Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-992/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u parničnom predmetu u pravnoj stvari tužitelja NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Adnanu Rizviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tužene PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Slobodanu Drači, odvjetniku u Puli, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave, dana 20. siječnja 2026. godine, u nazočnosti stranaka i punomoćnika, dana 03. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno posl.br. Ovr-978/2022, od 11. studenoga 2022. godine, ovrhovoditelja PC i ovršenika NC.

II. N a l a ž e s e tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.232,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu u iznosu 8.267,10 eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška o d b i j a s e kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 20. studenoga 2023. godine tužitelj podnosi ovome sudu tužbu protiv tužene radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je zaključkom suda posl.br. Ovr-978 /2022 od 2. studenog 2023. godine tužitelj upućen da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga navedenih u čl. 50. st.1. toč. 9. i 11. Ovršnog zakona zbog kojih je izjavljena žalba od 20. studenoga i 25. studenoga 2022. godine;

- da u navedenoj ovršnoj stvari ovršenik nije ništa dužan ovrhovoditelju niti ŠC;

- da su ovrhovoditelj (ovdje tužena) i ŠC sačinili Ugovor o ustupu potraživanja sa datumom 16. listopada 2014. godine ali da prilikom sačinjavanja tog Ugovora o ustupu ovršenik nije ništa dugovao ŠC;

- da je Ugovor o ustupu ništetan jer je preneseno potraživanje koje ne postoji;

- da su ZC i ovršenik vodili kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši u Bosni i Hercegovini spor radi utvrđenja ništavosti Ugovora po pitanju duga;

- da su ugovorne strane ŠC i NC dana 9. lipnja 2014. godine dogovorili da ŠC povuče tužbu protiv NC za predmetno potraživanje, a ŠC je dana 09. lipnja 2014. godine obavijestio odvjetnicu VC koja je tada zastupala tužitelja ŠC da su se parnične stranke po pitanju duga dogovorile i da se moli da povuče sve sudske i druge radnja i ostala pravna sredstva u tom slučaju;

- da je u parničnom predmetu kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši posl.br. 23 OP-020257 13 P tužitelj IC povukao tužbu i sud je dana 12. lipnja 2014. godine donio Rješenje u kojem je u ovoj pravnoj stvari tužba povučena;

- da je ŠC povukao tužbu jer je riješio sva svoja potraživanja prema NC pa prema tome nije mogao ustupiti svoja potraživanja ovrhovoditelju PC;

- da je Ugovor o ustupu potraživanja ništetan jer je napravljen za dug koji da ne postoji;

- da ne postoje nikakva potraživanja ŠC prema ovršeniku NC svjedoče i priložene izjave svjedoka;

- da je pobijanim rješenjem kao izvršna isprava označena javnobilježnički akt javnog bilježnika JC broj: SV -2034/14 međutim, ovršna isprava u ovoj ovršnoj stvari je Ugovor o zajmu sačinjen u formi javnobilježničkog akta Javnog bilježnika JC iz [adresa], posl.br. SV-3146/09 od 1. prosinca 2009. godine;

- da je u ovoj ovršnoj stvari pogrešno navedeno kao ovršna isprava dodatak ovom Ugovoru o zajmu sastavljen u formi Javnobilježničkog akta posl.br SV-2034/14 Dodatak Ugovoru o zajmu, već se samo smanjuje temeljno potraživanje sa iznosa od 100.000,00 eura na iznos od 40.000,00 eura;

- da se prema tome potraživanje i ovršna isprava odnosi na Ugovor o zajmu posl.br.

3146/09 od 01. prosinca 2009. godine;

- da je od 01. prosinca 2009. godine pa do podnošenja prijedloga za ovrhu prošlo više od 13 godina pa je prema tome nastupila zastara potraživanja;

- da u ovoj pravnoj stvari tužitelj stavlja prigovor zastare;

- da je Ugovor o ustupu potraživanja ništetan, prije svega jer je ustupljeno potraživanje u cijelosti plaćeno, a osim toga ustupitelj potraživanja ŠC Kralj nije izvršio svoje obveze prema Ugovoru o ustupu potraživanja i na taj način obmanuo ovrhovoditelja u njegovim pravima i obvezama iz Ugovora o ustupu potraživanja;

- da je čl. 5 Ugovora o ustupanju potraživanja ustupitelj ovog ugovora jamčio stjecatelju da navedena potraživanja nije ustupio ili založio trećima niti da će to učiniti ubuduće, međutim ustupljeno potraživanje u iznosu od 40.000,00 eura ŠC je prijavio kao svoje potraživanje u stečajnom postupku koji se vodi protiv njega kod Okrožnog sodišča v Ljubljani;

- da je u stečajnom postupku pod točkom 6. red Poročila, upravitelja Okružnog sodišča v Ljubljani ŠC prijavio u stečajnu masu svoja novčana potraživanja protiv fizičke osobe NC u visini 40.000,00 eura;

- da je ŠC postupio suprotno Ugovoru o ustupu potraživanja i u stečajnom postupku prijavio ovo potraživanje s ciljem da stečajni upravitelj ovo potraživanje naplati u stečajnom postupku od NC;

- da su ovrhovoditelj i ŠC u zajedničkom dogovoru htjeli ovo potraživanje naplatiti dva puta od ovršenika MC, što da će se razjasnit u kaznenom postupku protiv ŠC i ovrhovoditeljice PC, a koji će ovršenik NC pokrenuti kod policije i odvjetništva u Sloveniji;

