1

Poslovni broj: 78 Gž R-1115/23-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 78 Gž R-1115/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu pojedincu toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužitelja P. O. iz D. R., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, za ministarstvo, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-460/17 od 22. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2023.

 

 

r i j e š i o j e

 

              I. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-460/17 od 22. svibnja 2023. i predmet se vraća sudu prvoga stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

 

II. Ostavlja se da se o trošku nastalom tuženici u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju 761,27 eur/5.735,63 kn[1] sa zateznim kamatama tekućom na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke) i naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.623,29 eur/19.765,62 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2023. do isplate (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev, a traži i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe tuženice i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet ovoga spora zahtjev je tužitelja za isplatu razlike naknade plaće i to za rad na terenu kada je tužitelj rad obavljao prekovremeno, subotom, nedjeljom i noću.

 

5.a Sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev smatra osnovanim na temelju propisa koje je citirao pod točkama 8. do 10. obrazloženje, a visinu do koje je osnovan tužbeni utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i to, kako obrazlaže varijante nalaza i mišljenja broj 3, koja je prema obrazloženju (točka 17.) sačinjena na temelju dokumentacije koju je dostavila tuženica, ali i iskaza tužitelja i svjedoka koji su u bitnome suglasni i potvrđuju da evidencije rada na terenu ne prikazuju stvarno odrađene sate rada.

 

6. U žalbenoj fazi postupka sporan je zaključak suda prvoga stupnja da evidencije radnog vremena nisu uredno vođene i u vezi s time da osnovanost visine tužbenog zahtjeva proizlazi iz varijante nalaza i mišljenja na koju se sud poziva, a tuženica ističe i da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

 

7. Žalitelju prije svega valja odgovoriti da ovaj sud nije ulazio u ocjenu (ne)osnovanosti žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP jer se radi o sporu male vrijednosti u kojem nije dozvoljeno pobijanje prvostupanjske odluke pozivom na taj žalbeni razlog (čl. 467. t. 1. ZPP-a), slijedom čega je odluku ispitivao unutar navoda koji se odnose na žalbene razloge iz točke 1. i 3. te zakonske odredbe.

 

8. Sukladno čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR) poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a ta evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, dok je čl. 131. st. 1. toga Zakona propisano da slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, u vezi s čim je st. 4. te odredbe propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

 

8.a U vezi tereta dokaza, u smislu tih odredbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-927/22-2 od 7. veljače 2023., u predmetu iste činjenične i pravne osnove odgovarajući na pitanje:

''Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja?''

odgovorio da su sudovi ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju iskaza stranaka/svjedoka primjenom pravila o teretu dokazivanja, ali da je pri tome nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

 

9. U predmetnom slučaj, zaključak da evidencije radnog vremena koje je tuženice dostavila nisu vođene na propisani način i da je stoga glede organizacije radnog vremena odluku trebalo temeljiti na iskazima tužitelja i svjedoka sud temelji na slijedećim činjenicama (točke 15.4. i 15.5. obrazloženja):

- da iz obračuna plaća u spisu ne proizlazi da su tužitelju obračunati prekovremeni sati rada na terenima,

- da iz dokumentacije o radu tužitelja za određena razdoblja (ne navodi koja točno) ne proizlazi da je prekovremeni rad uopće evidentiran, iako

- da iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da radno vrijeme na terenu nije bilo osmosatno radno vrijeme,

- a da kada je i evidentiran prekovremeni rad da, prema iskazima svjedoka i tužitelja, iskaz prekovremenih sati nije bio točan,

- da je iskazu radnog vremena prema evidencijama prigovarano, ali da su unatoč tome te evidencije dijelom osobno potpisane jer da bi suprotno postupanje predstavljalo odbijanje zapovjedi,

- pri čemu da je logično da tužitelj i svjedoci nisu mogli iskazati sa sigurnošću koliko se točno radilo svakoga dana provedenog na terenu. 

