Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžzd-9/2023-8

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća, te Damira Romca i Nevena Cambja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika NS, zbog kaznenih djela iz čl. 172. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Kzd-91/2021-21 od 30. rujna 2022., u sjednici održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika NS kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci proglasio je krivim okrivljenika NS, zbog dva kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11, na način da mu je prethodno, za oba kaznena djela, temeljem čl. 172. st. 2. KZ/11, utvrdio kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, nakon čega ga je, temeljem čl. 51. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a potom mu je, temeljem čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11, izrekao uvjetnu osudu time da se jedinstvena kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem čl. 56. st. 4. i 5. u svezi čl. 62. st. 2. točka 10. KZ/11 okrivljeniku NS je naložena posebna obveza da ubuduće uredno ispunjava obvezu uzdržavanja na način određen ovršnim i pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj R1 Ob-892/2018 od 29. ožujka 2019., kojim je odobren Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, uz stručnu pomoć nadležnog tijela za probaciju, a temeljem čl. 58. st. 5. KZ/11 odlučeno je da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne osuđeniku koji bez opravdanog razloga u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri obvezu uzdržavanja ili ju teško ili uporno krši.

1.2. Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) okrivljenik NS je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka i platiti paušal u iznosu od 800,00 kuna te nužne izdatke oštećenika i njegovog zakonskog zastupnika, kao i nagradu i nužne izdatke njegova opunomoćenika, o čemu će se donijeti posebno rješenje.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljenik NS, po branitelju Nikoli Fanuku, odvjetniku u Rijeci, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se donese presuda kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe. Branitelj okrivljenika je u žalbi zatražio da ga se obavijesti o održavanju sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, u suglasju s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

5. Sjednica vijeća je, temeljem čl. 475. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 - u daljnjem tekstu: ZKP/08-26), održana u odsutnosti uredno izvještenih državnog odvjetnika te okrivljenika NS i njegovog branitelja Nikole Fanuka, odvjetnika u Rijeci.

6. Žalba okrivljenika NS je neosnovana.

7. Nije u pravu okrivljenik NS kada u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11. ZKP/08 sa tvrdnjom da se presuda ne može ispitati jer da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi te da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

7.1. Suprotno takvim žalbenim navodima okrivljenika ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije utvrdio da se presuda ne može ispitati jer da bi izreka presude bila nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili da bi ti razlozi bili nejasni ili proturječni, niti je utvrđeno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, već je presuda jasna i razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni, te postoji potpuna usklađenost izreke i obrazloženja presude.

8. Nije u pravu okrivljenik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. U svojoj žalbi okrivljenik daje subjektivnu analizu i detaljnu ocjenu dokaza, koja se razlikuje od ocjene suda prvog stupnja. U žalbi se, između ostalog, navodi kako je sud prvog stupnja neosnovano prihvatio iskaz svjedokinje OS, a nije poklonio vjeru obrani okrivljenika u kojoj je ovaj nedvojbeno i na precizan način iskazivao o dogovoru između njega i njegove bivše supruge oko alimentacije. U žalbi se ističe kako kod okrivljenika nije postojala namjera da počini predmetna kaznena djela, niti da je okrivljenik imao trajni negativan stav prema obvezi uzdržavanja, navodeći i kako je polovicu novaca dobivenog od prodaje stana, koji je bio u suvlasništvu njega i njegove bivše supruge OS, dobila upravo ŽS, dok je okrivljenik svoju polovicu trošio na vraćanje dugova koje je, pored njega, prouzročila i njegova bivša supruga. Ističe se i kako je okrivljenik povremeno podmirivao svoju obvezu uzdržavanja u iznosima od po nekoliko stotina kuna, a pored toga da je zajedno sa svojom majkom djeci kupovao odjeću i ostale stvari.

8.2. U okrivljenikovoj žalbi se navodi i da ne stoji tvrdnja prvostupanjskog suda da je on imao dovoljno novčanih sredstava za plaćanje uzdržavanja, što da proizlazi i iz samog iskaza svjedokinje OS, kao i da je nejasno zašto ŽS nije pokrenula ovršni postupak protiv njega, već je podnijela kaznenu prijavu. Ističe se kako pored objektivne činjenice da alimentacija nije u cijelosti uplaćivana, nedostaje subjektivna krivnja na strani okrivljenika koja da bi se ogledala u činjenici da je okrivljenik namjerno izbjegavao plaćanje alimentacije, što u ovom predmetu nije slučaj, budući da je okrivljenik imao dogovor sa bivšom suprugom, a pored toga je ipak uplaćivao koliko je mogao za djecu, kupovao im stvari te je platio zaostatke, ali sa novčanim sredstvima njegove majke. Na kraju se navodi kako iz svega iznijetog proizlazi kako okrivljenik nije namjerno izbjegavao plaćanje alimentacije, zbog čega nije ni kriv za predmetna kaznena djela.