- da je ovršenik platio ovih 40.000,00 eura ali ŠC i ovrhovoditelj žele naplatiti ovih 40.000,00 eura nezakonito u ovom ovršnom postupku i u stečajnom postupku, dakle naplatiti ovaj iznos tri puta, a što sve čini razna kaznena djela;

- da je u ovom postupku na okolnost da je ovršenik NC, ŠC isplatio predmetno potraživanje može potvrditi svjedok ČC koji se predlaže da se sasluša u ovom postupku;

- da kako dug ovršenika ne postoji prema ŠC niti ovrhovoditelju, temeljem Ugovora o ustupu potraživanja da je ova tužba osnovana;

- da je iz svega navedenog vidljivo da je predmetno potraživanje zastarjelo temeljem čl. 225. i čl. 228. ZOO-a, a osim toga dug da je isplaćen te da iz gore naznačenog stoji da je Ugovor o ustupu ništetan i da je tužitelj svoju ugovornu obvezu u cijelosti izvršio (temeljem čl. 161 ZOO-a i dr.).

1.2. Slijedom prednjih navoda tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. Dana 24. srpnja 2024. godine tužena se očitovala na navode iz tužbe protiveći se tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom, a sve uz slijedeće navode:

- da su tužiteljevi navodi apsolutno neistiniti pa tako i neosnovani, nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima osim izjava lažnih svjedoka, koji nemaju niti su mogli imati nikakva saznanja o odnosima tuženika, tuženice pa tako i ŠC, a protiv kojih će tuženica podnijeti kaznene prijave zbog lažnog svjedočenja;

- da su izjave predloženih svjedoka kontradiktorne i suprotne izjavama koje su iste osobe, odnosno GC, dala pred sudovima u BiH, pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši, broj: 23 0 K 030229 17 K 2, od 04. srpnja 2018. godine u kaznenom postupku protiv tužitelja u kojem je isti pravomoćno osuđen zbog prijevare, te je ista presuda potvrđena od strane Kantonalnog suda u Bihaću, broj: 23 0 K 030229 18 Kž 2 od 04. srpnja 2018. godine;

- da je u obrazloženjima istih potpuno razvidno kako su sudovi u BiH cijenili pojedine iskaze i svjedočenja i kojima se metodama služi tužitelj kako bi izbjegao svoje dužničke obaveze prema vjerovnicima;

- da tužitelj i dalje ustrajava u svom protuzakonitom ponašanju te zloupotrebljava i podmeće e-mail ŠC, odvjetnici tužitelja VC, poslat odvjetnici 06. rujna 2014. godine, a izjava u istom odnosi se isključivo na notarski zapis broj SV-3146-09, a ne na notarski zapis broj SV-2034/14, koji je potpisan i ovjeren 06. rujna 2014. godine, upravo na dan slanja e-maila odvjetnici VC, koji je i osnova ovršnog postupka koji je pokrenula tužena, (duga od 40.000,00 eura) tako da su prigovori zastare potraživanja neosnovani jer obveza dužnika-tužitelja, za povrat duga teče od navedenog datuma što je posve jasno iz samog sadržaja e-maila i predmetnog notarskog zapisa, što da je tužitelju jako dobro poznato;

- da tužitelj na sve moguće načine pokušava omesti ovrhovoditelja u naplati potraživanja tako da je čak predmetnu nekretninu protupravno, prividnim-ništetnim pravnim poslom, opteretio upisavši založno pravo u vrijednosti 844.244,09 EUR u korist svoje kćerke HC, a sve s namjerom da onemogući naplatu potraživanja ovrhovoditeljice-ovdje tužene („2.1 Zaprimljeno 21. veljače 2022. godine pod brojem Z-3270/2022 uknjižba, založno pravo, sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (sastavljen u uredu javnog bilježnika u [adresa] pod brojem OU-26/2022 od 21. veljače 2022. godine) radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 844.244,09 EUR, uvećano za sve ugovorene kamate i troškove te prema uvjetima iz ugovora, za korist: 844.244,09 EUR UC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]“);

- da su svi ostali navodi tužitelja apsolutno nebitni za ovu pravnu stvar pa ne zavrjeđuju poseban komentar jer su to očajnički pokušaji tužitelja da diskreditira ŠC;

- da sve radnje tužitelja imaju jedini cilj otegnuti postupak ovrhe i iscrpljivati vjerovnika, ovdje tuženu, premda je potraživanje ovrhovoditeljice nesporno i kroz više postupaka dokazano.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 21. ožujka 2023. godine (list 26) tužitelj, ustrajući kod prigovora zastare, prilaže Rješenje Općinskog suda u Ljubljani od 28. siječnja 2015. godine u ovršnom predmetu vjerovnika ŠC protiv tužitelja, u kojem je sud obustavio ovrhu u dijelu u kojem iznos prelazi 40.000,00 eura. Stoga tužitelj drži da je zastara zasigurno već nastupila kako je riječ o potraživanju starijem od 10 godina. Nadalje tužitelj prilaže i redovno izvješće stečajnog upravitelja za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine, iz kojeg da je razvidno kako je u odnosu na ŠC odlukom suda od 18. svibnja 2020. godine pokrenut postupak osobnog stečaja nad fizičkom osobom i u tom postupku u stečajnu masu isti prijavio potraživanje prema tužitelju u iznosu od 40.000,00 eura (list 33-35, u prijevodu).

4. Tužena odgovara na prednje navode i dostavljene prigovore tužitelja podneskom od 26. ožujka 2025. godine (list 64-65) osporavajući iste kao potpuno irelevantne za ovu pravnu stvar, a prije svega glede stečajnog postupka vođenog u Sloveniji koji nije u nikakvoj pravnoj vezi s potraživanjima tužene prama tužitelju, iz kojeg razloga da se ni ne može isticati prigovor litispendencije koji je tužitelj najavio. Ukazuje se da je tužena pokrenula postupak ovrhe na temelju valjanog pravnog osnova, ovjerovljene i ovršne isprave, između ostalog i nikad osporenog ugovora o ustupu potraživanja od 16. listopada 2014. godine. Nadalje se ukazuje da tužitelj nikada nije pokrenuo postupak za pobijanje ili poništenje pravnog osnova na temelju kojeg je pokrenuta ovrha te predmetni Ugovor o ustupu potraživanja nikada nije osporen niti je pokrenut postupak za poništenje ili pobijanje istog od bilo koga, pa tako niti od strane tužitelja, pa da se postavlja pitanje po kojem osnovu uopće osporava potraživanje tužene kako se nigdje ne spominje da je njoj osobno namiren dug, a ukoliko tužitelj smatra da je oštećen od bilo koga, može postaviti obveznopravni zahtjev prema toj osobi, a ne prema ovrhovoditeljici ovdje tuženoj PC, slijedom čega se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, da bi se tuženičino potraživanje osporilo, osnov kojim ona potražuje naplatu svoga potraživanja da mora biti ukinuto pravomoćnim aktom nadležnog državnog tijela, a sve drugo da su neformalne tvrdnje tužitelja koje nemaju nikakav pravni značaj izuzev namjeru da odugovlače ovršni postupak i namirenje ovrhovoditelja.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje u ovoj pravnoj stvari sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem rješenja od 12. lipnja 2014. godine (list 6);

- čitanjem izjava u prijevodu (list 7-9, 22-24, 51, 54, 57 i 59);

- čitanjem zaključka od 02. studenoga 2023. godine (list 13);

- čitanjem Izvješća upravitelja stečajnog postupka u prijevodu (list 32-35);

- čitanjem prijevoda rješenja od 28. siječnja 2015. godine i rješenja od 07. travnja 2016. godine (list 39-40, 45-46);

- uvidom u preslik predmeta Ovr-978/2022 i to čitanjem: prijedloga ovrhe, notarskog zapisa, ugovora o ustupu potraživanja, javnobilježničkog akta od 09. lipnja 2014. godine, notarskih zapisa, zk. izvatka, žalbe, rješenja ŽS u Zadru od 24. ožujka 2023. godine, presude od 17. prosinca 2018. godine, zaključka o upućivanju u parnicu od 02. studenoga 2023. godine, uvjerenja o statusu čestice.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7 . Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev tužitelja, kao ovršenika, radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe koja se vodi kod ovoga suda pod posl.br. Ovr-978/2022, na nekretnini u vlasništvu tužitelja označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište ukupne površine 1414 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], radi naplate ovršne tražbine ovrhovoditeljice na temelju ovršne isprave, javnobilježničkog akta javnog bilježnika JC iz [adresa] posl.br. SV-2034/14 od 09. lipnja 2014. godine i Ugovora o ustupu potraživanja ovjerenog od strane javnog bilježnika Mira Bregara iz [adresa] pod posl.br. 974/2014, u iznosu od 40.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. siječnja 2004. godine pa do isplate te troškova postupka.

7.1. Tvrdnja tužitelja je, da ustupljena tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja ustupitelja ŠC ovdje stjecateljici tražbine PC iz osnove njegove novčane tražbine prema ovdje tužitelju od 40.000,00 eura ne postoji, odnosno da je tražbina prestala, pa da je stoga Ugovor o ustupu ništetan i da ovdje tužena kao ovrhovoditeljica nije ovlaštena tražiti ovrhu koja se ima proglasiti nedopuštenom. Podredno, da je nastupila zastara tražbine s obzirom da ista potječe iz Ugovora o zajmu sklopljenog 01. prosinca 2009. godine, a ovrha pokrenuta 02. studenoga 2022. godine.

8. U ovoj pravnoj stvari nije sporno:

- da su dana 01. prosinca 2009. godine tužitelj kao zajmoprimac i ŠC kao zajmodavac sklopili u formi javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika JC iz [adresa], Ugovor o zajmu u kojemu je konstatirano da zajmodavac posuđuje zajmoprimcu iznos od 100.000,00 eura za vrijeme do 01. lipnja 2010. godine (na rok od 6 mjeseci) bez ugovorenih kamata i da je potpisom navedenog ugovora zajmoprimac potvrdio da je navedeni iznos već primio;

- da su dana 09. lipnja 2014. godine tužitelj kao zajmoprimac i ŠC kao zajmodavac opetovano kod istog javnog bilježnika JC u [adresa] sklopili Dodatak ugovora o zajmu od 01. prosinca 2009. godine, kojim su utvrdili postojeći zaključeni Ugovor o zajmu od 01. prosinca 2009. godine, po kojemu je zajmodavac posudio zajmoprimcu iznos od 100.000,00 eura (beskamatno) i nastavno da po tom Ugovoru o zajmu potpisom Dodatka zajmoprimac potvrđuje da duguje zajmodavcu još iznos od 40.000,00 eura koji iznos potpisom Dodatka (čl. 2.) se obvezuje vratiti najkasnije do 15. siječnja 2015. godine (u roku od 6 mjeseci) bez kamata do isteka toga datuma, a u slučaju kašnjenja i zakonske zatezne kamate od 16. siječnja 2015. godine;

- da su potpisom Dodatka od 09. lipnja 2014. godine potpisnici istoga preuzeli obvezu povući i predložiti zaustavljanje svih postupaka po tužbama i ovršnim postupcima koje su imali na temelju Ugovora o zajmu od 01. prosinca 2009. godine i to u Republici Sloveniji, kao i drugim državama, osim ovršnog postupka na nekretnini na adresi [adresa], koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] k.o. 1723 Vič, koji zajmodavac ŠC, vodi protiv zajmoprimca NC, gdje se zajmodavac obvezuju predložiti odgodu te ovrhe do 15. siječnja 2015. godine;

- da su ŠC kao ustupitelj potraživanja i ovdje tuženica PC kao stjecatelj potraživanja, dana 16. listopada 2014. godine zaključili Ugovor o ustupu potraživanja kojim je utvrđeno da ustupitelj ŠC ima novčano potraživanje od dužnika NC u iznosu od 40.000,00 eura, pozivom na Dodatak ugovora sklopljenog 09. lipnja 2014. godine, SV 2034/14 i osnovnog Ugovora SV 3149/09 koji iznos ŠC ustupa tuženici kao stjecatelju u cjelokupnom novčanom potraživanju prema dužniku NC, a ona to kao stjecatelj prihvaća i preuzima;

- da je predmetnim Ugovorom o ustupu potraživanja ŠC ujedno potvrdio stjecatelju potraživanja, ovdje tuženoj, da osim predmetnog potraživanja od 40.000,00 eura prema NC nema drugih dospjelih i neplaćenih potraživanja;

- da su ustupitelj i stjecatelj potraživanja potpisom Ugovora o ustupu potraživanja suglasno utvrdili da iznos od 40.000,00 eura kompenzira tj. odbija se od duga od 100.000,00 eura koji prema javnobilježničkom zapisu, Ugovora broj SV 951/2010, ima ŠC prema PC, ali tek kad će taj iznos NC uplatiti stjecatelju;

- da je potpisom Ugovora o ustupu potraživanja ŠC preuzeo obvezu da navedeni ustup odgovarajuće evidentira u svojim poslovnim knjigama;

- da je nakon potpisa Dodatka ugovora od **.**.2014. ŠC povukao tužbu kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši u BiH o čemu je sud donio rješenje od 12. lipnja 2014. godine;

- da je rješenjem od 28. siječnja 2015. godine Općinskog suda u Ljubljani obustavljena ovrha u dijelu u kojem iznos prelazi 40.000,00 eura (ovrha određena za iznos od 100.000,00 eura) sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2015. godine do plaćanja, na temelju djelomičnog povlačenja prijedloga za ovrhu od strane ovrhovoditelja - vjerovnika ŠC protiv dužnika NC i istim rješenjem obustavljena ovrha i na pokretninama dužnika;

- da je u odnosu na ŠC kao fizičke osobe odlukom suda posl.br. St-960/2020 od 18. svibnja 2020. godine pokrenut postupak osobnog stečaja u kojem je isti kao vrijednost stečajne mase prijavio i tražbinu protiv NC u iznosu od 40.000,00 eura;

- da je PC pokrenula kod ovoga suda ovršni postupak protiv NC radi naplate iznosa od 40.000,00 eura, po osnovi ustupljene tražbine zajmodavatelja ŠC iz sklopljenog Ugovora o ustupu od 16. listopada 2014. godine;

- da je Županijski sud u Zadru rješenjem posl.br. Gž Ovr-414/2022-2 od 24. ožujka 2023. godine u ovršnoj stvari ovrhovoditeljice PC, protiv ovršenika NC, odbio žalbu i dopunu žalbe ovršenika kao neosnovane i potvrdio rješenje o ovrsi ovoga suda posl.br. Ovr-978/2022-4 od 11. studenoga 2022. godine u dijelu u kojem se osporava doneseno rješenje o ovrsi pozivom na ovršnu ispravu - javnobilježničkog akta javnog bilježnika JC iz [adresa] posl.br. SV-20234/14 od 09. lipnja 2014. godine i Ugovora o ustupu potraživanja ovjerenog od stane javnog bilježnika Mira Bregara iz [adresa], posl.br. 974/2014 radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice u iznosu 40.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te troškovima postupka, dok je predmet vratio ovome sudu u dijelu izjavljene žalbe ovršenika iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 9. i toč. 11. Ovršnog zakona.

9. Sporno je:

- da li je prestala tražbina ŠC prema NC u iznosu od 40.000,00 eura, za koji iznos preostale tražbine je potpisan Dodatak ugovora o zajmu od 09. lipnja 2014. godine i za koju visinu je ustupljena tražbina ŠC ovdje tuženici i time ŠC više nema nikakvih potraživanja protiv ovdje tužitelja stoga, da niti tuženici kao ovrhovoditeljici ne duguje ništa, po osnovi sklopljenog ugovora o ustupu potraživanja po kojem u je ista pokrenula ovaj ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika;

- da li je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno pobijenim rješenjem o ovrsi.

10. Iz iskaza saslušanog svjedoka JC, javnog bilježnika koji je sastavio u formi javnobilježničkog akta osnovni Ugovor o zajmu za iznos od 100.00,00 eura broj SV-3146/09 od 01. prosinca 2009. godine i Dodatak tome ugovoru od 09. lipnja 2014. godine broj SV-2034/14 proizlazi da se kod istoga prilikom sklapanja ugovora nije isplaćivao navedeni iznos pozajmice iz osnovnog ugovora od 01. prosinca 2009. godine što istovjetno tvrdi i tužitelj u ovome predmetu, a to i konstatirano u samom ugovoru gdje se navodi da je posuđeni iznos od 100.000,00 eura zajmoprimac već primio i da potpisom ugovora samo potvrđuje primitak zajma. Nadalje, isti svjedok potvrđuje tužiteljeve navode da je ŠC posuđivao novac i drugim osobama i u tu svrhu učestalo koristio javnobilježničke usluge toga svjedoka u vrijeme kada je ovaj obnavljao tu službu upravo sklapanjem ugovora o zajmu različitim zajmodavateljima navodeći pri tome, da se nikada novac nije isplaćivao u javnobilježničkom uredu niti brojao pred njime. U odnosu na ŠC, ovaj svjedok o istome navodi da se bavio prodajom automobila ali i posudbom novca, što da je zaključio zbog njegovih učestalih dolazaka u uredu radi sklapanja ugovora o zajmu i drugim ljudima. Svjedok nema saznanja o bilo kakvim daljnjim sporovima glede stranaka u svezi daljnjih ugovora niti ima ikakvih saznanja o ustupu predmetne tražbine. Izričit je u navodima da je Dodatak ugovoru o zajmu rađen kako bi se zajam ograničio samo za tih 40.000,00 eura. Konačno navodi da nije imao saznanja da bi ŠC bio u stečaju kao fizička osoba i da u tom slučaju nije smio ustupiti svoju tražbinu trećoj osobi jer je to dio stečajne mase. Takav ugovor javni bilježnik ne smije ovjeriti, jer prethodno mora provjeriti da li je osoba u osobnom stečaju ili nije, i kao takav bi ugovor bio nevaljan.

11. Svjedok DC iskazivao je sudu o svojim saznanjima glede predmetnog zajma između zajmodavatelja ŠC i zajmoprimatelja NC, prema kazivanju NC, navodeći u bitnome da je imao saznanja o tome da je NC trebao novac koji mu on nije mogao posuditi u to vrijeme, pa da se obratio ŠC za potrebnih 50.000,00 eura, a ovaj da je pristao na zajam ukoliko potpiše da je primio 100.000,00 eura, s time da mu nije isplatio niti svih 50.000,00 eura jer je zadržao 5.000,00 eura odmah na ime kamata. Navodi, da je po saznanju o tim uvjetima zajma odmah NC rekao da nije normalan što je to potpisao i neka to raskine ali ovome da je trebao novac pa je zato pristao s time da svjedoku nije poznato što je tu glavnica, a što kamata. Nadalje, ovaj svjedok iskazuje i o situaciji kada je NC vratio 15.000,00 eura u [adresa]. godine ŠC, jer je istoga čekao u autu ispred Kraljeve kuće, a nakon toga pamti događaj moguće iz 2013. ili 2014. godine, kada se NC u nazočnosti SC pohvalio i častio sve jer je definitivno završio sa ŠC. Iz tog razgovora da je shvatio da je taj dug od 40.000,00 eura prebijen sa stanom i da je to gotova stvar.

12. Svjedok SC potvrdio je tužiteljeve navode da je od njega kupio stan na ime supruge površine od cca. 52 m2, za kupoprodajnu cijenu od 130.00,00 eura, od koje kupoprodajne cijene da je NC dugovao još 40.000,00 eura za koji novac je rekao da će ga sačekati, a onda kako nije uspio skupiti preostali iznos kupoprodajne cijene, upoznavši ŠC koji je iskazao interes za predmetni stan, a koji je kupovao na ime majke, istome to prodao, a kupoprodajnu cijenu smanjio za tih 40.000,00 eura na ime duga koji je NC imao prema ŠC. Upravo u tim okolnostima da je njegova supruga sklopila ugovor o kupoprodaji s ŠC, u kojem da piše da se zatvara i dug koji NC ima prema ŠC, a oni od NC dobili potvrdu da je to zaključeno između njega i ŠC, misleći na tih 40.000,00 eura. Svjedok tvrdi da je ŠC isplatio razliku novca njegovoj supruzi kada su išli kod javnog bilježnika na prijepis, međutim da ne zna da li o tome postoji pismena potvrda između NC i ŠC, kojom bi se potvrdilo prebijanje 40.000,00 eura čime je on završio svoj dug prema njemu jer o njihovom odnosu ne zna ništa. Konačno tvrdi da je osobno bio nazočan dogovoru NC i ŠC kada se taj njihov dug od 40.000,00 eura trebao riješiti upravo tom prodajom stana jer se u protivnom taj posao ne bi odradio. Tvrdi, da je to bio uvjet da se njegov dug prema NC prebije s dugom ŠC prema njemu, a što da je bilo dogovoreno pred 10 do 15 godina, u nazočnosti svih troje, u ugodnoj prijateljskoj atmosferi, kada nije osjećao nikakvu napetost između njih dvoje, niti ga je itko ikada zvao da iskazuje o tome.

13. Svjedokinja GC iskazuje sudu o svojim saznanjima glede vračanja pozajmice od strane NC, ŠC s obzirom je i ona osobno dok je radila u lokalu tužitelja od 2005. godine do 2021. godine, u dva navrata po nalogu tužitelja predala koverte ŠC na ime toga duga za kojeg je znala po pričanju tužitelja da je riječ o iznosu od 50.000,00 eura, s time da nema saznanja o tome koliko je novaca bilo u kovertama na ime tog povrata. Po pričanju tužitelja navodi da je isti vratio sav dug ŠC i da po priči iz lokala između SC i NC, vraćanje duga ima veze sa prodajom stana čime je tužitelj izravnao dug i prema ŠC, ne znajući o kojim je iznosima riječ.

14. Svjedok ŠC u svome iskazu osporava tužiteljeve navode da bi isti dug od 40.000,00 eura vratio prebijanjem vrijednosti stana, za koji nesporno tvrdi da je kupila njegova majka od Ramizove supruge. No, da isto nema veze sa zajmom novca o kojemu su on i tužitelj sklopili Ugovor o zajmu za 100.000,00 eura od čega da je 50.000,00 eura u gotovini isplaćeno kod notara, koji da bi svjedočio toj isplati i narednih 50.000,00 eura isplaćeno nakon potpisa akta o zajmu iz 2009. godine. Tvrdi da je predmetni zajam bio ugovoren bez kamata na kratki rok, pa da u slučaju bi tužitelj vratio iznos u tom roku od 6 mjeseci, on kao zajmodavatelj od toga ne bi imao ništa, iako da nije ni računao na zaradu jer je riječ o zajmu prijatelju i da je njegova dobra volja bila da li će mu nešto dati. Međutim, u slijedu njegova kazivanja ističe da se predmetni iznos u roku od 6 mjeseci nije vratio, nakon čega on pokreće kazneni postupak protiv tužitelja u Bosni, gdje je pravomoćno okrivljen za djelo prevare, a potom da uvidjevši da od vraćanja novca neće biti ništa, a ni od nekretnine koju je obećavao dati, da su dogovorili povrat od 40.000,00 eura bez kamata, na daljnji rok od 6 mjeseci, o čemu da je sastavljen Dodatak ugovoru kod istog javnog bilježnika. Svjedok izričito navodi da potpisom Dodatka on nije poklonio 60.000,00 eura tužitelju jer je navodno isti obećao i to vratiti međutim, da nije vratio ni ovih 40.000,00 eura iz Dodatka pa da je zaboravio i na preostalih 60.000,00 eura i odustao od ovrhe, smatrajući da mu sada duguje samo 40.000,00 eura. Svjedok nije detaljan u prepričavanju kronološkog slijeda kupnje stana po njegovoj pok. majci od Ramizove pok. supruge i osporava izričito da bi ikada sjedio u društvu NC i SC kada bi se kako oni tvrde dogovaralo prebijanje duga s kupoprodajom stana njegove majke od Ramizove supruge. Tvrdi da u tom ugovoru ništa ne piše o dugu NC i SC, to osporava priču da bi tužiteljev dug od 40.000,00 eura bio prebijen s bilo kakvom kupoprodajnom cijenom stana. Tvrdi da je svoju tražbinu od 40.000,00 eura ustupio PC i o tome da je sklopljen Ugovor o ustupu potraživanja od 16. listopada 2014. godine, a isti sklopljen iz razloga što je on dužan PC 100.000,00 eura, pa sada ovim ustupom se i njegov dug smanjio prema njoj. Svjedok ne spori da se u odnosu na njega vodio stečaj i to kao osobni stečaj no tvrdi da je to bilo negdje 2018. godine, dok o posudbi iznosa od 100.000,00 eura od PC da postoji notarski zapis. U tom osobnom stečaju svjedoka navodi da je prošao dobro jer su mu otpisani svi dugovi prema državi, a u istom da je prijavio dug prema PC od 100.000,00 eura, kao i dug od 40.000,00 eura prema njemu od strane ovdje tužitelja, dok ukupno njegova potraživanja prema trećima da su iznosila cca. 600.000,00 eura.

15. U svom stranačkom iskazu tužitelj prepričava slijed događaja od 2009. godine kada se zbog potrebe iznosa od 50.000,00 eura za poslovanje njegove firme obratio po preporuci jedne osobe ŠC koji se bavio posuđivanjem novca, a ovaj mu omogućio zajam koji je zaključen kod javnog bilježnika JC. Tvrdi da je tada bio u nuždi jer je rješavao poslove kojima se bavio, gradnjom stanova za tržište i u takvoj potrebi potpisao Kralju ugovor o zajmu za 100.000,00 eura iako je tražena pozajmica bila 50.000,00 eura, a stvarno isplaćeno 45.000,00 eura s obzirom je odmah zadržao 5.000,00 eura na ime kamate, što bi značilo da je mjesečna kamata bila 10%, a onda na ukupno navedeno već unaprijed uračunata kamata koju je prihvatio za pozajmicu od zapravo isplaćenih 45.000,00 eura. Tvrdi da je mjesečno vraćao od 5.000,00 ili 10.000,00 eura i to dolaskom ŠC u njegov lokal, a osobno da mu je nosio u [adresa] gdje živi, tako da je ukupno po njegovoj računici predao već 70.000,00 eura u što uračunava glavnicu i kamate, a to trajalo ukupno 6 mjeseci. Nakon toga, istekom 7-8 mjeseci tvrdi da ga ŠC tuži u [adresa] po osnovi osnovnog ugovora o zajmu navodeći da duguje 100.000,00 eura, a tužitelj pokreće kazneni postupak protiv njega, uz tužbu za ništetnost ugovora o pozajmici za tih 100.000,00 eura koje nikada nije primio. Tvrdi da je ŠC poznat za takve posudbe i da ima više takvih postupaka na sudu u [adresa], a u tome da je trebao svjedočiti svjedok RC koji zbog bolesti nije došao i od njega se odustalo, a na isti način ŠC nepostojeći dug prebacio na istu žensku osobu iz ovoga postupka jer su takvi njegovi poslovi. Na kraju tvrdi da je ŠC zamolio da povuče kazneni prijavu i da su postigli dogovor na način da su sklopili Dodatak ugovora o zajmu i time potpisao da mu duguje samo 40.000,00 eura, a tužitelj se obvezao povući sve tužbe što je i učinio nakon sklopljenog Dodatka. Međutim i nakon tog Aneksa, da Kralj nastavlja naplatu na imovini koju je imao u Bosni i drugdje i da tome nema kraja, da bi u konačnosti i taj dug od 40.000,00 eura on vratio ŠC prebijanjem novaca od duga OC koji mu je dugovao isti iznos za kupljeni stan od njega, a na koncu taj stan kupila Kraljeva majka od SC i kroz taj posao prebili uzajamna dugovanja od 40.000,00 eura čime smatra da je zajam prema ŠC riješen u cijelosti. Tužitelj je izričit u navodu da se pred javnim bilježnikom nije isplaćivao nikakav novac, niti je bilježnik to vidio niti znade koliko je stvarno njemu isplaćeno, a glede ustupa navodi da je za to saznao kada je dobio rješenje o ovrsi, a potom nazvao i ŠC i navedenu tuženicu kojoj je on ustupio nepostojeću tražbinu. Tužitelj ukazuje da se u odnosu na ŠC vodio stečajni postupak ali i nad njegovom firmom gdje da je prijavio da je on vjerovnik za dug protiv tužitelja kao fizičke osobe što da je prigovorio stečajnom upravitelju da to nije smio jer taj dug više ne po stoji. Međutim i unatoč tome da se s N ponovno našao nakon već pokrenute ovrhe ovdje tuženice, kada je tražio od njega da plati barem 20.000,00 eura, a tužitelj se tome usprotivio navodeći da mu ništa neće dati jer mu ništa ni ne duguje. U pogledu vraćenog iznosa od 40.000,00 eura tužitelj pojašnjava da je ovaj iznos kroz vrijednost stana ŠC vratio na njegovo ime SC, kada je 2021. godine ili 2022. godine kupio stan od tužitelja i ostao dužan dio kupoprodajne cijene od 40.000,00 eura da bi kupnjom stana ŠC od SC kojeg je stavio na ime svoje majke, u tome SC obračunao dug od 40.000,00 eura, kojoj isplati da tužitelj nije bio nazočan ali je znao da su kroz tu cijenu prebili i njegov dug iz Dodatka. Tvrdi da je SC njegove pare dao ŠC kao dio cijene kupljenoga stana što on dobro znade i da je zbog toga SC svjedočio jer je kupoprodajna cijena smanjena za taj dug od 40.000,00 eura koji je imao tužitelj prema njemu. Konačno tvrdi da je SC mogao dobiti i veću cijenu za prodani stan, ali nije bilo duga prema njemu i da je zato stan dao za manje novaca i time riješio dug iz kupoprodaje prema tužitelju. U odnosu na kazneni postupak koji se vodio protiv njega u Bosni, tužitelj čini nespornim da ga se tamo osudilo da je postupio prijevarno i da je darovao sestri nekretnine međutim, da to nema veze s ovim postupkom i da je sama odluka upitna što da i nije relevantno za ovaj postupak.

16. Tuženica je u stranačkom iskazu navela da ona nema nikakvih saznanja o odnosima zajma između Kralja i tužitelja i da je ustup tražbine zapravo izazvan dugom koji Kralj ima prema njoj i to u vrijednosti od 100.000,00 eura posuđenog novca, koji je ona dala ŠC kao pozajmicu 2010. godine, o čemu da su sklopili ugovor o zajmu. Tvrdi da je zajam bio na kratki rok kao prijateljski, bez kamata jer je ŠC očekivao povratak zajma od prijatelja, a onda da je to izostalo zbog čega da se ni njezin novac nije vratio, a rokovi za vraćanje produžavali na godinu, pa na dvije itd. Protekom vremena tvrdi da ŠC nije ništa vratio da bi ŠC predložio da ona preuzme dug 40.000,00 eura prema tužitelju da naplati bar dio Kraljeva dugovanja, zbog čega da su i sklopili ugovor o ustupu, s time da Kralj nije vratio ni preostalih 60.000,00 eura. Tuženica čini nespornim da joj se jedna osoba telefonom obratila upitom zašto ga ona tuži jer je on vratio sav novac ŠC, a ona odgovorila da ona vjeruje ŠC i neka s njime riješi svoje odnose. Konačno, navodi da nije imala saznanja da je ŠC bio u stečaju i da je to čula prvi puta u ovom postupku i da nikakvu prijavu nije radila kao vjerovnik u tom postupku jer za to nije ni znala niti joj je ŠC to saopćio.

17. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO) je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17.1. Odredbom čl. 80. st. 2. ZOO-a je propisano da Ugovor o ustupanju nema učinka prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.

17.2. Odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Valja naglasiti da obavijest dužniku nije pretpostavka valjanosti ugovora o cesiji, a pokretanje ovrhe novog vjerovnika protiv dužnika smatra se obavještavanjem o ustupanju tražbine što je ovdje i konkretni slučaj (sudska praksa VSRH Rev-3/07 od 06. ožujka 2007. godine, Revt-36/03-2 od 18. veljače 2004. godine, Rev-1559/01 od 12. rujna 2001. godine itd.).

17.3. Odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a st. 2. istoga članka propisano da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje.

18. Dakle, Ugovor o cesiji je dvostranoobvezni pravni odnos koji regulira prijenos potraživanja sa starog vjerovnika na novog, kod kojeg ugovornog odnosa su samo dvije ugovorne strane i to: stari vjerovnik (ustupitelj) i novi vjerovnik (primatelj). Međutim, ne i dužnik prema kojem stari vjerovnik ima predmetno potraživanje. Pravnim poslom cesije (ustupa) se od vjerovnika na drugog prenosi točno određena tražbina. Teret dokaza o ustupu tražbine je na tuženoj.

19. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je iskazima predloženih svjedoka, i tu prije svega OC dokazao da je tražbinu po osnovi zajma ustupitelju ŠC tužitelj vratio, o kojem povratu iskazuju i svjedoci DC i GC, a konačni povrat uslijedio prebijanjem posljednjeg utanačenog iznosa od 40.000,00 eura iz Dodatka ugovora iz vrijednosti stana kojeg je tužitelj prodao SC, a ovaj Kraljevoj majci kada su prebijeni iznosi dugovanja SC prema tužitelju za dugovanih 40.000,00 eura kupoprodajne cijene prilikom kupnje, a onda umanjen iznos kupoprodajne cijene Kraljevoj majci. Sud vjeruje iskazima saslušanih svjedoka predloženih po tužitelju jer su isti iskazivali ne samo uvjerljivo već i životno logično, uvažavajući kronologiju sklapanja ugovora i Dodatka ugovora o zajmu, pokretanju stečajnog postupka protiv ŠC kao fizičke osobe, a potom vještog ustupanja tražbine prijateljici kako bi održao "živim" tražbinu iz Dodatka ugovora koji je sada jedini izvršni naslov da se tražbina može i prisilno naplatiti.

20. Životno je neuvjerljiva cjelokupna situacija ove pozajmice od 100.000,00 eura bez kamata, smanjenje duga od 40.000,00 eura bez kamata za kratke rokove posudbe, da bi na koncu se tražbina ustupala trećoj osobi nota bene za iste vrijednosti pozajmica od 100.000,00 eura bez ikakvih osiguranja za vraćanje, priznanica o vraćanju, a da zapravo nema dokaza o izvoru pribave toga novca, knjigovodstvene dokumentacije o prometu tog novca, što ukazuje na sumnju da bi već osnovni ugovor o zajmu predstavljao zelenaški ugovor i da je on kao takav primjenom čl. 329. st. 1. ZOO-a ništetan.

21. Svjedok DC iskazuje sudu o situaciji kako je tužitelju u stanju nužde trebao kredit koji mu je osigurao ŠC u očitom nesrazmjeru primljenoga i obveze vraćanja jer je ona dvostruka, a navedeno se ima zaključiti iz beskamatne pozajmice koja je apsurdna u tako velikim iznosima kakvu ŠC želi i prikazati u nekim "prijateljskim odnosima" imajući u vidu da je poznat kao zajmodavatelj, da je često svraćao kod istog javnog bilježnika za iste vrste ugovora i da konačno i sam priznaje da je u osobnom stečaju "dobro" prošao kako su mu oprošteni dugovi prema državi. Sve to samo ukazuje na jednu konstruiranu "priču" koja uz ovaj ustup tražbine ima svoj nastavak, a pozajmica ove tuženice prema ŠC novi nelogični apsurd uz uvažavanje proteka vremena od gotovo 5 godina od poduzimanja svake nove radnje zajmodavatelja kako bi očito prekidao zastaru i održavao živim svoju "tražbinu" koja je po stavu ovoga suda prestala i time ustup nepostojeće tražbine ništetan jer ona kao takav ne postoji, a tužena time nema aktivnu legitimaciju za vođenje ovršnog postupka niti ovlaštena temeljem ugovora o ustupu tražbine koja ne postoji, voditi ovrhu protiv tužitelja.

22. Slijedom navedenog sud je odlučio usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i utvrditi ovrhu koju tužena vodi protiv tužitelja kao ovršenika pod posl.br. Ovr-978/2022 nedopuštenom.

23. Sukladno donesenoj odluci pristupilo se razmatranju zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška prema dostavljenom troškovniku.

23.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 10.500,00 eura na ime troškova zastupanja i troškova pristupa svjedoka sastojećeg od troška: sastava tužbe (1.000,00 eura), zastupanja na ročišta od 14. siječnja 2025. godine, 26. ožujka 2025. godine, 09. rujna 2025. godine, 20. siječnja 2026. godine (svako po 1.000,00 eura), za sastav obrazloženog podneska od 21. ožujka 2025. godine (iznos od 1.000,00 eura) te trošak pristupa svjedoka (600,00 eura), uz trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu 2.400,00 eura i pripadajući iznos PDV-a 1.500,00 eura.

23.2. Sud je dosudio troškove postupka prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi od 2.000,00 eura i sukladno tome za svaku priznatu radnju dosudio trošak u vrijednosti 100 bodova - 200,00 eura. Sud je prihvatio troškove zastupanja i to za: sastav tužbe, zastupanja na četiri održana ročišta i sastav jednog obrazloženog podneska ili ukupno 1.200,00 eura, uz pripadajući iznos PDV-a od 25% ili 300,00 eura. Nadalje, sud je priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu 132,90 eura, i trošak naknada za pristup na ročište za svjedoke BC, OC i GC, svakome iznos od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura sukladno odlučenome iz rješenja od 10. rujna 2025. godine.

23.3. Sud je dosudio ukupan parnični trošak od 2.232,90 eura primjenom vrijednosti predmeta spora od 2.000,00 eura, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev u iznosu od 8.267,10 eura odbijen kao neosnovan, a sve sukladno odredbi čl. 154. i 155. ZPP- a te Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

U Rovinju, 03. ožujka 2026. godine

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.