Poslovni broj Povrv-1109/2018-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja trgovačkog društva Zepter Zest d.o.o., čiji OIB glasi 9699850328, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Babić & Brborović iz Zagreba, protiv tuženika IE, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Miljenku Marincelu, odvjetniku u Delnicama, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 15. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 03. ožujka 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je 22. prosinca 2015. godine, pod poslovnim brojem Ovrv-755/15, donijela javna bilježnica Jelena Tus iz Novog Vinodolskog, a na temelju kojeg je tuženiku IE naloženo da tužitelju trgovačkom društvu Zepter Zest d.o.o., u roku od 8 dana, isplati iznos od 2.604,69 eura (slovima: dvije tisuće šesto četiri eura i šezdeset devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 03. ožujka 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. U preostalom dijelu, koji se tiče tijeka kamata na iznos iz t. I., i to za razdoblje od 11. prosinca 2015. godine do 02. ožujka 2026. godine, ukida se platni nalog, sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je 22. prosinca 2015. godine, pod poslovnim brojem Ovrv-755/15, donijela javna bilježnica Jelena Tus iz Novog Vinodolskog, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Nalaže se tuženiku IE da tužitelju trgovačkom društvu Zepter Zest d.o.o. naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.312,50 eura (slovima: tri tisuće tristo dvanaest eura i pedeset centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 03. ožujka 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Ovršnim prijedlogom od 22. prosinca 2015. godine potraživana je od tuženika IE (u daljnjem tekstu: tuženik) isplata iznosa od 19.625,00 HRK, sa zakonskim zateznim kamatama te s troškovima ovršnog postupka.

2. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave , koje je 22. prosinca 2015. godine, pod poslovnim brojem Ovrv-755/15, donijela javna bilježnica Jelena Tus iz Novog Vinodolskog, naloženo je tuženiku da namiri utuženu tražbinu tužitelja, trgovačkog društva Zepter Zest d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužitelj), s odmjerenim troškovima ovršnog postupka.

3. U pravodobno izjavljenom prigovoru osporena je osnovanost i visina utužene tražbine.

4. Rješenjem ovoga suda, poslovnog broja Povrv-269/2016 (bez podbroja), od 04. studenog 2016. godine, stavljeno je izvan snage citirano rješenje o ovrsi imenovane javne bilježnice, od 22. prosinca 2015. godine, u dijelu u kojem je određena ovrha ukinute provedene radnje i odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. U postupku u povodu prigovora protiv platnog naloga tužitelj je ustrajao kod tužbe, s tim da je pojasnio pravnu osnovu tražbine prema tuženiku i naveo da su on i tuženik bili u radnom odnosu na temelju Ugovora o radu od 01. studenog 2013. godine, na osnovi kojeg je tuženik kod tužitelja obavljao poslove radnog mjesta servisera, s tim da mu je, zbog gospodarskih razloga i provedene reorganizacije poslovanja tužitelja, ugovor o radu otkazan 09. rujna 2014. godine. Istaknuo je da je , za potrebe obavljanja posla, tuženik iz skladišta tužitelja uzeo određene rezervne dijelove pa je tako 21. srpnja 2014. godine zadužio artikle koje, po prestanku radnog odnosa kod tužitelja, njemu nije vratio iako ga je dopisom od 09. ožujka 2015. godine, koji je tuženik primio 13. ožujka 2015. godine, tužitelj pozvao da to učini. Naglasio je da po takvom traženju tuženik nije postupio pa mu je 29. srpnja 2015. godine tužitelj uputio dopis i pozvao ga da mu namiri vrijednost robe koju je preuzeo, a koju nije vratio po prestanku radnog odnosa kod tužitelja, i to u iznosu od 19.625,00 HRK, pri čemu niti po takvom traženju tužitelja tuženik nije postupio pa je, posljedično, tužitelj bio prisiljen protiv njega zatražiti zaštitu pred sudom, u okviru konkretne parnice.

6. S druge strane, u postupku u povodu prigovora protiv platnog naloga tuženik je ukazao na to da je, kroz ispunjenje svojih obveza iz rada i obavljanje poslova svog radnog mjesta, potrošio materijal preuzet od tužitelja, što bi, pak, stranka za koju je to učinio potpisivala i na taj se način on razduživao za robu preuzetu od tužitelja. Pozvao se na listu preuzimanja, uz tvrdnju da se ona odnosi na repromaterijal upakiran u 17 kutija koji je vratio tužitelju po prestanku radnog odnosa kod njega, ističući da mu je, po prestanku radnog odnosa kod njega, tužitelj ponudio da nastavi s njim poslovnu suradnju kroz sklapanje ugovora o djelu, smatrajući da do takve ponude ne bi niti došlo da je tužitelju ostao bilo što dužan.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

8. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedoka ČE (list 80. sudskog spisa), svjedoka KE (list 81. sudskog spisa), svjedoka HE (list 81. sudskog spisa), svjedokinje ĆE (list 87. sudskog spisa), svjedoka GE (lista 87. sudskog spisa) te saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja ŽE i tuženika (list 86. i list 81. sudskog spisa).

9. Na ovom mjestu važno je istaknuti da je u predmetnoj parnici sud prvog stupnja već donio odluku, konkretno presudu poslovnog broja Povrv-269/2016-20 od 18. travnja 2018. godine, ali da je ta prvostupanjska presuda ukinuta rješenjem koje je 20. rujna 2018. godine, pod brojem Gž-1008/2018-2, donio Županijski sud u Osijeku koji je prvostupanjskom sudu ukazao na to da je tuženik robu zaduživao tijekom trajanja ugovora o radu i da je manjak utvrđen prilikom prestanka ugovora o radu pa da je prvostupanjski sud o zahtjevu tužitelja dužan odlučiti uz primjenu odredbe čl. 107. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 46/23 – Nedavanje vjerodostojnog tumačenja čl. 77. st. 1.; u daljnjem tekstu: ZR), dakle uz primjenu pravila o odgovornosti radnika za štetu poslodavcu, i to tako da utvrdi koliko je filtera tijekom trajanja ugovora o radu tuženik zadužio, je li se 08. rujna 2014. godine, zaista, ukazao manjak filtera, je li tuženik odgovoran za manjak robe te je li vraćanjem robe u 17 paketa tuženik u cijelosti ili djelomično vratio zaduženu robu.

10. Budući da je, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11– pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju, ovaj je prvostupanjski sud postupio u skladu s uputom iz rješenja koje je 20. rujna 2018. godine, pod brojem Gž-1008/2018-2, donio Županijski sud u Osijeku.

11. Pritom je u postupku u ponovnom suđenju proveden i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.

12. Pored izvedenih dokaza, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

14. Među strankama je sporna obveza tuženika da tužitelju podmiri utuženi novčani iznos.

15. Prilikom razrješenja navedenog spornog pitanja cijenjene su okolnosti utvrđene provedenim dokaznim postupkom. Pritom je sud smatrao da su sve isprave u koje je obavio uvid vjerodostojne jer njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka u postupku nije dovela u sumnju, kao i stoga što su te isprave u međusobnom skladu pa djeluju uvjerljivo.

16. Isto tako, sud je zaključio da iskazi svih saslušanih svjedoka predstavljaju potpuno podobne dokaze da na njima utemelji odluku o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva. Iskazi svjedoka koji su saslušani tijekom ovog spora uvjerljivi su i dosljedni, s tim da je sud držao da su svim saslušanim svjedocima, kao osobama koje su, jednako kao i tuženik te istodobno s njim, bili zaposleni kod tužitelja, u većoj ili manjoj mjeri neposredno poznate okolnosti važne za presuđivanje.

17. Što se tiče iskaza zakonskog zastupnika tužitelja ŽE i tuženika, za navesti je da su ti iskazi bili podudarni u pogledu bitnih okolnosti (obojica navode da je tuženik robu poslao putem Overseas Expressa, a ne putem kurira tužitelja HE), dok je proturječnosti u njihovim kazivanjima (prije svega o tome je li tuženik nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja svu robu koju je zadužio tijekom trajanja radnog odnosa kod tužitelja vratio tužitelju ili to nije učinio; imenovani zakonski zastupnik tužitelja tvrdi da je, i nakon što je tuženik dio robe dostavio Overseas Expressom, ostao manjak robe, a tuženik upire na to da je svu zaduženu robu vratio tužitelju) sud razmotrio u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranom u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a, kao i na temelju pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a. O ovim će načelima/pravilima biti pisano i nastavno.

18. Konačno, glede nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Hanika treba istaknuti da prvostupanjski sud nalazi da su izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te da, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

19. Kao što je prethodno već pisano, u postupku u povodu prigovora protiv platnog naloga tužitelj je pojasnio pravnu osnovu svog zahtjeva prema tuženiku, navodeći da su, na temelju Ugovora o radu od 01. studenog 2013. godine, on i tuženik bili u radnom odnosu na osnovi kojeg je tuženik kod tužitelja obavljao poslove radnog mjesta servisera, u sklopu kojega je od tužitelja preuzeo određene artikle koje tužitelju nije vratio po prestanku radnog odnosa do kojega je došlo otkazom (zbog poslovno uvjetovanih razloga), koji je tužitelj tuženiku dao 09. rujna 2014. godine, niti je tužitelju naknadio vrijednost tih artikala.

20. Naprotiv, suprotstavljajući se tražbini tužitelja, tuženik je upirao na to da je potrošio sav materijal koji je preuzeo od tužitelja, a pozvao se i na listu preuzimanja, uz tvrdnju da se ona odnosi na repromaterijal upakiran u 17 kutija koji je vratio tužitelju po prestanku radnog odnosa kod njega.

21. Odredbom čl. 107. st. 1. ZR-a propisano je da je radnik, koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan štetu naknaditi.

22. Prvostupanjski sud ne smatra da je tuženik štetu tužitelju uzrokovao namjerno, jer namjera podrazumijeva svjesno htijenje ili pristajanje na počinjenje štetne radnje i, kao takva, mora se dokazati, s tim da ju je u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan dokazati tužitelj (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a), ali sud drži da je tuženik postupao s krajnjom nepažnjom.

23. Krajnja nepažnja podrazumijeva postupanje kod kojega se ne ulaže ni minimalna pozornost koju bi pokazao svaki prosječni čovjek. To je ozbiljno propuštanje dužnosti i u građanskom je pravu posebno važno upravo kod odgovornosti radnika za štetu poslodavcu.

24. Kako se u ovom predmetu radi upravo o tome, dakle o odgovornosti radnika za štetu poslodavcu, na što je ovom sudu prvog stupnja izrijekom ukazao i Županijski sud u Osijeku u prethodno citiranom drugostupanjskom rješenju od 20. rujna 2018. godine, tako se sud bavio postojanjem krajnje nepažnje na strani tuženika.

25. Iz iskaza svih osoba koje su saslušane tijekom ovog spora (svjedoka, ali i zakonskog zastupnika tužitelja te tuženika) proizlazi da je tuženik kod tužitelja bio zaposlen na temelju Ugovora o radu koji je s tužiteljem sklopio 01. studenog 2013. godine. Takvu činjenicu potvrđuje i Ugovor o radu od 01. studenog 2013. godine, koji je tužitelj podastro sudu uz podnesak od 06. ožujka 2017. godine (Ugovor o radu nalazi se na listovima 16. do 18. sudskog spisa).

26. Iz navedenih dokaza slijedi da je tuženik kod tužitelja obavljao poslove servisera, s tim da je opis poslova ovog radnog mjesta predstavljao sastavni dio Dodatka 1. Ugovora o radu (s lista 21. sudskog spisa) i u opis poslova radnog mjesta servisera potpadala je, pored ostalog, i briga za ispravno rukovanje i održavanje materijalno tehničkih sredstava.

27. Tužitelj je tijekom spora (uz podnesak od 06. ožujka 2017. godine; list 22. sudskog spisa) dostavio sudu popis sredstava preuzetih po tuženiku 21. srpnja 2014. godine pa to znači da je, nakon što je od tužitelja preuzeo ta sredstva, tuženik za njih bio odgovoran.

28. Tužitelj je dokazao i da je 09. rujna 2014. godine (zbog poslovno uvjetovanih razloga) tuženiku otkazao Ugovor o radu koji je s njim sklopio 01. studenog 2013. godine. O tome svjedoči Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (s lista 19. sudskog spisa), s tim da čak niti sam tuženik nije osporio da je došlo do otkaza Ugovora o radu koji je s tužiteljem sklopio 01. studenog 2013. godine pa ovu činjenicu sud prvog stupnja nalazi bezrezervno dokazanom.

29. O tome da je nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja tuženik zadržao robu koju je prethodno zadužio u obavljanju poslova svog radnog mjesta servisera kod tužitelja kazuje veći broj dokaza, kako onih personalne naravi (iskazi svjedoka KE, HE i GE te navodi zakonskog zastupnika tužitelja ŽE i tuženika), tako i onih materijalnog karaktera (isprave, prije svega pregled stanja i materijala od 08. rujna 2014. godine /s lista 23. do 26. sudskog spisa/ te obavijest od 09. ožujka 2015. godine /s lista 27. sudskog spisa/).

30. Zato sud prvog stupnja nalazi nepobitno utvrđenim da je, nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja, tuženik zadržao dio robe koju je tijekom radnog odnosa kod tužitelja od tužitelja preuzeo.

31. Koju je točno robu tuženik preuzeo od tužitelja jasno je i pregledno vidljivo iz potvrde o zaprimanju robe od 21. srpnja 2014. godine (s lista 22. sudskog spisa), a taj popis potpuno kolidira (i glede vrste i glede količine) s podacima iz obavijesti od 09. ožujka 2015. godine (s lista 27. sudskog spisa).

32. Kada se, naime, netom spomenute dvije isprave međusobno dovedu u vezu, tada je vidljivo da od ukupno zadužene količine EE-AQ-5 od 70 komada tuženik tužitelju nije vratio 35 komada, od ukupno zadužene količine EE -AQ-20 od 70 komada tuženik tužitelju nije vratio 34 komada, od ukupno zadužene količine EE -AQ- C od 70 komada tuženik tužitelju nije vratio 35 komada, od ukupno zadužene količine EE-305 od 72 komada tuženik tužitelju nije vratio 34 komada, od ukupno zadužene količine EE-320 od 72 komada tuženik tužitelju nije vratio 52 komada te od ukupno zadužene količine EE-101-C od 72 komada tuženik tužitelju nije vratio 39 komada.

33. Takav manjak razvidan je i iz pregleda stanja materijala od 08. rujna 2014. godine, s tim da usporedbom datuma sastavljanja ove isprave i datuma kada je tuženiku uslijedio poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, do čega je došlo 09. rujna 2014. godine, treba zaključiti da je inventura u odnosu na zaduženje tuženika uslijedila neposredno prije no što je došlo do njegova prestanka radnog odnosa kod tužitelja.

34. Ranije je već pisano o tome da je u konkretnoj parnici sud prvog stupnja primijenio načelo stranačke istine iz odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a, kao i pravilo o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, a sada treba naglasiti da je teret dokaza o tome da je, po prestanku radnog odnosa, tuženik tužitelju vratio svu robu koju je od tužitelja zadužio po potvrdi o zaprimanju robe od 21. srpnja 2014. godine bio na tuženiku.

35. Tuženik je tvrdio da je za materijal koji bi ugradio prilikom obavljanja servisa izdavao potvrdu, s tim da je takvu njegovu tvrdnju potvrdio i svjedok ČE.

36. No, tuženik je tijekom ove parnice predočio sudu samo jednu potvrdu, i to onu o izvršenoj usluzi od 23. srpnja 2014. godine (s lista 40. sudskog spisa) iz koje je bio uočljivo da je toga dana izmijenio uloške E-320-305-101C.

37. Budući da iz potvrde od zaprimanju robe od 21. srpnja 2014. godine slijedi da je tuženik preuzeo 72 komada artikla EE-320, 72 komada artikla EE-305 i 72 komada artikla EE-101-C, a da je podastiranjem sudu potvrde od 23. srpnja 2014. godine dokazao da je iskoristio tek po jedan od svakog od navedenih artikala, za zaključiti je da tuženik niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazao da je tužitelju vratio sve one od ovih artikala koje je od tužitelja preuzeo, a koje nije iskoristio u svom radu.

38. Zato podatke iz pregleda stanja materijala od 08. rujna 2014. godine i podatke iz obavijesti od 09. ožujka 2015. godine iz kojih slijedi da tuženik tužitelju nije vratio (i) 52 komada artikla EE-320, 34 komada artikla EE-305 i 39 komada artikla EE-101-C sud nalazi vjerodostojnima jer tuženik ničim nije dokazao da je ove artikle u toj količini tužitelju vratio nakon što mu je prestao radni odnos kod tužitelja , ali niti da je sve te artikle ugradio prilikom obavljanja radova i poslova svog radnog mjesta.

39. Iako je tuženik sudu predočio listu preuzimanja (s lista 39. sudskog spisa), podaci iz ove isprave ne mogu se ni na koji način dovesti u vezu s onima iz pregleda stanja materijala od 08. rujna 2014. godine (s lista 23. sudskog spisa) niti s onima iz obavijesti od 03. ožujka 2015. godine (s lista 27. sudskog spisa) jer u listi preuzimanja nema naznake vrste i broja artikala koji se spominju u svim ostalim ispravama koje kazuju o tome koje je točno artikle tuženik zadužio tijekom rada kod tužitelja i koje mu artikle nakon prestanka rada kod tužitelja nije vratio.

40. Osim toga, lista preuzimanja je sastavljena 19. veljače 2015. godine, a obavijest (s lista 27. sudskog spisa) nakon toga, točnije 09. ožujka 2015. godine pa to sugerira da je, i nakon što je GE od tuženika preuzeo robu navedenu u listi preuzimanja, preostao manjak robe koju je tuženik prethodno zadužio od tužitelja po potvrdi od 21. srpnja 2014. godine (s lista 22. sudskog spisa).

41. Usprkos tome što lista preuzimanja potvrđuje navode svjedoka GE, ali i kazivanje samog tuženika o tome da je, nakon što je dobio poslovno uvjetovani otkaz, tuženik dio robe vratio tužitelju, to još uvijek ne znači da je tuženik dokazao da je tužitelju vratio svu onu robu koju je od njega prethodno zadužio po potvrdi od 21. srpnja 2014. godine.

42. Upravo suprotno, iz svih provedenih dokaza (iz isprava te iz nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika) jasno i nedvojbeno proizlazi da je, nakon što mu je prestao radni odnos kod tužitelja, tuženik zadržao dio robe koju je prethodno preuzeo od tužitelja na temelju potvrde od 21. srpnja 2014. godine.

43. Zato sud prvog stupnja drži da je tužitelj u ovom sporu nedvojbeno dokazao da mu je tuženik prouzročio štetu u vezi s radom, i to krajnjom nepažnjom.

