Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-353/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika DT, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. u vezi stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici i okrivljenika DT, protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovnog broja K- 250/2018-83, od 29. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici i okrivljenika DT odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni DT proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2., u svezi stavka 4. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavka 2. KZ/11 te ga je, na temelju te odredbe, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Nakon toga, na temelju članka 56. KZ/11, prema okrivljeniku je primijenjena (pravilno bi bilo da je izrečena) uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti, ako okrivljenik, u roku od 5 (pet) godina (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZKP/08), u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, okrivljenik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, troškove kaznenog postupka u iznosu od 1.650,00 kuna te troškove braniteljice po službenoj dužnosti Lidije Rukavine, odvjetnice u Koprivnici o kojima će biti odlučeno posebnim rješenjem.

3. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se preinači osporavana presuda i okrivljenik osudi na "bezuvjetnu" kaznu zatvora.

4. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je i okrivljenik DT, po svom branitelju Branku Rakitničanu, odvjetniku u Koprivnici, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se okrivljenika oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća spis je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici i okrivljenika DT su neosnovane.

8. S obzirom na to da se podnesene žalbe nisu odnosile na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, to je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, postupajući povodom podnesenih žalbi u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. – Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/20. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13./26., dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba.

9. Okrivljenik prvostupanjsku presudu osporava i zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u okviru koje analizira dokaze koji su tijekom postupka izvedeni te ih interpretira na način suprotan od onoga kako to čini prvostupanjski sud, s konačnim zaključkom kako u postupku nije bilo na nedvojben i pouzdan način dokazano da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Međutim, suprotno žalbenim navodima okrivljenika, prvostupanjski sud je o svim svojim zaključcima u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja te krivnje okrivljenika dao logične i uvjerljive razloge koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, što svojim žalbenim navodima okrivljenik nije doveo u pitanje.

10. Istina, svjedok-žrtva BT, kao i svjedokinja JT su donekle različito kazivali na dokaznom ročištu u odnosu na iskaz s rasprave, što se u žalbi okrivljenika pokušava prikazati kao proturječje njihovim iskazima, međutim razlike u njihovim kazivanjima nisu toliko izražene da bi dovodile u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza te nemaju takav značaj kakav im se neopravdano pridaje u žalbi okrivljenika. Naime, u oba iskaza oni su nedvojbeno teretili okrivljenika da bi ozbiljno zaprijetio svom ocu kritične prigode, a manja odstupanja u pogledu izričaja nemaju utjecaja na sadržaj onoga što im je okrivljeni kritične prigode izgovorio te je smisao i dalje ostao neupitan, da je okrivljenik zaprijetio kako će ubiti oštećenika i njegovu kćerku JT. Osim toga, na raspravi su oba svjedoka izričito navela kako su sigurni u istinitost onog što su naveli na samoj raspravi.

11. Pored navedenog, za istaći je kako je svjedokinja JT, odmah nakon tog događaja nazvala policiju, što sasvim sigurno ne bi napravila da situacija doista nije bila ozbiljna, a uz to navedeni svjedoci nemaju nikakvog razloga ni interesa neosnovano teretiti okrivljenika. Čak je i sam okrivljenik u svojoj obrani priznao da je kritične prigode u alkoholiziranom stanju došao u sukob sa svojim ocem, kojom prigodom da mu je rekao da će ga istući, premda ne priznaje da je tada ikome prijetio, međutim ovakva obrana okrivljenika se u stvari životno u potpunosti uklapa u kontekst događaja kako su ga opisali svjedoci BT i JT. U takvoj situaciji potpuno je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom postupku bilo na nedvojben i pouzdan način dokazano da je okrivljenik doista kritične prigode uputio riječi prijetećeg sadržaja, za koje je proglašen krivim u izreci prvostupanjske presude. Stoga se okrivljenik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Okrivljenik je u svojoj žalbi istaknuo također i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, u okviru koje ističe kako bi se u ovom slučaju radilo o tzv. beznačajnom djelu, u smislu članka 33. KZ/11 jer je stupanj okrivljenikove krivnje nizak, s obzirom da nanošenje teških tjelesnih ozljeda ili usmrćenje oštećenika nije bilo obuhvaćeno okrivljenikovom namjerom, da su posljedice neznatne jer se otac i sestra okrivljenika po vlastitom iskazu nisu uplašili niti su smatrali da okrivljenik navodne prijetnje može ostvariti pa stoga da u konkretnom slučaju ne postoji potreba za okrivljenikovim kažnjavanjem.

13. Međutim, suprotno navodima žalbe okrivljenika, ne može se prihvatiti tvrdnja da bi se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom djelu. Naime, prema odredbi članka 33. KZ/11, nema kaznenog djela, iako su ostvarena njegova obilježja, ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Dakle, da bi se moglo raditi o beznačajnom djelu navedeni uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno i u slučaju kada samo jedan od tih uvjeta nije ostvaren, primjena odredbi članka 33. KZ/11 ne dolazi u obzir. Već prvi uvjet da je stupanj počiniteljeve krivnje nizak u ovom slučaju nije zadovoljen jer je, kako je to ispravno prvostupanjski sud ocijenio, okrivljenik postupao s izravnom namjerom, s potpuno očuvanom ubrojivosti, svjestan protupravnosti svog postupanja i bez postojanja iti jednog ispričavajućeg razloga, tako da se ovdje radi o najvišem stupnju krivnje. Isto tako, ne može se govoriti o tome da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen jer je okrivljenik osoba koja je višestruko bila osuđivana, između ostaloga i zbog kaznenih djela s elementima nasilja, a također i zbog istog kaznenog djela, kao i ovog koje je predmet ovog kaznenog postupka. Stoga nisu ostvareni zakonom propisani uvjeti da bi se moglo raditi o beznačajnom dijelu, u smislu članka 33. KZ/11, što okrivljenik neosnovano sugerira u svojoj žalbi pa se stoga neosnovano žali i zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona.

