REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-2112/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice: ŽŠNP, rođena **.**.1977., u mjestu Kalutura, Demokratska Socijalistička Rebulika Šri Lanka, državljanka Šri Lanke, koju zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 3. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1979, URBROJ: 511-01-212-25-7 od 21. svibnja 2025.
II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.
III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske isplatiti odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 Eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1979, URBROJ: 511-01-212-25-7 od 21. svibnja 2025., odbačen je tužiteljičin zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određen transfer u Rumunjsku u roku od 6 mjeseci od odluke Rumunjske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.
2. Tužiteljica u tužbi u bitnom osporava zakonitost rješenja, smatrajući da je tuženik propustio utvrditi sve odlučne činjenice te da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Ističe da želi da Republika Hrvatska odluči o njezinom zahtjevu za međunarodnu zaštitu te da se protivi transferu u Rumunjsku. Navodi da su joj poznate informacije prema kojima su uvjeti prihvata tražitelja međunarodne zaštite u Rumunjskoj nehumani, da su prihvatni centri prenapučeni te da postoje loši uvjeti smještaja i ograničen pristup pravima, zbog čega smatra da bi transfer predstavljao povredu članaka 3. i 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Smatra da je Republika Hrvatska mogla preuzeti odgovornost za razmatranje njezina zahtjeva primjenom diskrecijske klauzule. Tužiteljica dalje navodi da je odluka tuženika preuranjena te da joj nije omogućeno očitovanje o svim bitnim okolnostima, osobito o transferu u Rumunjsku. Drži da je teret dokazivanja nepravilno prebačen na nju, protivno pravilima europskog sustava azila i relevantnim odredbama Direktive o postupcima azila. Smatra da je tuženik trebao donijeti meritornu odluku o njezinu zahtjevu, a ne odbaciti zahtjev bez ulaska u meritum stvari. Navodi da je osporeno rješenje neobrazloženo, da ne sadrži odlučne činjenice, osobito u odnosu na primjenu članka 17. Dublinske uredbe, te da ga zbog nedostatka obrazloženja nije moguće ispitati. Predlaže održavanje rasprave, njezino saslušanje, poništenje osporenog rješenja, odobrenje besplatne pravne pomoći te dosudu troškova postupka.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da je osporeno rješenje doneseno sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, jer je, temeljem članka 12. stavka 4. Uredba (EU) br. 604/2013, utvrđena odgovornost Rumunjske za razmatranje zahtjeva tužiteljice. Ističe da je uvidom u putnu ispravu i rumunjsku dozvolu boravka utvrđeno da je tužiteljica u Rumunjsku ušla na temelju vize izdane po prethodno pribavljenoj radnoj dozvoli. Rumunjska je 23. travnja 2025. godine prihvatila odgovornost, čime je postala nadležna država članica za ispitivanje zahtjeva. U odnosu na prigovore o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, tuženik navodi da su u prvostupanjskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice te da je pravilno primijenjena mjerodavna pravna norma. Ističe da se u Dublinskom postupku ne odlučuje o meritumu zahtjeva za međunarodnu zaštitu, već isključivo o određivanju odgovorne države članice, sukladno članku 3. stavku 1. Uredbe. Vezano uz navod da tužiteljici nije omogućeno očitovanje, tuženik ističe da je tužiteljica prilikom izražavanja namjere zaprimila pisane informacije o primjeni Uredbe, na jeziku koji razumije, uz prisutnost prevoditelja, te je vlastoručno potpisala da ih je razumjela. Smatra da, sukladno članku 5. Uredbe, nije bilo potrebe za dodatnim osobnim intervjuom jer su relevantne informacije već dostavljene, a tužiteljica je priložila potrebne dokumente. U odnosu na tvrdnje o nehumanim uvjetima u Rumunjskoj, tuženik navodi da nema službenih izvješća o sustavnim povredama prava tražitelja međunarodne zaštite u toj državi te da je Rumunjska, kao država članica Europske unije, obvezna poštovati pravnu stečevinu EU, uključujući načelo non-refoulementa. Stoga ne postoje razlozi za sumnju u zakonito postupanje rumunjskih tijela. Također smatra neosnovanim pozivanje tužiteljice na primjenu diskrecijske klauzule iz članka 17. Uredbe, ističući da se ta odredba primjenjuje iznimno i samo u slučajevima postojanja posebnih humanitarnih ili drugih objektivnih razloga (npr. bolest, maloljetnost, spajanje obitelji, ovisnost o pomoći drugih osoba). Kako tužiteljica nije navela takve okolnosti, niti su one razvidne iz spisa, ne postoji temelj za primjenu navedene odredbe. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu kao neosnovanu.
4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 3. ožujka 2026. održao raspravu.
4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za pravilno i zakonito rješavanje ove upravne stvari. Predmet ovoga spora ograničen je na ocjenu zakonitosti odluke o utvrđivanju odgovorne države članice sukladno Uredbi (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108., u daljnjem tekstu: Uredbe Dublin III), a ne na ispitivanje osnovanosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu u meritumu. Odlučne činjenice za primjenu članka 12. stavka 4. navedene Uredbe – postojanje rumunjske dozvole boravka te izričit prihvat odgovornosti od strane Rumunjske – proizlaze iz službene dokumentacije i među strankama nisu sporne.
4.1.1. U odnosu na navode tužiteljice o navodno nehumanim uvjetima prihvata u Rumunjskoj, Sud ističe da je, sukladno članku 3. stavku 2. Uredbe Dublin III, bio dužan ispitati postoje li ozbiljni i dokazani razlozi za pretpostavku postojanja sustavnih nedostataka koji bi mogli dovesti do stvarne opasnosti od postupanja protivnog članku 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Taj je ispit Sud proveo na temelju sadržaja spisa, dostupnih službenih i javno poznatih izvora te navoda tužiteljice iznesenih u upravnom postupku i u tužbi.
4.1.2. Tužiteljica nije navela konkretne i individualizirane okolnosti koje bi upućivale na postojanje osobnog, stvarnog i neposrednog rizika u slučaju transfera, niti je predložila dokaze koji bi takve tvrdnje učinili vjerojatnima. Saslušanjem tužiteljice ne bi se mogle utvrditi nove pravno odlučne činjenice, već bi se eventualno ponovili općeniti navodi koji su već razmotreni.
4.1.3. Sud pritom naglašava da pravo stranke na sudjelovanje u postupku i izjašnjavanje o relevantnim činjenicama ne podrazumijeva obvezu suda da izvede svaki predloženi dokaz, već samo one dokaze koji su pravno relevantni i sposobni utjecati na drukčiju odluku u sporu. Budući da u konkretnom slučaju odlučne činjenice nisu sporne, a navodi o sustavnim nedostacima nisu potkrijepljeni konkretnim okolnostima, izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice ne bi moglo dovesti do drukčijeg ishoda postupka.
4.1.4. Slijedom navedenog, Sud je ocijenio da odbijanjem predloženog dokaza nije povrijeđeno pravo tužiteljice na djelotvornu sudsku zaštitu niti načelo kontradiktornosti, jer su njezini navodi razmotreni i ocijenjeni u okviru pravnog standarda iz članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III.
4.2. Opunomoćenica tužiteljice se na raspravi pozvala na izvješće organizacije European Council on Refugees and Exiles (ECRE) pod nazivom „Report on fact- finding visit to Romania (March 2025)“, objavljeno 28. kolovoza 2025.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:
- da je tužiteljica državljanka Demokratske Socijalističke Republike Šri Lanke;
- da je tužiteljica 5. travnja 2025. izrazila namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj u Policijskoj postaji Samobor, Policijske uprave zagrebačke;
- da je tužiteljica prilikom izražavanja namjere izjavila da je u Rumunjsku ušla temeljem ishođene radne dozvole, koja joj je omogućila zakonit ulazak i boravak na teritoriju Europskog gospodarskog prostora te rad u Rumunjskoj;
- da je tuženik, postupajući sukladno članku 3. stavku 1. Uredbe Dublin III, dana 8. travnja 2025. godine uputio Rumunjskoj zahtjev za prihvat, pozivajući se na članak 12. stavak 4. navedene Uredbe (nedavno istekla dozvola boravka u Rumunjskoj);
- da je Rumunjska 23. travnja 2025. godine odlukom broj 6413281/LN prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 12. stavka 4. Uredbe Dublin III;
- da je 15. svibnja 2025. godine održano je saslušanje tužiteljice u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, na kojem joj je omogućeno izjašnjavanje;
- da je tužiteljici pojašnjeno da će njezin zahtjev biti odbačen jer je druga država članica (Rumunjska) prihvatila odgovornost za njegovo razmatranje, te da će se provesti transfer sukladno Uredbi Dublin III;
- da je tužiteljica izjavila da razumije pravne osnove, ali da se ne slaže s primopredajom Rumunjskoj.
