Poslovni broj 22 Gž-2503/2023-6

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-2503/2023-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. Č., OIB: … iz Č., kojeg zastupa punomoćnica G. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu V. i partneri u Z., protiv 1. tuženika C. o. d.d., OIB: … Z., kojeg zastupa punomoćnica P. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ž. & partneri u Z. i 2. tuženika E. o. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, žalbi I-tuženika ispravljenoj u podnesku od 27. ožujka 2023., te žalbi II-tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2952/2016-210 od 10. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 31. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2952/2016-210 od 10. ožujka 2023. u toč. II izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

 

              II. Odbija se žalba I-tuženika C. o. d.d. ispravljena u podnesku od 27. ožujka 2023. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u toč. I i III izreke.

 

              III. Odbija se žalba II.-tuženika E. o. d.d. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u toč. I i III izreke.

 

              IV. Odbijaju se tužitelj, I-tuženik i II-tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi, kao neosnovanim.

 

              V. Odbija se I-tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je I i II-tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos 29.862,63 eura[1]/ 225.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2023. do isplate (toč. I), odbijen je zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu daljnjeg iznosa 9.954,21eura/75000,00 kuna te zateznih kamata koje na iznos 29.862,63 eura/ 225.000,00 kuna teku od 22. srpnja 2005. do 9. ožujka 2023. (toč. II) te je naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 11.815,06 eura / 89.020,57 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 10. ožujka 2023. do isplate (toč. III).

 

2. Protiv navedene presude u toč. I i III izreke žalbu ispravljenoj u podnesku od 27. ožujka 2023. je podnio I-tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno isti ukine.

 

3. Protiv navedene presude u toč. I i III izreke žalbu je podnio II-tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 ZPP, s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili isti ukine.

 

4. Protiv navedene presude u toč. II izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 ZPP, s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili isti ukine.

 

5. U svom odgovoru na žalbu tužitelja, I-tuženik je porekao žalbene navode i predložio da se tužitelj sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora.

 

6. Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za naknadom štete za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, oca Ž. Č., teško stradalog u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. kolovoza 1999.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

 

9. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju ukazuju svi žalitelji, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

 

10. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP zbog odbijanja dokaznog prijedloga I-tuženika da se izvede dokaz toksikološkim vještačenjem, jer da je Ž. Č. u trenutku štetnog događaja bio pod utjecajem alkohola, obzirom da je sud prvog stupnja ocijenio, obzirom na sve okolnosti nastanka predmetne prometne nezgode, da činjenica da je Ž. Č. vozio pod utjecajem alkohola nije bila od utjecaja na nastanak štetnog događaja, zbog čega ne postoji uzročna veza između alkoholiziranosti Ž. Č. i nastanaka štetnog događaja pa taj dokaz sud nije izvodio kao nepotreban. Dakle, sud prvog stupnja odbio je provođenje navedenog dokaza kao suvišnog i za to je dao potrebne razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

 

11. Tijekom postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Ovo jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe čl. 8. ZPP i za svoje je utvrđenje dao jasne i obrazložene razloge, a na koje je prihvaćanjem dijela zahtjeva tužitelja kao u toč. I izreke pobijane presude, odnosno odbijanjem dijela zahtjeva kao u toč. II izreke, pravilno primijenio materijalno pravo.

 

12. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 6. kolovoza 2020. tužitelj je, nakon izmjene orijentacijskih kriterija, predložio sudu donijeti presudu kojom će tuženiku naložiti isplatiti mu 300.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (list 665 spisa). Prvotuženik se protivio preinaci tužbe, dok je 2. tuženik na ročištu održanom 2. veljače 2022. istaknuo prigovor zastare u odnosu na povišeni dio zahtjeva.

 

12.1. Tužitelj je podneskom od 6. kolovoza 2020. preinačio tužbu na način da je povećao svoj zahtjev za isplatu pravične novčane naknade, koju preinaku je sud prvog stupnja dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, jer su od 15. lipnja 2020. u primjeni izmijenjeni orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade štete protiv kojeg rješenja se tuženici niti ne žale. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 zauzeto je pravno shvaćanje da se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske su sudovi dužni primjenjivati na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. u svim stupnjevima suđenja (tako VSRH u Rev-660/21 od 14. rujna 2021. i dr.).

 

12.2. Slijedom navedenog tužitelj, obzirom da preinakom tužbe nije postavio novi, drugačiji tužbeni zahtjev, nego ga je samo specificirao imajući u vidu nove Orijentacijske kriterije VSRH, koji su doneseni nakon podnošenja tužbe, bio je ovlašteni uskladiti svoj tužbeni zahtjev navedenom shvaćanju, te takvo usklađivanje odnosno povišenje nije zastarjelo. Ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio jer tužitelj nije znao niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina naknade štete u ovim situacijama se mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.

 

13. U žalbenom stadiju postupka sporna je za sve žalitelje visina dosuđene naknade štete, te za tužitelja i tijek zakonske zatezne kamate, za I-tuženika pasivna legitimacija, suodgovornost pravnog prednika tužitelja za nastanak štetnog događaja, zastara potraživanja i postojanje naročito teškog invaliditeta oca tužitelja, te za II-tuženika suodgovornost, zastara, te naročito težak invaliditet.

 

14. Nije sporno među strankama da se 12. kolovoza 1999. u Č. dogodila prometna nezgoda u kojoj je kao vozač osobnog automobila ozlijeđen Ž. Č., otac tužitelja te u kojoj je nezgodi sudjelovalo teretno vozilo registarske oznake … osigurano kod drugotuženika koje je vuklo priključno vozilo registarske oznake … osigurano kod prvotuženika.

 

15. Pasivna legitimacija II-tuženika nije sporna, već je sporna pasivna legitimacija I-tuženika, kao osiguratelja priključnog vozila.

 

15.1. Po mišljenju ovoga suda, a protivno žalbenim navodima I-tuženika, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor I-tuženika promašene pasivne legitimacije, jer u situaciji kada su vučno i priključno vozilo činili jednu funkcionalnu cjelinu, te kada su osiguravatelji vučnog i priključnog vozila različite osobe, kao u konkretnom slučaju, oba osiguravatelja odgovaraju solidarno za štetu nastalu trećim osobama i to na temelju odredbe čl. 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), a prema kojoj: "Za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.", te na temelju odredbe čl. 414. st. 1. ZOO, prema kojoj: "Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.", a sve budući da upravo činjenica što vučno i priključno vozilo čine jednu povezanu cjelinu daje mogućnost oštećenom tražiti naknadu štete solidarno od oba vlasnika vozila odnosno od oba osiguravatelja za ta vozila (tako i Rev-257/1999. od 30. listopada 2002., Revx-933/16 od 27. lipnja 2017., Gzz-37/04 od 3. ožujka 2005., Rev-347/10 od 6. ožujka 2013., Rev x 1236/14 od 26. svibnja 2020. i dr.).

 

16. U odnosu na prigovor prvotuženika da se neposredno oštećeni Ž. Č. kao vozač i imaoc motornog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi ne može smatrati trećom osobom u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO valja reći da je tužitelj u ovom parničnom postupku K. Č., sin neposredno oštećenog Ž. Č., koji potražuje iznos naknade štete za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta svog oca Ž. Č. Stoga se tužitelj ima smatrati trećom osobom u smislu odredbe čl. 178. st. 4. ZOO, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

17. Protivno žalbenim navodima oba tuženika, pravilno je sud prvog stupnja odlučio o odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja, prethodno izvevši dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. B. Š.

 

17.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka B. Š. proizlazi da je u predmetnom štetnom događaju poluprikolica skupa vozila osiguranika tuženika u lijevom zavoju s lijevim bočnim dijelom djelomično prešla na lijevu polovinu kolnika, kojom se iz suprotnog smjera kretalo vozilo tužitelja. Tom prilikom tužitelj je s prednjim više lijevim dijelom vozila došao u kontakt s lijevim bočnim dijelom poluprikolice. S obzirom na opseg i intenzitet oštećenja na vozilima, tehnički je moguće da se vozilo tužitelja neposredno prije štetnog događaja kretalo brzinom od oko 50 do 60 km/h, dok je brzina kretanja skupa vozila iznosila oko 63 km/h. Do ovog štetnog događaja najvjerojatnije ne bi došlo, da prilikom vožnje kroz lijevi zavoj poluprikolica skupa vozila nije djelomično prešla na suprotnu stranu kolnika kojom se kretao tužitelj. Na dijelu kolniku na kojem je došlo do štetnog događaja nije bilo ucrtane središnje linije, a brzina kretanja vozilima je bila ograničena na 50 km/h (listovi 712-713 spisa).

 

17.2. Nadalje, iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka i više dopuna istog, kojima je vještak odgovarao na primjedbe na nalaz i mišljenje, sud prvog stupnja je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

- da nije moguće utvrditi točno mjesto sudara između vozila kojim je upravljao Ž. Č. i poluprikolice skupa vozila osiguranika tuženika, kako po dužini tako niti po širini,

-da na mjestu štetnog događaja nije bilo ucrtane središnje linije, da je širina kolnika iznosila 5,00 m, pa je svaka prometna traka bila široka 2,5 m, kolika je bila i širina teretnog vozila i poluprikolice,

- da nema elemenata na temelju kojih bi vještak mogao utvrditi na kojoj udaljenosti od zamišljene središnje linije se kretao Ž. Č. neposredno prije i u trenutku sudara, ali da se kretao bliže središnjoj liniji kolnika nego desnom rubu kolnika,

-da nema elemenata na temelju kojih bi vještak zaključio da osobno vozilo u vožnji desnim zavojem nije pratilo zavojitost,