 

9.a Međutim, osim što navodi te činjenice, sud prvoga stupnja ne daje razloge koje bi se moglo ispitati i iz kojih bi se mogao razumjeti zaključak o odlučnoj činjenici da evidencije koje je dostavio tuženik nisu pravilno vođene (čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a), a zbog izostanaka jasnih razloga o toj odlučnoj činjenici nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava. Ovo posebno jer iz činjenica koje sud utvrđuje proizlaze općenita utvrđenja vezana uz pravilnost vođenja evidencija. Tako primjerice sud samo općenito utvrđuje da i kada je evidentiran prekovremeni rad da iskaz prekovremenih sati nije bio točan, da svjedoci i tužitelj nisu mogli sa sigurnošću  iskazati koliko se svaki dan radilo na terenu, da je evidencijama iako su potpisane, prigovarano i dr. U takvoj situaciji ne može se ispitati zaključak suda da upravo predmetne evidencije radnog vremena i baš sve nisu vođene na ispravan način, a niti se može u takvoj situaciji ispitati zaključak da su time nastali uvjeti da se organizacija radnog vremena temelji na iskazima svjedoka i tužitelja zbog činjenice da tuženica izvan dokaza u spisu nije dostavila druge dokaze kojima dokazuje točnost sadržaja dostavljenih evidencija. Odnosno, navođenje samo općenitih činjenica koje su utvrđene, a da pri tome nije obrazloženo zašto iz istih proizlazi zaključak o nepravilnom vođenju evidencija, nije, samo po sebi, dostatno da bi se mogla ispitati pravilnost zaključka o toj odlučnoj činjenici. Osim toga, sudu se uzgred ukazuje, da čak ni tužitelj sam tijekom postupka nije osporio istinitost baš svih evidencija, već točno određenih, što ponavlja i u odgovoru na žalbu.

 

10. Nadalje, kada sud zaključuje da evidencije rada nisu pravilno vođene i stoga istima ne poklanja vjeru, već smatra da organizacija radnog vremena na terenu proizlazi na pravilan način iz iskaza danih tijekom postupka, nejasno je zašto onda visinu zahtjeva određuje pozivom na varijantu 3. nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Iz varijante 3. nalaza i mišljenja, kako to vještak i jasno objašnjava na listu 7 nalaza i mišljenje, proizlazi da je izračun u tom dijelu sačinjen prema svim prekovremenim satima rada iskazanim u dnevnim evidencijama (teren i specifični oblici terena) i da su slobodni dani za tako utvrđen broj prekovremenih sati utvrđeni prema dostavljenim odobrenjima tuženice, dakle vještak u ovoj varijanti izračuna, prilikom izračuna broja prekovremenih sati ne polazi od izračuna koji bi bio u skladu s radnim vremenom kako proizlazi iz iskaza svjedoka i tužitelja, zbog čega je obrazloženje sud u točci 17. obrazloženja pobijane odluke kontradiktorno dokazu na kojem temelji odluku. Osim toga, postoji s obzirom na rečeno i kontradiktornost samog obrazloženja jer sud s jedne strane polazni od zaključka da evidencije rada nisu pravilno vođene, a s druge strane odluku o visini temelji na istim tim evidencijama. Time sud čini daljnju povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a zbog koje se, također, ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

 

11. Pravilno se navodima žalbe ističe i da je predmet tužbenog zahtjeva zahtjev za isplatu dodataka na plaću za rad na terenu subotom, nedjeljom i u neradne dane, a da je unatoč tome sud temeljio odluku na varijanti 3. nalaza i mišljenja vještaka u kojoj nije u obzir uzet samo rad na terenu već i neki, kako se navodi, „specifični oblici terene“. Međutim, sud nije obrazložio koji bi to, prema činjeničnim tvrdnjama tužitelja, ako ih je u tom dijelu bilo, bili „specifični oblici terena“ niti je obrazložio zašto za te „specifične oblike terena“ tužitelj ima pravo na istu naknadu kao da se radi o običnom terenu. Time je počinjena daljnja povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Pri tome se ne može prihvatiti kao pravilan navod žalitelja da je time počinjena i povreda iz točke 12. te zakonske odredbe i to upravo jer zbog izostanka obrazloženja u tom dijelu nije moguće ispitati je li time sud prekoračio tužbeni zahtjev ili ne.

 

12. Slijedom rečenog odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a). U ponovno suđenje sud će otkloniti bitne povrede na koje je ukazano i donijeti će novu odluku koju će se moći ispitati.

 

13. S obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer odluka o tom dijelu zahtjeva ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku.

 

14. Odluka o troškovima nastalim u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Zagrebu 31. listopada 2023.

 

Sudac:

Jadranka Matić, v.r.