Poslovni broj: 13 Pn-…/…-…

1

             

       Poslovni broj: 13 Pn-…/20…-…

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja HZMO, Z., O…, protiv tuženika C. O. d.d., Z., OIB…, zastupanog po M. K., odvjetniku iz Z…, radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 22. rujna 2023. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 31. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku C. O. d.d. Z., OIB… isplatiti tužitelju HZMO, Z., OIB… iznos od 9.268,88 EUR / 69.836,40 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 6.293,57 EUR / 47.418,12 kn od 9. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 2.975,42 EUR / 22.418,28 kn od dana donošenja presude do

  isplate,

  prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana."

 

              II/ Nalaže se tužitelju HZMO, Z. OIB… da tuženiku C.O. d.d. Z, OIB…, naknadi parnične troškove u iznosu od 1.196,27 EUR / 9.013,30 kn (tisuću sto devedeset šest eura i dvadeset sedam centi / devet tisuća trinaest kuna i trideset lipa)[1], u roku od 15 dana.

 

             

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj HZMO podnio je … 20. tužbu protiv tuženika C.O. d.d. Zagreb u kojoj navodi da je … 19... osiguranica tužitelja M. F., rođena … 19... stradala u prometnoj nesreći kao biciklist. Prometnu nesreću skrivio je Ž. P., te je isti proglašen krivim presudom Općinskog suda u Č. broj K-…/… od … 19... Vozilo kojim je skrivljena prometna nesreća bilo je osigurano kod tuženika policom broj ... Nakon provedenog medicinskog vještačenja kod osiguranice tužitelja utvrđena je invalidnost uzrokovana 100% ozljedom na radu iz predmetne prometne nesreće te joj je rješenjem tužitelja od … 19.... priznato pravo na invalidsku mirovinu. Štetu koja je nastajala tužitelju isplatom invalidske mirovine osiguranici M. F. tuženik je tužitelju podmirio do … 20... Odštetnim zahtjevom od … 20... tužitelj je zatražio od tuženika da mu podmiri daljnju štetu koja je nastajala isplatom invalidske mirovine za ... godinu, a odštetnim zahtjevom od … 20... zatražio je da mu podmiri daljnju štetu i za razdoblje isplate od … 20... do … 20... u iznosu od 47.418,12 kn. Tuženik je u oba navrata otklonio plaćanje jer bi osiguranica tužitelja, rođena ... godine, normalnim tijekom stvari, da nije bilo predmetnog štetnog događaja, ostvarila pravo na starosnu mirovinu, pa bi za tužitelja nastala šteta samo ukoliko bi starosna mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja bila manja od iznosa invalidske mirovine te je radi isplate za razdoblje … u tijeku spor kod Trgovačkog suda u Varaždinu pod brojem P-79/2019. Tužitelj nadalje navodi da mu iz istog osnova šteta nastaje isplatom invalidske mirovine i dalje te za razdoblje od … iznosi 22.418,28 kn. Navodi i da u ovom predmetu nije sporna uzročno-posljedična veza između prometne nezgode i invalidnosti osiguranice tužitelja, niti pravo tužitelja potraživati štetu od tuženika, već je sporna visina štete. Stoga ovom tužbom tužitelj zahtijeva da se tuženiku naloži da mu isplati ukupan iznos od 9.268,88 EUR / 69.836,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je to navedeno u izreci presude, potražujući štetu nastalu isplatama invalidske mirovine temeljem odredbi članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN broj 157/13, 115/2018), dok kamatu potražuje temeljem odredbe članka 165. stavak 3. navedenog Zakona.

 

              2.1. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja te odgovornost svojeg osiguranika za nastanak istog, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. srpnja 2021. budući da bi osiguranica tužitelja M. F., … 19..., ispunila zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu napunivši 65 godina života. Naime, tužitelj bi navršenjem 65 godina života svoje osiguranice bio u obvezi istoj isplaćivati starosnu mirovinu, te ukoliko bi ta mirovina bila manja od invalidske mirovine koju tužitelj faktično isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu i to u visini razlike koliko je invalidska mirovina veća od starosne mirovine. Pri tome ističe i kako je osiguranica tužitelja do štetnog događaja na ime starosne mirovine uplaćivala i izvjesne doprinose tužitelju, pa se, barem u određenom dijelu može raditi i o dvostrukom stjecanju po istoj osnovi. Nadalje, tuženik smatra da se tužitelj pogrešno poziva na primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) kao lex specialis, za koji navodi da se primjenjuje na odnose koji nastupe nakon 1. siječnja 2014., smatrajući da bi valjalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja (… 19...) i to Zakon o osiguranju imovine i osoba ("Službeni list SFRJ" broj 53/77) prema kojem je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji.