14. Vezano za žalbenu osnovu odluke o kazni, u tom pravcu žale se i okrivljenik i državni odvjetnik. Okrivljenik u žalbi ističe samo to kako je kaznenopravna sankcija prestroga, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, dok državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je sud procijenio olakotne okolnosti na strani okrivljenika, a podcijenio olakotne, pri čemu posebno ističe da je okrivljenik osuđivan za istovjetna kaznena djela počinjenja na štetu iste žrtve, odnosno svog oca BT, kao i na štetu svoje sestre JT, a da je na štetu svog oca osuđivan i zbog kaznenih djela protiv života i tijela, a osim toga i zbog kaznenih djela protiv imovine s elementima nasilja.

15. Protivno navodima obje žalbe, prvostupanjski sud je potpuno pravilno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na izbor mjere i vrste kazne te je ovaj drugostupanjski sud, ocjenjuje kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno postupio kada je okrivljenog DT osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega je potpuno ispravno prema istome, na temelju članka 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu, s vremenom provjeravanja od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude. Kod ovoga je za navesti kako su okolnosti koje državni odvjetnik posebice potencira u žalbi, a koji se tiču ranije višestruke osuđivanosti okrivljenika, od kojih se neke osude odnose na istu žrtvu, njegova oca BT, ali i sestru JT, kao i druge osude, doista takve prirode da je u konkretnom slučaju svakako u obzir dolazila i osuda na zatvorsku kaznu. Ipak, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je brojnost i kvaliteta olakotnih okolnosti na strani okrivljenika, kao i činjenica da je od ovog događaja prošlo već više od sedam godina takva da opravdava odluku prvostupanjskog suda da se i ovakvom kaznenopravnom sankcijom, kao određenim upozorenjem uz prijetnju kaznom, pruži prilika okrivljeniku da svoj život uskladi s društveno prihvaćenim normama ponašanja te da nema potrebe dodatno intervenirati izoliranjem okrivljenika iz društva.

15.1. U tom kontekstu potrebno je posebno naglasiti da okrivljenik već duže vremena živi i radi u Nizozemskoj s djevojkom, s kojom ima namjeru zasnovati obitelj, a uz to su odnosi između okrivljenika i njegove obitelji normalizirani. U pravu je državni odvjetnik kada ističe u žalbi da te okolnosti nisu od odlučnog značaja prilikom izbora kazneno pravne sankcije, međutim treba se ipak imati u vidu kako kaznena sankcija mora odražavati smisao i intenciju kažnjavanja, biti svrhovita za javni poredak i pojedinca te adekvatna počinjenom djelu i osobinama počinitelja, a nikako ne besmislena odmazda i nepotreban zahvat u socijalne odnose. Navedene olakotne okolnosti, i bez obzira na okrivljenikovu raniju osuđivanost, a posebice normalizacija odnosa s obitelji i okolnost da živi i radi u Nizozemskoj, ipak po ocjeni ovog suda zavrjeđuju da se okrivljeniku pruži prilika da svoj život u potpunosti uskladi s društveno prihvaćenim normama ponašanja pa mu je ova kazneno pravna sankcija svojevrsna prilika i poticaj da svoj život temeljito preispita i uskladi s propisima društva u kojem živi.

15.2. Okrivljenik svakako mora biti svjestan da je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, što je najviša mjera kazne koju je moguće izreći kod uvjetne osude i najdulje zakonom propisano vrijeme provjeravanja od pet godina od pravomoćnosti presude, dovoljno dug rok tijekom kojeg će njegovo ponašanje biti pod pojačanim nadzorom, ali će mu istovremeno biti i dostatna opomena i upozorenje da mora dobro pripaziti na svoje ponašanje jer ako bi se pojavio kao počinitelj nekog novog kaznenog djela u vremenu provjeravanja, tada uvijek postoji mogućnost opoziva izrečene uvjetne osude u skladu s odredbom članka 58. KZ/11 pa okrivljenik mora biti svjestan da mu je ovo posljednja prigoda koja mu se pruža te da bilo kakvo novo kršenje zakona s njegove strane se zasigurno neće moći tolerirati, a na okrivljeniku je odluka hoće li opravdati povjerenje koje mu je ukazano.

15.3. Dakle, kako je već i ranije istaknuto, premda je za to bilo prostora nije bilo opravdano neko teže kažnjavanje okrivljenika, odnosno osuda na kaznu zatvora, kako je to predlagao državni odvjetnik, ali isto tako ni bilo kakvo blaže kažnjavanje okrivljenika ne bi bilo primjereno, radi čega se žalbe državnog odvjetnika i samog okrivljenika u odnosu na žalbenu osnovu odluke o kazni ukazuju neosnovanim.

16. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi i kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je njihove žalbe, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 3. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić