1

Poslovni broj 26 Gž-2532/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-2532/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M., Z., protiv tužene C. o. d.d., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5403/2018-52 od 14. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužene C. o. d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5403/2018-52 od 14. travnja 2023., u dijelu pod točkom II. izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.462,96 eura[1] / 18.557,18 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 17.098,53 eura / 128.828,84 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 5.350,56 eura / 40.313,75 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

2. Protiv navedene presude, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška sudske pristojbe za žalbu, odgovora na tužbu i eventualno sudske pristojbe na presudu, sve to u točno nenaznačenom iznosu.

 

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da je, sukladno žalbenim navodima tuženice, ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u dijelu u kojem pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, jer je izreka navedene presude nerazumljiva i proturječna (točka I. izreke pobijane presude), koja povreda nije otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

5. U preostalom dijelu ( točka II. izreke pobijane presude), suprotno žalbenim navodima tuženice, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u proturječnosti s izrekom presude, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire.

 

6. U odnosu na taj dio pobijane presude, sud prvog stupnja je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu tuženica u žalbi sadržajno upire, u odnosu na koji dio pobijane presude nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na temelju izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama, utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti postavljenog  tužbenog zahtjeva, u kojem dijelu nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice konačno postavljen u podnesku od 8. studenog 2022. (list 140-152 spisa), za naknadu štete zbog izgubljene zarade nastale kao posljedica ozljeđivanja u prometnoj nesreći od 8. travnja 2011. koju je prouzročio osiguranik tuženice, odnosno zahtjev za isplatom iznosa od 2.462,96 eura / 18.557,18 kuna po osnovu naknade štete zbog izgubljene zarade - razlike plaće i ostvarene naknade plaće za vrijeme bolovanja (zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja) te zahtjev za isplatom iznosa od 17.098,53 eura / 128.828,84 kuna po osnovu naknade štete zbog izgubljene zarade - razlike plaće i ostvarene invalidske mirovine, sve to s pripadajućim zateznim kamatama  od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa izgubljene zarade pa do isplate.

 

8. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica ozlijeđena u prometnoj nezgodi od 8. travnja 2011., s time da između stranaka nije bio sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i doprinos tužiteljice nastanku štete u omjeru od 30%, odnosno odgovornost tuženice za nastalu štetu u omjeru od 70%.

 

9. U žalbenom stupnju postupka sporan je osnov naknade štete koja je predmetom ovoga spora, s obzirom na tvrdnju tuženice (koju je isticala i tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj presudi), da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete jer postoji preostala radna sposobnost u okviru koje se mogla zaposliti nakon prestanka bolovanja, čime ne bi trpjela gubitak zarade.

 

10. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/2022 i 156/2022, dalje: ZOO) propisano je da, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala zbog njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

 

11. Nadalje, odredbom čl. 1095. ZOO-a, propisano je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, da je dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, s time da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, da je odgovorna osoba dužna plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

 

12. Prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1095. i 1088. ZOO-a, usvaja postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći temeljem svih izvedenih dokaza, pa tako i prihvaćenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za medicinu rada dr N. T. te prihvaćenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financijska vještačenja L. T. G. iz V. T. d.o.o., da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila tešku ozljedu zbog koje se dugotrajno liječila, nakon čega joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uslijed predmetnog štetnog događaja, temeljem čega sud prvog stupnja utvrđuje da je izgubljena zarada tužiteljice na ime razlike između prosječne neto plaće PKV radnika i ostvarene naknade plaće za vrijeme bolovanja te ostvarene invalidske mirovine (umanjena za njezinu soudgovornost od 30%), u razdoblju od 1. srpnja 2013. do 1. siječnja 2020., kada bi tužiteljica po redovnom tijeku stvari otišla u starosnu mirovinu, ukupno 147.386,02 kuna neto, od čega 18.557,18 kuna predstavlja razliku između prosječne neto plaće PKV radnika i naknade plaće koju je tužiteljica primala za vrijeme bolovanja, a iznos  od 128.828,84 kuna, razliku između prosječne neto plaće PKV radnika i mirovine koju je tužiteljica primala, slijedom čega prihvaća u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđuje zatraženu naknadu štete, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznos svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa izgubljene zarade, od njegova dospijeća pa do isplate.

 

13. Tuženica u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, zanemarujući preostalu radnu sposobnost tužiteljice, prigovarajući zaključku suda prvog stupnja da se tužiteljica nije mogla zaposliti s preostalom radnom sposobnosti i time smanjiti štetu, uz tvrdnju da tužiteljica navedeno nije dokazala (da nije dokazala da je aktivno tražila posao nakon bolovanja) , uz izraženi pravni stav da je eventualna izgubljena zarada tužiteljice – razlika između plaće koju bi ostvarivala po redovnom tijeku stvari i plaće koju bi mogla ostvariti sa svojom preostalom radnom sposobnosti.

 

14. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za medicinu rada dr. N. T., koji je pravilno prihvatio (kao objektivan, jasan i detaljno argumentiran), s time da tuženica takvom nalazu i mišljenju u konačnici (nakon očitovanja na njezine prigovore), nije niti prigovarala, utvrdio da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila tešku ozljedu – komplicirani multifragmentarni prijelom lijeve potkoljenice, prijelom velikog trohantera desne bedrene kosti, prijelom ilijačne kosti lijevo sprijeda te dijastazu sakroilijakalnog zgloba, zbog koje ozljede se dugotrajno liječila, uz komplikacije i razvoj pseudoartroze koja je morala biti kirurški tretirana, radi čega je bila na bolovanju, s time da je u razdoblju od 1. srpnja 2013. do 31. prosinca 2013. (koje razdoblje bolovanja je tijekom prvostupanjskog postupka bilo sporno), bolovanje tužiteljice bilo opravdano zbog nužnosti provođenja vježbi kod kuće i nemogućnosti obavljanja poslova kuharice za koje se radna sposobnost utvrđivala, jer poslove na koje je tužiteljica do tada bila raspoređena nije mogla obavljati, a da je, s obzirom na prirodu ozljede, za očekivati povremena pogoršanja koja će zahtijevati fizikalne postupke, s time da je tužiteljici zbog trajnih posljedica u odnosu na zahtjeve radnog mjesta, utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti kao pravo iz mirovinskog osiguranja, koje je 100% uzrkovano štetnim događajem, što je u potpunosti u skladu s funkcionalnim statusom, težinom ozljede, tijekom liječenja te zahtjevima radnog mjesta. Navedenim utvrđenjima tuženica žalbenim navodima određeno niti ne prigovara.

 

15. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za medicinu rada dr. N. T., utvrdio i to da kod tužiteljice postoji preostala radna sposobnost za lakše poslove, pretežito sjedeći, s time da bi tužiteljica administrativne poslove mogla obavljati u 70% vremena, s obzirom na višestruke ozljede koje je zadobila u predmetnoj nezgodi, duljinu trajanja liječenja i trajne posljedice, ali da zbog svega navedenoga, njezina radna sposobnost više nije adekvatna zdravoj osobi. Navedenim utvrđenjima tuženica žalbenim navodima također određeno ne prigovara.

 

16. Iz rezultata provedenog postupka, između stranaka slijedi nespornim da je tužiteljici rješenjem zavoda od 29. kolovoza 2014., počevši od 8. travnja 2014., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uslijed predmetnog štetnog događaja.

 

17. Iz rezultata provedenog postupka po sudu prvog stupnja, čemu tuženica žalbenim navodima, isto tako određeno ne prigovara, proizlazi da je tužiteljica završila višu ekonomsku školu, s time da je u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena u obrtu S. u Z. na poslovima pomoćne kuharice (Ugovor o radu na određeno vrijeme od 6. travnja 2011.).

 

18. Prvostupanjski sud je na temelju prihvaćenog iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica (prije štetnog događaja), u S. gotovo 20 godina radila na administrativnim poslovima, u kancelariji, da je tijekom rata ostala bez posla i da se 2000. s obitelji preselila u Z. gdje, unatoč naporima, ni ona ni suprug nisu uspijevali naći adekvatan posao, zbog čega je odlučila prihvatiti bilo kakav posao te je počela s čišćenjem restorana, a kasnije i u kuhinji u restoranu, tako da je poslove pomoćne kuharice obavljala otprilike pet godina prije štetnog događaja, iz čega slijedi da se tužiteljica nije mogla zaposliti u struci duže vrijeme prije štetnog događaja, ali isto tako niti u vrijeme štetnog događaja, radi čega je prije štetnog događaja obavljala poslove čišćenja, a kasnije i poslove u kuhinji.

 

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio iskaz tužiteljice i u dijelu iz kojeg proizlazi da se, unatoč pokušajima, nakon štetnog događaja nije mogla zaposliti u okviru svoje preostale radne sposobnosti, pravilno se pozivajući i na gospodarsku situaciju u državi u vrijeme štetnog događaja i prije njega te na izražen problem nezaposlenosti, kao i na činjenicu da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena na određeno vrijeme (6 mjeseci) te da je tužiteljica iskazivala i o tome da se i nakon štetnog događaja pokušavala zaposliti, da je zbog činjenice da je za hodanje do 2013. koristila jednu štaku, da ne može dugo stajati, tražila poslove koje bi mogla obavljati od kuće ili u kancelariji, gdje može sjesti kada joj je potrebno, koje poslove nije uspjela pronaći, rukovodeći se pri tome pravilno i prihvaćenim nalazom i mišljenjem vještakinje medicine rada (kojim je utvrđeno da tužiteljica niti u okviru radne sposobnosti koja joj je preostala, ne bi mogla raditi puno radno vrijeme, već 70%), posljedično čemu pravilno zaključuje i to da, s obzirom na zdravstveno stanje i životnu dob tužiteljica, u okolnostima velike nezaposlenosti, tužiteljica zasigurno nije bila konkurentan kandidat za zapošljavanje te na taj način pravilno otklanja prigovor tuženice (da se tužiteljica, s obzirom na stručnu spremu, mogla zaposliti na drugom radnom mjestu u skladu s preostalom radnom sposobnosti za obavljanje poslova pretežno sjedeći i da na taj način ne bi imala gubitak zarade).

 

20. Žalbenim prigovorima tuženice, po stavu ovoga suda, takav zaključak nije doveden u sumnju.

 

21. Naime, pored činjenice da tuženica iskazu tužiteljice nije prigovarala niti u jednom njegovom dijelu, po stavu ovoga suda, sud prvog stupnja je svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem iskaza tužiteljice i temeljem preostalih izvedenih dokaza, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud, pri čemu vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza tužiteljice, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije niti pokušala osporiti izvođenjem dokaza po njezinom prijedlogu (kojim dokazima je trebala, s obzirom na neosporen iskaz tužiteljica koja je tvrdila da se usprkos pokušajima, nije uspjela zaposliti, dokazivati osnovanost svojih prigovora - da se tužiteljica mogla zaposliti na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njezinim dosadašnjim poslovima, koje može raditi 70% radnog vremena), čime se sada ukazuju promašenim žalbeni navodi kojima tuženice prigovara ocjeni iskaza tužiteljice, kao i žalbeni navodi kojima upire na to da tužiteljica nije dostavila dokaze na okolnost osnovanosti svojih tvrdnji (o nemogućnosti zapošljavanja u okviru preostale radne sposobnosti).

 

22. Pritom valja reći da sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, ako ocjenjuje izvedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj i iz istih izvodi drugačije zaključke nego što to čini žalitelj, jer je pravo ocjene dokaza pridržano za sud, koje pravo mu je dano u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, s time da žalbeni prigovori tuženice (kojima ocjenjuje izvedene dokaze drugačije nego što to čini sud i iz kojih dokaza izvodi drugačije zaključke nego što to čini sud), nisu uspjeli dovesti u sumnju zaključke suda prvog stupnja, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

23. Ovdje je za obrazložiti da stoje tvrdnje tuženica kojima ukazuje na to da oštećenik nema pravo na plaćanje naknade štete zbog izgubljene zarade kada se niti ne pokušava zaposliti kao osoba s preostalom radnom sposobnošću (jer je ta okolnost izvan uzroka prometne nezgode u kojoj mu je nastupila šteta), imajući u vidu i to da je svaki oštećenik dužan nastojati da mu šteta bude što manja i da je u tom smislu dužan poduzimati radnje u skladu sa svojim mogućnostima i prema potrebama, a ako to propusti i tako pridonese da mu šteta nastane ili bude veća, tada ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu (čl. 1092. st. 1. ZOO-a). Takav stav je izrazio i Vrhivni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, primjerice Revx-713/11 od 14. prosinca 2011., Rev-1030/2017-2 od 27. travnja 2021. i Rev-1454/2021-2 od 4. listopada 2022.

 

24. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je temeljem provedenog vještačenja po vještaku medicine rada i temeljem iskaza tužiteljice, jasno utvrđeno da se tužiteljica sa svojom preostalom radnom sposobnosti u okviru koje bi mogla raditi 70% radnog vremena, dakle, ne puno radno vrijeme, nakon dovršetka liječenja i prestanka bolovanja (koje je trajalo do 30. ožujka 2014., kako to proizlazi iz dokumentacije koja prileži spisu), unatoč pokušajima da se zaposli, nije mogla zaposliti u okviru tako smanjene sposobnosti, po stavu ovoga suda, suprotno prigovorima tuženice, tužiteljica je dokazala da su ispunjeni uvjeti za primjenu citirane zakonske odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a za razdoblje za vrijeme njezinog liječenja, odnosno odredbe čl. 1095. st. 2. ZOO za razdoblje nakon dovršetka njezinog liječenja, slijedom čega protivna razlaganja u žalbi nisu osnovana i ne mogu se prihvatiti.

 

25. Pri tome je ovdje za naglasiti da se od oštećenika ne može opravdano zahtijevati da se u traženju zaposlenja (u okviru preostale radne sposobnosti), angažira preko neke granice, tako da je tužiteljica, i po ocjeni ovoga suda, s obzirom na svoje godine života u vrijeme završetka bolovanja (59 godina života), zdravstveno stanje, naobrazbu i sposobnost, imajući u vidu i to da s preostalom radnom sposobnosti nije mogla raditi puno radno vrijeme (već 70% radnog vremena), da zbog zadobivenih ozljeda nije mogla dugo stajati, čime joj je izbor poslova bio znatno sužen (jer je tražila poslove koje bi mogla obavljati od kuće ili u kancelariji, gdje može sjesti kada joj je potrebno), a radilo se o razdoblju s izraženim problemom nezaposlenosti (imajući u vidu gospodarsku situaciju u zemlji), s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, dokazala (objektivno sagledano s potrebnim stupnjem izvjesnosti ili vjerojatnosti), da se nije mogla zaposliti i ostvarivati, u dijelu ili u cijelosti, primanja i naknadu kojih potražuje te da je sa svoje strane poduzela razumne mjere, u skladu sa svojim mogućnostima, kojima je pokušala smanjiti predmetnu štetu.

 

26. Utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na sudsku praksu za koju tvrdi da se radi o istovjetnim slučajevima, s obzirom na to da se navedena praksa ne može primijeniti na konkretan slučaj u kojem je tužiteljica dokazala da se, unatoč pokušajima, nije mogla zaposliti.

 

27. Stoga, osnovano tužiteljica zahtijeva navedenu naknadu u dosuđenom iznosu od sveukupno 147.386,02 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od svakog pojedinog mjesečnog iznosa izgubljene zarade, do isplate, imajući u vidu da je provedenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financijska vještačenja L. T. G. iz V. T. d.o.o., utvrđena visina izgubljene zarade koju je tužiteljica pretrpjela radi ozljeđivanja u predmetnoj nezgodi, kojem izračunu vještakinje u računskom smislu, kao i u odnosu na izbor podataka o iznosima naknade usporedne prosječne plaće (prosječne plaće PKV radnika u gradu Z.), tuženica određeno nije niti prigovarala, a kojim vještačenjem je u konačnome utvrđena razlika između prosječne neto plaće PKV radnika (koju bi tužiteljica po redovnom tijeku stvari ostvarivala) i naknade plaće koju je tužiteljica primala za vrijeme bolovanja, u iznosu od 18.557,18 kuna te potom i razlika između prosječne neto plaće PKV radnika (koju bi tužiteljica po redovnom tijeku stvari ostvarivala) i mirovine koju je tužiteljica primala, u iznosu od 128.828,84 kuna.

 

28. Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja, koje prihvaća i ovaj sud, suprotno prigovorima tuženice, jasno slijedi da je tužiteljica zbog ozljeđivanja u štetnom događaju bila na bolovanju do 30. ožujka  2014. (koje je bilo opravdano), zbog čega joj je u tom razdoblju nastala šteta gubitkom zarade u naprijed navedenom iznosu od 18.557,18 kuna, a nakon toga, za razdoblje nakon dovršetka njezinog liječenja i odlaska u invalidsku mirovinu (koje je 100% bilo uzrokovano spornim štetnim događajem), gubitkom zarade u iznosu od 128.828,84 kuna.

