se o njezinu programskom sadržaju nije ni odlučivalo. Netočan da je navod da bi ponuda društva NOVA TV d.d. bila nezakonito dopunjavana jer se radilo o pojašnjenju ponude u dijelu koji se odnosi na program, sukladno čl. 18. Pravilnika o sadržaju i postupku raspisivanja obavijesti o namjeri davanja koncesija za obavljanje djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije i radija, a koje pojašnjenje nije rezultiralo izmjenom programske osnove, već je omogućilo precizniji prikaz već ponuđenih podataka (kvantitativni razmjer sadržaja, izračun vlastite proizvodnje, identifikacija europskih i hrvatskih audiovizualnih djela). U odnosu na navod o nejednakom postupanju prema ponuditeljima, pojašnjava da se mogućnost traženja pojašnjenja odnosi isključivo na programski dio ponude, dok su nedostaci u ponudi tužitelja bili i financijske naravi te su predstavljali neotklonjive formalne nedostatke. Stoga nije bilo osnove za pozivanje tužitelja na pojašnjenje. Obrazlaže kako tužitelj nije dostavio propisane ispravu o solventnosti (SOL-2 ili BON- 2), samim time i neodgovarajući poslovni plan, niti valjan dokaz o osiguranju početnih financijskih sredstava. Dokument naslovljen kao „Izjava i obveza osiguranja početnih financijskih sredstava“ ne predstavlja vjerodostojnu potvrdu o solventnosti, niti obvezujuće pismo namjere banke ili ovjereni ugovor o zajmu, kako je to propisano dokumentacijom za nadmetanje. Naglašava da su BON-1, kao isprava o bonitetu, i podatak o solventnosti (SOL-2 ili BON-2) dva različita dokumenta te da dostava jednog ne isključuje obvezu dostave drugog. U odnosu na prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, ističe da tužitelj nije dokazao postojanje teško popravljive štete, niti njezinu visinu, što je pretpostavka za određivanje takve mjere. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbu kao neosnovanu i odbije prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbene navode te se pridružuje razlozima iz odgovora na tužbu tuženika. Tužitelj nije dostavio tražene dokumente iz točke 4.4. Dokumentacije za nadmetanje, a dostavljena izjava o budućoj dokapitalizaciji ne predstavlja dokaz sukladan propisanim uvjetima. Slijedom, pozivom na uvjete iz Dokumentacije o nadmetanju i Pravilnika o sadržaju i postupku raspisivanja obavijesti o namjeri davanja koncesija, takva ponuda mora biti odbačena kao nepotpuna. Dodatno ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja. Budući tužitelj nije ispunio formalne uvjete natječaja, ne može osporavati odluku u dijelu kojim je zainteresirana osoba izabrana, niti u dijelu koji se odnosi na trajanje koncesije, visinu naknade, sklapanje ugovora i ostale dispozitivne točke odluke. U tom smislu predlaže da se tužba u tom dijelu odbaci kao nedopuštena. Stava je da je rok iz čl. 85. st. 8. Zakona o elektroničkim medijima instruktivni te da propuštanje istog ne utječe na valjanost odluke. Poziva se na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj rokovi za postupanje javnopravnih tijela, ako nisu propraćeni izričitom sankcijom, nemaju prekluzivni učinak. Ističe i da bi eventualno usvajanje tužbe i poništenje odluke o odabiru zbog proteka roka dovelo do nenadoknadive štete za zainteresiranu osobu jer bi to faktično značilo oduzimanje koncesije, raskid ugovora i prekid emitiranja programa na području Republike Hrvatske, čime bi bio ugrožen i javni interes informiranja građana. U odnosu na navode o nedostatnom obrazloženju odluke, smatra da je odluka iscrpno obrazložena na više stranica, uz navođenje svih relevantnih uvjeta, sjednica i elemenata ponude koji su razmatrani. Osporava i tvrdnje da je njezina ponuda podnesena izvan roka, navodeći da je poziv na pojašnjenje programskog dijela ponude bio zakonit i utemeljen na čl. 18. st. 1. Pravilnika, te da pojašnjenje nije predstavljalo izmjenu ponude. Navodi sudsku praksu kojoj takvo postupanje ne predstavlja diskriminaciju ponuditelja. U pogledu navoda o nepodobnosti zainteresirane osobe, ističe da važeći propisi ne predviđaju gubitak prava na koncesiju niti isključenje iz natječaja zbog izrečenih prekršajnih kazni. U odnosu na prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, smatra da tužitelju ne prijeti nenadoknadiva šteta, dok bi odgoda izvršenja ozbiljno ugrozila poslovanje zainteresirane osobe i javni interes. Slijedom navedenog, predlaže da sud tužbu odbaci kao nedopuštenu, podredno odbije kao neosnovanu.

6. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke. Ukazuje se i da, iako tužitelj nije saslušan u smislu čl. 86. ZUS-a, stranci je na ročištu omogućeno izjašnjavanje o svim činjeničnim i pravnim pitanjima spora, a što je vidljivo iz sadržaja zapisnika (str. 407 spisa).

8. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluke tuženika kojom je u postupku dodjele koncesije za obavljanje djelatnosti pružanja medijske usluge televizije odbačena ponuda tužitelja, a zainteresiranoj osobi je dodijeljena koncesija.

9. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je ponuda tužitelja odbačena zbog neudovoljavanja formalnim uvjetima propisanima u Obavijesti o namjeri davanja koncesije za obavljanje djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije broj 2/25 od 9. siječnja 2025. za područje digitalne regije MUX M1 (Republika Hrvatska). Naime, u postupku je utvrđeno da u ponudi tužitelja postoje neotklonjivi nedostaci jer nije dostavio ispravu o solventnosti (SOL-2 ili BON-2), a time da je dostavio i neodgovarajući poslovni plan, te nije dostavio dokaz o osiguranju početnih financijskih sredstava.

10. Odredbom čl. 85. st. 8. Zakona o elektroničkim medijima (Narodne novine br. 111/21., 114/22.; dalje: Zakon o elektroničkim medijima) propisano je da odluku o davanju koncesije donosi Vijeće za elektroničke medije (dalje: Vijeće) nakon provedenog postupka nadmetanja iz st. 1. istoga članka i provedenog postupka utvrđivanja uvjeta za davanje koncesije u roku od 30 dana od isteka roka za dostavu ponuda, ako u dokumentaciji za nadmetanje nije određeno drukčije. Nije sporno da je kao rok za dostavu ponuda određen 17. veljače 2025., a da je odluka o davanju koncesije donesena 27. ožujka 2025., kao ni da dokumentacijom nije određen drugi rok za donošenje odluke. Međutim, prema stajalištu ovog suda navedeni rok je instruktivne, ne prekluzivne naravi. Zakonodavac nije predvidio pravne posljedice njegova propuštanja. Stoga propust tuženika da donese odluku u zakonskom roku ne sprječava to tijelo da isto učini i protekom istog, a činjenica da je odluka donesena nakon isteka roka od 30 dana ne utječe na zakonitost pobijane odluke.

11. Čl. 18. Pravilnika o sadržaju i postupku raspisivanja obavijesti o namjeri davanja koncesija za obavljanje djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije i radija (Narodne novine br. 118/22.; dalje: Pravilnik) propisuje da u postupku pregleda ponuda Vijeće može pozvati podnositelje ponuda da u roku koji ne smije biti kraći od 5 niti duži od 10 dana od dostave poziva da pojasne pojedine elemente ponude u dijelu koji se odnosi na program, ili na očite greške u pisanju i računanju; pojašnjenje ne smije rezultirati izmjenom ponude (st. 1.). Postupanje Vijeća propisano stavkom 1. toga članka ne smije imati učinak diskriminacije, nejednakog tretmana podnositelja ponude ili pogodovanja pojedinom podnositelju ponude. (st. 3.) Svaka zaprimljena ponuda, da bi bila potpuna, mora ispunjavati minimalne tehničke, kadrovske, financijske i programske uvjete, sukladno posebnom pravilniku kojim se regulira ispunjavanje minimalnih tehničkih, kadrovskih, financijskih i programskih uvjeta pružatelja medijskih usluga, ponuda koja ne ispunjava bilo koji od navedenih minimalnih uvjeta iz stavka 3. tog članka bit će odbačena kao nepotpuna (st. 4.). Ponuda koja ispunjava sve minimalne uvjete iz stavka 4. tog članka stavit će se dnevni red sjednice Vijeća radi odlučivanja o dodjeli koncesije (st. 5.).

