Poslovni broj: P-629/2023-30
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, Kranjčevićeva 8 protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 26. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Nenada Horvata , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Ive Šućura, odvjetnika iz Zagreba , dana 3. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I.Tuženiku: Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene kamate isplati iznos od 1.232,20 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
II. Tuženiku: Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 3.979,30 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
III. Tuženiku: Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 471,48 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 21. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
IV. Tuženiku: Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužitelju: DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 radi prebijanja s tražbinom tužitelja:
DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 2.583,31 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 21. siječnja 2016.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.544,88 EUR.
Obrazloženje
1.Tužitelj DC u tužbi tvrdi da je dana 29. studenog .2005. s pravnim prednikom tuženika, Volksbank d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 310953, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a navedenim osnovnim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita na 15 godina sa ugovorenim mjesečnim anuitetima uz kamatnu stopu od 3,80 % godišnje, koja je definirana kao promjenjiva, temeljem Odluke o kamatama i naknadama Kreditora i također tužitelj tvrdi da je dana 20. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 310953 , kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR i nadalje tužitelj tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Rev-2868/2018, od 12. veljače 2019. zauzeo stav da korisnik kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, a tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije obeštećen u potpunosti kao potrošač, a sve obzirom na nepoštene odredbe Ugovora utvrđene u postupku „Potrošač“ povodom kolektivne tužbe, a osim toga tužitelj tvrdi da je za trajanje otplate kredita po Ugovoru redovna kamata stopa s početnih 4,80% godišnje, u skladu s jednostranom odlukom tuženika mijenjana na štetu tužitelja i to dana:
15.studenog 2007. na 4,30% godišnje, 14.travnja 2008. na 5,10% godišnje, 14.prosinca 2008. na 5,60% godišnje, 14. listopada 2011. na 5,30% godišnje i 29. siječnja 2016. na 5,39% godišnje, a nadalje tužitelj navodi da je dana 7. travnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 u sporu tužitelja ,,Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača'' protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je djelomično potvrđena presudom poslovni broj: Pž-7129/13 Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj dana 13. lipnja 2014., a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82.,90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a povodom istaknutih revizija tužitelja i tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova, a presude u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, iste temeljem čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnova od strane tuženika i nadalje tužitelj tvrdi da ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske (kuna) u odnosu prema stranoj valuti to jest u ovom pojedinačnom slučaju,vrijednosti švicarskog franka-CHF, ali tužitelj osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima i tužitelj ističe da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na kunu na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, a kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK te također tužitelj navodi da prilikom zaključenja Ugovora kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri pri čemu tužitelj ističe da „valutna klauzula“ ima za cilj zaštitu vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju sastoji se od: vrijednosti ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske , određivanja strane valute koja će biti mjerilo, odnosa strane valute i valute Republike Hrvatske (tečaja), izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti pri čemu tužitelj ne spori činjenicu da je ugovaranje „valutne klauzule“ dopuštenu u skladu s čl. 22. ZOO- a, ali to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ukoliko bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima- Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialisa te temeljnim načelima ZOO-a, a Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. , na stranici 5. navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: općem riziku vezanim uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke , što proizlazi iz potvrde Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2013. ,o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ , a tijekom sklapanja ugovora o kreditu , tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju , kao „sigurna valuta“ te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, to jest nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci i budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne, a bitni elementi Ugovora o kreditu bili su neizvjesni i rizik preuzima potrošač, a da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu toga nije svjestan i nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što potvrđuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 te nadalje tužitelj ne spori činjenicu da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju , koji je stupio na snagu 30.rujna 2015, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR i nadalje tužitelj ističe da je presudom Suda Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐC protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pojedina pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl.6 st.1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije ni postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, još manje novacijom ugovornog odnosa pa slijedom iznijetog tužitelj na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćenog iznosa kamata s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja kamata teče od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate i također tužitelj na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja kamata teče od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, umanjeno za preplaćenu kamatu u svakom pojedinom anuitetu i tužitelj ističe kako unatoč provedenoj konverziji ima pravo na punu restituciju , a ratio legis ZID ZPK prema kojem je provedena konverzija bio je usmjeren na olakšanje položaja potrošača na način da uspostavi narušena ravnoteža u ugovorima o kreditu u kojima je utvrđeno postojanje povrede Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dakle uređivao je ekonomske posljedice koje su takvi ugovori imali,a sve u svrhu olakšavanja socijalnog položaja dužnika, odnosno potrošača i navedeni zakon je u svojoj biti predvidio sporazumno uređivanje i raspolaganje iznosima preplate između banke i potrošača kao posljedicama, ali niti jedna odredba tog zakona se ne odnosi na pravnu kvalifikaciju tih odredbi ugovora niti određuje da su iste pravno valjane, a ako je intencija zakonodavca bila takvo što, on je to trebao izričito propisati i u nedostatku izričitog propisa, postojeći propis se mora tumačiti u skladu s pozitivnim pravom Republike Hrvatske i temeljnim načelima pravnog poretka, odnosno potrošačkog zakonodavstva i odredbama o posljedicama ništetnosti, a to je da ništetnost nastupa po samom zakonu i da djeluje ex tunc, a ne ex nunc te da ništetan ugovor ne postaje valjan čak ni ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, a tužitelj tvrdi da je jasno tumačenje čl. 6. st. 1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ u dijelu koji glasi: „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača...“ i u presudi DCP i DCPJ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima poslovni brojevi : C-154/15, C-307/15 i C-308/15, na koju praksu se poziva Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 20. ožujka 2018.poslovni broj: Rev-2245/17 „Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba. Prvo pravilo o ex tunc, a ne ex nunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.“ a tužitelj tvrdi da treba istaknuti i praksu suda EU u predmetu poslovni broj: C-118/17 ĐC od 14.ožujka 2019. u kojoj se na str. 9 navodi : „U tom pogledu, valja podsjetiti da navedeni članak 6. stavak 1. zahtijeva da države članice predvide da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača...“, međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala i iako članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 ne sprečava države članice da zakonom prekinu korištenje nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima, ipak zakonodavac mora u tom kontekstu poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. iste direktive.“ , a nadalje tužitelj tvrdi da jedna odredba Dodatka ne propisuje odricanje ugovornih strana od prava na potraživanja s osnove ništetnih odredbi osnovnog ugovora i da je to bio cilj ugovornih strana , to bi ugovorne strane morale konstatirati u aneksu , koje ugovorne odredbe su ništetne a koje one žele potvrditi i održati ugovor na snazi no iz teksta Dodatka ne proizlazi te vrijedi opće načelo da ništetne ugovorne odredbe ne mogu postati valjane, kao što se ne može sklopiti nagodba vezano uz ništetne odredbe niti one mogu biti predmet obnove te se ne mogu „zamijeniti“ valjanim ugovornim odredbama, kao što to tuženik tvrdi, a u odnosu na navode tuženika da su odredbe aneksa kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa imale retroaktivan učinak tužitelj ističe kako je takvo tumačenje pogrešno , jer aneksom je definiran ugovorni odnos za ubuduće ( ex nunc ) , čime preplate tužitelja nisu otklonjene, odnosno nije mu vraćeno ono što je preplatio do tada kroz preplaćene kamate i valutu i retroaktivno je prilikom rekalkulacije kredita CHF – EUR tuženik koristio stopu koju je sam odredio, a o kojoj u aneksu nema ni riječi te izračun konverzije nije sastavnim dijelom aneksa niti predstavlja ugovor već je to samo dokument tuženika kojim se vrši rekalkulacija kredita s valutnom klauzulom u CHF u valutnu klauzulu u EUR (dakle, samo simulacija kredita), koji dokument je tužitelj morao potpisati kako bi uopće mogao sklopiti aneks u konverziji i usuglašavanje s izračunom koji predstavlja financijsku rekalkulaciju bio je uvjet sklapanja aneksa, a slijedom navedenoga tužitelj se formalno suglasio s izračunom kako bi uopće mogao sklopiti aneks kojim mu se nadalje obračunava niža glavnica te je tako njegov položaj kroz intervenciju zakonodavca ipak djelomično poboljšan, a stajalište da konvertirani dužnici imaju pravni interes za vođenje parnica u kojima utvrđuju odredbe osnovnog ugovora ništetnim te posljedično zahtijevaju isplatu iznosa koji im pripada proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., a u kojem se navodi na str. 4.: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (,,Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR
– kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – NE znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.“ i tužitelj ističe da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) te tužitelj ističe da konverzijom kredita tužitelj nije restituiran u cijelosti , a još manje da bi bio obeštećen preplatom utvrđenom prilikom konverzije, jer kako je odredba o valutnoj klauzuli CHF utvrđena ništetnom, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju svih preplaćenih iznosa, odnosno ima pravo zahtijevati povrat iznosa stečenih bez osnove, a koji mu nisu vraćeni, a da bi se doveo u položaj potrošača u kojem bi se nalazio da nije bilo posljedica ništetnih odredbi ugovora mora se uzeti položaj u kojem bi se nalazio da su sve uplate u uvećanom iznosu koje je izvršio uzete u obzir za zatvaranje kredita kako je utvrđen početnim otplatnim planom prema tečaju na dan isplate kredita sve do trenutka dok su trajale posljedice ništetnih ugovornih odredbi i tužitelju je utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 16.343,90 CHF, odnosno 114.093,04 kn te je od ključne važnosti naglasiti kako je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom važećeg tečaja za CHF na dan 30. rujna 2015. i primjenom veće kamatne stope od one zakonito ugovorene te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja te promjene ugovorne kamatne stope tijekom cijelog razdoblja otplate kredite , a simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30. rujna 2015., a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu od 10.952,48 EUR , odnosno u iznosu od 83.590,18 kn, a koju glavnicu je tužitelj nastavio otplaćivati nakon konverzije no prema početnom otplatnom planu da nije bilo primjene nepoštenih odredbi ugovora o kreditu na dan 30.rujna 2015. nedospjela glavnica, koja je iznosila 16.343,90 CHF trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 76.035,99 kn iz čega proizlazi da je i nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu no sada uvećanu za puno manji iznos nego prije provedbe konverzije, što u konačnici predstavlja pozitivni učinak konverzije, ali pro futuro ( ex nunc ) te je razvidno da je primjenom tečaja na dan 30. rujna 2015. nastala razlika glavnice od 7.554,19 kn ,koja se tužitelju mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija i tužitelj naglašava da prilikom sklapanja aneksa, tužitelj , kao potrošač nije imao saznanja da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti bila ništetna , jer je u kolektivnom sporu pravomoćno odlučeno o ništetnosti valutne klauzule tek u lipnju 2018. , a tužitelj , kao i ostali potrošači , koji su svoje ugovore inicijalno sklopljene u CHF valuti konvertirali u EUR valutu temeljem ZID ZPK 15 nisu tada imali izbor između mogućnosti utuženja razlike tečaja temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te s druge strane sklapanja aneksa u konverziji, takva praksa sudova nije postojala te su oni imali mogućnost ili ostati u ugovornom odnosu s višom glavnicom ili sklopiti aneks temeljem kojeg su nastavili otplaćivati nižu glavnicu toj situaciji vrlo je malo potrošača koji su nastavili otplaćivati CHF kredit i to obično iz razloga što su im uvjeti konverzije bili potpuno neprihvatljivi i neovisno o tome, iako je položaj tužitelja nakon konverzije bio bolji od onog u kojem je bio prije konverzije, još uvijek je daleko od položaja u kojem bi tužitelj bio da nije bilo ništetnih odredbi osnovnog ugovora temeljem kojih je on godinama podmirivao puno veće anuitete od onih na koje je pristao temeljem valjanih odredbi ugovora i upravo tu razliku tužitelj u ovom postupku potražuje, dakle, tužitelj je i nakon konverzije ima pravo na povrat iznosa: za iznos preplate anuiteta zbog preplaćene kamate do konverzije u iznosu od 2.024,80 EUR / 15.255,87 kn s zakonskim zateznim kamatama te za iznos preplate anuiteta zbog preplaćene valutne klauzule do konverzije u iznosu od : 3.136,25 EUR/ 23.630,09 kn te za daljnju razliku glavnice od 1.002,61 EUR / 7.554,19 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2016. pa sve do isplate tako da tužitelj tužbom traži od prednika tuženika isplatu iznosa na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate isplati iod 2.024,80 EUR / 15.255,87 kn s zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća istih , zatim traži od prednika tuženika isplatu iznosa na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule od 3.136,25 EUR / 23.630,09 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od njihovog dospijeća i osim toga traži od prednika tuženika isplatu iznosa na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije te manje plaćenog iznosa prilikom konverzije od 1.002,61 EUR / 7.554,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2016. pa sve do isplate i također tužitelj traži od tuženika naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužitelj je podneskom od dana 26. studenog 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao tužbene zahtjeve tražeći od tuženika isplatu iznosa na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate od 1.232,20 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate , zatim traži od tuženika isplatu iznosa na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule od 3.979,30 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. ruina 2015. pa do isplate i osim toga traži od tuženika isplatu iznosa na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije od 471,48 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2016. pa sve do isplate i također tužitelj traži od tuženika naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, a također podredno postavlja i tzv. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev , kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 1.937,73 EUR, kao ukupan iznos zatezne kamate obračunate na razliku anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te na taj iznos zakonskih zateznih kamata tekućih od 26. studenog 2025. pa do isplate.
3. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u odgovoru na tužbu tvrdi da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika tako da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika Nove hrvatske banke d.d.,zatim tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zlataru , Stalne službe u Zaboku zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, jer je člankom 10. Ugovora o kreditu br. 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog 29. studenog 2005. ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora, a tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu, jer Zakon o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91 - 89/14, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost te nadalje tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu, a što se tiče tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti i to iz razloga: potraživanje tužitelja je u zastari, provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema sporazumu o konverziji, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene , sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač te tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) te da je metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev neosnovana i tuženik ističe prigovor radi prijeboja pa tako prije svega tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje poslovni broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji i kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa se rješenjem tog suda daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku moraju slijediti, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije , kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, a potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne dok je bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja i svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora i sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe da opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti što znači da u slučajevima konverzija, koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes te su potrošači izgubili pravni interes , jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom te nadalje tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u zastari , jer je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 12. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“),jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a dosljednom primjenom ovog shvaćanja, uzevši u obzir datum sklapanja Ugovora o kreditu određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne Novine'' br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 ) , koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala i s obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba, koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao , a ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pri čemu tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima, koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa bi slijedom navedenog bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku dok glede konverzije tuženik tvrdi da je općepoznata činjenica da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) , kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR, a svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako da se primjenjuje pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR tako da je već u uvodnim odredbama ZPK otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF i intencija zakonodavca bila je da zakonskim rješenjem iznađe jednoobrazno rješenje za sve korisnike kredita u CHF, čime je upravo takvo zakonsko rješenje de facto derogiralo bilo kakva eventualna prava koja su potrošači potraživali slijedom pravomoćne presude u parnici Potrošač i takve parnice usmjerene na to da se potrošačima isplati razlika između rata plaćanih po početno ugovorenim kamatnim stopama u CHF i onih plaćanih po kamatnim stopama u CHF koje su kasnije rasle i time se pokušavalo naći svojevrsno obeštećenje zbog rasta anuiteta i suprotno tome, zakonodavac se odlučio za drugačiji mehanizam koji će potrošačima olakšati položaj u koji su došli uslijed promjena tečaja, a intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača i to jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe tako da je tuženik tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF , a tim zakonskim izmjenama željelo se trajno urediti ugovorne odnose između korisnika CHF kredita i banaka, a što proizlazi iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom predsjedniku Hrvatskog sabora 10. rujna 2015. te sukladno navedenim prisilnim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu i time su tužitelj i tuženik sklopili svojevrsnu nagodbu i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc i ex nunc s obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići, a sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu., a nadalje tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na bilo kakva daljnja potraživanja prema Ugovoru o kreditu i na temelju odredaba članka 19.e ZPK-a, tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona ponuditi tužitelju konverziju Ugovora o kreditu dostavom izračun konverzije kredita vodeći računa o elementima predviđenim odredbama članka 19.c ZPK-a, uz prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu i tužitelj je ponudu prihvatio te je sklapanjem Dodatka 1 Ugovora između tuženika i tužitelja nastao novi pravni odnos, neovisan o ranijim pravnim poslovima koje je tuženik sklapao s tužiteljem i strogo reguliran odredbama Glave IV. ZPK-a, dakle prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, tužitelj je imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije i obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća, što nije učinio, a tuženik je transparentno postupajući prema navedenim prisilnim normama ponudio tužitelju konverziju Ugovora o kreditu s točno određenim elementima koji podliježu konverziji i uvjetima sporazuma o konverziji, dakle tuženik je u svakom trenutku provedbe konverzije postupao sukladno svojoj zakonskoj obvezi tako da je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa razlike glavnice pravno neosnovan , a nadalje tuženik ističe da se utvrđenja iz parnice ,,Potrošač'' ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, a kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici te presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude Visokog trgovačkog suda tako da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomirani ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive i takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen znanja i iskustva cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci pa načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda , a posebno vodeći se uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj : Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i nadalje tuženik tvrdi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor o kreditu, a također nije sporno da je člankom 1. Ugovora određeno da se iznos isplaćuje u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je čl. 7. određen način otplate mjesečnih anuiteta u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća i sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude tog suda već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa pa je tako od ključne važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe, koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice Potrošač se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja i osim toga tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač te svoje tvrdnje nije potkrijepio, a niti jednim dokazom i prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu , tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti te tuženik navodi da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač, jer je u kolektivnom sporu u pitanju pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima, a osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna, a osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope te je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač, a u kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, što znači da kada bi i utvrđenja iz presude u parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke pri čemu tužitelj upućuje na čl. 26. ZOO-a, koji predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata , koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate i isto tako materijalno pravo, koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo, koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i to se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/07, 125/07), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15) dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske tako da nema mjesta pozivanju na presudu u parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu, a