              2.2. U podnesku od … 20... tuženik nadopunjuje odgovor na tužbu ističući prigovor iscrpljenosti svote osiguranja budući da je po predmetnoj polici propisana svota osiguranja u vrijeme štetnog događaja bila 7.500,00 dinara odnosno današnjih 7,50 kn, a dosadašnjim isplatama s naslova naknade štete ta je svota u cijelosti iskorištena, te su ove isplate vidljive iz poslovne dokumentacije stranaka tijekom razdoblja od ... do podnošenja tužbe, te je i osiguranici tužitelja kao oštećenici isplaćena nematerijalna šteta iz štetnog događaja, a osim toga i sam tužbeni zahtjev mnogostruko je veći od navedene svote. Protivi se i pozivanju tuženika na izmjene Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2018. (NN 115/18) budući da nije određeno da se iste primjenjuju retroaktivno na pravne odnose prije više od 30 godina.

 

              3.1. U podnesku zaprimljenom 7. listopada 2021. tužitelj se protivi prigovoru tuženika o određivanju naknade štete u visini razlike između isplaćivane invalidske mirovine i starosne mirovine kao pravno neosnovanom. Navodi da se tvrdnja tuženika da bi tužitelj bio u obvezi svojoj osiguranici nakon navršene 65 godine života priznati pravo na starosnu mirovinu temelji na nizu pretpostavki, a ne na stvarnom činjeničnom stanju te da tužitelj priznaje pravo na starosnu mirovinu nakon provedenog upravnog postupka kada je utvrđeno ispunjenje svih zakonom propisanih uvjeta. Navodi da predmetnu štetu potražuje na temelju odredbe članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18), a ove svoje navode detaljnije elaborira u podnesku od 10. veljače 2022.

              3.2. U podnesku od 28. listopada 2021. tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru iscrpljenosti svote osiguranja iz razloga detaljno obrazloženog u tom podnesku, no valja reći da je u kasnijem tijeku postupka i to u podnesku od 12. prosinca 2021. tuženik povukao ovaj svoj prigovor.

 

              4. Nakon provedenog postupka ovaj sud je donio presudu broj Pn-…/20…-… od … 20... kojom je, primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 118/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21)  u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, no ta je presuda po žalbi tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1412/2022-2 od 20. prosinca 2022. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak s uputom da u ovom sporu valja primijeniti odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka utuženog potraživanja (od 1. siječnja 2019. do 31. srpnja 2021. – odnosno do 31. kolovoza 2021., kako to na ročištu od 12. svibnja 2022. precizira tužitelj) i to na način da se činjenično stanje upotpuni provođenjem financijskog vještačenja radi utvrđenja postoji li obveza tuženika prema tužitelju primjenom članka 27. ZOOP te koliki su mjesečni iznosi koje bi tuženik eventualno bio dužan platiti primjenom navedenog zakona.

 

5. U ponovnom postupku održano je pripremno ročište 22. rujna 2023. na kojem je odmah i provedena te zaključena glavna rasprava. Na tom ročištu tužitelj je i nadalje ostao kod svih navoda iznesenih u dosadašnjem tijeku postupka, posebice svojih navoda o Zakonu o mirovinskom osiguranju kao mjerodavnom pravu. Usprotivio se utvrđenju štete prema odredbama ZOOP, a posljedično tome i da se isto utvrđuje financijskim vještačenjem pri čemu ističe da je u konkretnom slučaju rješenjem tužitelja od … 19... osiguranici tužitelja M. F. priznata invalidska mirovina uzrokovana ozljedom na radu i to u stopostotnom omjeru odnosno isključivo uzrokovana ozljedom na radu kod čega je za izračun mirovine uzeto 40 godina radnog staža zbog čega ne bi bilo nikakve razlike u smislu članka 27. stavak 3. ZOOP između konkretno priznate i isplaćivane invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, kako to navodi članak 27. stavak 3. ZOOP, jer se uspoređuju dvije iste vrste mirovine.

 

6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju priloženu u spisu, dok je kao nepotrebne odbio sve preostale dokazne prijedloge istaknute tijekom postupka, budući da je sve relevantnije činjenice utvrdio uvidom u dokumentaciju. Sud je izvršio uvid i u sudsku praksu dostavljenu uz podneske stranaka iako se ne radi o dokaznim sredstvima kojima stranke dokazuju činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, već o posrednom izvoru prava na koji se stranke pozivaju u prilog svojeg tumačenja primjene prava.

