RepublikaHrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-415/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici, odvjetnici Ireni Blauhorn iz Karlovca protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupana po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, A. Medulića 31, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 29. siječnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 03. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 3.455,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 19. siječnja 2007. godine, pa do isplate tekućom od 29.04.2016.g. pa do isplate.

II.

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 425,66 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počem od 19. siječnja 2007. godine, pa do isplate tekućim od 30.09.2015.g. pa do isplate.

III.

Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka isplatom iznosa od 1.975,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 03. ožujka 2026. godine, pa do isplate, a sve navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 24. travnja 2007. g. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9012441540, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 57.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana.

Tužena banka je u predmetni Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

Tužitelj je dana 08. prosinca 2015. g. tuženom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012441540, kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Člankom 5. prethodno citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 5.768,26 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tužene, važeće na dan 30. rujna 2015. g. iznosi 44.055,09 kn te je navedeni iznos tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok je člankom 6. utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 18.913,88 EUR.

Bez obzira što je tužitelj „konvertirao“ kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu, i to kroz umanjenje rata kredita dospjelih nakon sklapanja gore citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, slijedom čega tužitelj ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1 Ugovora, ništetne. Osim toga banka je dužna tužitelju vratiti i iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu, a na štetu tužiteljice pa i taj iznos tužiteljica potražuje u ovom postupku.

Tužitelj stoga, ovom tužbom potražuje iznose koje je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, preplatio banci te iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30.09.2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi i ističe da je tužitelj u potpunosti namiren i restituiran prilikom konverzije. Tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatka ugovoru. Tuženi se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti predlaže isti odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom predlaže utvrditi ništetnim određene odredbe ugovora te naložiti isplatu razlike u tečaju i razlike u obračunu glavnice kako to tužitelj obračunava – navedeni obračun nije načinjen u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju niti sa odredbama kojima je provedena konverzija, a osim toga prilikom obračuna iznosa glavnice ista se obračunava radi razlike koju tužitelj smatra da je nastala pogrešnim obračunom tečaja i KAMATE, iako je taj dio za obračun u zastari jer sva potraživanja glede kamata su u zastari tako da se niti prilikom obračuna glavnice ne može isti temeljiti na zastarjelom potraživanju koje tako ne može ući u obračun, a u odnosu na tečaj ponavlja se da je ovaj ugovor konvertiran temeljem Zakona u Eur i nema razlike u tečaju, tako da nema niti razlike u obračunu glavnice.

Tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012441540 kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK).

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos- 1/2019- 36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli !! Ističe se kako je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 zauzeto pravno shvaćanje o podnesenom pitanju.

Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012441540 valjan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka. Iz obrazloženja naprijed navedene odluke i to u uvodnom dijelu obrazloženja, jasno je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je bio jednokratna mjera u vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakove nepoštene prakse. Navedenim je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan je izračun konverzije u članku 19 b, a način izračuna u članku 19 c, te je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19 c. S izračunom konverzije kreditna je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka svakog pojedinačnog klijenata na dan 30.09.2015.

Nastavno se ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017 godine te je u svojoj odluci istaka kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedene mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera.

Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012441540 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženi kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan. Napominje se kako korisnici kredita u CHF , koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos-1/2019 . Zakonodavac je intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti.

Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja. Donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Temeljeno načelo primjene i provedbe Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je bilo da se izjednače korisnici kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, što je u potpunosti i postignuto i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari kada je među strankama sklopljen sklopio Dodatak ugovoru o kreditu koji je potvrđen od strane javnog bilježnika radi provedbe postupka konverzije. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) .

Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen je i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. Kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR. Ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata prema članku 19.c st.5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Tako je došlo do potpune restitucije potrošača.

Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je tuženik koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi. Tužitelj je prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile (nema neodređenosti niti neodredivosti) te tako nema niti neizvjesnosti za period koji je već prošao i time je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnosti iste.

Prema jasnoj i kogentnoj odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju banke su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima dostaviti i prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Nema razlike između "novog" ili "izmijenjenog" ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR. Prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR).

Obzirom da su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu. Za istači je da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužitelja (prihvaćen izračun konverzije ) i to ponude kojom je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije, te je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime je doveden u potpuno ravnopravni položaj sa tuženikom i imao je dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je Potrošač ovdje tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren.

Budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Prema tome, za zaključiti je da Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena. Također je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita radi promjene valutne klauzule i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan. Slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik je reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Na navedeni je obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan (imao je jasnu zakonsku mogućnost ne prihvatiti takav obračun!). Kako je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakovo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakovih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka.

U samom Dodatku ugovora utvrđen je i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava. Pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, i to na način kako je to određeno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Tužitelj je navedenim iznosom preplate u potpunosti namiren.

Iz Dodatka ugovora nedvojbeno proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos pretplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i sa osnove iznosa preplaćenih kamata, čime je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan. Sve ovo jer je konverzijom obuhvaćena ukupna masa sredstava, odnosno sve uplate po svim osnovama koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamata i uplate po osnovi promijene valute CHF. Kako je nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije koji je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora, i temeljem ove tužbe, kada bi došlo do dvostruke naplate.

Naime, kako su sve uplate tužitelja obuhvaćene obračunom konverzije i to po svim osnovama to je tužiteljev zahtjev u potpunosti neosnovan, a što jasno proizlazi iz samog teksta i odredaba Dodatka ugovora o kreditu.

Konverzija kredita u CHF u odgovarajuće kredite u EUR pojavila se kao jedna od mjera kojim je domaći zakonodavac nastojao ublažiti posljedice kreditnog rizika. Takva konverzija dovela je do toga da korisnici kredita u CHF dolaze u položaj u kojem bi takav korisnik kredita bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren odgovarajući kredit u EUR. Odredbe zakona strogo i podrobno uređuju način na koji se provodi konverzija. Dakle, konverzija je u cijelosti u rukama korisnika kredita, potrošača, jer postoji zakonska obveza banke da pristane na konverziju, ako potrošač to želi, a istodobno potrošač može izabrati konverziju, ali to nije bio obvezan i mogao je odlučiti zadržati kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF. Iz svega gore navedenog jasno je vidljivo da konverzija ne utječe samo na promjenu valute kredita iz CHF u EUR nego uređuje i pravila prema kojima se uplate obroka s naslova kredita u CHF (uplate glavnica i kamata) konvertiraju u uplate obroka s naslova kredita u EUR. Ako su takove uplate veće od svote obroka s naslova kredita u EUR na dan stupanja na snagu pravila o konverziji (pretplata) one se iskorištavaju za otplatu budućih obroka kredita u EUR ili se vraćaju potrošaču kao korisniku kredita. Stoga je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao). Višak pretplate koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća se potrošaču. Radi se o prisilnim zakonskim odredbama od kojih nije moguće odstupiti, osim ako zakonom nije određeno drugačije.

U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR ugovorne strane sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova plaćanja po osnovnom ugovoru odnosno po ugovoru prije konverzije koji je bio u CHF. U tom pogledu valja naglasiti da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu s naslova glavnice i kamata. Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom (koji zamjenjuje prethodni otplatni plan u CHF) . Radi se o plaćanju kredita u EUR kao novog kreditnog odnosa, a koji je utemeljen i određen valjanom pravnom osnovom koja je određena kogentnom zakonskom normom. Tako je svako učinjeno plaćanje utemeljeno na valjanoj pravnoj osnovi i nema mjesta traženjima tužitelja isplate vraćanja, jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje ovih tužiteljevih zahtjeva - a to bi bio izostanak pravne osnove, koja postoji upravo u Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatku ugovora. Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove. Drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu.

Štoviše zakonodavac navodi da je konverzijom uspostavljen ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprečava smanjenje ekonomske supstancije ili njezina neravnopravnog povećanja na teret druge ugovorne strane. Samim time što su sva izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom dobivaju novu namjenu (upotreba za otplatu kredita u EUR) promašeno je govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Isto tako je u potpunosti neosnovano govoriti o ništetnosti bilo koje ugovorne odredbe na koju u tužbi upire tužitelj. Dovoljno je za zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji, a u skladu sa strogim zakonskim odredbama, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih pretplata s naslova kredita u CHF . Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF.

To se upravo postiže određivanjem strogih pravila konverzije koja uspostavljaju ravnopravni odnos između dvije strane. Suprotno stajalište i usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva kojim bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje restitucijskog zahtjeva ili drugog sličnog zahtjeva, unatoč ugovorenoj konverziji, u skladu sa strogim zakonskim pravilima upravo bi narušilo takovu svrhu konverzije i uspostavljenu ravnotežu između ugovornih strana. Tužitelj se neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Presudom Gž-1654/2017-3 Županijskog suda u Varaždinu navodi se da obzirom je između stranaka predmet ugovora o kreditu Dodatkom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao i prvo ga je zamijenio ugovor u Eur-u. Slijedom navedenog tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima.

Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna.

Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) koji se primjenjivao od 1.1.1980. godine do 31.12.2005. godine i to baš u odredbi članka 394. kojom je bilo propisano da kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi izuzev kada zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima jasno je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnom sustavu.

Navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. (tako i VSRH u odluci Rev-42/96 od 22.4.1999.). Slijedom navedenog potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 1.1.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena.

Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu.

Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bio dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Naime, banka je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo je radi toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%. A sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti.

Prema tome, ne samo da je valutna klauzula dopuštena i određena zakonom, ista je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranje bilo je poticano i od strane monetarne vlasti. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju primjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona je i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače radi se o čestoj i uobičajenoj odredbi. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je poštena, jer je jasna i ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako ista u ugovoru glasi. Odredbom članka 319. st.1 ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru.

Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini.

Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama.

Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako je u Ugovoru o kreditu prisutna nepoštena ugovorna odredba budući je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom određenoj svrsi. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji.

Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima.

Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. No ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego je ove vrste informacije javnosti upućivala i Hrvatska Narodna Banka. Tako je opće poznato da je Hrvatska Narodna Banka štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu Eur kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene opće-poznate činjenice Hrvatska Narodna Banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF , a što potvrđuje i priopćenje HNB-a od 25.08.2006 pod naslovom "Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br.12 I guverner Hrvatske Narodne Banke je više puta u javnim istupima upozorio na postojanje rizika kod valutne klauzule u valuti CHF kao valuti utočišta. Prema tome i prije no što je sklopljen predmetni Ugovor, HNB je upoznala javnost na moguće rizike tako što je napravila i objavila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak u kojoj analizi je ukazano i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja i utvrđene su mogućnosti povećanja rata kredita, tako je i iz toga vidljivo da je tužitelj imao saznanja o postojanju eventualne mogućnosti jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom navedenog neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu.

Pogrešno se tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. godine koja glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U odluci Suda EU od 30.4.2014. godine u predmetu broj: C-26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Međutim, ova odluka suda nije u neskladu sa općim pravilima obveznog prava o tumačenju ugovora, a kako smo već ranije i naveli, kojima je određeno i to prema odredbi članka 319. ZOO- a da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase.

Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose - članak 2. ZOO-a. U odnosu na gore navedenu odluku Suda EU C-26/13 važno je istaći da je navedena odluka donesena u povodu zahtjeva mađarskog suda za prethodnu odluku o tumačenju članka 4. st.2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ i da je u odgovoru na drugo pitanje iz zahtjeva mađarskog suda jasno odgovoreno da se traži da "ugovor jasno izloži" uvjete, a ne da se to izloži od strane banke prije sklapanja ugovora. Osim toga odluka suda EU C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno - "izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" - tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita. Konkretno kako u Ugovoru o kreditu nisu bila ugovorena dva različita tečaja i dva različita mehanizma nije moguće niti sada niti ranije tumačiti nepostojeći odnos "između mehanizama". U slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja.

Sud EU niti jednom odlukom nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti (valutna klauzula). Nema osnove na pozivanje niti na presudu sud EU broj C- 118/17 od 14.03.2019.g. koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je, a kao što smo već naveli došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj. Osim toga temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena Presuda Europskog suda i učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Slijedom gore navedenog, još jednom se naglašava da je upravo u sprečavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis i to Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis.

Uspostava nove pravne osnove u konkretnom slučaju nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – Dodatka ugovoru i nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Imajući u vidu gore navedeno, konkretno je u odnosu na odredbe Direktive i sudske prakse na koju se tužitelj poziva relevantno to da nema potrebe za dodatnom procjenom dopuštenosti ugovorni odredbi jer su odredbe Ugovora jasno i razumljivo sastavljene. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora.

Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog su-kontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Netočno i proizvoljno navodi tužitelj da bi banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom prikazala kao povoljniji. To ne proizlazi niti iz jednog dokaza, te se radi o netočnoj te neistinitoj tvrdnji tužitelja.

Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora. " Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno.

U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj.

Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. (tako i sudska praksa VSRH, Rev-895/2003 od 09.02.2005. godine)

Tako tužitelj pogrešno tumači smisao odredbe članka 22. ZOO-a navodeći da je tuženi ugovaranjem valutne klauzule u CHF došao do stjecanja nezakonite koristi, jer je pravi smisao navedene odredbe da kroz cijelo vrijeme svog postojanja (dok je postojao, jer sada više nema ugovora) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, Netočno tužitelj navodi da su ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane bile u nejednakom položaju, a sve budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, štiteći ih od promijene vrijednost domicilne valute. Jedini je mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i te neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 7. otplata kredita ugovorena na način da se isti otplaćuje 180 jednakih anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute."

Također i odluka Ustavnog suda RH i to U-I-1746/2006 od 17.6.2009 godine navodi : "Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavka 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanaka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu čl.22. st.1 ZOO-a, indeksnu klauzulu čl.23 ZOO-a ili kliznu skalu čl.24 ZOO-a." U konačnici održavanjem valutne klauzule kroz zakonsku osnovu i ranije spomenutim odlukama potrošača o štednji i kreditiranju u stranoj valuti, održavaju se devizne rezerve banaka, a koje devizne rezerve su propisani obavezni načini zaštite od rizika (sukladno regulativi propisanoj od strane HNB-a kao regulatornog tijela monetarne vlasti). Zaključno je za istači da obzirom da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, to Ugovor o kreditu i odredbe istog o valutnoj klauzuli između stranaka su u potpunosti zakonite i poštene, dakle nisu kako to pogrešno tužitelj tvrdi ništetne i ne radi se o ništetnom pravnom poslu niti o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula i to u CHF.

U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakovog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan.

Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu.

U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tako je i sudska praksa u predmetu VSRH, Revt-249/14 utvrđuje " polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje, a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja prema odluci uprave banke."

Prema tome svaka osoba i svaki potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno i svojevoljno je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, važno je znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te su potrošači toga bili i jesu svjesni. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu čini činidbu određenom odnosno odredivom. (tako i VSRH u svojoj odluci Gzz-2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška....stopa ugovorene kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više od godinu dana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovaraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.") Konkretno se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala je kamatnu stopu, jer je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama.

Ponovno se naglašava da je tužitelj izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženika, o kojoj promjeni je tuženik uredno tužitelju slao obavijesti i pripadajući otplatni plan. Tužitelj tužbu temelji na tvrdnjama da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer predstavlja neodredivu činidbu koja je nepoštena, ističemo da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom." (2./točka c. prilog direktive 93/13) Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom , radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzora tuženika, tako je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi.

Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska. Odredbom članka 26.st.3 ZOO-a predviđena je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. (Zakon o obveznim odnosima - članak 26 st.3 " Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata....") Za zaključiti je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbama ugovora vezano uz visine ugovornih kamatnih stopa.

Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već je postojao (kao što i danas postoji) zakonski okvir odnosno limit postavljen jasnim i kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da se nikako ne može govoriti o jednostranim i nepoštenim te proizvoljnim odlukama tuženika, a kako to tužitelj pokušava u svojoj tužbi pogrešno izvesti i zaključiti, te navesti sud da to tako, van smisla realne situacije u trenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonske regulative u trenutku sklapanja ugovora, pogrešno zaključi. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta.

Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008.g. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004.g. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. 21 Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Ističe se također da sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženiku nije u interesu, kao pravno osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika.

U konkretnom je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB-a, nikako se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Od 01.01.2014 godine na snagu stupaju odredbe o novim kriterijima promjene kamatne stope koje su detaljno zakonom određene i kojih se u tom razdoblju tuženik i pridržavao. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308 st.1 ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženi je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što nije učinio već je ugovor u cijelosti ispunio.

Tužitelj u tužbi pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornim odredbama koje kao javna isprava obvezuju stranke. Postavljanjem tužbe i tužbenog zahtjeva kojim se mijenja ugovorena glavna činidba ugovora o kreditu zadire se u bit tog ugovornog odnosa i to mimo prave volje ugovornih stranaka, što tuženi smatra zadiranjem u njegova osnovna prava garantirana zakonom i samim time nedopuštenim te stavljanjem stranaka u neravnopravan položaj što je suprotno kogentnoj normi ZOO-a. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca " u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu.

Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu(zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povrede načela jednake vrijednosti činidaba.

Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu) ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa.

Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Niti iz jedno dokaza koji je dostavljen uz tužbu ne proizlazi koja je to kamata koja bi bilo navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te se stoga istom dokazu tuženi protivi u cijelosti. U konačnici treba zaključiti da je sporazum o konverziji koji je sklopljen u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, valjan i proizvodi pravne učinke, bez obzira na nepoštenost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

Tuženi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne 24 okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., E, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Izjavljuje se i prigovor Prijeboja / radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj, te za iznos priznat Dodatkom ugovora o kreditu 5.768,26 Eura sa pripadajućim kamatama. Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od: 5.768,26 Eur / 44.055,09 kn (preplata utvrđena čl.5 Dodatka Ugovoru o kreditu 9012441540) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNBa koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima), dok je od 28.12.2023 stopa zateznih kamata u ostalim odnosima određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, ta referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja koji je tužitelju priznat i za koji iznos je umanjen njegov dug temeljem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

Prigovor prijeboja i radi prebijanja se ističe i za sve negativne razlike koje će se specificirati po vještačenju. Sudska praksa čak navodi da se dug može prebiti zastarjelim potraživanjem samo ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj. (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-910/95 od 9.5.1995.) U odnosu na prihvaćenje tzv negativnih razlika sudska je praksa ustanovljena u smjeru da se iste svakako trebaju uzeti u obzir pa tako i Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1183/2022: „ ..prvostupanjski sud je primjenjujući materijalno pravo iz članka 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO, morao imati u vidu ne samo korist koju je tuženica ostvarila od ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule, već i korist koju je tužiteljica ostvarila na temelju takve ništetne ugovorne odredbe budući se kod stjecanja bez osnova i zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove, odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe mora uzeti u obzir korist koju je svaka ugovorna strana stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe, budući se radi o pravnom poslu čiji se izvanugovorni učinci stjecanja bez osnove jedinstveno i istovremeno odnose na obje ugovorene strane, ukoliko su obje ugovorene strane od takve ništetne ugovorne odredbe stekle korist.

Pri tome je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani 25 sve ono što je stekla na temelju ništetne ugovorne odredbe, u smislu članka 323. stavka 1. ZOO-a i bez obzira na zahtjev druge strane, jer prema članku 327. stavak 1. ZOO-a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, pa stoga sud po službenoj dužnosti pazi i na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili ugovorne odredbe koje se sastoje u obvezi vraćanja koristi stečene za svaku ugovornu stranu na temelju ništetne ugovorne odredbe.“ Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Posebno se naglašava da su sva potraživanja vezana uz kamatnu stopu u zastari te su u zastari i potraživanja temeljem razlike glavnice obzirom da je obračun, osim što je sačinjen sukladno Zakonu, u zastari odnosno rok od 3 i od 5 godina je prošao.

Sva stajališta vezano uz utuženje kamata i razlika u kamati jasno određuju da je potraživanje u zastari na ime kamata, iako tuženi prvenstveno smatra da je došlo do pune restitucije temeljem provedene konverzije.

Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica). Novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati.

se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati;

je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;

je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači; je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje; - je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna;

u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope (fiksne); je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka koja je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu postala potpuno određena i ne može nikako biti ništetna; Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe se i opreza radi prigovor PRIJEBOJA I RADI PREBIJANJA, a sve kako nema osnova za isplatu i koji se odnosi na sve negativne razlike kada je kamatna stopa bila niže od one koju tužitelj ovom tužbom fiksira i razlike iznosa tečaja kada je isti bio niži od onog kojeg tužitelj fiksira, a koji iznosi će se specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja, te u odnosu na već priznatu pretplatu temeljem provedene konverzije sukladno Dodatku čl.5. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu od 24. travnja 2007. godine te dodatak ugovora o kreditu od 08. prosinca 2015. godine, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka, očitovanje vještaka te saslušao tužiteljicu kao stranku.

Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 22. travnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Kako se zahtjev tužitelja odnosi na povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene valute po ugovoru u kreditu podignutom u CHF (promjene tečaja) te na ime pogrešno obračunate glavnice to se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

U postupku je utvrđeno i nije sporno:

da su stranke sklopile ugovor o kreditu dana 24. travnja 2007. g. kojim ugovorom

je tužitelj podigao kredit u iznosu od 57.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po

srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te

sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na

kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

Nadalje je nesporno da je:

-donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.

da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

Da tužena prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije pružila sve potrebne informacije kako u pogledu vezanosti glavnice za CHF odnosno promijene tečaja ovaj sud je utvrdio iz iskaza samog tužitelja koji je navo da je svojevremeno podignuo kredit kod tuženika, a kako bi supruga i ja prenamijenili gospodarsku zgradu u stambeni prostor, što su i učinili. Navodi da su se raspitivali o raznim kreditima, pa su im u banci rekli da bi kredit u CHF bio najpovoljniji za njih, ali i jedina opcija za njega, jer sam tada imao malu plaću, pa je morao imati i sudužnika, a to je bio njegov brat. Tužitelj navodi da nema obrt niti d.o.o. već radi kao klesar kod drugoga. Tužitelj navodi da je čitao ugovor o kreditu kako iznos tako i kamate, ali njemu je bilo najbitnije kolike će mu biti rate i do kada će to morati otplaćivati, pa se sjeća da mu je rata bila nekih 1.800,00 kuna. Inače prva 3 ili 4 mjeseca rate su bile upravo kako mu je bilo rečeno, ali nakon toga su rate počele znatno ići gore te mu je bilo vrlo teško to otplaćivati. Tužitelj je napravio i dodatak ugovoru u kreditu što mu je nudila banka, pa kad je kredit na koncu pretvoren u EUR to ga je otplatio u cijelosti. U banci mu nisu nudili kredite u drugim valutama već mu je kredit u CHF nuđen kao jedina opcija, jer je imao mala primanja, pa mu je sve bilo nuđeno na način da to prihvati ili da ostane bez kredita, niti ga je itko upozoravao na mogućnost promijene tečaja. Dodatak ugovora o kreditu je čitao, ali nije financijski pismen tako da je gledao što prije zatvoriti svoju obvezu.

Imajući u vidu ovakav iskaz tužitelja ovaj sud drži da su neodlučni navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi kojima tužena obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, jer je iskaz tužitelja upravo potvrdio i pravni stav citirane presude po kolektivnoj tužbi, da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom isključivo po odluci banke doveden u neravnopravan položaj te su takve odredbe kredita ništetne.

Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 08. prosinca 2015. sklopili dodatak ugovora o kreditu broj 9012441540 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno:

da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita 19.314,80 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja,

da na dan sklapanja Aneksa postoji preplata odnosno da je tužitelj preplatio iznos od 5.768,26 EUR, te da će se dio više uplaćenog iznosa koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.9.2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti sve dok se iznos iz preplate ne iskoristi u cijelosti.

Ovaj sud je potom na okolnost visine zahtjeva proveo vještačenje po RKR d.o.o. Karlovac te je zadatak vještak je bio utvrditi visinu tražbine na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom u tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koji je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, iznos razlike između konvertirane glavnice u EUR-ima i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u EUR po početnom tečaju, iznos koji je tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, izvršiti uračunavanje priznate pretplate u konverziji sa potraživanjem tužitelja temeljem čl. 171 i 172 ZOO-a uz usporedbu iznosa po simuliranom obračunu u odnosu na iznose koje je tužitelj stvarno platio i kada je iste platio pri tome uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila u trenutku plaćanja.

Vještak utvrđuje:

-da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi 50.255,29 kuna u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 50.434,35 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 179,06 kuna,

iskazano u eurima razlika iznosi 6.670,05 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 6.693,81 euro, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 23,76 eura, - pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 tablice u kunama, a u stupcu 18 u eurima,

preostala neotplaćena glavnica kredita iz Dodatka ugovora veća je od preostale glavnice po stvarnom otplatnom planu za 6.205,19 kuna, odnosno 812,46 eura obračunato po tečaju HRK/EUR na dan 30.9.2015. godine,

po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 29.4.2016. godine iznosi 26.037,56 kuna, odnosno 3.455,78 eura, povratom priznate preplate isplaćene su obračunate zatezne kamate u iznosu od 18.814,54 kune, odnosno 2.497,12 eura te dio glavnice u iznosu od 24.396,79 kuna, odnosno 3.238,01 euro. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 i 8 obračuna kamate te stupca 21 utvrđenja razlika) teče i dalje od 29.4.2016. godine pa do isplate.

Kako je tužitelj istaknuo prigovor na takav nalaz i mišljenje vještaka navodeći da vještak nije izračunao postoji li razlika između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu, uzimajući samo CHF tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te ako postoji, koliko iznosi navedena razlika to je sukladno odredbama čl. 260 Zakona o parničnom postupku vještak dopunio svoj nalaz i mišljenje na način da je izračunao razliku između konvertirane glavnice (30.910,80) i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate i tečaja (30.193,73) te iznosi 717,07 CHF, odnosno 3.207,12 kuna, obračunato po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita, a iskazano u eurima razlika glavnice iznosi 425,66 eura.

Tuženik je potom prigovorio nalazu i mišljenju vještaka postavljajući čitav niz upita i to je li u ovoj pravnoj stvari provedena konverzija sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju)? Je li u tom izračunu vještak oduzeo priznatu pretplatu iz Dodatka ugovora o kreditu? Temeljem čega je uračunavao zakonsku zateznu kamatu, a obzirom da Zakon o potrošačkom kreditiranju prilikom određivanja načina konvertiranja kredita izričito određuje da se zakonske zatezne kamate neće uzimati u obzir? (vidi čl.19c st.4 - 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,) Jesu li krediti sa fiksnim kamatnim stopama druga vrsta kredita sa drugim uvjetima od onih gdje se kamatna stopa ugovora kao promjenjiva? Je li uobičajeno da je kamatna stopa kod ugovora o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom viša od onih gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa? Je li vještaku poznato je li postojao u vrijeme zaključenja ovog ugovora, ugovor o kreditu u kojem se nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF? Zbog čega vještak nije primijenio Zakon o potrošačkom kreditiranju u svom nalazu? Da li inače u nalazima ne primjenjuje npr. Zakon o računovodstvu, Zakon o PDV ili neki porezni zakon ili se to odnosi samo na Zakon o potrošačkom kreditiranju? Da li mu je sud naložio da ne primjenjuje ovaj zakon? Postavlja se pitanje vještaku je li prilikom izračuna razlike sa osnova valute, a obzirom na činjenicu da vještak prilikom izračuna uzima u obzir anuitet, isključio utjecaj promjene kamatne stope, koja utječe na valutu u anuitetu? Izračun koji vještak daje pod pretpostavkama koje se nisu ostvarile i koje ne proizlaze i ugovornog odnosno između tužitelja i tuženika, jednostavno nije mogao postojati niti se ikada mogao primijeniti i ne odgovara Zakonu o potrošačkom kreditiranju koji je jasno odredio pravila konvertiranja kredita pazeći pri tome na vrste ugovornih odnosa, odnosno kredite iste vrste i trajanja u EUR-ČL.19C ZID ZPK Je li vještak prilikom izračuna od navedenog iznosa oduzeo iznos koji je tužitelju priznat prilikom sklapanja Dodatka ugovora ? Je li tužitelju taj iznos plaćen odnosno je li umanjeno njegovo dugovanje za iznos priznat u konverziji? Je li navedeno vještak uzeo u obzir i na koji dio se ta pretplata odnosi? Odnosno za koji dio se umanjuje izračun vještaka? Može li obzirom na razliku u konverziji koju je tužitelj primio (isplatom ili smanjenjem dugovanja) dati konačno mišljenje o ukupnoj razlici između fiktivno postavljenog izračuna prema ugovoru sa fikcijom da nije postojao dodatak, da nije postojao Zakon o potrošačkom kreditiranju i da je kamata bila fiksna kao i tečaj/ kredit u kunama? Je li vještak u izračunu isključio utjecaj promjene kamatne stope, obzirom je utužena samo tečajna razlika, a kamata i njezina promjena te i tečajna razlika na istu je u zastari kojoj se prigovara i prigovorilo joj se?

Vještak se na iste upite očitovao na način da je predmet vještačenja bio striktno određen rješenjem kojim je određeno vještačenje. Na sva ova pitanja su u nalazu dani i detaljno obrazloženi odgovori. Uz nalaz je priložen izračun kojeg je moguće prekontrolirati i vještaku postaviti sasvim konkretna pitanja vezana uz izračune koje je sud naložio, a vještak napravio. Pitanja koja sad postavlja tuženik, osim što zadiru u pravo koje tumači sud, ne vještak, nisu bila postavljena pred vještaka kod određivanja zadatka vještačenja. Tuženik dostavlja sudu niz identičnih podnesaka koje u kojima ističe pravnu argumentaciju zašto nalaz nije valjano napravljen, pa se tuženik u osnovi ne slaže sa sudom odnosno zadaćom koju je sud dodijelio vještaku, a vještak ne može vještačiti izvan naloga suda, jer vještak ne vodi postupak već to radi sud. Vještak ne može sam sebi određivati zadaću i opseg vještačenje jer sud, koji vodi postupak, zna što mu treba da bi nastavio rad na predmetu pa traži od vještaka izvođenje sasvim konkretnih dokaza.

Nastavno na navedeno, vještak ostaje pri svom prvom nalazu i mišljenju, a kako tužena nije prigovorila u odnosu na matematički izračun vještaka u nalazu i mišljenju, a koji se odnosi na pozitivne razlike s osnove valutne klauzule i kamatne stope nije imao primjedbi to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, time da je vještak prikazao i negativne razlike promjene kamatne stope i valutne klauzule koje su prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnom ugovoru o kreditu bile uzete u obzir navedene preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita, pa do konverzije kao i je li pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF/EUR).

No, ovaj sud smatra da cilj konverzije koje je provedba naložena Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN broj 102/15) nije bio nadoknada preplaćene kamate zbog toga što se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama banaka već izjednačavanje položaja potrošača korisnika kredita vezanih uz valutu CHF s onima vezanim uz valutu EUR, a ukoliko je postojala kakva razlika između kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u tada je ta razlika prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovorena konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR-ima ili, u suprotnom slučaju, naplaćena od korisnika kredita.

Kako nije bilo daljnjih prigovora na izračun vještaka to ga je ovaj sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat onog iznosa koji je tužitelj kod sklapanja Aneksa tuženiku još nadoplatio.

Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat, jer da je osnovni početni ugovor o kreditu u CHF nakon što je temeljem sklopljenog Dodataka ugovoru o kreditu, kredit konvertiran u EUR, izmijenjen, pa da tužitelj ne može osnovano potraživati bilo što od tužene banke, jer je Dodatkom ugovora izvršena konverzija sukladno zakonu i na način da se u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita pa do sklapanja Aneksa i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima.

Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

Kao što je navedeno nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015., točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te nema spora da je sama konverzija provedena u skladu s Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu.

Također VSRH je u međuvremenu donio rješenje broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, te je na postavljeno pitanje VSRH odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakon i izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Međutim sve to, a suprotno tvrdnjama tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje, ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.

Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: - odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Naime, Sud EU je u svojoj praksi već odlučio da se sustav zaštite koji je proveden Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podčinjenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i informiranosti, što je situacija koja ga navodi da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge bez da na njih može imati utjecaja. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tužena banka te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da je tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Kako je tužitelj svojim podneskom od 22. travnja 2025. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.455,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenog tečaja u CHF te 425,66 EUR na ime razlike pogrešno obračunate glavnice to je sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1, a u vezi sa st. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) ovaj sud tužitelju i dosudio zatražene iznose uz zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u izreci ove presude.

Ovaj sud je pri tome imao u vidu odredbe čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima te vodio računa o izvršenom uračunavanju obzirom da je i sam vještak u nalazu i mišljenju naveo da je uračunao priznatu preplatu u konverziji sa potraživanjem tužiteljice kao što je isto naveo i u svom nalazu i mišljenju (list 261 spisa).

Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu odredbe čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Nadalje, odredbama članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

To pravno shvaćanje je zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?". U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.

Kako je ova tužba podnesena 12. lipnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se sukladno odredbama čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čega proizlazi da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

Glede prigovora radi prebijanja ovaj sud drži da je isti procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3.- ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

Kako je sud utvrdio ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, to se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete. U svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv niti tužitelj, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju. Dakle, ovaj sud smatra da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci time da je odlučujući o parničnom trošku sud svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 12. travnja 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 10. lipnja 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 27. studenog 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 22. travnja 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 29. siječnja 2026. godine u iznosu od 250,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, naknade za provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 EUR, sveukupno 1.975,00 EUR uz zatraženu zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počem od donošenja prvostupanjske presude tj. 03. ožujka 2026. godine, pa do isplate.

U Karlovcu, 03. ožujka 2026.

S u d a c : Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ireni Blauhorn odvjetnici iz Karlovca

2. Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, A Medulića 31