tužitelj je tužbom jednostavno obuhvatio cijeli niz odredbi Ugovora o kreditu u kojima se makar i jednom riječju spominje sintagma „odlukom Kreditora“ i „u kunskoj protuvrijednosti“ ocijenio ih ništavima bez da tu svoju ocjenu temelji na nekoj logičkoj ili pravnoj osnovi i tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama i tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ,ovdje tužitelja, ali niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbe čl. 210. st. 3. ZOO-a i netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, a tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan svima tako da je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu i nadalje odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva te je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena tako da njezinu nedopuštenost , odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora te opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja , jer način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, a pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika i tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika i tako tuženik ističe da u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje, međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima i uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, a istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima, ali premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora pa tako i banaka i većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti pa stoga proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga pa tuženik ističe da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana i njihov je sadržaj i određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru, a u odnosu na odredbu predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP) i već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, a tako je u čl. 1. Ugovora jasno propisano da je iznos odobrenog kredita 38.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti i također odredbama čl. 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća i navedene odredbe Ugovora jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli Ugovora i također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana , a činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz čl. 9.15. i 9.16. Ugovora, koje glase: „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru.", „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.dok je odredbama čl. 9.17. i 9.18. Ugovora o kreditu regulirana mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, drugim riječima Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam, kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu, a tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana pri čemu tuženik napominje da je Visoki trgovački sud presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, međutim , izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji i informacije, koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje i slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena i također tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. , dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u parnice Potrošač i daljnja kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, a bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim, a i tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tako da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga je bitan odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, s time da je nepobitna činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF i okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) te također u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva , tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka i tuženik osporava anticipiranu metodu , kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu, jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, pače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, a prema logici tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja i upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta, a tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja , a osim toga podredno i isključivo u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, jer odredbama čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove te je tako Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 19.463,94kn/2.583,31 EUR i tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja pa s obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije te da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi tuženik traži da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 19.463,94 kn/ 2.583,31 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 21. siječnja 2016. pa do isplate te tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju i tuženik od tužitelja traži naknadu troškova parničnog postupka.
4.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige od 29, studenog 2005., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Alemke Gajski poslovni broj OU-1743/2005 od 1. prosinca 2005.,uvid u Otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit ( list 30 do 38 spisa ), uvid u Prometnu karticu po kreditu broj 310953 na ime DC ( list 39 do 48 spisa ), uvid u Aneks br. 1. Ugovora o kreditu 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 20. siječnja 2016., uvid u Izračun konverzije kredita br. 310953 na dan 30. rujna 2015., uvid u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023., uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja ''d.o.o. iz Zagreba i saslušan je tužitelj DC u svrhu dokazivanja.
5.
Nesporno je da je dana 29. studenog 2005. tužitelj DC zaključio s Volksbank d.d., potom Nova hrvatska banka d.d., (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, a sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , ovdje tuženikom Ugovor o kreditu broj:310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama , koje su upisane u zemljišnim knjigama , kojim je u čl. 1. Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana , a rok otplate kredita prema čl. 3. 1. Ugovora ugovoren je na 15 godina , a u čl. 4. ugovorena je redovna kamata sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora , a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 3,80 % , koja je promjenjiva i vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvečan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora , a usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog Libora za CHF , kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora te se kamatna marža obračunava u CHF mjesečno po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi , a korisnik kredita ju uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća , a u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR , kreditor u skladu s stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora te da efektivna kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,27% i da potpisom ovog Ugovora korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je kreditor uručio otplatnu tablicu uz napomenu da je iskazana efektivna stopa važeća na datum izrade otplatne tablice , zatim je ugovorena interkaralna kamata za period od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu , na iskorišteni iznos kredita i da se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru interkaralnu kamatu po kamatnoj stopi iz toč. 4.1. Ugovora te je ugovorena kamata po dospijeću da na dospjela , a nepodmirena potraživanja kreditor obračunava i naplaćuje , a korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi , koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora , a u čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 180 mjesečnih anuiteta , koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti tako da 1. anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti , a iznosi 277,29 CHF , a plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća te je nadalje ugovoreno da je iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat primjenom kamatne stope , koja važi na dan zaključenja ovog ugovora , a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4 st. 1. ovog Ugovora te da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete , a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita i da su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promijeni anuiteta , smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu , koju je korisnik kredita pisanim putem preporučenom poštom dostavio kreditoru te je nadalje ugovoreno da za vrijeme korištenja kredita , kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4. 1. ovog Ugovora na iskorištena sredstva , a kamata se obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća i da korisnik kredita plaća kamatu mjesečno , a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća.
6. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 20. siječnja 2016., kojim je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR pa je ugovoreno da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 19.463,94 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te da će se na navedeni iznos prema sporazumu o namirenju vjerovnika i potrošača iz čl. 19. c st. 1. toč. 6 . Zakona uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR i preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi 10.952,48 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. te da se korisnik kredita obvezuje preostali iznos glavnice kredita vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ugovorom i aneksom , a kamatna stopa je promjenjiva te da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,47% , koja se sastoji od parametara , koji su određeni u prilogu ovog aneksa , zatim je ugovoreno da se mjesečni anuiteti sastoje od dijela glavnice i kamata i iznose 200,40 EUR te prilikom dospijeća prvog anuiteta po novoj otplatnoj tablici utvrditi će se razlika između uplata korisnika kredita od 30. rujna 2015. i obveza po ovom aneksu , a stranke su suglasne da će se tako utvrđena razlika smatrati preplatom iz čl. 19. c. st. 1. toč. 5. Zakona ili manje uplaćenim iznosom iz čl. 19. c. st. 1. toč. 6. Zakona te će se sukladno utvrđenoj razlici uvećati ili umanjiti prvi anuitet po novoj otplatnoj tablici.
7.
Nesporno je da su predmetni Ugovor o kreditu i Aneks br. 1. Ugovora solemnizirani kod Javnih bilježnika.
8. Nesporno je da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu povećavao kamatne stope od početno ugovorenih 4,80% godišnje pa nadalje i to dana: 15.studenog 2007. na 4,30% godišnje, 14.travnja 2008. na 5,10% godišnje, 14.prosinca 2008. na 5,60% godišnje, 14. listopada 2011. na 5,30% godišnje i 29. siječnja 2016. na 5,39% godišnje
9. Nesporno je da je s vremenom rastao tečaj CHF u odnosu na hrvatsku valutu kunu pa je od početnog tečaja po stopi od 4.408 kn za 1 CHF, tečaj rastao sve do stope od 6.981 kn za 1 CHF (na dan 30. rujna 2015.) i s obzirom na te promjene, mjesečni anuitet tužitelja rastao je u više navrata.
10. Sporno je u ovom predmetu da li je ništetna odredba u dijelu iz čl. 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 29. studenog 2005. , sklopljenog između tužitelja i tuženika, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „..po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“, zatim da li je ništetan dio odredbe čl. 7. Otplata obveza po kreditu predmetnog Ugovora u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:“…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća…“ te dio odredbe predmetnog Ugovora u čl. 4. Kamatna stopa, a koja glasi:… sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…'',da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe , da li je nastupila zastara tražbina tužitelja , da li je tužitelj potrošač, da li se u konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz parnice ,, Potrošač '' da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina te je sporna i visina tražbina tužitelja , kao i visina tražbine tuženika čiji prijeboj traži .
11. Tužitelj DC izjavio je saslušan u svrhu dokazivanja da je želio kupiti stan te je otišao u Volksbank d.d. s time da tada nije bio klijent banke, a jedan od uvjeta za dobivanje kredita je bio da svoj tekući račun i sredstva, koja prima na račun prebaci u Volksbank d.d. Tužitelj tvrdi da je došao u banku 2005. te je u banci uzeo kredit na iznos od 38.000,00 CHF , a prije toga razgovarao je s djelatnicom banke u svezi s kamatnim stopama i valutom odnosno valutnom klauzulom. Tužitelj navodi da je u banci pitao za promjenjivu kamatnu te su mu u banci objasnili da se ta kamatna stopa može promijeniti prema gore i prema dolje, a na pitanje tko o tome odlučuje, službenica banke mu je rekla da o tome donosi odluku Uprava banke, a što se tiče valute pitao je za dobivanje kredita u kunama, ali mu je rečeno da ne daju stambene kredite u kunama dok što se tiče EUR bankarska službenica mu je rekla da nije kreditno sposoban za dobivanje kredita u EUR te su mu tako ponudili kao valutu CHF, odnosno objašnjeno mu je da će u kunskoj protuvrijednosti i u kunama otplaćivati predmetni kredit, a isto tako mu je objašnjeno da se radi o sigurnoj valuti i uvjeravali ga da je ta valuta ,,sigurna i čvrsta 100 posto".Tužitelj navodi da je pročitao predmetni ugovor i bilo mu je uglavnom sve jasno što je u tom ugovoru navedeno, a također je otišao kod Javnog bilježnika solemnizirati predmetni Ugovor o kreditu. Tužitelj navodi da kod Javnog bilježnika nije bilo riječi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već se radilo samo o ovjeri te ga je Javni bilježnik upozorio na obveze iz tog ugovora.Nadalje , tužitelj tvrdi da u vrijeme uzimanja kredita i tijekom otplate kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke i tada je radio za tvrtku RIZ Odašiljači.Tužitelj navodi da mu nitko u tim pregovorima nije spominjao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF , kao što to čini prema EUR. Tužitelj tvrdi da je predmetni kredit uzeo na razdoblje otplate na 15 godina i otplatio je u cijelosti taj kredit. Tužitelj tvrdi da u početku, odnosno nakon dobivanja Ugovora o kredita je dobio otplatni plan, koji je sadržavao sve mjesečne rate od početka do kraja, međutim kako se mijenjala kamatna stopa tako je dobivao druge otplatne planove i nakon toga došlo je do ,,skoka" CHF i tada su se mjesečne rate drastično povećale pa je tako mjesečna rata bila 1.290,00 kn, a poslije ,,skoka" CHF mjesečna rata iznosila je 2.100,00 kn. Tužitelj tvrdi da je u svezi s tim otišao u banku pitati zbog čega se to dogodilo te su mu službenici u banci rekli da je potpisao ugovor gdje je navedena valutna klauzula i da je to radi toga dok što se tiče promjenjive kamatne stope, objašnjenje u banci je bilo da mu je odmah u početku rečeno da će se kamatna stopa mijenjati i to prema odluci banke. Tužitelj navodi da je u međuvremenu došlo do promjene Zakona, odnosno donesen je Zakon glede konverzije