Poslovni broj 22 Gž R-2243/2022-5

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž R-2243/2022-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. S., OIB: …; koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva D. R. i L. K. iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-83/2021-4 od 13. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 31. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-83/2021-4 od 13. travnja 2022. u toč. II izreke za iznos od 52.375,00 kn/6.951,36 eur[1], sa zakonskom zateznom kamatom.

 

              II. Preinačuje se navedena presuda u toč. I izreke, tako da se sada u cijelosti sudi:

 

              Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: … da tužiteljici K. S., OIB … plati na ime izgubljene zarade neto iznos od 30.905,38 eur/232.856,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 31.12.2007. prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008 godine do 31.7.2015. prema stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a tekućom kako slijedi:

-na iznos od 192,74 eur/1.452,23 kn od 15.6.2002. pa do isplate

-na iznos od 282,27 eur/2.126,76 kn od 15.7.2002. pa do isplate,

-na iznos od 282,27 eur/2.126,76 kn od 15.8.2002. pa do isplate,

-na iznos od 282,27 eur /2.126,76 kn od 15.9.2002. pa do isplate,

-na iznos od 282,27 eur/2.126,76 kn od 15.10.2002. pa do isplate,

-na iznos od 282,27 eur /2.126,76 kn od 15.11.2002. pa do isplate,

-na iznos od 282,27 eur /2.126,76 kn od 15.12.2002. pa do isplate,

-na iznos od 282,27 eur /2.126,76 kn od 15.1.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.2.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.3.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.4.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.5.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.6.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.7.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.8.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.9.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.10.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.11.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.12.2003. pa do isplate,

-na iznos od 301,07 eur/2.268,42 kn od 15.1.2004. pa do isplate,

-na iznos od 317,15 eur/2.389,59 kn od 15.2.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.3.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.4.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur / 2.399,36 kn od 15.5.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.6.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.7.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur/ 2.399,36 kn od 15.8.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.9.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.10.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.11.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.12.2004. pa do isplate,

-na iznos od 318,45 eur /2.399,36 kn od 15.1.2005. pa do isplate,

-na iznos od 329,37 eur/2.481,63 kn od 15.2.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.3.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.4.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.5.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.6.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.7.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.8.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.9.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.10.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.11.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.12.2005. pa do isplate,

-na iznos od 330,71 eur/2.491,77 kn od 15.1.2006. pa do isplate,

-na iznos od 346,38 eur /2.609,82 kn od 15.2.2006. pa do isplate,

-na iznos od 347,80 eur/2.620,49 kn od 15.3.2006. pa do isplate,

-na iznos od 347,80 eur/2.620,49 kn od 15.4.2006. pa do isplate,

-na iznos od 347,80 eur/2.620,49 kn od 15.5.2006. pa do isplate,

-na iznos od 347,80 eur/2.620,49 kn od 15.6.2006. pa do isplate,

-na iznos od 345,41 eur/2.602,49 kn od 15.7.2006. pa do isplate,

-na iznos od 345,41 eur/2.602,49 kn od 15.8.2006. pa do isplate,

-na iznos od 345,41 eur/2.602,49 kn od 15.9.2006. pa do isplate,

-na iznos od 345,41 eur/2.602,49 kn od 15.10.2006. pa do isplate,

-na iznos od 345,41 eur/2.602,49 kn od 15.11.2006. pa do isplate,

-na iznos od 345,41 eur/2.602,49 kn od 15.12.2006. pa do isplate,

-na iznos od 345,41 eur/2.602,49 kn od 15.1.2007. pa do isplate,

-na iznos od 357,02 eur/2.689,97 kn od 15.2.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.3.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.4.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.5.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.6.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.7.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.8.2007. pa do isplate,

-na iznos od 2358,46 eur/.700,85 kn od 15.9.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.10.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.11.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.12.2007. pa do isplate,