- da se osobno vozilo moglo kretati brzinom 50-60 km/h, a vozilo osiguranika tuženika kretalo se brzinom 63 km/h,

-da je granična brzina za siguran prolaz zavojem iznosila 65,6 km/h,

- da se Ž. Č. sigurno mimoišao s teretnim vozilom i prednjim dijelom prikolice, dok je došao u kontakt s dijelom poluprikolice koja je zbog svoje geometrije kretanja morala prijeći preko zamišljene središnje linije kolnika, na suprotnu stranu kolnika kojom se kretao Ž. Č.,

-da je Ž. Č. s prednjim više lijevim dijelom vozila došao u kontakt s lijevim bočnim dijelom poluprikolice te

-da do štetnog događaja najvjerojatnije ne bi došlo, da prilikom vožnje kroz lijevi zavoj poluprikolica skupa vozila nije djelomično prešla na suprotnu stranu kolnika kojom se kretao Ž. Č.

 

18. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev (djelomično) usvojio.

 

19. Prema odredbi čl. 38. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 84/92, 5/93, 6/93, 43/96, 54/96, dalje ZOSPC) pri mimoilaženju vozač je dužan sa svoje lijeve strane ostaviti dovoljan razmak između svojeg vozila i vozila s kojim se mimoilazi, a prema potrebi i svoje vozilo pomaknuti k desnom rubu kolnika. Prema st. 2. istog članka ako zbog neke zapreke na cesti ili drugih sudionika u prometu vozač ne može postupiti prema st. 1., dužan je usporiti kretanje svojeg vozila i, prema potrebi, zaustaviti ga da bi propustio vozilo iz suprotnog smjera.

 

20. Po mišljenju ovoga suda, a protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je vozač osiguranika tuženika vozio prebrzo po zavojitoj cesti, pa nije uspio savladati zavoj bez da je isti "sjekao", jer drugačije nije mogao savladati zavoj, prelazeći zamišljenu središnju liniju kolnika na suprotnu stranu kolnika kojom se kretao Ž. Č., zbog čega je došlo do sudara sa vozilom Ž. Č., koji je došao ususret vozeći po svojoj polovini kolnika, zbog čega je takva vožnja osiguranika tuženika u izravnoj uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja. Ovo osobito zato što se Ž. Č. sigurno mimoišao s teretnim vozilom i prednjim dijelom prikolice, dok je došao u kontakt s dijelom poluprikolice koja je prešla preko zamišljene središnje linije kolnika, na suprotnu stranu kolnika kojom se kretao Ž. Č.

 

21. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da nema doprinosa pokojnog Ž. Č. nastanku štetnog događaja u smislu odredbe čl. 192. st. 1. ZOO, bez obzira što se on kretao bliže zamišljenoj središnjoj liniji, nego li desnom rubu kolnika, jer je on vozio svojim dijelom kolnika i nije prelazio zamišljenu središnju liniju kolnika u suprotan dio kolnika kojim se kretao osiguranik tuženika. Pri tome je brzina osobnog vozila kojim je upravljao bila niža od brzine kojom se kretao osiguranik tuženika upravljajući tegljačem i poluprikolicom brzinom blizu granične brzine za savladavanje predmetnog zavoja, čime je postupio krajnje neodgovorno, nesavjesno i lakomisleno, a do štetnog događaja najvjerojatnije ne bi došlo, da prilikom vožnje kroz lijevi zavoj poluprikolica skupa vozila nije djelomično prešla na suprotnu stranu kolnika kojom se kretao Ž. Č.

 

21.1.  Vozač skupa vozila, kao profesionalni vozač, morao je to znati i stoga je u zavoj morao ući sa znatno nižom brzinom od one s kojom se kretao (oko 63 km/h, a koja je približna graničnoj brzini za siguran prolaz zavojem-oko 65,6 km/h). U tom slučaju je mogao s desnim kotačima tegljača kontrolirano sići na bankinu i na taj način cijelom dužinom skupa vozila ostati unutar širine kolnika od 2,50 m. Nema dokaza da se vozač tegljača s poluprikolicom nije tegljačem kretao uz sebi desni rub kolnika.

 

21.2. Ž. Č. se s vozilom nije kretao bliže desnom zavoju. Do sudara, prema mišljenju vještaka, ne bi došlo da se Ž. Č. s vozilom kretao uz sami svoj desni rub kolnika. Međutim, iz kroki skice policije proizlazi da se neposredno prije mjesta štetnog događaja uz desni rub kolnika u mjeru kretanja Ž. Č. nalazi oštećenje kolnika, pa je to mogući razlog da se, izbjegavajući to oštećenje, isti nije kretao bliže desnom rubu kolnika., međutim, vještak je naveo da ne zna o kakvom se oštećenju kolnika u konkretnom slučaju radilo i da li bi to uzrokovalo destabilizaciju vozila u slučaju prelaska preko njega.