8.3. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, davši valjane razloge koje, kao ispravne, jer imaju potporu u stanju u spisu, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8.4. Sud prvog stupnja opravdano drži da je obrana okrivljenika NS kojom poriče počinjenje kaznenih djela, neuvjerljiva. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane okrivljenika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci presude i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je okrivljenik počinio predmetna kaznena djela.

8.5. Prema tome, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da okrivljenik NS, u inkriminiranom razdoblju, nije uzdržavao svoju malodobnu djecu DS i SS, koje je po zakonu dužan uzdržavati i to na način, u visini i rokovima određenim ovršnom ispravom, čime je počinio dva kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 1. i 2. KZ/11 i to na način kako je opisano u izreci pobijane presude.

8.6. Naprijed navedena utvrđenja proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, a posebno iz uvjerljivog, detaljnog i logičnog iskaza svjedokinje OS, majke i zakonske zastupnice maloljetnih oštećenica DS i SS, čiji iskaz je sud prvog stupnja ispravno prihvatio vjerodostojnim, a njezin iskaz je i u suglasju s izvedenim materijalnim dokazima.

8.7. Neosnovani su žalbeni navodi okrivljenika kada tvrdi da nije imao dovoljno financijskih sredstava za plaćanje alimentacije, odnosno da nije namjerno izbjegavao plaćanje alimentacije, budući da ovdje nije sporno da je okrivljenik kroz cijelo inkriminirano razdoblje bio zaposlen i primao plaću te je ostvario značajan prihod od prodaje nekretnine, dok je doprinosio za uzdržavanje svoje djece tek u zanemarivim iznosima. Stoga ovaj sud, kao sud drugog stupnja, drži kako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je okrivljenik iskazao negativan stav prema obvezi uzdržavanja svoje djece i da namjerno nije plaćao uzdržavanje svojoj djeci, iako je bio svjestan svoje obveze i bio je u mogućnosti plaćati uzdržavanje za svoju djecu i to na način, u visini i rokovima određenim ovršnom ispravom, čime je ostvario sva obilježja kaznenih djela povrede dužnosti uzdržavanja.

8.8. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe okrivljenik NS.

9. Nema pravo okrivljenik niti kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona. On ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, ali se iz sadržaja njegove žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što okrivljenik pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov.

9.1. Kako su iz rezultata dokaznog postupku utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela povrede dužnosti uzdržavanja, za koja je okrivljenik i proglašen krivim, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona koja bi se eventualno nadovezivala na utvrđeno činjenično stanje.

10. Ispitujući pobijanu presudu, u smislu čl. 476. st. 1. točke 1. i 2. ZKP/08-26, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti neku od povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje pazi po službenoj dužnosti.

11. Nema pravo okrivljenik niti kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog odluke o kaznenoj sankciji.

11.1. U svojoj žalbi okrivljenik navodi da mu je prvostupanjski sud odmjerio previsoku kaznu, bez obzira što je platio sve zaostatke, što je djeci kupovao određene stvari te što je majci svoje djece ostavio određenu opremu i auto kao dio dogovora oko plaćanja alimentacije, a što da je sve trebalo utjecati na pobijanu presudu, kao i da nije trebalo cijeniti otegotnim to što je okrivljenik ranije osuđivan jer se ne navodi niti za koje kazneno djelo, niti je li ta presuda postala pravomoćna.

11.2. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere kazne, pravilno prosudio težinu inkriminiranih radnji okrivljenika te je vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na njegovoj strani, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, pravilno prema njemu primijenio adekvatnu kaznenu sankciju.

11.3. Pravilno je sud prvog stupnja, prigodom izbora vrste i mjere kazne, kao olakotne okolnosti, okrivljeniku NS cijenio činjenicu da je u međuvremenu podmirio uzdržavanje za inkriminirano razdoblje te da nadalje redovito mjesečno doprinosi za uzdržavanje svoje djece, dok mu je kao otegotnu okolnost cijenio njegovu raniju osuđivanost, ali zbog druge vrste kaznenog djela, odnosno zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. i 2. KZ/11.

11.4. Stoga je, u konkretnom slučaju, ispravno sud prvog stupnja, nakon prethodno utvrđenih kazni za svako kazneno djelo, okrivljenika NS osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a potom mu izrekao uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od tri godine, koja uvjetna osuda se ukazuje u cijelosti primjerenom te prilagođenom težini počinjenih kaznenih djela i stupnju okrivljenikove krivnje, radi čega je za očekivati da će se njome postići odgovarajuća svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11.

12. Slijedom svega iznijetog, žalbu okrivljenika NS valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem čl. 482. ZKP/08-26, presuđeno kao u izreci.

Split, 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća za mladež

Maria Majić