-na iznos od 358,46 eur/2.700,85 kn od 15.1.2008. pa do isplate,

-na iznos od 377,87 eur/2.847,06 kn od 15.2.2008. pa do isplate,

-na iznos od 397.40 eur/2.858,59 kn od 15.3.2008. pa do isplate,

-na iznos od 397.40 eur/2.858,59 kn od 15.4.2008. pa do isplate,

-na iznos od 397.40 eur/2.858,59 kn od 15.5.2008. pa do isplate,

-na iznos od 397.40 eur/2.858,59 kn od 15.6.2008. pa do isplate,

-na iznos od 383,78 eur/2.891,59 kn od 15.7.2008. pa do isplate,

-na iznos od 383,78 eur/2.891,59 kn od 15.8.2008. pa do isplate,

-na iznos od 383,78 eur/2.891,59 kn od 15.9.2008. pa do isplate,

-na iznos od 383,78 eur/2.891,59 kn od 15.10.2008. pa do isplate,

-na iznos od 383,78 eur/2.891,59 kn od 15.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 383,78 eur/ 2.891,59 kn od 15.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 383,78 eur/2.891,59 kn od 15.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 404,44 eur/3.047,27 kn od 15.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 406,06 eur/3.059,49 kn od 15.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 406,06 eur/3.059,49 kn od 15.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.11.2009. pa do isplate.,

-na iznos od 385,31 eur/2.903,13 kn od 15.12.2009. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

              III. Preinačuje se navedena presuda u toč. II izreke za iznos od 15.750,00 kn/2.090,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom i u tom dijelu sudi:

 

              Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 15.750,00 kn//2.090,38 eur, sa zakonskom zateznom kamatom.

 

              IV. Nalaže se tužiteljici K. S. naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 207,38 eur/1.562,50 kn, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo tuženici da tužitelju isplati na ime izgubljene zarade iznos od 311.806,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 68.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (toč. II).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica, oba zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno istu ukine.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koju temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, na koju u žalbi ukazuje žaliteljica, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

 

6. Protivno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 12 ZPP, jer time što u izreci nije naznačeno da se radi o bruto iznosu plaće, tužbeni zahtjev tužiteljice nije prekoračen, jer se i ne radi o isplati plaće, već o naknadi štete u visini izgubljene zarade, kako je razvidno iz obrazloženja pobijane odluke.

 

6.1. Iz napomene uređujućeg suca od 29. rujna 2023. je razvidno da, budući je predmet spora naknada štete u visini izgubljene zarade sukladno odredbi čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, dalje: ZOO), kako je navedeno u obrazloženju presude, tužiteljici je dosuđena naknada štete u visini izgubljene zarade, a ne isplata plaće, iz kojeg razloga nema temelja za naznaku bruto iznosa u izreci, jer ista podrazumijeva obvezu plaćanja poreza, doprinosa i dr. koje obveze u konkretnom slučaju nema, jer se radi o naknadi štete, time da se u obrazloženju presude navodi bruto iznos radi obrazlaganja zašto je tužiteljici dosuđena naknada štete upravo u tom iznosu, jer je ocjena suda prvog stupnja da upravo taj iznos predstavlja potpunu naknadu štete tužiteljici-čl. 190 ZOO/91 odnosno čl. 1090 ZOO/05

 

7. Predmet spora zahtjev je tužiteljice radi naknade štete u visini neisplaćene plaće u bruto, odnosno podredno neto iznosu koje bi tužiteljica ostvarila na radu u razdoblju od 11. svibnja 2002. (dan isteka otkaznog roka) do 29. listopada 2009. (dan donošenja odluke Ustavnog suda), da nije bilo nezakonite odluke sudova za koju odgovora tuženica.

 

8. Nije sporno između stranaka, a ujedno proizlazi i iz predmeta tog suda br. P-1996/2003, da je tužiteljica bila zaposlena u D. z. županije S. na radnom mjestu "telefoniste", zatim, da joj je ugovor o radu otkazan 28. studenoga 2001., da je tužiteljica pred Općinskim sudom u Sisku podnijela tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti predmetnog otkaza sa zahtjevom vraćanja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta telefoniste, te da je Općinski sud u Sisku donio presudu poslovni broj P-1966/03 od 21. prosinca 2004. kojom je u cijelosti udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice dok je Županijski sud u Sisku presudom poslovni broj Gž-523/05 od 13. listopada 2005. preinačio navedenu prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, koju presudu Županijskog suda u Sisku je po reviziji tužiteljice potvrdio i revizijski sud presudom poslovni broj Revr-143/06 od 27. lipnja 2006.

 

8.1. Nadalje, nije sporno niti da je tužiteljica protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-143/06 od 27. lipnja 2006. podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske radi zaštite povrijeđenih ustavnih prava, te da je Ustavni sud RH primjenom odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 99/99, 29/02 i 49/02), odlukom poslovni broj U-III-5/2007 od 29. listopada 2009. utvrdio da je tužiteljici kao podnositeljici ustavne tužbe, koja se u vrijeme donošenja programa zbrinjavanja viška radnika nalazila na porodiljinom dopustu, povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom zajamčeno odredbom čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i ustavno pravo na rad i slobodu rada, zajamčeno odredbom čl. 54. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te je u istoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske navedeno da su ustavna prava tužiteljici povrijeđena odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-143/06 od 27. listopada 2006. i Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-523/05 od 13. listopada 2005.

 

8.2. Nadalje, u ovom predmetu odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1937/2018-2 od 29. rujna 2021. ukinute su presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-477/2018-2 od 3. svibnja 2018. i presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pn-80/17-13 od 13. veljače 2018. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženica na ime izgubljene zarade isplati bruto iznos od 311.806,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatom neto iznosa od 232.856,60 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

 

8.3. Iz obrazloženja navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1937/2018-2 od 29. rujna 2021. proizlazi da je pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno:
-da je tužiteljica bila zaposlena u D. z. županije S. na radnom mjestu "telefoniste",

-da joj je predmetni ugovor o radu otkazan 28. studenoga 2001.,

-da je tužiteljica pred Općinskim sudom u Sisku podnijela tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti predmetnog otkaza sa zahtjevom vraćanja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta telefoniste,

-da je Općinski sud u Sisku donio presudu poslovni broj P-1966/03 od 21. prosinca 2004. kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, dok je Županijski sud u Sisku donio presudu poslovni broj Gž-523/05 od 13. listopada 2005. kojom je preinačio pobijanu presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, koju presudu je po reviziji tužiteljice potvrdio i ovaj revizijski sud presudom poslovni broj Revr-143/06 od 27. lipnja 2006.,

-da je tužiteljica protiv presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr-143/06 od 27. lipnja 2006. podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu RH radi zaštite povrijeđenih ustavnih prava,

-da je Ustavni sud RH primjenom odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/99, 29/02 i 49/02), odlukom poslovni broj U-III-5/2007 od 29. listopada 2009. utvrdio da je tužiteljici kao podnositeljici ustavne tužbe, koja se u vrijeme donošenja programa zbrinjavanja viška radnika nalazila na porodiljinom dopustu, povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom zajamčeno odredbom čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i ustavno pravo na rad i slobodu rada, zajamčeno odredbom čl. 54. st. 1. Ustava Republike Hrvatske,

-u gore navedenoj odluci Ustavnog suda RH navedeno je da su ustavna prava tužiteljici povrijeđena odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-143/06 od 27. listopada 2006. i Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-523/05 od 13. listopada 2005.

 

8.4. Nadalje iz obrazloženja navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1937/2018-2 od 29. rujna 2021. proizlazi da su nižestupanjski sudovi zaključili da su suci u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-143/06 od 27. listopada 2006. i Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-523/05 od 13. listopada 2005. zauzeli pogrešan stav i pogrešno primijenili materijalno pravo, međutim s obzirom na to da suci u skladu s čl. 9. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj: 150/05, 16/07, 113/08, 116/10, 122/10, dalje: ZS) ne odgovaraju za izraženo mišljenje prilikom donošenja odluka, iste se odluke ne smatraju nezakonitim ili nepravilnim radi postupanja sudaca te slijedom navedenog nema osnova za utvrđenje odgovornosti tuženice u ovom postupku s osnova izraženog mišljenja i stava sudaca.

 

8.5. Dalje slijedi iz obrazloženja navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1937/2018-2 od 29. rujna 2021. da tužiteljica u reviziji u bitnom navodi kako se odgovornost tuženice temelji na odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj: 75/93, 48/99, 15/00, 59/01, 190/03, 199/03, 79/07, dalje: ZSDU), kojom je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. U predmetnom slučaju neustavnost odluka sudova utvrđena primjenom odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o ustavnom sudu RH predstavlja nezakonit rad i štetu koja je posljedica takvog rada, a koju je u smislu gore navedenog čl. 13. ZSDS dužna naknaditi tuženica. Tužitelja pojašnjava da joj je šteta nastala zbog činjenice da su nadležni sudovi donijeli neustavnu odluku o zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu s obzirom na to da bi donošenjem zakonite i ustavne sudske odluke, odluka o otkazu bila poništena, a tužiteljica bi bila vraćena na posao ili bi u najmanjem slučaju imala pravo na naknadu plaće.

 

8.6. Taj revizijski razlog Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra osnovanim, kako slijedi iz obrazloženja navedene ukidne odluke, iz slijedećih razloga:

U skladu s čl. 106. ZS Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, revizijski sud smatra da je osnovan prigovor tužiteljice kako u okolnostima konkretnog slučaja neustavnost odluka sudova, utvrđena primjenom odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o ustavnom sudu RH, predstavlja nezakoniti rad i štetu koja je posljedica takvog rada, a koju je u smislu odredbe čl. 13. ZSDU, dužna naknaditi Republika Hrvatska. U predmetnoj situaciji kada je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Sisku, utvrdio povrede Ustava Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, jer odluke kojima je povrijeđeno ustavno pravo više ne proizvode pravne učinke, osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba, odnosno, podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka navedenih sudova. Također, valja reći i to da u okolnostima konkretnog slučaja nije od značaja što osporene odluke kojim je povrijeđeno ustavno pravo nisu ukinute u skladu s čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u vezi s pitanjem odgovornosti tuženice za nezakonit rad sudova, nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 13. ZSDU, te je revizija tužiteljice prihvaćena i nižestupanjske presude su ukinute, s uputom da će u ponovnom postupku prvostupanjski sud utvrditi sve činjenice odlučne za ocjenu visine tužbenog zahtjeva.

 

9. U daljnjem tijeku postupka i dalje je sporna odgovornost tuženice za štetu jer tuženica tvrdi da presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-143/06 od 27. listopada 2006. i presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-523/05 od 13. listopada 2005. nisu ukinute te da i dalje proizvode valjane pravne učinke, sporan je prigovor zastare, a sporna je i visina štete i tijek zakonske zatezne kamate.

 

10. Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud:

-uvidom u odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5/2007 od 29. listopada 2009. proizlazi da sudovi, drugostupanjski i revizijski (iz predmeta P-1966/03, a revizijski niti unatoč izričitom ukazivanju tužiteljice na propust) nisu primijenili odredbu čl. 146. st. 1. podstavka 6. Zakona o radu odnosno nisu ocijenili zakonitost otkaza ugovora o radu s gledišta te zakonske odredbe. Radi se o odredbi (čl. 146. st. 1. podstavak 6. Zakona o radu) koja je bila na snazi u vrijeme vođenja postupka za zaštitu prava tužiteljice kojom su prošireni posebni uvjeti za uvrštavanje određenih kategorija zaposlenika u program zbrinjavanja viška radnika odnosno dodatno je ograničena mogućnost uvrštavanja u program zbrinjavanja skupine osoba iz čl. 70. st. 1. ZR na način da uvrštavanje tih osoba u program zbrinjavanja nije moguće bez prethodne suglasnosti radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika, a osobe na koje se odnosi podstavak 6. st. 1. čl. 146. Zakona o radu su osobe iz čl. 70. st. 2. ZR, odnosno između ostalog, osobe koje koriste porodni dopust, za vrijeme korištenja tog prava i petnaest dana nakon prestanka korištenja tog prava. Prema tome, navedenim se osobama u navedenom periodu ne može otkazati ugovor o radu odnosno može im se otkazati zbog poslovno uvjetovanih razloga samo na način da one budu uvrštene u program zbrinjavanja viška radnika ali isključivo pod uvjetom da za to postoji prethodna suglasnost radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika. Nadalje, iz navedene odluke proizlazi da se prema formulaciji odredaba čl. 146. ZR u cjelini nalaže suodlučivanje prema individualnom načelu s obzirom na specifičnosti pravnog položaja pojedinih osoba, a koju zakonsku odredbu niti drugostupanjski niti revizijski sud nisu primijenili zbog čega je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da se navedene presude ne zasnivanju na ustavno pravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava te da sudovi da ti sudovi svoja stajališta nisu valjano obrazložili. Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da se radi o stajalištima koja su posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava zbog čega ocjenjuje da tužiteljici nije osigurana jednakost pred zakonom zajamčena čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, te da je presudama drugostupanjskog i revizijskog suda tužiteljici povrijeđeno pravo na rad i slobodu rada, čl. 54. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer je pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom odnosno pružanje pravne zaštite zakonom utvrđenih prava građana koja iz njihovog rada proizlaze uključujući i zaštitu u vezi s prestankom radnog odnosa ako je taj prestanak suprotan zakonu,

-da je odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine br. 75/93, 48/99, 15/00, 59/01, 190/03, 199/03, 79/07, dalje: ZSDU) propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska,

-da u skladu s čl. 106. st. 1. ZS Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom,

-da u predmetnom slučaju neustavnost odluka sudova (Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-143/06 od 27. listopada 2006. i Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-523/05 od 13. listopada 2005.) utvrđena primjenom odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske predstavlja nezakonit rad i štetu koja je posljedica takvog rada, a koju je u smislu odredaba čl. 13. ZSDU i čl. 106. st. 1. ZS dužna naknaditi tuženica,

-da u predmetnoj situaciji kada je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Sisku, utvrdio povrede Ustava Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odluke kojima je povrijeđeno ustavno pravo više ne proizvode pravne učinke, a osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba, odnosno, podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka navedenih sudova pri čemu nije od značaja što osporene odluke kojim je povrijeđeno ustavno pravo nisu ukinute u skladu s čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske,

-da je na okolnost izračuna plaće tužiteljice u periodu od 11.5.2002. do 1.12.2009. provedeno je financijsko vještačenje po vještaku S. T. te iz pismenog nalaza i mišljenja istog od 22.12.2017. proizlazi da bi neto plaća tužiteljice iznosila ukupno 232.856,60 kn, odnosno bruto ukupno 311.806,19 kn, te prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanog 4.3.2022. stranke nisu imale prigovora niti periodu izračuna niti visini izračuna vještaka, pa stoga taj sud nalaz i mišljenje vještaka S. T. prihvaća u cijelosti kao stručno i obrazloženo,

-da, utoliko što je predmet ovog spora naknada štete u vidu isplate novčanog iznosa tužiteljici od 311.806,19 kn, sa zateznim kamatama, nema mjesta alternativnom postavljanju tužbenog zahtjeva radi isplate nižeg iznosa od navedenog, ili odlučivanja o istom, jer je takav zahtjev konzumiran prethodno postavljenim tužbenim zahtjevom radi isplate 311.806,19 kn, sa zateznim kamatama.

 

11. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, ali je isto pogrešno primijenio u odnosu na visinu naknade štete.

 

11.1. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da kada je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi protiv odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Sisku, utvrdio povrede Ustava Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tada odluke kojima je povrijeđeno ustavno pravo više ne proizvode pravne učinke, a osobi kojoj su povrijeđena ustavna prava pripada pravo na naknadu štete koju oštećena osoba, odnosno, podnositelj ustavne tužbe trpi uslijed nezakonitih i neustavnih odluka navedenih sudova, pri čemu nije od značaja što osporene odluke kojim je povrijeđeno ustavno pravo nisu ukinute u skladu s čl. 76. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a kako je već navedeno i u ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1937/2018-2 od 29. rujna 2021., nakon donošenja koje odluke je, prema uputi tog suda, ostalo samo za raspraviti visinu tužbenog zahtjeva, koja visina u matematičkom smislu i nije bila sporna među strankama.

 

12. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, posebice odredbu čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, neustavnost navedenih odluka, te čl. 13 ZSDU, bez uspjeha sada tuženica u žalbi ponavlja da je sud pogrešno zaključio da u ovom predmetu postoji odgovornost Republike Hrvatske za štetu.

 

13. Međutim, odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, po mišljenju ovoga suda, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio naknadu štete u visini bruto iznosa plaće, jer bruto iznos podrazumijeva obvezu plaćanja poreza, doprinosa i dr. koje obveze u konkretnom slučaju nema, jer se radi o naknadi štete.

 

13.1. Kod odštetnog zahtjeva u visini izgubljene zarade, (čl. 1095. st. 2. ZOO) isplatom neto iznosa oštećeni se stavlja u poziciju kao da ne gubi realnu zaradu koju bi ostvarivao da šteta nije niti nastala, dakle vraća se u stanje svojih realnih i stvarno ostvarenih prihoda, a to je upravo plaća koju je realno oštećena primala prije nastanka štetnog događaja koji je uzročno-posljedično povezan sa štetom koja se sastoji u gubitku dijela ili cijele zarade. Hoće li se činjenica nemogućnosti ostvarivanja plaće prema propisima Zakona o radu reflektirati kod tužiteljice u budućnosti manjim primanjima po pravilima mirovinskih propisa biti će eventualno predmet nekog drugog budućeg odštetnog zahtjeva (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 676/2022-2 od 15. veljače 2023.).

 

13.2. Stoga je tužiteljici trebalo dosuditi naknadu štete u iznosu od 232.856,60 kn, jer prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Slobodana Treursić proizlazi da bi neto plaća tužiteljice u spornom razdoblju iznosila ukupno 232.856,60 kn. Matematičkom izračunu stranke nisu prigovorile.

 

14. Neosnovano tuženica ustraje kod prigovora zastare, jer je odredbom odredbu članka 1086. ZOO/05 propisano da obveza naknade štete se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, pa kako oštećenik može ostvarivati naknadu štete na ime izgubljene zarade za posljednje tri godine od dana nastanka štete to da je za većinu potraživanja u ovom predmetu nastupila zastara.

 

14.1. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare, jer je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (pogrešno je sud naveo odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske) broj U-III-5/2007 donesena 29. listopada 2009., a tužiteljica je tužbu podnijela 12. svibnja 2011., pa je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 230 st. 1 ZOO/5, prema kojoj tražbina naknade štete zastarijeva u roku od tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a koji zakonski rok nije protekao od dana donošenja odluke Ustavnog suda do dana podnošenja tužbe.

 

15. Tuženica posebno osporava dosuđeni tijek zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedinačne iznose, jer sukladno članku 29. stavku 1. ZOO/05 dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate. Kod naknade u vidu izgubljene zarade koja se sastoji u razlici plaće (zarade) koju bi tužitelj ostvarivao da nije bilo štetnog događaja i pričinjene mu štete, za koju je odgovoran tuženik, pripada mu naknada u visini razlike plaće, koju je realno oštećena primala prije nastanka štetnog događaja s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog iznosa razlike neto plaće do isplate.

 

16. Zbog svih naprijed navedenih razloga, trebalo je temeljem odredbe čl. 373 toč. 3 ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

17. Preinačenjem pobijane presude smanjen je uspjeh tužitelja u postupku, koji je uspio u pogledu osnove u cijelosti, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 75% (postavljeni zahtjev iznosi 311.806,19 kn, tužiteljica je uspjela sa 232.856,60 kn, pa je tužiteljica u konačnosti uspjela u omjeru od 88% (75 plus 100/2), dok je tuženik uspio sa 12%. Kada se od uspjeha tužitelja koji je veći postotak oduzme postotak tuženika, to je tužiteljici trebalo dosuditi parnični trošak u omjeru od 76%. Stoga je tužiteljici, budući broju i vrstama radnji nije prigovoreno, trebalo priznati na ime troškova parničnog postupka, 76% od utvrđenih troškova u ukupnom iznosu od 65.625,00 kn, tj. iznos od 49.875,00 kn više trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn ili ukupno 52.375,00 kn. Kako je tužiteljici dosuđen trošak postupka u iznosu od 68.125,00, a treba dosuditi 52.375,00 kn, to je odluku o parničnom trošku za iznos od 52.375,00 kn trebalo potvrditi, a za iznos od 15.750,00 kn preinačiti i tužiteljicu odbiti (čl. 380 toč. 2 i 3 ZPP)

 

28. Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženoj trošak žalbe u iznosu od 207,38 eur/1.562,50 kn (trošak sastava žalbe u iznosu od 6.250,00 kn), prema uspjehu sa žalbom od oko 25%.

 

U Zagrebu 31. listopada 2023.

 

 

                                                                                                                                  Predsjednik vijeća:

  Lidija Bošnjaković, v.r.