REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru - Stalna služba u Benkovcu

Stjepana Radića 10

23420 Benkovac

Poslovni broj: P-2126/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru po sucu Igor Berghausu, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković i Sanja Perković iz Zadra, Elizabete Kotromanić 11, protiv tužene OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Žurić i partneri, Zagreb, Savska 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, javne rasprave, održane dana 20.siječnja 2026.g. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 3.ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

I - Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka: Ugovor o kreditu br. 060126116044 od dana 26.01.2006 godine solemniziran od strane javnog bilježnika Nadice Milovac u Zadru pod brojem OU-43/06 dana 01.02.2006 godine, koji ugovor je zaključen između tužiteljice PU kao korisnice kredita s jedne i tužene OTP BANKA Hrvatska d.d. kao kreditora s druge strane, te Dodatak 1 citiranom ugovoru od dana 23.01.2016 godine kojim je provedena konverzija cit.kredita.

Usvajaju se tužbeni zahtjevi koji glase;

II - Utvrđuju se ništetnima ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br. 060126116044 od dana 26.01.2006 godine solemniziranog od strane javnog bilježnika Nadice Milovac u Zadru pod brojem OU-43/06 dana 01.02.2006 godine, zaključenog između tužiteljice PU kao korisnice kredita s jedne i tužene OTP BANKA Hrvatska d.d. kao kreditora s druge strane pa tako:

- odredbe čl.1.1:“ Na temelju odluke komisije za odobravanje kredita građanima br.44/06-SN od 26.01.2006 godine, Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit za mlade za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 154.930,00 CHF u protuvrijednosti kn, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate.

- odredbe čl.1.4:“Svaki će se povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta“

- odredbe čl.3.3:“Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju promjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje“

- odredbe čl.3.4:“Ugovorne strane su suglasne da se od dana kada korisnik kredita prestane primati plaću.....ili drugo stalno mjesečno primanje preko računa otvorenog u Banci, na preostali neotplaćeni iznos kredita neće obračunavati i naplaćivati kamata određena st.3.1 ovog članka već kamata važeća sukladno aktima banke“

- odredbe čl.4 st.1:“ Na sve dospjele tražbine iz ovog ugovora izuzev na iznos dospjele redovne kamate, koje ne budu u utvrđenom roku podmirene, korisnik kredita je dužan platiti Banci zatenu kamatu u skladu s važećim odredbama Odluke o kamatama banke“

III - Nalaže se tuženiku na ime preplate po temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu br. 060126116044 od dana 26.01.2006 godine solemniziranog od strane javnog bilježnika Nadice Milovac u Zadru pod brojem OU-43/06 dana 01.02.2006 godine zaključenog između tužiteljice PU kao korisnice kredita s jedne i tužene OTP BANKA Hrvatska d.d. kao kreditora s druge strane – odnosno, na ime preplate po temelju jednostrano promjenjive kamatne stope te po temelju ništetne odredbe o valuti u CHF, isplatiti tužiteljici PU iznos od ukupno 23.511,34 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 10,53 € od 15.11.2008 godine

- na iznos od 162,09 € od 15.12.2008 godine

- na iznos od 222,55 € od 15.01.2009 godine

- na iznos od 223,18 € od 15.02.2009 godine

- na iznos od 202,87 € od 15.03.2009 godine

- na iznos od 207,53 € od 15.04.2009 godine

- na iznos od 208,46 € od 15.05.2009 godine

- na iznos od 203,33 € od 15.06.2009 godine

- na iznos od 261,35 € od 15.07.2009 godine

- na iznos od 254,14 € od 15.08.2009 godine

- na iznos od 263,33 € od 15.09.2009 godine

- na iznos od 253,12 € od 15.10.2009 godine

- na iznos od 259,72 € od 15.11.2009 godine

- na iznos od 258,67 € od 15.12.2009 godine

- na iznos od 276,48 € od 15.01.2010 godine

- na iznos od 287,92 € od 15.02.2010 godine

- na iznos od 285,44 € od 15.03.2010 godine

- na iznos od 296,81 € od 15.04.2010 godine

- na iznos od 317,64 € od 15.05.2010 godine

- na iznos od 322,10 € od 15.06.2010 godine

- na iznos od 346,58 € od 15.07.2010 godine

- na iznos od 345,76 € od 15.08.2010 godine

- na iznos od 396,51 € od 15.09.2010 godine

- na iznos od 366,95 € od 15.10.2010 godine

- na iznos od 373,78 € od 15.11.2010 godine

- na iznos od 405,89 € od 15.12.2010 godine

- na iznos od 408,75 € od 15.01.2011 godine

- na iznos od 380,55 € od 15.02.2011 godine

- na iznos od 354,05 € od 15.03.2011 godine

- na iznos od 354,39 € od 15.04.2011 godine

- na iznos od 374,36 € od 15.05.2011 godine

- na iznos od 416,80 € od 15.06.2011 godine

- na iznos od 465,10 € od 15.07.2011 godine

- na iznos od 369,10 € od 15.08.2011 godine

- na iznos od 297,64 € od 15.09.2011 godine

- na iznos od 273,60 € od 15.10.2011 godine

- na iznos od 275,20 € od 15.11.2011 godine

- na iznos od 278,52 € od 15.12.2011 godine

- na iznos od 299,26 € od 15.01.2012 godine

- na iznos od 305,50 € od 15.02.2012 godine

- na iznos od 298,70 € od 15.03.2012 godine

- na iznos od 297,68 € od 15.04.2012 godine

- na iznos od 301,12 € od 15.05.2012 godine

- na iznos od 440,92 € od 15.06.2012 godine

- na iznos od 432,27 € od 15.07.2012 godine

- na iznos od 429,88 € od 15.08.2012 godine

- na iznos od 408,64 € od 15.09.2012 godine

- na iznos od 426,95 € od 15.10.2012 godine

- na iznos od 435,47 € od 15.11.2012 godine

- na iznos od 429,81 € od 15.12.2012 godine

- na iznos od 423,01 € od 15.01.2013 godine

- na iznos od 420,68 € od 15.02.2013 godine

- na iznos od 418,26 € od 15.03.2013 godine

- na iznos od 435,16 € od 15.04.2013 godine

- na iznos od 410,29 € od 15.05.2013 godine

- na iznos od 406,23 € od 15.06.2013 godine

- na iznos od 408,66 € od 15.07.2013 godine

- na iznos od 406,10 € od 15.08.2013 godine

- na iznos od 415,20 € od 15.09.2013 godine

- na iznos od 296,59 € od 15.10.2013 godine

- na iznos od 299,09 € od 15.11.2013 godine

- na iznos od 308,00 € od 15.12.2013 godine

- na iznos od 183,86 € od 15.01.2014 godine

- na iznos od 152,81 € od 15.02.2014 godine

- na iznos od 158,17 € od 15.03.2014 godine

- na iznos od 153,40 € od 15.04.2014 godine

- na iznos od 147,74 € od 15.05.2014 godine

- na iznos od 148,96 € od 15.06.2014 godine

- na iznos od 153,00 € od 15.07.2014 godine

- na iznos od 156,22 € od 15.08.2014 godine

- na iznos od 157,04 € od 15.09.2014 godine

- na iznos od 160,50 € od 15.10.2014 godine

- na iznos od 165,45 € od 15.11.2014 godine

- na iznos od 166,38 € od 15.12.2014 godine

- na iznos od 167,11 € od 20.01.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 20.02.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 20.03.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 20.04.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 20.05.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 15.06.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 15.07.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 15.08.2015 godine

- na iznos od 166,74 € od 15.09.2015 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to od 20.11.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

IV – Tužbeni zahtjev kao pod toč III. odbija se za iznos od 560, 15 EUR.

r i j e š i o  j e

I - Utvrđuje se da ne postoje potraživanja tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu 4.220,46 HRK/560,15 EUR.

II – Dužna je tužena OTP banka d.d. tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 4.550,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

(1)Tužiteljica u opširnoj tužbi u bitnome navodi da je 26.siječnja 2006.g. zaključila o ugovor s tuženom bankom na iznos kredita od 154.930 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,39%. Tuženi je obzirom na odredbe ugovora mijenjao kamatnu stopu što je osjetno povisilo mjesečni anuitet, takva promjena kamatnih stopa je nezakonita što je utvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.). Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i o njemu tužiteljica nije mogla pregovarati i kao ekonomski slabija strana morala ga je prihvatiti. Odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu među strankama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nedopuštenih odredbi. Obzirom na gore navedeno, a polazeći od odredbe čl. 1111 ZOO-a svaka ugovorna strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem ništetnog pravnog posla primila. Stoga tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po primjenjivoj kamatnoj stopi, te po ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici.

(2)Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je potraživanje tužitelja u zastari, utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primijenjiva na ovaj odnos, da tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te naposljetku da je metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za odštetu neosnovana. Što se tiče zastare valja reći da je parnični postupak pokrenut 10.lipnja 2019.g. a sukladno odredbi čl. 230 ZOO-a u slučaju naknade štete subjektivni zastarni rok je tri godine a objektivni pet godina. Ukoliko se postupak kvalificira kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta sukladno odredbi čl. 226 ZOO-a zastarni rok je tri godine od svake uplate. Naposljetku u slučaju stjecanja bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja pravnog posla. Što se tiče utvrđenja iz parnice Potrošač ista se ne mogu primijeniti u ovom slučaju jer je u tom predmetu pružena apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu primijeniti na konkretni slučaj i trebalo bi utvrđivati činjenice u odnosu na svaki slučaj jer bi trebalo utvrđivati odnose konkretnog potrošača prema izdavatelju kredita. Posebno se napominje da se tužitelj nije niti trudio dokazati da se radi o odredbama ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), dalje ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30.rujna 2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor. Tužiteljica u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bila dužna prihvatiti izračun konverzije, niti je bila dužna sklopiti dodatak o konverziji kredita. Da tužiteljica nije prihvatila izračun konverzije i da nije sklopila dodatak ugovoru odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19.e st. 6. ZPK). Međutim, kada je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika i sklopila dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena te Sporazum o korištenju preplate, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu. Ukoliko sud utvrdi da je osnovan tužbeni zahtjev tada bi taj iznos valjalo prebiti sa iznosom od priznatim priliko konverzije tj. za iznos 4.220,46 HRK/560,15 EUR.

(3)Tijekom postupka sud je pregledao ugovor o kreditu (l.s 45 - 47), pregled otplata (l.s 48, 49), nalaz i mišljenje vještaka (l.s. 135 - 147).

(4)Stranke su popisale parnični trošak.

(5) Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

(6) Nesporno su stranke dana 26.siječnja 2006.g. sklopile ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 154.930 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Sporno je pitanje zastare potraživanja, pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva i pitanja značenja konverzije.

(7)Tuženik tvrdi da je konverzijom riješen odnos stranaka u pogledu bilo kakvih potraživanja korisnika kredita sa osnove promjenjive kamatne stope i promjene tečaja HRK – CHF. Ovaj sud ne dijeli to pravno shvaćanje. Naime, konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), dalje ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama.

(7.1) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ZU protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

(7.2) Stoga ovaj sud smatra da nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ZU protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

(8)Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,39 % godišnje. Odredbom čl.2 ugovoreno je da se kredit u iznosu od 154.930 CHF i kamata otplaćuju u roku od 300 mjesečnih rata.

(9)Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

(10)Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

(11)U pogledu svoje odluke o ništetnosti valutne klauzule u CHF sud se vodio slijedećim pravnim shvaćanjima. Prvo, prema shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. (12)Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.

(13)Prihvaćajući gore izražena pravna stajališta Vrhovnog suda, ovaj sud je našao da su ništetne odredbe Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice 26.siječnja 2006. u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom, odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju tužene banke za CHF.

(14)Prema čl. 323.st.1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

(15)Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Sandri Došen iz Biograda n/M. Ovaj sud je stava da tužitelj ima pravo na naknadu, u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu, iznosa nastalog razlikom povećanja anuiteta uzrokovanog povećanjem kamatne stope iznad početno ugovorene i promjene tečaja iznad onog koji je bio u trenutku isplate kredita. tečajnih razlika. Ti su parametri tužitelju bili poznati i na njih je pristao potpisom ugovora o kreditu. To u konkretnom slučaju znači da je tuženik bez osnove stekao svaki iznos koji se obračunavao iznad početne stope redovne kamate naznačenoj u ugovoru o kreditu (početna kamatna stopa 4,39 %) i da je primijene tečaja višeg od onog koji je bio na dan isplate kredita (tečaj na dan isplate kredita 29.rujna 2006.iznosio je 1CHF=4,720189 HRK - fiksni tečaj) za razdoblje otplate kredita. Preplaćeni iznos zbog promijene tečaja i kamatne stope iznosi 24.479, 80 EUR.

(16)Stranke primjedbe na nalaz i mišljenje nisu imale. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti ocijenivši ga stručnim i potpunim.

(17) Sud smatra da od utvrđenog iznosa treba oduzeti iznos priznat prilikom konverzije. Ugovorni odnos stranaka prema ugovoru o kreditu treba cijeniti kao cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana. Iznos priznat prilikom konverzije iznosi 4.220,46 HRK/560,15 EUR, za koje iznose je sud umanjio potraživanja tužitelja na načina da ih je, sukladno odredbi čl.172 ZOO-a, odbio od najstarijih potraživanja tužitelja. prema tome tužitelju pripada iznos od 23.511,34 EUR.

(18) u pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. godine pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241 ZOO- a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO-a (čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

(19)Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 17.lipnja 2019.godine, dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika je odbijen.

(20)Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

(21) Tužena banka je odgovoru na tužbu istaknula procesnopravni prigovor prijeboja u visini iznosa od 4.220,46 HRK/560,15 EUR.priznatog konverzijom. Sud nalazi da taj prigovor nije osnovan iz razloga što je iznos priznat koneverzijom odbijen već od iznosa na koji tužitelj ima pravo temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Dakle, tuženik nije dokazao osnovanost svog prigovora radi prebijanja te je, temeljem čl.338. st.3. ZPP-a, odlučeno kao u točci I. rješenja.

(22)Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

(23)Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1 i čl.155 ZPP-

a, a odnosi na sastav tužbe i podneska od 22.rujna 2025.g (tbr.7 i 8) ukupno 500 bodova, zastupanje tužiteljice na ročištima (tbr.9) 31.siječnja 2023., 5.lipnja 2024., 18.veljače 2025 i 20.siječnja 2026 po 250 bodova. Izraženo u eurima sa obračunatim PDV-om iznosi 3.750 EUR. Tom iznosu valja pridodati trošak vještačenja u iznosu od 800 EUR Sveukupno 4.550 EUR.

U Benkovcu,

dana 3.ožujka 2026. godine

S u d a c

Igor Berghaus

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pisano, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke.

Presuda se može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka.

Dostaviti;

- VU, Zadar

-OD Žurić i partneri, Zagreb