 

29. Međutim, osnovano žalbenim navodima tuženica ukazuje na to da je pobijana presuda u dijelu pod točkom I . izreke (koji se odnosi na izgubljenu zaradu u razdoblju bolovanja u iznosu od 18.557,18 kuna), nejasna, s obzirom na razliku iznosa zbirne glavnice izražene u eurima, u odnosu na zbroj pojedinačno dosuđenih iznosa naknade izražene u eurima, čime je u tom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

30. Naime, stoji tvrdnja tuženice da postoji razlika ukupno dosuđenog iznosa glavnice od 2.462,96 eura (u dijelu pod točkom I. izreke pobijane presude), u odnosu na zbroj pojedinačno dosuđenih iznosa, koji zbroj ukupno iznosi 2.463,03 eura, dakle više od ukupno dosuđene glavnice. Radi se o iznosima koje je tužiteljica postavila (specificirala) zadnjim podneskom od 8. studenog 2022., u okviru kojeg postavljenog tužbenog zahtjeva je sudio i sud prvog stupnja, pri tome pogrešno usvajajući tako postavljeni tužbeni zahtjev (koji je nejasan), što je rezultiralo time da pobijanu presudu u tom dijelu nije moguće ispitati.

 

31. Pri tome, u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu pojedinih mjesečnih iznosa s rokovima dospijeća od 1. siječnja  2014., 1. veljače 2014., 1. ožujka 2014. i 1. travnja 2014., tužitelj je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iste pogrešno konvertirao u eure s obzirom na to da se radilo o mjesečnim iznosima od po 2.242,67 kuna, tako da se pravilnom primjenom materijalnog prava iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22), imajući u vidu fiksni tečaj konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za euro te da se nakon preračunavanja iz kuna u eure (primjenom punog fiksnog tečaja s pet decimala te u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, kada se dobiveni rezultat zaokružuje na dvije decimale s točnošću od jednog centa na temelju treće decimale, tako da druga decimala ostaje nepromijenjena ako je treća manja od 5, a ako je treća decimala jednaka ili veća od 5, da se druga decimala povećava za jedan i da se iznos u centima zaokružuje na viši cent), dobije iznos od 297,66 eura, a ne iznos od 297,67 eura koji tužitelj zahtijeva, čime je u takvom slučaju zbroj pojedinačnih iznosa 2.462,99 eura, dakle, još uvijek veći od utužene glavnice od 2.462,96 eura, radi čega nije bilo uvjeta za preinaku pobijane odluke u tom dijelu temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

32. Stoga, s obzirom na sve navedeno, kako je u tom dijelu ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog koje se pobijana presuda koja se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu u odnosu izgubljenu zaradu za vrijeme bolovanja pod točkom I. izreke, ne može ispitati, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, u tom dijelu prvostupanjsku presudu ukinuti (točka I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja) te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

33. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dosuđenu naknadu štete zbog gubitka zarade u razdoblju nakon završetka liječenja, kada je tužiteljica otišla u invalidsku mirovinu, u iznosu od 128.828,84 kuna, pravilno je u tom dijelu sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 1095. st. 1. ZOO-a, kada je prihvatio tužbeni zahtjev, koji pravni zaključak suda prvog stupnja u tom dijelu u cijelosti prihvaća i ovaj sud, u kojem dijelu je pravilno primijenjeno materijalno pravo i u odluci o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice, koji tijek zateznih kamata tuženica žalbenim navodima posebno niti ne spori.

 

34. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu  žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

35. S obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i 2. u svezi s 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

 

36. Odluka o trošku povodom žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke ovog rješenja).

 

37. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će u naprijed izloženom smislu naložiti tužiteljici da ispravi  tužbu (podnesak kojim je specificiran postavljeni tužbeni zahtjev), u skladu s odredbom  čl. 109. ZPP-a, u svezi s čl. 186. st. 1. i čl. 106. st. 1. ZPP-a, i to na način da jasno postavi tužbeni zahtjev u sada važećoj valuti euro, uz pravilnu konverziju, nakon čega će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, o tom dijelu tužbenog zahtjeva donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku.

 

38. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 31. listopada 2023.

 

 

                                                                                                          Predsjednica vijeća:

                                                                                                  Jadranka Travaš, v.r.