REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-532/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužiteljice RB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoj po punomoćniku Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Margita Kiš Kapetanović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru od 19. ožujka 2025. poslovni broj: P-3683/2024-6, u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice RB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Trogiru od 19. ožujka 2025. poslovni broj: P-3683/2024-6.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova podnesene žalbe te tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je :

1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba čl. 23. Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 42/05, kreditna partija: 7102663600, sklopljenog dana 4. travnja 2005. između sada pok. LB kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze (porez na uslugu, porez na kamate i sl.) kojima bude terećen kreditor s naslova odobrenja i naplate predmetnog kredita i odredba kojom je ugovoreno da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe predmetnog ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate."

2. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po članku 29. ZOO-a.

2. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrede prava na pošteno suđenje te je predložila drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz obvezu tuženiku na naknadu troškova parničnog postupka. Traži trošak sastava žalbe.

2.1.Pobijanu presudu smatra nepravilnom i nezakonitom navodeći da joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Ističe da predmetom tužbenog zahtjeva nije bila naknada za obradu već je potraživala utvrđenje ništetnosti odredbe kojom se obveza plaćanja poreza prebacuje na korisnika kredita, a koja odredba sadržana u kreditu suprotno obrazloženju prvostupanjskog suda nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva.

2.2. Također da presuda ne sadrži valjane razloge za odluku o pravu kreditora na prijevremeni raskid ugovora a koja odredbe ugovora je prema stajalištu također nevaljana pa s obzirom da je pravo na isticanje ništetnosti ustanovljeno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) smatra da ne treba dokazivati nikakav pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu kada je pravo na isticanje ništetnosti ustanovljeno samim zakonom.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljice, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da tužiteljica nema pravni interes za podizanje predmetne tužbe stoga što tužiteljica nije platila nikakve naknade kao ni poreze a da je pravo na raskid propisano odredbama ZOO-a.

3.1. Također da sporne odredbe koje tužiteljica smatra nepoštenima i nejasnima suprotno njezinim tvrdnjama nisu takove da bi prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa predlaže da se žalba tužiteljice odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži troškove podnesenog odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tužiteljica u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) u svezi s člankom 381. ZPP-a, budući je presuda jasna i razumljiva, a prvostupanjski sud je za svoje stajalište dao valjane razloge. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tužiteljica. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žaliteljica u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da bi bila ništetna i bez pravnog učinka odredbe članka 23. Ugovora o kreditu broj 42/05 kreditna partija 7102663600 sklopljena dana 04.travnja 2005.godine između sada pok. CB kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze, naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a koja odredba članka 23. je protivna Zakonu o zaštiti potrošača (N.N. 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i direktivi vijeća 93/13 EEZ od 05.travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima a čemu se tuženik protivio ističući da se ne radi o ništetnim odredbama već odredbama koje su propisane zakonom.

8.Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je Ugovor broj 42/05 kreditne partije 7102663600 od 4. travnja 2005. zaključen između sada pok. supruga tužiteljice kao korisnika kredita, tužiteljice kao sudužnika i tuženika kao kreditora i kojim je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB članak 1.,

-da je člankom 2. ugovoreno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, dok je člankom 23. tog Ugovora određeno kao bitan sastojak Ugovora da, i to točkom B, kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe tog ugovora,

- da je točkom M određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve eventualne poreze ( porez na uslugu, porez na kamate i slično) kojima bude terećen kreditor s naslova odobrenja i naplate ovog kredita.

9. Prvostupanjski sud je stajališta da ne stoje tvrdnje tužiteljice kako su navedene odredbe suprotne odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer u tom pravcu nije pružila nikakve dokaze te da je upravo naknada za obradu temeljena na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima kao i posljednjim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, gdje zakonodavac u članku 1. i članku 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( N.N. 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da u pravilniku pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i gdje je upravo ministra financija 31.siječnja 2014.godine donio Pravilnik o naknadi na potrošačke kredite ( N.N. 15/14) kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita a vjerovnik ( tuženik u ovom slučaju) u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojem su određene naknade a ovisno o vrsti kredita.

9.1. Nadalje, da je člankom 3. Pravilnika o naknadi na potrošačke kredite ( N.N. 15/14) određeno da za obavljanje usluga o poslovima kreditiranja potrošača, vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za viđenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz Ugovora o kreditu i slično a koja obveza plaćanja naknade potrošača, odnosno korisnik kredita je uvriježena i u Direktivama 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04.veljače 2014.godine u Ugovorima i potrošačkim

kreditima koji se odnose na stambene kredite i izmjenama direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe ( EU ) broj 1093/2010 a što sve ovo pokazuje da su naknade za obradu kredita redovan trošak kreditiranja.

9.2. Prvostupanjski sud nadalje citira odredbu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 96/03,46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog Ugovora prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene Ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive ističući da je ta odredba u skladu sa člankom 4. stavak 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta Ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučenih usluga i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene a da u konkretnom slučaju obveza naknade za plaćanje naknada među kojima je i obveza korisnika kredita platiti sve eventualne poreze kojima bude terećen kreditor s osnove odobrenja i naplate ovog kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu gdje je ta naknada jasno i razumljivo određena odredbama o Tarifi naknade za usluge te nema govora da je predmetan odredba nepoštena.