kredita iz CHF u EUR pa je radi toga otišao u banku te su u banci preračunali sve to u EUR, a on je rekao da mu nije jasan taj izračun konverzije te su mu u banci rekli da su to njihove službe učinile i da je ,,to – to", ali kada je gledao prvi otplatni plan i glavnicu kredita ispalo je da konverzijom kredita mu je zapravo ista puno veća nego što je bila prvotna. Tužitelj tvrdi da je potpisao Dodatak ugovora kredita s bankom i potpisao je zapravo navedenu konverziju, jer mu je to bilo tada prihvatljivije i bila mu je manja rata.Tužitelj smatra da nije konverzijom obeštećen niti za kamatnu stopu, koja se mijenjala niti za valutnu klauzulu.Tužitelj tvrdi da mu je uračunata preplata, ali je prema svim tim izračunima bio dužan otplatiti određeni iznos kredita pa je i to platio. Tužitelj navodi da je osobno plaćao mjesečne rate kredita i imao je trajni nalog, odnosno administrativnu zabranu na mjesečna primanja koja je ostvarivao, a radi podmirenja mjesečnih rata kredita.
12. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., među ostalim i tuženika, Sberbank d.d., Nova hrvatska banka d.d., odnosno danas Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb , nepoštene pa prema tome i ništetne.
13. Tužitelj se osnovano pozvao na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika tako da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu.
14. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 –dalje ZOO) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.
16. U konkretnim slučajevima činidba u pogledu promjenjive kamatne stope , koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.
17. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelju , što sve proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja .
18. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na njegovu štetu, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imao nikakve egzaktne kriterije kako to i proizlazi iz iskaza tužitelja.
19. Dakle, dio odredbe čl. 4. Kamatna stopa Ugovora o kreditu broj 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 29. studenog 2005., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:… sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…'', protivno je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste te upravo u konkretnom slučaju , kako to proizlazi iz iskaza tužitelja , njemu je pravni prednik tuženika dao na potpis unaprijed formulirani standardni Ugovor , o čijim odredbama tužitelj nije pregovarao.
20. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje, odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana samo na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.
21. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne.
22. Naime , razlozi tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, ravnotežu u imovini banaka, mogućnost korisnika kredita da raskine ugovor o kreditu itd.) uz nepreciznu odredbu ugovora o promjenjivim tržišnim uvjetima i ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.
23.
Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a , to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja.
24. Slijedom navedenog ništetan je dio odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržan u čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu : Kamatna stopa u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:… sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…''
25. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu , koji se odnosi na valutnu klauzulu i to iz čl. 1. Iznos kredita ), a koja glasi: „..po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“, zatim da li je ništetan dio odredbe čl. 7. Otplata obveza po kreditu predmetnog Ugovora u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:“…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća…“.
26. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio veći iznos.
27.
Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da mu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog ,
franka , kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je, pače, tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.
28. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
29. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda (kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima kako to i tužitelj tvrdi u svom iskazu tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
30. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( radio je u tvrtki RIZ Odašiljači ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.
31. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
32. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF u dijelu iz čl. 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 29. studenog 2005. , sklopljenog između tužitelja i tuženika, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „..po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita…“, zatim da je ništetan dio odredbe čl. 7. Otplata obveza po kreditu predmetnog Ugovora u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:“…po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća…“
33. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐC protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
34. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje Aneksa nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Aneksom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Aneks Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Aneks Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Aneksa , odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
35. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Aneksa koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Aneksa ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
36. Isto tako, sklapanjem Aneksa nije došlo niti do obnove pravnog odnosa, jer obnova nema učinka u situacijama kada je prijašnja obveza ništetna kako to proizlazi iz čl. 148. ZOO-a .
37. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
38. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.
39. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
40. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
41. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,, Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti : izračuna razlike iznosa koje je tužitelj platio na ime odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od sklapanja osnovnog ugovora do 30. rujna 2015. od iznosa koje bi plaćao da je tijekom navedene otplate za cijelo vrijeme primijenjena kamata iz ugovora uz primjenu početnog tečaja za CHF,izračuna iznosa nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. da je ista utvrđena prema početnom otplatnom planu i uz primjenu početnog tečaja za CHF,izračuna iznosa nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015.,iznosa razlike između glavnica u prethodnim točkama, uzimajući u obzir negativne tečajne razlike, zatim izračun zakonskih zateznih kamata na svaki pojedini iznos preplaćene kamate i preplaćenog tečaja od trenutka preplate do 30. rujna 2015. kao i iznos preplate utvrđene u konverziji.
42. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (14. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.952,94 CHF, odnosno 1.232,20 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu'p' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR - samo pozitivni iznosi), nadalje zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 678,37 EUR,a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (14. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 3.979,30 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR-samo pozitivni iznosi), zatim zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.259,36 EUR i nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 4.565,92 EUR (konvertirani iznos koji se u cijelosti odnosi na glavnicu), a ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni) tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (14. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 1.780,44 CHF, odnosno 1.123,41 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR-svi iznosi),a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 552,88 EUR dok razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (14. siječnja 2006.) do konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 3.768,14 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) -svi iznosi),nadalje, zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 1.041,33 EUR, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 3.902,45 EUR (konvertirani iznos koji se u cijelosti odnosi na glavnicu),a iznos preostale glavnice na dan konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015.primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,80 % te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 1.117,06 EUR (konvertirani iznos).
43. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića , jer je isti dao na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir tečajne razlike i kamatne stope te dao dvije varijante izračuna , zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, također je uzeo u obzir preplatu po konverziji , kao i sve uplate tužitelja , a i objasnio je način izračuna te sve prikazao u tablicama te niti stranke na isti nisu stavile primjedbe tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.
44. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja s osnova preplaćene kamate u iznosu od 1.232,20 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude.
45. Osim navedenog iznosa od 1.232,20 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 30. rujna 2015.
46. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja da više plaćeni anuiteti tuženiku s osnova valutne klauzule iznose 3.979,30 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.
47. Osim navedenog iznosa od 3.979,30 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 30. rujna 2015.
48. Nadalje temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije u iznosu od 471,48 EUR tako da je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.
49. Osim navedenog iznosa od 471,48 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana provedene konverzije 21. siječnja 2016. pa je sud odlučio kao u toč. III izreke presude.
50. Budući da su prihvaćeni osnovni tužbeni zahtjevi, to sud nije odlučivao o tzv. eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.
51. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja u iznosu od 19.463,94 kn/ 2.583,31 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 21. siječnja 2016. pa do isplate, koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Aneksu br. 1 Ugovora o kreditu br. 310953 .
52. Tužitelj se protivio prigovoru tuženika radi prebijanja s tražbinom tužitelja.
53. Prigovor tuženika o prijeboju tražbina nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .
54. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.
55. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.
56. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač.
57. Prema tome sud smatra da prigovor prijeboja tražbina nije osnovan i da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 2.583,31 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 21. siječnja 2016. pa je valjalo odlučiti kao u toč.V. izreke presude.
58. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.
59.
Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.
60. Glede preplaćenih anuiteta presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. , a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja.
61. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
62. Naime , predmetni kredit je bio za kupnju stana , kako je navedeno u predmetnom ugovoru, a i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .
63. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač i radi se o potrošačkom Ugovoru i tužitelj , kao takav ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka, a osim toga tužitelj nije niti vlasnik obrta niti tvrtke , a niti iznajmljuje predmetni stan kako to tvrdi u svom uvjerljivom i logičnom iskazu.
64. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to : za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 12. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova,za zastupanje na raspravi dana 19. 6. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 22. 10. 2024. po tbr 8/1 100 bodova,za zastupanje na raspravi dana 5. 11. 2024. po tbr . 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 26. 11. 2025. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 26. 1. 2026. po tbr 9/1 100 bodova i za zastupanje na ročištu za objavu presude po tbr 9/3 50 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.500,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 375,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 3. ožujka 2026.
65. Budući da tuženik nije uspio u parnici, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.150,00 EUR.
66. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, jer je člankom 10. Ugovora o kreditu br. 310953 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog 29. studenog 2005. ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora i tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.
67. Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku je na pripremnom ročištu dana 19. lipnja 2024. donio rješenje , kojim se odbija kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, jer je rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. ovaj predmet ustupljen na postupanje Općinskom sudu u Zlataru Stalnoj službi u Zaboku , kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
U Zaboku 3. ožujka 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1.Nenad Horvat , odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8
2. Ivo Šućur , odvjetnik iz Zagreba , Ribnjak 40
