REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5964/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš, iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Valentina Lovrića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ĐIA, odvjetničkog vježbenika, dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 3208627102/07 od 16.ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u čl.2. koja glasi: “Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 223,80 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi koja se utvrđuje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi zateznih kamata od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 3. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom kao kreditorom dana 16.3.2007. sklopio Ugovora o kreditu broj: 3208627102/07 po kojem mu je tuženik odobrio i isplatio kunsku protuvrijednost iznosa od 24.633,01 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Navedeni ugovor o kreditu sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena naplata tzv. “ulazne naknade”, a koja je tužitelju naplaćena u iznosu od tadašnjih 1.686,22 kn, odnosno 223,80 EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 13.2.2024. odluku Rev-673/2023 kojom je potvrdio presude nižestupanjskih sudova kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora kojima se ugovara tzv. ulazna naknada za obradu kredita.

2. Predmetni ugovor o kreditu sadrži ništetnu odredbu u čl.2. Ugovora temeljem koje se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Iz knjigovodstvene kartice jasno proizlazi isplata kredita u korist naknade u iznosu od 1.686,22 kn odnosno 223,80 EUR. O navedenoj odredbi o plaćanju naknade nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da odredba je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna. Tužitelj ističe da mu nije razjašnjeno koje usluge mu je banka pružila za navedenu naknadu. Tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem tzv. ulazne naknade povrijedio prava tužitelja jer su predmetne odredbe nepoštene i ništetne obzirom se radi o potrošačkom ugovoru te je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81. i 82. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Poziva se na odredbu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u kojoj je propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj predmetnog ugovora i ništetnih odredbi čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3208627102/07 od 16.3.2007. u dijelu čl. 2. glasi:''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora'' te da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 223,80 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 23.3.2007. pa do isplate, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208627102/07 od 16.3.2007. i knjigovodstvenu karticu.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe i osnovanost tužbenog zahtjeva. Ne osporava visinu. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza da je potošač. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Ugovorna odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84 Zakon o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ukazuje i na odredbu čl. 83 ZZP-a, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora.

4. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Iz navedenog proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Poziva se na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ŽI protiv CIB Bank Zrt.) u kojoj je, odgovarajući na postavljeno pitanje koje glasi:" “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”, Sud EU navodi da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik nadalje ističe da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom, kao i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade.

5. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita; nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa; sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

6. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja jer je naknada naplaćena 22.3.2007. Naime, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi sporna odredba o naknadi bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2007. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

Tuženik kao dokaz uz odgovor na tužbu prilaže obrazac tuženika o obveznim radnjama pri odobravanju kredita.

7. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208627102/07 od 16.3.2007. Nije sporno da je na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženik dana 22.3.2007. naplatio tužitelju iznos od 223,80 ER (1.686,22 kn). Sporno je ima li tužitelj status potrošača. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bila lako uočljive, nedvosmislene, razumljive i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njima tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom ugovorne odredbe iz čl. 2 Ugovora o kreditu i naplatom iznosa od ukupno 223,80 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je je li nastupila zastara.

9. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Tužitelj ĐI u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje novog vozila za osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita je imao otvoren obrt, ali predmetni automobil je kupljen za privatne, obiteljske potrebe. U banku uopće nije odlazio. Sve potrebno je dogovarao u auto kući. Tamo ga nisu upozoravali ni na što osim na obvezu da redovito plaća rate kredita. Potpisao je ugovor kod javnog bilježnika, tamo ga nitko ni na šta nije upozoravao. Stoga niti je znao niti zna koje je to troškove banka imala, a da je za njih bilo potrebno naplatiti tzv. ulaznu naknadu.

11. Na temelju iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i vjerodostojan te odredbe čl.6 predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, sud sa sigurnošću utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopio pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužitelj ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

12. Povezujući opisani iskaz sa spornom ugovornom odredbom čl. 2, ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208627102/07 od 16.3.2007. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Posebno na to ukazuje nesporna okolnost da tužitelj niti nije odlazio u banku već je sve potrebno vezano uz predmetni ugovor obavio u auto kući. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Tuženik na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora kojom je određena obveza korisnika kredita na plaćanje naknada i svih ostalih troškova u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po tom ugovoru, pojedinačno pregovaralo, svrhu i parametre na temelju kojih je određena visina naknade nije dokazao u ovom postupku, a pojašnjenje koje nudi u odgovoru na tužbu, da se iz obračunate naknade naplaćuju operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) sud ocjenjuje paušalnim i neuvjerljivim jer bi, po prirodi stvari, visina tog troška bila lako odrediva i po visini neovisna o iznosu kredita koji se odobrava, što u konkretnom primjeru nije slučaj. Dakle, tuženik sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, njenoj namjeni i visini niti ga je posebno upozorio na značaj te odredbe. Na potpis mu je dao unaprijed pripremljen, standardni ugovor po principu „uzmi ili ostavi“. Točan iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je tužitelj saznao tek po potpisivanju ugovora i naplati naknade. Tuženik nije osporio niti navode tužitelja da je tužitelju, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Sve navedeno spornu odredbu čl. 2 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Člankak 81 st. 1 ZZP- a određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Kako je tužitelj točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj nije znao niti je ni na bilo koji način nije mogao utjecati na visinu koju tuženik određuje prema svojoj Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Stoga je naplata tako određene sporne naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

16. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 2 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 223,80 EUR, koji je naplatio tužitelju dana 22.6.2007. to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa.

17. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

18. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 21.11.2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištu 16.2.2026. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 12,5 bodova (Tbr. 9.t.3) Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 43,75 EUR priznati trošak tužitelja iznosi 218,75 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 238,66 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 3.3.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 3. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na presudu (13,27 EUR)

2. Pun. tuženika