7. Tuženik je odbacio zahtjev tužiteljice sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon) i odredio transfer u Rumunjsku, sukladno članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III, u roku od šest mjeseci od prihvaćanja odgovornosti, odnosno od izvršnosti odluke u slučaju pokretanja upravnog spora.
8. Prema članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon) Ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje zahtjev ako je utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva.
9. Prema članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja s predmetnim državama članicama, koliko je to praktički najbrže moguće, a najkasnije u roku šest mjeseci nakon što druga država članica odobri prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili ponovnom pregledu, ako u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.
10. Tuženika je, sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, osnovano odbacio tužiteljičin zahtjev za međunarodnu zaštitu jer je, temeljem Uredbe Dublin III, utvrđena odgovornost Rumunjske za razmatranje njezina zahtjeva te je određen transfer u tu državu članicu.
11. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica posjedovala rumunjsku dozvolu boravka koja joj je omogućila zakonit ulazak i boravak na teritoriju Europskog gospodarskog prostora. Tuženik je, primjenom članka 12. stavka 4. Uredbe Dublin III, zatražio od Rumunjske prihvat odgovornosti, a Rumunjska je 23. travnja 2025. godine izričito prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva. Time je, sukladno članku 3. stavku 1. navedene Uredbe, utvrđena nadležna država članica. Tužiteljica ne osporava postojanje rumunjske dozvole boravka niti činjenicu prihvata odgovornosti, već se protivi transferu iz razloga osobne želje da ostane u Republici Hrvatskoj. Takva okolnost nije pravno relevantna za primjenu kriterija iz navedene Uredbe.
12. Sukladno članku 3. stavku 1. Uredbe Dublin III, zahtjev za međunarodnu zaštitu razmatra samo jedna država članica, i to ona koja je određena kao odgovorna prema kriterijima iz Poglavlja III. U konkretnom slučaju ti su kriteriji primijenjeni pravilno i u skladu s hijerarhijom iz članka 7. navedene Uredbe. U dublinskom postupku ne odlučuje se o meritumu zahtjeva za međunarodnu zaštitu, već isključivo o određivanju odgovorne države članice. U konkretnom slučaju odlučne činjenice – postojanje dozvole boravka i prihvat odgovornosti – utvrđene su na temelju službene dokumentacije, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjena relevantna pravna norma.
13. U odnosu na procesne prigovore, iz spisa proizlazi da je tužiteljica bila upoznata s primjenom Uredbe Dublin III, da su joj uručene informacije u pisanom obliku na jeziku koji razumije te da joj je omogućeno očitovanje o okolnostima bitnim za postupak. Stoga Sud ocjenjuje da tuženik nije povrijedio pravo tužiteljice na sudjelovanje u postupku niti su počinjene bitne povrede pravila postupka.
14. Sud je posebno ispitao postoje li razlozi za primjenu članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III, prema kojem transfer nije dopušten ako postoje utemeljeni razlozi za pretpostavku da u odgovornoj državi članici postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima prihvata koji bi mogli dovesti do opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Tužiteljica je iznijela općenite navode o navodno lošim uvjetima prihvata u Rumunjskoj, ali ti navodi nisu potkrijepljeni konkretnim, provjerljivim i individualiziranim okolnostima. Iz dostupnih službenih izvora ne proizlazi postojanje sustavnih nedostataka takvog intenziteta koji bi dovodili u pitanje načelo međusobnog povjerenja među državama članicama Europske unije. Stoga Sud ne nalazi zapreku za transfer u smislu članka 3. stavka 2. navedene Uredbe.
14.1. Tužiteljica se u prilog svojim navodima poziva na izvješće organizacije European Council on Refugees and Exiles (ECRE) pod nazivom „Report on fact- finding visit to Romania (March 2025)“, objavljeno 28. kolovoza 2025. Sud je razmotrio sadržaj navedenog izvješća. Iz predmetnog izvješća proizlazi da rumunjski sustav azila „trenutno funkcionira“, uz relativno kratke rokove rješavanja zahtjeva, suradnju državnih tijela i civilnog društva te općenito zaštitno orijentiran pristup. Istodobno, izvješće ukazuje na određene izazove. Međutim, iz navedenog izvješća ne proizlazi postojanje sustavnih nedostataka takve naravi i intenziteta koji bi dovodili do stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja u smislu članka 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Izvješće govori o izazovima i potrebi unaprjeđenja sustava, ali ne utvrđuje postojanje opće prakse uskraćivanja pristupa azilu, automatske detencije, masovnih povreda temeljnih prava ili uvjeta koji bi tražitelje međunarodne zaštite dovodili u stanje krajnje materijalne oskudice. Stoga Sud ocjenjuje da navedeno izvješće, samo po sebi, ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke niti pobija pretpostavku međusobnog povjerenja između država članica Europske unije.
14.2. Sud pritom ima u vidu ustaljenu praksu Suda Europske unije, osobito presudu u predmetu N.S. i dr. (C-411/10 i C-493/10), prema kojoj država članica ne smije izvršiti transfer ako postoje ozbiljni i dokazani razlozi za vjerovanje da u odgovornoj državi članici postoje sustavni nedostaci u postupku azila i uvjetima prihvata koji dovode do stvarne opasnosti od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Nadalje, u presudi Ž (C-163/17) Sud je pojasnio da prag povrede članka 4. Povelje zahtijeva osobito visoku razinu ozbiljnosti, pri čemu nepovoljni socijalni ili materijalni uvjeti sami po sebi nisu dostatni, osim ako dovode do krajnje materijalne oskudice koja osobu izlaže situaciji nespojivoj s ljudskim dostojanstvom.
14.3. U konkretnom slučaju tužiteljica nije dostavila dokaze koji bi upućivali na postojanje takvih sustavnih nedostataka niti je učinila vjerojatnim da bi upravo ona, zbog svojih osobnih okolnosti, bila izložena stvarnoj i individualiziranoj opasnosti od postupanja protivnog članku 4. Povelje. Sud stoga ocjenjuje da nema uvjeta za primjenu članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III te da načelo međusobnog povjerenja među državama članicama nije dovedeno u pitanje.
15. U odnosu na pozivanje tužiteljice na primjenu članka 17. Uredbe Dublin III (diskrecijska klauzula), Sud ističe da se radi o iznimnoj mogućnosti kojom država članica može, ali nije obvezna, preuzeti razmatranje zahtjeva iako prema kriterijima iz Uredbe nije odgovorna. Ta odredba ne stvara subjektivno pravo podnositelju zahtjeva da zahtijeva njezinu primjenu, već predstavlja ovlast države članice koja se primjenjuje iznimno, osobito iz humanitarnih razloga. Sudska kontrola u tom dijelu ograničena je na ispitivanje je li odluka očito nerazumna ili arbitrarna. Budući da tužiteljica nije navela postojanje posebnih osobnih, humanitarnih ili obiteljskih okolnosti koje bi opravdavale odstupanje od objektivnih kriterija odgovornosti, Sud ocjenjuje da neprihvaćanje primjene članka 17. Uredbe Dublin III nije nezakonito.
16. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.
17. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).
18. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužiteljica nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).
19. Budući je pravnu pomoć pružio odvjetnik Milan Banić, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
U Zagrebu, 3. ožujka 2026.
Sudac:
Ante Drezga
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnik Milan Banić – elektroničkim putem
2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335
3. U spis