 

22. Prvostupanjski je sud radi utvrđenja je li Ž. Č. pridonio nastanku štetnog događaja i štete izveo dokaz kombiniranim prometnim sudskomedicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. V. P. i dipl. ing. I. J., na koje niti jedna od stranaka nije stavila primjedbe.

 

23. Iz prometnog dijela kombiniranog vještačenja proizlazi da je prilikom štetnog događaja došlo do bočnog sudara između prednjeg lijevog ugla osobnog vozila kojim je upravljao Ž. Č., A. R. 33 registarske oznake … i lijeve bočne strane poluprikolice G. registarske oznake … koja je bila vučena tegljačem F. registarske oznake ... Udarna sila je na osobno vozilo A. R. djelovala uzdužno na vozilo i u lijevo, tako da je vozač u trenutku sudara poletio u odnosu na karoseriju prema naprijed i blago u lijevo. Promjena brzine vozila A. R. u sudaru je iznosila 65-70 km/h. Prilikom sudara je došlo do jače trajne deformacije putničke kabine osobnog vozila A. R. koja je u vozačkom prostoru skraćena do razine prednjeg ruba vozačkog sjedala (list 854 spisa).

 

24. Iz sudskomedicinskog dijela kombiniranog vještačenja proizlazi da iz medicinske dokumentacije slijedi da su kod prednika tužitelja sada pokojnog Ž. Č. (rođen 19. listopada 1949.) utvrđene sljedeće ozljede: nagnječenje mozga u području moždanog mosta, nagnječenje lijevog pluća, prijelom 4. i 5. lijevog rebra s izljevom krvi u lijevo prsište, razdor slezene s izljevom krvi u trbušnu šupljinu i posljedičnim kirurškim odstranjenjem slezene, prijelom lijeve zdjelične čašice (acetabulum) s iščašenjem u području lijevog kuka, otvoreni višeiverni prijelom lijeve lisne kosti s iščašenjem u području lijevog nožnog zgloba.

 

25.1. S obzirom na to da iz prometnog vještačenja proizlazi da se radilo o velikom prijenosu energije (promjena brzine vozila 65-70 km/h) s posljedičnom, izrazitom deformacijom putničke kabine u vidu skraćenja do razine prednjeg ruba sjedala vozača, na temelju zadobivenih ozljeda se nije moguće izjasniti je li pokojni Ž. Č. u trenutku prometne nesreće bio vezan sigurnosnim pojasom ili ne. Također, uzimajući u obzir dinamiku prometne nesreće opisanu po prometnom vještaku (izrazita deformacija putničke kabine u vidu skraćenja putničke kabine vozila do razine prednjeg ruba sjedala vozača, polijetanje vozača naprijed i blago ulijevo) pokojni Ž. Č. je sve navedene ozljede mogao zadobiti neovisno o vezivanju sigurnosnim pojasom (list 859 spisa).

 

26. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da bi pokojni Ž. Č. zadobio predmetne ozljede, neovisno o vezivanju sigurnosnim pojasom, zbog čega sud nalazi neosnovanima prigovore tuženika koji se odnose na suodgovornost Ž. Č. zbog nevezivanja pojasom, odnosno sud utvrđuje da pokojni Ž. Č. ni na koji način nije doprinio nastanku vlastite štete, u smislu odredbe čl. 177. st. 3. ZOO.

 

27. Sud prvog stupnja je radi utvrđenja vrste i opsega ozljeđivanja, u kojim se pojavnim oblicima posljedice ozljeđivanja očituju, koliki je postotak smanjenja životnih aktivnosti kod neposredno oštećenog Ž. Č. i okolnosti koje su vezane za početak tijeka zastare utuženog odštetnog zahtjeva izveden je dokaz liječničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. I. S. (list 91-92) te po fakultetu.

 

28. Iz nalaza i mišljenja vještaka S. proizlazi da je otac tužitelja u predmetnom štetnom događaju pretrpio politraumu, traumatski i hemoragijski šok, nagnječenje lijevog pluća, prsnuće slezene, izljev krvi u potrbušnicu, prijelom zglobne čašice lijevog kuka uz stražnje iščašenje, prijelom 4. i 5. rebra lijevo, prijelom lijeve lisne kosti sa iščašenjem, nagnječenje i krvarenje mozga u području mosta. Tijekom liječenja razvile su se komplikacije u vidu osteomijelitisa izrazito rezistentnim sojem zlatnog stafilokoka. Unatoč provedenom operacijskom liječenju u dva navrata, perzistira fistula sa sekrecijom, a ponovljenim bakteriološkim nalazima uvijek se izolira MRSA što govori u prilog trajnog kliconoštva. Liječenje zbog ozljeda i komplikacija nastalih zbog ozljeda, završeno je 11. prosinca 2000. u bolnici. Kako je nakon svakog operacijskog zahvata na kostima, a naročito zglobovima, potrebna medicinska i fizikalna rehabilitacija, vještak drži da se u kontinuitetu liječenja krajem liječenja smatra završetak rehabilitacije u toplicama 13. ožujka 2001. Zbog kliconoštva MRSA-om uz šećernu bolest kod oca tužitelja nastupa kronična bolest, koja neovisno o gore navedenom završetku liječenja i dalje zahtijeva kontinuiranu i to uglavnom ambulantnu medicinsku skrb, što ne isključuje potrebu za ponovnom dugotrajnom hospitalizacijom i eventualnim operativnim liječenjem.  Vještak je, obrazlažući svoje mišljenje na glavnoj raspravi 20. travnja 2009. (list 111 i 112) ustvrdio da je upravo provođenjem medicinske rehabilitacije do 13. ožujka 2001. kod oštećenika Ž. Č. nastupilo definitivno stanje, a daljnjim provođenjem liječenja ne može se postići poboljšanje zdravlja u smislu poboljšanja funkcionalnog statusa organa ozlijeđenih u predmetnoj prometnoj nezgodi, a to je već tada moglo biti poznato kako njemu samom tako i neposredno zainteresiranim osobama, odnosno članovima njegove obitelji.

 

29. Na prijedlog drugotuženika određeno je izvođenje novog medicinskog vještačenja po fakultetu i to po vještacima prof. dr. sc. B. Š. i prof. dr. sc. V. Š., koji su u nalazu i mišljenju naveli da je kritične zgode otac tužitelja zadobio višestruke teške tjelesne ozljede: natučenje mozga i krvarenje u području moždanog mosta s cerebralnom komom, prijelom čašice lijevog kuka s iščašenjem zgloba kuka, razderotnu ranu s otvorenim prijelomom donjeg dijela lisne kosti i iščašenjem lijevog gležnja, razdor slezene, te prijelom 4. do 6. rebra lijevo s natučenjem pluća i nakupljanjem krvi u lijevom prsištu.

 

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje dr. B. Š. i dr. V. Š. odnosno cjelokupnog Odbora za sudbena mišljenja Medicinskog fakulteta, jer je isti jasan i obrazložen, nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, nema nedostataka te se nije pojavila sumnja u pravilnost danog mišljenja, imajući pri tome na umu da su vještaci prilikom saslušanja otklonili primjedbe stranaka na svoj nalaz te da niti jedna od stranaka nakon njihovog usmenog očitovanja nije imala paušalnih niti konkretnih primjedbi na nalaz i mišljenje. Zbog navedenog je sud odbio prijedlog 2. tuženika za obnovu medicinskog vještačenja.

 

30.1.  Na prigovore tuženika vještaci su se očitovali na ročištu održanom 16. srpnja 2020. kada su, ostajući kod osnovnog vještva, dodali da se radi o tužitelju koji zbog zaostalih trajnih posljedica ozljeda iz predmetnog štetnog događaja uglavnom boravi u krevetu, kreće se uz pomoć invalidskih kolica, a u sobi na kraće relacije uz dvije štake i pomoć druge osobe. Kod oštećenog postoji teško funkcionalno oštećenje lijeve noge koja je kraća za 8 cm, kretnja u kuku i koljenu su ograničeni u većem stupnju, a lijevi gležanj je ukočen. Izražena je i jaka hipotrofija mišića lijeve noge zbog čega postoji jaka mišićna slabost lijeve noge. Uz sve to tužitelj trpi i kronične bolove te stoga smatraju da je ocjena smanjenja životne aktivnosti od 60% potpuno adekvatna funkcionalnom stanju lijeve noge, odnosno usporedbe vještak je naveo da je za natkoljeničnu amputaciju lijeve noge predviđeno smanjenje životne aktivnosti od 60%. Osoba koja ima amputiranu lijevu natkoljenicu i ako je opskrbljena protezom može samostalno hodati često i bez korištenja štake. Kod oštećenog se radi o većem umanjenju životne aktivnosti nego da ima amputiranu lijevu nogu u području natkoljenice. Pored navedenog oštećenom je odstranjena slezena i ima veliki postoperativni ožiljak na trbušnoj stjenci zbog čega postoji slabost trbušnog zida a zbog prijeloma tri rebra lijevo i natučenja pluća i nakupljanja krvi u lijevom prsištu kod oštećenog je došlo do restriktivnih smetnji resprijacije srednjeg stupnja. Kao posljedica teške ozljede glave kod oštećenog se radi o psihoorganskom sindromu odnosno blaže smetnje u okviru navedenog krvarenja u mostni dio mozga, a psihologijskim testiranjem su navedene smetnje posttraumatskog stresnog sindroma uz razvoj blažih psihoorganskih smetnji te smanjenje životne aktivnosti s naslova intrakranijalnog krvarenja i posljedičnih psihičkih smetnji vještaci cijene s 25%. Potrebno je istaći da psihoorganske smetnje koje se kod oštećenog opisuju su blaže naravi i on je pri svijesti, u kontaktu pri normalnoj verbalnoj komunikaciji, a navedene smetnje se odnose na kognitivne smetnje u smislu pažnje, koncentracije, smetnji pamćenja, dosjećanja, koje su tijekom razgovora i pregleda bile evidentne u cjelokupnom njegovom misaonom tijeku. Uzevši sve navedeno u obzir vještaci smatraju da je njihova ocjena smanjenja životne aktivnosti 85% adekvatna i u cijelosti su ostali kod iste.

 

30.2. U odnosu na prigovor 1. tuženika da vještaci kod ocjene smanjenja životne aktivnosti nisu uzeli u obzir dob i degenerativne promjene kod oštećenog oni su se očitovali da su navedene trajne posljedice isključivo posljedica zadobivenih u štetnom događaju, a ne ranijih degenerativnih promjena koje nisu evidentirane prije štetnog događaja.

 

30.3. Na prigovor 2. tuženika da je stanje opisano od strane vještaka daleko teže nego ono koje je opisano u medicinskoj dokumentaciji vještaci su naveli da je točno da je u priloženoj medicinskoj dokumentaciji opisano stanje bolje nego što su našli kod pregleda, uz napomenu da su oštećenog pregledali 2019., a priložena medicinska dokumentacija potiče uglavnom do 2004. uz napomenu da je 2008. učinjena spirometrija kojom su nađene restriktivne smetnje ventilacije srednjeg stupnja. U odnosu na stanje opisano u nalazu iz bolnice 2007. pa do pregleda vještaka stanje oštećenog se pogoršalo, odnosno tada je navedeno da je oštećeni pokretan uz pomagalo, a vještaci su utvrdili da je pokretan samo uz pomagalo i pomoć druge osobe i to samo na kraće relacije. Prilikom izrade vještva nisu imali na uvid medicinsku dokumentaciju koja bi ukazivala na pogoršanje stanja nakon 2007. Prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji 2007. smanjenje životne aktivnosti bilo je u manjem obimu nego što su utvrdili prilikom pregleda. Vještaci su dalje naveli da oštećeni nije zadobio ozljede ruku, pokretljivost ruku je u skladu s dobi oštećenog uz napomenu da je izražena manja slabost ruku zbog neupotrebe i hipotrofije mišića. Vještaci su pojasnili da je teško za očekivati da bi provođenjem fizikalne terapije pokretljivost i funkcionalni status lijeve noge mogao biti bolji, jer je oštećenom zbog infekcije odstranjen u cijelosti lijevi kuk, a kao posljedica toga je noga skraćena za 8 cm i nesposobna je za opterećivanje.

 

30.4. Na pitanje kada je nastupilo stanje utvrđeno kod pregleda oštećenika kao naročito teški invaliditet vještaci su odgovorili da ne mogu egzaktno odgovoriti, jer je to stanje nastupilo između 2008. i 2019., ali kao direktna posljedica štetnog događaja. Dalje su naveli da je sin oštećenog mogao spoznati da se radi o naročito teškom invaliditetu u trenutku kada je on nastupio, a to je između 2008. i 2019. godine.

 

30.5. Nakon usmenog saslušanja tuženici više nisu prigovarali nalazu i mišljenju vještaka.

 

31. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem navedenog nalaza i mišljenja utvrdio:

-da se, u vrijeme pregleda, otac tužitelja nije mogao samostalno kretati, da se posjedao i ustajao iz kreveta uz pomoć supruge, a da je uz štake i pomoć druge osobe mogao učiniti nekoliko koraka, inače se kretao u kolicima,

-da je kod istog zaostala jaka hipotrofija mišića lijeve noge, uz kronične bolove u nozi, time da je lijeva noga kraća za 8 cm,

-da su kretnje u kuku i koljenu ograničene u većem stupnju, lijevi gležanj je ukočen u plantarnoj fleksiji stopala od 40 st.,

-da je izražena i umjerena hipotrofija mišića desne noge,

- da postoji slabost trbušnog zida,

-da je isti povremeno teže disao te je došlo do smetnje respiracije srednjeg stupnja i povremenih bolova na mjestu prijeloma,

-da su intelektualne funkcije primjerene dobi uz blage psihoorganske promjene-smetnje, koje se odnose na kognitivne smetnje u smislu pažnje, koncentracije, smetnji pamćenja, dosjećanja,

-da je isti pri svijesti, urednog verbalnog kontakta, s formalno urednim misaonim tijekom, dok je sadržajno opterećen time što je vezan uz kolica ili pomoć drugih osoba,

- da je isti blago depresivnog raspoloženja te

-da se zdravstveno stanje istog stabiliziralo, odnosno konačno zdravstveno stanje oštećenika je bilo poznato tužitelju 20. svibnja 2003.

 

32. Prema odredbi čl. 376. st. 1. i 2. ZOO potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kad je šteta nastala.

 

33. Trenutak saznanja za štetu zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe počinje teći od saznanja posredno oštećenih za štetu i opseg štete, odnosno za štetne posljedice koje pogađaju neposrednog oštećenika. Kod zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta, oštećenik je saznao za štetu završetkom liječenja i stabilizacijom oštećenikova zdravstvenog stanja (tako i u Rev-236/11, Revx-204/14, Revr 49/16, Rev x 873/15).

 

34. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja, da kako je tužitelj za štetne posljedice koje pogađaju neposrednog oštećenika saznao završetkom liječenja i stabilizacijom oštećenikova zdravstvenog stanja 20. svibnja 2003., a tužbu je podnio 22. srpnja 2005., to je tužba podnesena unutar zastarnog roka propisanog čl. 376. st. 1. ZOO, zbog čega je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane prvotuženika i drugotuženika.

 

35. Za ponoviti je da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev podneskom od 6. kolovoza 2020., tužbeni zahtjev je utemeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a povišenje zahtjeva učinjeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim na sjednicama Građanskog odjela održanima 5. ožujka 2020. te 15. lipnja 2020., zbog čega taj povišeni dio zahtjeva nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare. Obzirom da je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO, imajući pri tome na umu da tužitelj nije tražio naknadu štete po nekim drugim osnovama, u odnosu na osnovu po kojoj je zatražio naknadu štete u tužbi, prema shvaćanju ovog suda, nije u zastari niti povišeni dio zahtjeva.

 

36. Nadalje, prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove, iz koje zakonske odredbe slijedi da se pravo na pravičnu novčanu naknadu za duševne boli posredno oštećenim osobama dosuđuje samo u slučaju teškog invaliditeta koji ima posebnu težinu te se razlikuje od ostalih slučajeva teškog invaliditeta. To pravo pripada oštećeniku u slučaju kad zbog invaliditeta koji je pretrpjela njemu bliska osoba dođe do takvih promjena u načinu ponašanja odnosno života ozlijeđenog zbog kojih se bitno narušava i otežava prijašnji način života. Pri ocjenjivanju prava oštećenika na isplatu pravične novčane naknade zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe temeljni su elementi utvrđeni postotak invaliditeta ozlijeđene osobe i vanjske manifestacije invaliditeta ozlijeđenog koje kod posrednog oštećenika izazivaju duševne boli, pri čemu osim utvrđenog postotka invaliditeta ozlijeđene osobe (u ovom slučaju 85%) treba imati na umu i vanjske manifestacije invaliditeta ozlijeđenog koje posrednom oštećeniku izazivaju duševne boli.

 

37. Protivno žalbenim prigovorima oba tuženika, pravilno je sud prvog stupnja, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaju i to kako utvrđeni stupanj invaliditeta Ž. Č. (85%), tako i vanjske manifestacije tog invaliditeta opisane nakon njegovog pregleda: nemogućnost samostalnog kretanja, da se posjeda i ustaje iz kreveta uz pomoć supruge, a da uz štake i pomoć druge osobe može učiniti tek nekoliko koraka, da se inače kreće u kolicima, da povremeno teže diše, da su kod oštećenog zaostala jaka hipotrofija mišića lijeve noge, uz kronične bolove u nozi, da je lijeva noga kraća za 8 cm, da su kretnje u kuku i koljenu ograničene u većem stupnju, da je lijevi gležanj ukočen u plantarnoj fleksiji stopala od 40 st., da je izražena i umjerena hipotrofija mišića desne noge, da postoji slabost trbušnog zida, smetnje respiracije srednjeg stupnja te da su njegove intelektualne funkcije primjerene dobi uz blage psihoorganske promjene-smetnje, koje se odnose na kognitivne smetnje u smislu pažnje, koncentracije, smetnje pamćenja, dosjećanja, da je formalno urednog misaonog tijeka, dok je sadržajno opterećen time što je vezan uz kolica ili pomoć drugih osoba te je blago depresivnog raspoloženja, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o osobito teškom invaliditetu oca tužitelja, a ovo i unatoč činjenici da je neposredno oštećeni urednog verbalnog kontakta, i to zato što je riječ o situaciji u kojoj je tužitelj kao sin oštećenog svjestan da je njegov otac u dobi od svega 50 godina postao teški invalid, upućen na redovitu pomoć svoje supruge i djece, pa je tužitelj zbog toga bio izložen stresu i frustraciji, jer se, do smrti sada pokojnog Ž. Č., suočavao sa činjenicom teškog ozljeđivanja i zdravstvenog stanja svog oca, što kod njega, prema prirodi stvari, izaziva duševne boli za koje mu pripada pravična novčana naknada. Obzirom na ozljede koje je otac tužitelja zadobio, riječ je o takvim očitim manifestacijama invaliditeta, koje kod tužitelja kao njegovog sina izazivaju duševne boli, budući da ga upravo jasno vidljive vanjske manifestacije tog invaliditeta podsjećaju na to koliko je nekad potpuno zdravoj osobi, koja je bila sportaš i vrlo mobilna osoba, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja (list 236 spisa), život promijenjen na lošije. Činjenica je da tužitelj nije cjelodnevno izložen okolnostima koje bi kod njega izazivale patnju koju nesporno osjeća, međutim, činjenica je da je zbog zdravstvenog stanja njegovog oca otežano ostvarivanje kontakta sa njim.

 

38. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da cijeneći sve okolnosti predmetnog tragičnog štetnog događaja, u kojem je otac tužitelja Ž. Č. zadobio takve ozljede koje su dovele do toga da njegovo stanje predstavlja osobito teški invaliditet, zbog kojeg je tužitelj trpio duševne bolove sve do smrti pokojnog oca, tužitelju kao primjereni iznos pravične novčane naknade pripada iznos 29.862,63 eura/225.000,00 kuna, zbog čega je, protivno žalbenim navodima svih žalitelja, pravilno prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 29.862,63 eura/225.000,00 kuna, dok je odbijen kao djelomično neosnovan njegov zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa 9.954,21 euro/75.000,00 kuna.

 

39. Protivno žalbenim navodima tužitelja koji potražuje zakonske zatezne kamate na tako dosuđeni iznos od dana podnošenja tužbe, tužitelju su pravilno dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate sukladno članku 277. stavak 1. ZOO/91, jer zatezne kamate na nematerijalnu štete teku od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena (tako i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1275/08 od 28. siječnja 2009. i Rev-2757/11 od 27. ožujka 2012.). Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 114/22).

 

40. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, trebalo je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučiti kao u izreci.

 

41. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, kako u osnovi tako i u visini, i ista se temelji na odredbama čl. 154 st. 2 i čl. 155 st. 1 ZPP.

 

41.1. Protivno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja tužitelju za sastav podnesaka od 17. studenog 2006., 23. svibnja 2007., 1. veljače 2008., 4. ožujka 2009., 19. svibnja 2009., 21. listopada 2009.,, 26. srpnja 2011., 22. svibnja 2012., 18. srpnja 2012., 20. rujna 2012., 26. listopada 2016., 17. studenog 2017., 5. travnja 2019., 21. studenog 2019., 3. kolovoza 2020., 25. rujna 2020., 24. veljače 2021., 21. rujna 2021. te 6. srpnja 2022., nagrada odmjerena prema Tbr. 8/3 Tarife, a ne kako je zatraženo prema Tbr. 8/1 Tarife, jer se ne radi o odgovoru na tužbu, prigovoru protiv platnog naloga niti o obrazloženom podnesku kojim se odgovora na navode odgovora na tužbu ili prigovora ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, već se radi o podnescima koji ulaze u krug "ostalih" podnesaka. Kako se nagrada za sastav podnesaka prema Tbr. 8/1 Tarife može odmjeriti prema najviše četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku, to je tužitelju takva nagrada odmjerena za sastav podnesaka od 24. studenog 2005., 1.  prosinca 2005.31. prosinca 2008. i 29. siječnja 2009., a nakon tog datuma tužitelju je za sastav svih podnesaka nagrada pravilno odmjerena prema Tbr. 8/3 Tarife, time da tužitelju pravilno nije priznat trošak sastava podnesaka od 8. travnja 2009., 8. rujna 2009., 1. listopada 2009., 10. prosinca 2009., 7. siječnja 2010., 27. siječnja 2010., 21. lipnja 2018., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Također, pravilno tužitelju nije priznat niti trošak sastava podnesaka od 8. ožujka 2016., 11. svibnja 2016., 23. lipnja 2016., 2. kolovoza 2016. i 1. rujna 2016., jer isti ne prileže spisu. Tužitelju nije priznat trošak sastava dopune žalbe, obzirom da je sve navode mogao navesti u žalbi izjavljenoj protiv presude, a za čiji sastav mu je nagrada odmjerena prema Tbr. 10/1 Tarife.

 

41.2. Na navode tužitelja da Tarifa koja je važila u vrijeme podnošenja tužbe nije sadržavala odredbu Tbr. 8/1 prema kojoj je moguće priznati trošak najviše četiri podneska u prvostupanjskom postupku, je za dodati da su irelevantne odredbe ranije važeće Tarife koja je bila na snazi do kraja 2009., odnosno one koja se primjenjivala u vrijeme podnošenja tužbe 2005., jer se primjenjuju odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22).

 

43. Odbijeni su tužitelj, I-tuženik i II-tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbi, jer sa istima nisu uspjeli (čl. 154 st. 1 ZPP).

 

44. Odbijen je I-tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155 st. 1 ZPP).

 

U Zagrebu 31. listopada 2023.

 

 

    Predsjednica vijeća:

  Lidija Bošnjaković, v.r.