9.3. Obveza plaćanja naknade kredita, ne samo da je jasno određena u Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi, već je ista dana osobnim bankarima kao uputa temeljem koje izvješćuju korisnike kredita koju naknadu, koliku i za koji kredit se odobrava.

10. Prvostupanjski sud nadalje je zaključka da je Odluka o naknadi troškova vođenja kredita za ostvarenje kredita i slično, uređena zakonom, odnosno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi ,pa da nema govora da bi se radilo o nepoštenim i ništavim odredbama jer su te odredbe određene zakonom i iste su lako uočljive i razumljive i za koju obvezu je korisnik kredita bio upoznat i prije zaključenja spornog kredita pa je zahtjev tužiteljice trebalo odbiti posebno što ta naknada nikada nije plaćena.

10.1. Također da proglašenje ništetnom takove odredbene stoji, jer ista nije u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača i Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 05.svibnja 1993.godine, budući da je Zakonom određena naknada troškova za dobivanje kredita i slično a člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, jer su one lako razumljive i lako uočljive ,za koje obveze tužiteljica kao sudužnik, njen suprug kao korisnik kredita, bili unaprijed upoznati a u postupku nisu dokazali zašto bi ta odredba bila ništetna.

11. Prvostupanjski sud utvrđujući da je kredit zatvoren prijevremenom otplatom 15. ožujka 2013., da tužiteljica nije platila nikakve naknade niti za prijevremenu isplatu niti nikakve naknade iz članka 23 M ugovora , da je ugovor u cijelosti ispunjen smatra da se ništetnost ne može isticati te je stajališta da je ugovor koji su zaključili tužitelj i banka opisan u članku 1021. ZOO-a na način da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno a da je člankom 360. ZOO-a propisano da u dvostranoobveznim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkama predviđenim raskinuti Ugovor jednostranom izjavom ako raskid Ugovora ne nastupa po samom Zakonu a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

11.1. Također da u slučaju da tužitelj ne ispuni koju od obveza sukladno članku 1021. ZOO-a banka ima pravo sukladno članku 360. ZOO-a raskinuti Ugovor no kako se radi o kreditu koji je u cijelosti otplaćen, nije raskinut, nema pretpostavki da bi se primijenile odredbe članka 23.m o plaćanju naknade a koja naknada nikada nije ni naplaćena tako da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

12. Ovakav materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Naime, pravilno u obrazloženju prvostupanjski sud zaključuje da sporne odredbe nisu nejasne, nerazumljive i neuočljive i da bi mogle dovesti do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

13.1. U konkretnom slučaju ne radi se o situacijama kakve su se događale sa valutnom klauzulom odnosno promjenjivom kamatom iz sličnih ugovora o kreditima i CHF već su sve naknade bile transparentno određene ,provjerljive i jasne a ugovorene su načelom dispozicije stranaka u skladu s odredbom članka 11. ZOO-a i članka 2. ZOO-a, kao i Odlukama o naknadi troškova vođenja kredita , Općih uvjeta poslovanja i odlukom o tarifi, Zakona o potrošačkom kreditiranju koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju.

14. Nadalje, odredba o pravu na raskid ugovora propisana je člankom 1023. ZOO-a propisano je pravo banke na otkaz ugovora o kreditu i sporna odredba 23. Ugovora o kreditu u potpunosti je u skladu sa navedenom odredbom ZOO-a.

15.Isto tako uz utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije platila nikakve naknade niti je dokazala da bi je kreditor pozivao na plaćanje bilo kakve naknade osnovano se dovodi u prijepor pravni interes tužiteljice za podnošenje konkretnog tužbenog zahtjeva.

15.1. Naime samo postojanje građanskopravnih ovlaštenja iz određenog građanskog pravnog odnosa ne predstavlja odmah dovoljnu osnovu za dopuštenost isticanja pravno zaštitnog zahtjeva već je potrebno da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje svog pravnog interesa za takvo traženje, da intervencija suda predstavlja neophodnu pretpostavku za ostvarivanje njezinih subjektivnih građanskih prava a u situaciji kada od zatražene aktivnosti suda tužiteljica ne bi imala nikakve koristi i kod pretpostavke da je njezin zahtjev osnovan, ako nema od toga koristi sud nije dužan uzeti u razmatranje njezin zahtjev.

15.2. Dakle, kako tužiteljica nije imala obvezu podmiriti bilo kakve obveze, podmiriti troškove poreza ovako postavljenim deklaratornim zahtjevom ne ostvaruje nikakvu korist niti bi imala bilo kakvu zadovoljštinu, kako kreditor može ugovoriti raskid u slučaju neispunjenja ugovornih odredbi u skladu s odredbom članka 360. ZOO-a, kako su odredbe članka 23 ugovora o kreditu jasne , razumljive, transparentne, te ne dovode do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka pravilno je prvostupanjski sud donio pobijanu presudu dajući za svoju odluku valjane i detaljne razloge zbog čega se tužiteljica u žalbi također neosnovano poziva na povredu prava na pošteno suđenje, žalba tužiteljice je neosnovana tako da ju je valjalo odbiti i potvrditi kako u dijelu odluke o glavnom zahtjevu tako i u odluci o troškovima koji su kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni.

16. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspjela, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a., a odluka o zatraženim troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 155. ZPP-a. Isti trošak po ocjeni ovog suda nije bio neophodan za uspješno vođenje postupka.

17. Zbog iznesenog presuđeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić