1

 

Poslovni broj 4 Gž-4132/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 4 Gž-4132/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis kao predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb kao članice vijeća i izvjestiteljice te Ane Gradišek kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G., iz N., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u V., protiv tuženika R. A. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-143/21-19 od 19. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2023.,

 

 

r i j e š i o je

 

Odbija se žalba tuženika R. A. d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-143/21-19 od 19. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika R. A. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-143/21-19 od 19. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I , II i III i V izreke te u dijelu pod točkom IV izreke kojim je naloženo tuženiku R. A. d.d. naknaditi tužitelju M. G. parnični trošak u svoti od 1.322,64 eura / 9.965,43 kn.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno kako se odbija prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanjem u ovom predmetu dok je pod točkom II izreke dopuštena preinaka tužbe.

 

2. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

 

              "I Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju M. G., OIB: … iz N., zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj … o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos od 1.426,11 eura / 10.745,15 kuna1 s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 32,08 eura / 241,77 kuna1 tekućim od 01. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 51,97 eura / 391,57 kuna1 tekućim od 01. ožujak 2011.g. do isplate,

- na iznos od 46,89 eura / 353,31 kuna1 tekućim od 01. travanj 2011.g. do isplate,

- na iznos od 47,80 eura / 360,18 kuna1 tekućim od 01. svibanj 2011.g. do isplate,

- na iznos od 69,35 eura / 522,54 kuna1 tekućim od 01. lipanj 2011.g. do isplate,

- na iznos od 71,45 eura / 538,36 kuna1 tekućim od 01. srpanj 2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.106,57 eura / 8.337,42 kuna1 tekućim od 02. srpanj 2011.g. do isplate, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, u roku od 15 dana.

 

              II Utvrđuje se da je ništetna stavka iz odredbe čl.9. ugovora o kreditu broj … koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor."

 

              III Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju M. G., OIB: … iz N., na ime povrata iznosa naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 152,18 eura /1.146,57 kuna1 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.07.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, u roku od 15 dana.

 

IV Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju M. G., OIB: … iz N., na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.322,64 eura / 9.965,43 kuna1, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tj. do iznosa od 1.864,75 eura / 14.050,00 kuna1, odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

 

V Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova postupka."

 

3. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I , II, III i V izreke te u dijelu pod točkom IV izreke kojim je naloženo tuženiku R. A. d.d. naknaditi tužitelju M. G. parnični trošak u svoti od 1.322,64 eura / 9.965,43 kuna te rješenja u dijelu pod točkom I izreke, žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka s prijedlogom, prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti a podredno, ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe. 

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22. i 142/22- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a glede rješenja u svezi odredbe čl. 381. st. 1. ZPP. Također nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju ističe tuženik u žalbi budući da su prvostupanjske odluke jasne i razumljive te se mogu ispitati.

 

6. Prvostupanjski sud je nadalje ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 11. rujna 2023. nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

7. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih svota u vidu razlike u promjeni tečaja CHF po Ugovoru o kreditu kojega su nesporno, dana 21. listopada 2005. zaključili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, za svotu od 25.825,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 86 mjeseci (dalje: Ugovor o kreditu) sa namjenom kupnje automobila, kao i zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu gdje je ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te zahtjev za isplatu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita izvršenu 30. lipnja 2011. 

 

8. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom rješenja pod točkom I izreke odbija prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima kao neosnovan primjenom odredbe čl. 59. ZPP jer je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika smještene izvan sjedišta a Ugovor je zaključen u V. i spor je nastao upravo povodom djelatnosti te podružnice.

 

9. Odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu su stranke nesporno ugovorile za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, tuženika.

 

10. Dana 5. studenog 2020. je održan Sastanak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske gdje je zaključeno da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo te je ona ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti ili poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta potrošača i banke, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale odlučujuće okolnosti.

 

11. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojom je u čl. 10. st. 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postajati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te  se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

 

12. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 dalje u tekstu: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Članak 82. alineja 19. ZZP propisuje da je ugovorna odredba koja se može smatrati nepoštenom primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

 

13. Kako je Ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača, tužitelja, već je ono udaljeno više od 250 kilometara, ispunjen je uvjet za ništetnost ove ugovorne odredbe jer ona uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača s obzirom na udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika te mogućnost tužitelja doći na sud, pa dolazi do primjene odredba čl. 81. st. 1. i 2. ZZP koja uzrokuje posljedicu predviđenu odredbom čl. 87. st. 1. ZZP odnosno, ništetnost te odredbe.

 

14. Odredbom čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika a prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište dok je, sukladno odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti jedinice, pokraj suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

15. Budući da je Ugovor o kreditu zaključen u V., ima se smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženika koja se nalazi u V.. Kako je tužitelj tužbu podnio u V., izvršio je izbor nadležnosti pa je sud vezan izborom tužitelja kojega je izvršio podnošenjem tužbe u V. zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP a sadržajem Ugovora o kreditu moguće je utvrditi da je zaključen upravo u ovoj poslovnoj jedinici tuženika pa je neosnovan i žalbeni navod kojim tuženik upućuje na nepostojanje njegove podružnice u V. koja bi bila upisana u sudski registar.

 

16. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

 

17. Prvostupanjski sud, nakon ocjene sadržaja Ugovora o kreditu prihvaća tužbeni zahtjev u visini određenoj prema knjigovodstvenom vještačenju glede preplaćene svote od 1.426,11 eura/10.745,15 kuna pri čemu je oduzeo 417,20 eura koliko je tužitelj platio manje u vrijeme dok je tijekom trajanja otplate kredita tečaj CHF u odnosu na valutu kune bio manji od početno ugovorenog tečaja. Prethodno je, sukladno odredbi čl. 12. st. 1. ZPP utvrdio, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18.- dalje ZOO) ništetnim dio Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula s obzirom da tužitelj nije bio kao potrošač, kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, obaviješten i upoznat po tuženiku o parametrima važnim za promjenu vrijednosti valute, što je tuženiku poznato s obzirom na njegovu djelatnost, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava a niti bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

18. U ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Zato nije bilo potrebno ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP i ZZP, pa nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja niti je prvostupanjski sud počinio povredu prava na procesnu ravnopravnost. 

 

19. Tužitelj je nadalje „prosječni“ potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP gdje je određeno kako je potrošač svaka osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti i kojoj pravnoj definiciji odgovara osoba tužitelja, imajući u vidu i učinak označene presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. U odnosu na status potrošača tužitelja prvostupanjski sud nije imao potrebe pribavljati podatak o tome da li je tužitelj automobil unio u imovinu obrta/društva odnosno, koristio kakva prava u svezi poreznih propisa s obzirom da je saslušanjem tužitelja, na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi, jasno utvrđeno kako tužitelj nije vlasnik obrta, OPG-a niti ima udjele u trgovačkim društvima, čime je pravilno utvrđen i njegov status potrošača.

 

20. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

 

21. Dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa, tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

 

22. Predmetni Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen a činjenica da je ugovor otplaćen nije zapreka naknadno utvrditi, kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP, ništetnost pojedinih odredbi takvog ugovora jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti, nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora. 

 

23. Dakle, ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

24. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja i stoga se, s obzirom na iznijeto, ne može primijeniti zaključak br. 3. Prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., a odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži ništetnost odredbe ugovora koja regulira pitanje prijevremene isplate kredita, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako tuženik niti na koji način nije dokazao da mu je prijevremenom otplatom nanijeta šteta kao i da se o odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na ovu odredbu s obzirom da je bila sadržana u tipskom ugovoru, unaprijed formulirana od strane trgovca i ta naknada ne čini stvarnu uslugu banke niti je transparentno ugovorena odnosno, ne sadrži jasne ekonomske kriterije na temelju kojih se određuje a tuženik ne samo da nije pretrpio bilo kakvu štetu već je ranije od predviđenog, dobio sredstva koja je mogao dalje plasirati uz određenu kamatu i na taj način ostvarivati daljnju dobit.

 

26. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako tuženik nije niti na koji način dokazao da bi imao bilo kakve troškove ili trpio gubitak poslovanja vezanih uz prijevremenu otplatu kredita pa pravila naplaćivanja ove naknade predstavljaju nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog Ugovora dakle, naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Međutim, takva ugovorna odredba suprotna je strogoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO pa je samim time ništetna a kakvo shvaćanje je izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev 1219/2021-2 od 14. rujna 2022. te Rev 1219/2020-2 od 30. studenog 2022.

 

27. Budući da je ovaj dio prvostupanjske odluke donijet sukladno označenom a u smislu odredbe čl. 1024. st. 1. ZOO, nisu ostvareni žalbeni razlozi koji se odnose na utvrđenje ništetnim označene ugovorne odredbe kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade koju je tužitelj platio za ovu prijevremenu otplatu.

 

28. I naposljetku, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 

 

29. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. ZOO, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

 

30. Prema stajalištu koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-2245/17-2, je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donijete u povodu te tužbe.

 

31. U ovom predmetu je 8. travnja 2021. tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi isplate preplaćenih svota po zatraženoj osnovi čime je prekinuo tijek zastare pa s obzirom na sadržaj odredbe čl. 245. st. 1., 3. i 6. ZOO, neosnovani su žalbeni razlozi tuženika kojima ponavlja prigovor zastare u smislu odredbe čl. 214. st. 1. ZOO.

 

32. Provedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP i prema pravilnom zadatku suda utvrđena je visina tužbenog zahtjeva s time, da stranke izrijekom na nalaz i mišljenje nisu imale matematičkih primjedbi, zbog čega je, slijedom svega iznijetog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I, II i III izreke.

 

33. Odluka o parničnom trošku stranaka (točka IV za parnični trošak u svoti od 1.322,64 eura / 9.965,43 kn i točka V izreke) je donijeta pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12. 103/14. 118/14. i 142/12. 107/15. i 37/22.- dalje Tarifa).

 

 

U Zagrebu 31. listopada 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis, v.r.