12. Dokumentacijom o nadmetanju broj 2/25 u t. 4.4. Poglavlje 4. Financijski uvjeti propisana je obveza ponuditelja dostaviti, među ostalim, a) ispravu o bonitetu i solventnosti (BON-1, SOL-2 ili BON-2) i b) dokaz o osiguranju početnih financijskih sredstava za rad u visini potrebnih novčanih sredstava dovoljnih za podmirenje ukupnih troškova tromjesečnog poslovanja sukladno poslovnom planu pružatelja medijske usluge, ispunjenje uvjeta se dokazuje vjerodostojnom potvrdom o solventnosti (obrazac SOL-2) ili obrascem (BON-2) i/ili obvezujućim pismom namjere banke i/ili ovjerenim ugovorom o zajmu pravne osobe.

13. Točno je da je u Dokumentaciji o nadmetanju navedeno „isprava“ kao dokaz iz t. 4.4. a), međutim jasno je da se radi o dvije različite isprave. Naime, isprava o bonitetu (BON-1) sadrži opće podatke o poduzetniku, podatke i pokazatelje o njegovu poslovanju u protekle dvije godine, kretanje broja zaposlenih i njihove prosječne plaće, stanje novčanih sredstava tijekom protekle godine, rang tvrtke u razredu odnosno djelatnosti te objašnjenja navedenih pokazatelja, odnosno isprava koja dokazuje financijsko stanje, dok isprava o solventnosti (SOL-2 ili BON-2) sadrži podatke o stanju sredstava na računu, iznos primitaka na račun u posljednjih 30 dana, prosječno stanje sredstava na računu u posljednjih 30 dana, iznos odobrenog okvirnog kredita, iznos evidentiranih nepodmirenih obveza, broj dana neprekidne blokade računa, broj dana blokade računa u posljednjih 6 mjeseci, danima blokade računa, postojanju ili nepostojanju evidentiranih neizvršenih osnova za plaćanje, urednosti podmirenja dospjelih obveza, odnosno isprava koja dokazuje trenutnu platežnu sposobnost (likvidnost) subjekt. Dakle, radi se o dvjema zasebnim ispravama koje imaju različitu svrhu i sadržaj te time dostava jednog od dokumenta nikako ne isključuje potrebu za dostavom drugog. Nije sporno da tužitelj u postupku dodjele koncesije nije dostavio propisanu ispravu o solventnosti (SOL-2 ili BON-2). Dostavom isključivo obrasca BON- 1, suprotno tvrdnjama tužitelja, nije ispunio uvjet iz točke 4.4. a) Dokumentacije budući da je izostala obvezna isprava kojom se dokazuje trenutna solventnost. Time su se ispunili uvjeti iz točke 6.1. Dokumentacije za nadmetanje prema kojoj je davatelj koncesije obvezan isključiti iz postupka ponuditelja koji nije dokazao uvjet financijske sposobnosti iz točke 4.4. Dokumentacije.

14. Imajući u vidu prethodno utvrđeno, odnosno činjenicu da tužitelj nije dostavio propisanu ispravu o solventnosti (SOL-2 ili BON-2) kao dokaz ispunjenja financijske sposobnosti, valja primijeniti i odredbe čl. 18. st. 4. i 5. Pravilnika. Tim je odredbama izričito propisano da će ponuda koja ne ispunjava minimalne tehničke, kadrovske, financijske i programske uvjete biti odbačena kao nepotpuna, dok će se samo ponuda koja ispunjava sve minimalne uvjete staviti na dnevni red sjednice Vijeća radi odlučivanja o dodjeli koncesije. Slijedom toga, kako ponuda tužitelja nije ispunjavala minimalne financijske uvjete, tuženik je bio obvezan takvu ponudu odbaciti kao nepotpunu te je nije mogao uvrstiti u daljnju fazu postupka odlučivanja o dodjeli koncesije.

15. Neosnovano tužitelj smatra da je trebao biti pozvan na dostavu isprave o solventnosti. Naime, iz odredbe čl. 18. st. 1. Pravilnika proizlazi da Vijeće u postupku pregleda ponuda može zatražiti pojašnjenje pojedinih elemenata ponude isključivo u dijelu koji se odnosi na program, odnosno radi otklanjanja očitih pogrešaka u pisanju ili računanju. Iz same formulacije navedene odredbe jasno proizlazi da se mogućnost poziva na pojašnjenje odnosi na sadržaj i tehničke nedostatke ponude, a ne na naknadno dokazivanje ispunjavanja financijskih uvjeta. Dokazivanje financijske sposobnosti ponuditelja, uključujući dostavu isprave o solventnosti, ne predstavlja pojašnjenje postojećeg elementa ponude niti ispravak očite pogreške, već dostavu dokaza o ispunjenju posebnog uvjeta. Slijedom navedenog, odredba čl. 18. st. 1. Pravilnika ne obuhvaća mogućnost naknadne dopune ponude radi dokazivanja financijskih uvjeta, kakva je situacija u konkretnom slučaju. Stoga ni ovakvo postupanje Vijeća, u potpunosti u skladu s pravilima postupka, ne predstavlja nejednako postupanje u odnosu na zainteresiranu osobu.

16. Dodatno, a što tužitelj ni posebno ne osporava, isti nije dokazao ni ispunjenje uvjeta iz točke 4.4. b) Dokumentacije jer nije dostavio ispravu koja je tom odredbom izričito propisana. Iz spisa postupka proizlazi da je tužitelj dostavio dokument naziva „Izjava i obveza osiguranja početnih financijskih sredstava za rad u visini potrebnih novčanih sredstava dovoljnih za podmirenje ukupnih troškova tromjesečnog poslovanja“ od 14. veljače 2025., u kojoj navodi namjeru otuđenja nekretnina u vlasništvu osnivača i odgovorne osobe radi osiguranja sredstava za rad. Međutim, takva izjava predstavlja jednostranu namjeru i ne može se smatrati dokazom ispunjenja propisanog financijskog uvjeta. Točkom 4.4. b) Dokumentacije izričito je propisana obveza dostave vjerodostojne potvrde o solventnosti (SOL-2 ili BON-2), odnosno obvezujućeg pisma namjere banke i/ili ovjerenog ugovora o zajmu pravne osobe. Budući da tužitelj nije dostavio nijednu od taksativno navedenih isprava, nije dokazao ispunjenje predmetnog uvjeta, slijedom čega isti valja smatrati neispunjenim, a ponudu i u tom dijelu nepotpunom.

17. Polazeći od prethodno utvrđenog da je ponuda tužitelja zakonito odbačena zbog neispunjavanja propisanih minimalnih financijskih uvjeta, sud ocjenjuje da je time prestala njegova mogućnost sudjelovanja u daljnjoj fazi postupka odlučivanja o dodjeli koncesije. Prije nego što se razmatra pitanje aktivne legitimacije, bilo je nužno utvrditi zakonitost odbacivanja ponude jer pravni položaj tužitelja u odnosu na dio odluke kojim je koncesija dodijeljena drugom ponuditelju ovisi o tome je li njegova ponuda ispunjavala minimalne pretpostavke za razmatranje u meritumu. Sud pritom napominje da je za postojanje aktivne legitimacije odlučno postoji li konkretna i neposredna povreda prava ili pravnog interesa tužitelja osporavanom odlukom. U situaciji kada je ponuda zakonito odbačena kao nepotpuna zbog neispunjavanja minimalnih uvjeta, eventualne nepravilnosti u ocjeni ili prihvaćanju ponude drugog ponuditelja same po sebi ne bi mogle dovesti do drugačijeg ishoda u odnosu na tužitelja jer on više nije imao pravnu mogućnost biti izabran u tom postupku. Stoga sud tužbene navode koji se odnose na eventualne nedostatke u ponudi zainteresirane osobe, kao odabranog ponuditelja, nije posebno razmatrao, budući da, obzirom na utvrđenu zakonitost odbacivanja tužiteljeve ponude, ti navodi nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj stvari jer u konkretnim okolnostima osporavanje dijela odluke koji se odnosi na izbor drugog ponuditelja ne može imati pravni učinak na njegov položaj.

18. Sud utvrđuje da je izreka osporavane odluke jasna, a obrazloženje sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njegovo donošenje (čl. 98. st. 5. Zakon o općem upravnom postupku, Narodne novine 47/09., 110/21.). Okolnost što se tužitelj ne slaže s pravnim shvaćanjem i ocjenom tuženika ne znači sama po sebi da obrazloženje ne udovoljava zakonskom standardu obrazloženosti upravnog akta.

19. Slijedom prethodno navedenog, sud osporavanu odluku ocjenjuje zakonitom te je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno, odlučiti kao u izreci presude.

20. Nadalje, tužitelj je u tužbi podnio i prijedlog za određivanje odgodnog učinka.

21. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

22. Prvenstveno, imajući u vidu da je tužitelj predložio mjeru ovome sudu do donošenja presude, određivanjem odgodnog učinka tužbe u trenutku kada je odluka već donesena (izreka presude), ne bi se mogla ostvariti svrha zbog koje je tužitelj predložio odgodu izvršenja.

23. Dalje, da bi sud odredio odgodni učinak tužbe uvjeti iz citirane odredbe trebaju biti kumulativno ispunjeni. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao nastanak štete koja bi se teško mogla popraviti. Naime, težište nije u činjenici da će stranci nastati šteta, jer će ista nastati gotovo svakim odbijanjem ili odbacivanjem prijave na natječaj, već da bi se takva šteta teško mogla popraviti s gledišta štetnih posljedica koje nastaju na strani stranke. Pritom valja uzeti u obzir materijalnu i nematerijalnu štetu kao i stvarnu štetu i izmaklu dobit. Sukladno prethodnom, tužitelj je u zahtjevu bio dužan obrazložiti i argumentirati kakvu bi štetu mogli imati u slučaju izvršenja pojedinačne odluke i zbog čega bi se ta šteta teško mogla popraviti te podnijeti i dokaze o istome budući da se bez njih teško može utvrditi o kakvoj se šteti radi i je li ona teško popravljiva. Ujedno, obzirom da je tužiteljeva ponuda pravilno ocijenjena nepotpunom te ista nije mogla biti niti uzeta u daljnje razmatranje, time tužitelj nikako ne bi mogao pretrpjeti štetu u konkretnom postupku dodjele koncesije, te stoga sud zaključuje da tužitelj nije dokazao pretpostavke za određivanje odgodnog učinka. Stoga, kako nije ispunjen jedan od zakonom propisanih uvjeta, to je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe kao neosnovan te je, na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a, riješeno kao u t. I. izreke rješenja.

24. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Zainteresirana osoba na strani tuženika uspjela je u sporu u kojem je zastupana po opunomoćeniku - odvjetniku pa joj je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.) za sljedeće radnje: sastav odgovora na tužbu i zastupanje na ročištu od 10. veljače 2026., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a. Stoga je odlučeno kao pod t. II. izreke rješenja.

U Rijeci 3. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).