44. Šteta se za tužitelja ogleda u manjku robe koji je utvrđen nakon prestanka radnog odnosa tuženika kod tužitelja, štetnik je tuženik koji je tu robu očito zadržao za sebe nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja, oštećena osoba je tužitelj jer mu roba koju je preuzeo tuženik nije nikada vraćena (vraćanje robe tuženik nije dokazao u ovom sporu), uzročno-posljedična veza između štetne radnje tuženika i štete nastale tužitelju kao oštećenoj osobi ogleda se u postupanju tuženika u vezi s radom (čl. 107. st. 1. ZR-a), a protupravnost se, pak, ogleda u tome da je tuženik nezakonito zadržao za sebe robu koja mu ne pripada, nego pripada tužitelju.

45. Time je ispunjeno svih pet elemenata koji moraju postojati kod odgovornosti za štetu, dakle i šteta, i oštećena osoba, i štetnik, i uzročno -posljedična veza (između štetne radnje štetnika i štete nastale oštećenoj osobi) i protupravnost.

46. Budući da je, dakle, tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu, tužbeni zahtjev je bilo moguće (djelomično) prihvatiti.

47. Zato je ovaj sud prvog stupnja odlučio kao u t. I. izreke presude.

48. Nastanak manjka potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika.

49. Visina štete koju je tuženik u vezi s radom krajnjom nepažnjom prouzročio tužitelju vidljiva je iz fakture 14/004/4 od 16. srpnja 2015. godine (s lista 30. sudskog spisa), pri čemu je vještak Darko Hanik u nalazu i mišljenju potpuno potvrdio takvu visinu.

50. Zbog toga sud i okolnost vezanu uz visinu štete nalazi nedvojbeno utvrđenom u ovom sporu.

51. Pritom je za istaknuti da se spram visine štete tuženik držao benevolentno, dakle da ju niti nije posebno osporio, a posebno ne predlaganjem kakvih drugih dokaza izvan onih koji su u ovoj parnici već izvedeni, a koji bi obeskrijepili zaključke do kojih je u svezi visine štete došao sud u predmetnom sporu.

52. Iako se tuženik tijekom čitavog spora pozivao na to da je indikativno da tužitelj od njega traži isplatu, a ne povrat artikala, u takvom svom razmišljanju on nije u pravu, i to iz većeg broja razloga.

53. Prije svega, iz obavijesti od 09. ožujka 2015. godine (s lista 27. sudskog spisa) vidi se da je tužitelj tuženika obavijestio o utvrđenom manjku artikala koje mu tuženik nije vratio nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja i da ga je pozvao da te artikle vrati.

54. Kako je tužitelj sudu dostavio i povratnicu (s lista 28. sudskog spisa), tako je bilo vidljivo da je obavijest od 09. ožujka 2015. godine tuženik uredno primio 12. ožujka 2015. godine.

55. Tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da je, nakon primitka obavijesti o utvrđenom manjku artikala i nakon poziva tužitelja da mu te artikle vrati, po takvom zahtjevu tužitelja postupio. Na to ne ukazuje niti jedan jedini izvedeni dokaz; niti personalne naravi (iskazi svjedoka) niti materijalno-pravnog karaktera (isprave).

56. Stoga tužitelju nije preostalo drugo do li od tuženika zahtijevati naknadu štete.

57. Šteta se u konkretnom slučaju očituje u umanjenju imovine tužitelja (tzv. obična šteta, stvarna, pozitivna šteta ili damnum emergens) i, kao takva, u potpunosti odgovara jednoj od vrsta šteta koje su predviđene odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

58. Slijedom upravo objašnjenog, pozivanje tužitelja na to da tužitelju ne pripada pravo od njega tražiti isplatu (naknade štete u vezi s radom), nego samo pravo na zahtjev za povrat stvari ukazuje se pravno neispravnim pa je, stoga, takvo motrište tuženika sud otklonio.

59. Na dosuđeni iznos štete tužitelju je priznato (i) pravo na kamate, ali glede njihova tijeka ne u potpunosti na način na koji je tužitelj to zahtijevao u ovom sporu.

60. Tužitelj je na iznos glavnice kamate tražio počevši od 11. prosinca 2015. godine, s tim da ovaj datum ničim nije objasnio niti ga je sud mogao vezati s nečim što bi bilo relevantno za početak tijeka kamata.

61. No, unatoč tome, ono što ovaj sud prvog stupnja drži bitnim vezano je uz trenutak uz koji se smatra da se obveza naknade štete smatra dospjelom.

62. Odredbom čl. 1086. ZOO-a utanačeno je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

63. Budući da je u ovoj parnici visina štete utvrđena tek kroz provođenje dokaznog postupka, a cijeneći i da se radi o imovinskoj šteti koja nije reparirana, ocjena je prvostupanjskog suda da je obveza naknade štete dospjela tek u momentu presuđivanja. Upravo tim je časom, naime, šteta pouzdano utvrđena (i osnovanost i visina štete) pa prije toga tuženik prema tužitelju nije niti mogao pasti u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze.

64. Zato su kamate na dosuđeni iznos, koji predstavlja štetu u vezi s radom, priznate počevši od dana donošenja odluke. To je u skladu s regulacijom iz odredaba čl. 29. st. 1. i čl. 1086. ZOO-a.

65. O tome su donesene odluke iz t. I. i II. izreke presude.

66. Sintagma kojom se sud poslužio u tim točkama izreke presude posljedica je regulacije iz odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a, s tim da je ta odredba izmijenjena kroz čl. 79. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/22), a za odredbu čl. 79. ZID ZPP-a/22 odredbom čl. 107. st. 2. ZID ZPP-a/22 regulirano je da se iznimno primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZID ZPP-a/22, dakle, u kontekstu odredbe čl. 111. ZID ZPP-a/22, i na postupke pokrenute prije 19. srpnja 2022. godine. Takav je i ovaj postupak jer je on pokrenut prijedlogom za ovrhu od 22. prosinca 2015. godine.

67. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. I. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a.

68. Stoga je sud respektirao ovu okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio prema izmjenama odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

69. U sadržaj t. I. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

70. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

71. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda u pogledu dvojnog iskazivanja novčanih obveza, a to dalje znači i da je tužitelj ispravno postupio kada je u podnesku od 30. prosinca 2024. godine iznos svoje tražbine izrazio u eurima jer je tako i sud mogao svoju odluku donijeti u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

72. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

73. Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (isključivo u pogledu tijeka kamata na dosuđeni iznos glavnice, i to samo za dio razdoblja za koje je takvu sporednu tražbinu u parnici tražio), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je sud odlučio da mu tuženik nadoknadi sve troškove koje je imao i koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

74. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje ovršnog prijedloga, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 11. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), za sastavljanje četiri podneska, od 06. (03.) ožujka 2017. godine, od 12. (03.) srpnja 2017. godine, od 08. listopada 2020. godine i od 30. prosinca 2024. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, te za sastavljanje žalbe protiv prvostupanjske presude Povrv-269/2016 od 18. travnja 2018. godine, u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 10. st. 1. Tarife/23.

75. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na sedam ročišta, od 22. ožujka 2017. godine, od 21. lipnja 2017. godine, od 05. prosinca 2017. godine, od 23. siječnja 2018. godine, od 14. ožujka 2018. godine, od 16. listopada 2020. godine i od 15. siječnja 2026. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

76. Na naznačene radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 662,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

77. Iako je tužitelju pripadalo i pravo na naknadu troškova po osnovi plaćenog predujma za financijsko vještačenje, u iznosu od 265,40 eura, takav trošak on nije tražio pa o njemu sud nije niti mogao odlučivati jer bi to bilo protivno pravilu iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

78. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 03. ožujka 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela

XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

79. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 i 131/20), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP -a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

80. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. III. dispozitiva presude.

81. Tuženik troškove postupka nije tražio (navodi tužitelja s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 15. siječnja 2026. godine; list 179. sudskog spisa) pa o tome sud nije odlučivao da ne bi povrijedio načelo iz već spomenute odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 03. ožujka 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP-a).