 

7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

 

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 9.268,88 EUR / 69.836,40 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi invalidske mirovine isplaćene osiguranici tužitelja M. F. i to u razdoblju od … 20…., koji zahtjev tužitelj postavlja prema tuženiku kao osiguratelju štetnika – vozača (Ž. P.) koji je odgovoran za nastanak prometne nesreće od … 19... u kojoj je osiguranica tužitelja zadobila ozljede uslijed kojih je kod nje nastupila invalidnost, zbog čega joj je rješenjem tužitelja broj … od … 19... priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu.

 

9. Među strankama nije sporan nastanak predmetne prometne nesreće … 19... u kojoj su sudjelovali osiguranica tužitelja M. F. i osiguranik tuženika Ž. P. koji je i odgovoran za njezin nastanak, kako to proizlazi i iz presude Općinskog suda u Č. broj K-…/… od … 19... Nije sporno ni da je u navedenoj prometnoj nesreći osiguranica tužitelja zadobila tjelesne ozljede te da joj je upravo zbog zadobivenih ozljeda i nastalog invaliditeta rješenjem tužitelja broj … od … 19... priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu koja je mirovina imenovanoj u utuženom razdoblju i isplaćivana, kao što je to i utvrđeno uvidom u navedeno rješenje s priležećim nalazom i mišljenjem invalidske komisije tužitelja te tužiteljeve podatke o isplatama mirovine. Nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika kao društva za osiguranje s kojim je štetnik sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.

 

10. Sporne su činjenice nastanka i visine štete za tužitelja (za koju tuženik smatra da se može utvrditi samo kao eventualna razlika između isplaćivane invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi osiguranik tuženika ostvario s navršenih 65 godina života), a sporna je i pravna osnova tužiteljevog zahtjeva.

 

11. Kako je rečeno, tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. st. 1. i st. 2. te čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 118/18, 62/18, 115/18, dalje: ZOMO) kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isplatom svake invalidske mirovine. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema st. 2. istog članka naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Nadalje, prema čl. 164. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). S druge strane, tuženik smatra da valja primijeniti odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (na što ukazuje u žalbi protiv prvostupanjske presude) koje su bile na snazi u trenutku izdavanja konkretne police osiguranja s važenjem u vrijeme štetnog događaja na kojoj se temelji pasivna legitimacija tuženika, dok se ne može retroaktivno primijeniti propis koji je donesen 28 godina poslije štetnog događaja.

 

12.1. Ovdje valja istaknuti da sud u parničnom postupku sukladno čl. 186. st. 3. ZPP nije vezan pravom osnovom tužbenog zahtjeva koju je tužitelj naveo u tužbi. Tako ovaj sud smatra da kod odlučivanja o pravnoj osnovi zahtjeva prvenstveno treba imati u vidu da je tuženik društvo za osiguranje koje je u konkretnom slučaju sklopilo ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s jednim od sudionika prometne nesreće, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP) kako je to navedeno u čl. 1. ZOOP. Naime, tuženik kao osiguratelj ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač (štetnik), već njegova obveza proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o osiguranju s vozačem odnosno korisnikom motornog vozila, tako da tuženik može odgovarati samo u okviru ugovorom preuzetih obveza te odredaba ZOOP koje reguliraju ugovor o osiguranju. Osiguravajuća društva, dakle, nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe tj. štetnika i to, kako je rečeno, u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP (koja regulira ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak) društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (st. 11.). Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP kojima je uređen i opseg osiguranog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Upravo slijedom navedenog ovaj sud smatra da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja treba primijeniti materijalno pravo koje regulira ugovor o osiguranju, dakle ZOOP i to upravo naprijed citirane odredbe članka 27. ZOOP, na što upućuje i drugostupanjski sud u ukidnoj odluci.

12.2. Napominje se da je u brojnim recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj kojem je, između ostaloga, jedna od zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava (čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima) zauzeto pravno shvaćanje o primjeni odredaba ZOOP kao mjerodavnog propisa u pravno i činjenično istovrsnim slučajevima.

 

13. Odredbom čl. 27. ZOOP propisani su subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja pa je tako u st. 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovora o osiguranju. Prema čl. 27. st. 2. ZOOP stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

 

14.1. Prema tome, sukladno članku 27. ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom slučaju valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja u konkretnom slučaju (rješenje broj … od … 19...) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako je ranije rečeno, na ročištu 22. rujna 2023. tužitelj navodi da je u konkretnom slučaju rješenjem tužitelja od … 19... osiguranici tužitelja M. F. priznata invalidska mirovina uzrokovana ozljedom na radu i to u stopostotnom omjeru odnosno isključivo uzrokovana ozljedom na radu kod čega je za izračun mirovine uzeto 40 godina radnog staža zbog čega ne bi bilo nikakve razlike u smislu članka 27. stavak 3. ZOOP između konkretno priznate i isplaćivane invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, kako to navodi članak 27. stavak 3. ZOOP, jer se uspoređuju dvije iste vrste mirovine. Iako je tuženik na ročištu 22. rujna 2023. predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete kao razlike između isplaćivane mirovine i pretpostavljene starosne mirovine te na utvrđenje eventualne obveze tuženika primjenom čl. 27. ZOOP, valja istaknuti da sam tužitelj, kao stranka koja postavlja tužbeni zahtjev te je dužna iznijeti činjenice na kojima isti temelji i za te činjenice predložiti dokaze, ne tvrdi da u konkretnom slučaju postoji razlika u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP, štoviše sam tvrdi da takva razlika ne postoji, a niti ne predlaže financijsko vještačenje na te okolnosti, već se istom izričito usprotivio, slijedom čega sud na te okolnosti iz. čl. 27. st. 3. ZOOP nije provodio financijsko vještačenje. Naime, sud je vezan činjeničnom osnovom tužbenog zahtjeva, a u ovom slučaju sam tužitelj tvrdi da ne postoji razlika između mirovina na način kako je to određeno u čl. 27. st. 3. ZOOP te se protivi izvođenju dokaza na tu okolnost.

14.2. Slijedom navedenoga sud zaključuje kako je u konkretnom slučaju nedvojbena činjenica, kako to iznosi i sam tužitelj, da u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP ne postoji nikakva razlika između invalidske mirovine utvrđene u konkretnom slučaju od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je slijedom navedenoga utvrdio kako tužitelju nije nastala stvarna šteta na način kako je ista određena odredbama čl. 27. st. 2. i st. 3. ZOOP, zbog čega ocjenjuje tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki I/ izreke.

 

15.  S obzirom na to da je zbog činjenice kako ne postoji stvarna šteta na strani tužitelja sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim, to nije bilo niti potrebe provoditi bilo kakve daljnje dokaze, zbog čega je sud i odbio kao nepotrebne sve preostale dokazne prijedloge stranaka, osim uvida u priloženu dokumentaciju i spis.

 

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tužitelj, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tuženiku naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka i to troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP. Tuženiku su kao takvi troškovi priznati troškovi zastupanja na ročištima od 12. studenoga 2021., 18. svibnja 2022. i 22. rujna 2023. u iznosima od po 199,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). Priznat je i trošak žalbe od 14. lipnja 2022. u iznosu od 248,75 EUR sukladno tbr. 10. točka 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno VPS i vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn / 1,99 EUR propisanoj u tbr. 50. Tarife, a to temeljem tbr. 48. stavak 3. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 15. listopada 2021. budući da je ovim podneskom tuženik dopunio navode odgovora na tužbu dodatno ističući prigovor iscrpljenosti svote osiguranja koji je prigovor u kasnijem tijeku postupka povukao, zbog čega taj trošak sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice. Iz istog razloga tj. kao nepotreban za vođenje parnice sud ne priznaje niti trošak podneska od 10. prosinca 2021. kojim je tuženik povukao navedeni prigovor budući da se najprije iznošenje, a zatim povlačenje prigovora ne može smatrati podnescima potrebnim za vođenje parnice, dok je u preostalom dijelu u podnesku od 10. prosinca 2021. tužitelj samo ponovio ranije iznesene navode. Niti u podnescima od 13. svibnja 2022. i 18. rujna 2023. tuženik ne iznosi nikakve nove navode, već samo ponavlja u ranijem tijeku postupka (i to već u odgovoru na tužbu) iznesene navode o svojem shvaćanju primjene propisa i određivanju visine štete ne navodeći nikakve daljnje nove i bitne navode. Na sve ranije navedene priznate troškove u ukupnom iznosu od 845,75 EUR dosuđen je i zatraženi PDV sukladno tbr. 42. Tarife u iznosu od 211,43 EUR. Također je priznat i trošak sudske pristojbe na žalbu u plaćenom iznosu od 139,09 EUR / 1.048,00 kn sukladno Tarifi sudskih pristojbi. Tuženiku su tako priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.196,27 EUR / 9.013,30 kn koje mu je dužan nadoknaditi tužitelj.

U Varaždinu, 31. listopada 2023.

 

Sutkinja

Dubravka Kraljić

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti

1/ Tužitelj HZMO, putem Područne službe u V.

2/ Tuženik C. O. d.d., V. Jagića 33, Z. po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z.