Zakon.hr

Poslovni broj: P-5521/2024-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I. tužiteljice SŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], II. tužiteljice JŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužiteljice OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], S [adresa], svi zastupani po punomoćnici Dubravki Vidović Pehnec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pehnec, Vidović Pehnec, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16.02.2026. u nazočnosti I. i II. tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 03. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb OIB 02535697732, isplatiti I. tužiteljici SŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljici JŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i III. tužiteljici OŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.260,64 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to:

na iznos od 3,87 EUR od 03.09.2005. pa do isplate,

na iznos od 2,94 EUR od 10.10.2005, pa do isplate,

na iznos od 3,06 EUR od 08.11.2005. pa do isplate,

na iznos od 3,00 EUR od 17.12.2005. pa do isplate,

na iznos od 1,38 EUR od 06.02.2006. pa do isplate,

na iznos od 0,35 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

na iznos od 0,71 EUR od 07.03.2006. pa do isplate,

na iznos od 6,05 EUR od 03.11.2008. pa do isplate,

na iznos od 8,16 EUR od 02.01.2009. pa do isplate,

na iznos od 8,48 EUR od 02.02.2009. pa do isplate,

na iznos od 9,04 EUR od 02.03.2009. pa do isplate,

na iznos od 7,34 EUR od 01.04.2009. pa do isplate,

na iznos od 6,92 EUR od 04.05.2009. pa do isplate,

na iznos od 5,25 EUR od 01.06.2009. pa do isplate,

na iznos od 2,95 EUR od 01.07.2009. pa do isplate,

na iznos od 3,78 EUR od 03.08.2009. pa do isplate,

na iznos od 5,46 EUR od 01.09.2009. pa do isplate,

na iznos od 4,41 EUR od 01.10.2009. pa do isplate,

na iznos od 3,65 EUR od 02.11.2009. pa do isplate,

na iznos od 6,95 EUR od 04.01.2010. pa do isplate,

na iznos od 9,19 EUR od 12.02.2010. pa do isplate,

na iznos od 8,63 EUR od 11.03.2010. pa do isplate,

na iznos od 11,82 EUR od 01.04.2010. pa do isplate,

na iznos od 11,23 EUR od 03.05.2010. pa do isplate,

na iznos od 13,21 EUR od 04.06.2010. pa do isplate,

na iznos od 21,39 EUR od 01.07.2010. pa do isplate,

na iznos od 19,98 EUR od 02.08.2010. pa do isplate,

na iznos od 26.62 EUR od 01.09.2010 na do isplate

na iznos od 23,38 EUR od 01.10.2010. pa do isplate,

na iznos od 19,97 EUR od 02.11.2010. pa do isplate,

na iznos od 34,73 EUR od 03.01.2011. pa do isplate,

na iznos od 30,60 EUR od 01.02.2011. pa do isplate,

na iznos od 31,50 EUR od 01.03.2011. pa do isplate,

na iznos od 28,53 EUR od 01.04.2011. pa do isplate,

na iznos od 29,42 EUR od 02.05.2011. pa do isplate,

na iznos od 39,13 EUR od 01.06.2011. pa do isplate,

na iznos od 40,87 EUR od 01.07.2011. pa do isplate,

na iznos od 52,02 EUR od 01.08.2011. pa do isplate,

na iznos od 54,03 EUR od 22.08.2011. pa do isplate

na iznos od 625,90 EUR od 22.08.2011. pa do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da su nepoštene i ništetne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi navedene u čl. 10. toč. 2. i čl. 12. toč. 3. Ugovora o kreditu broj: 9010645085 sklopljenog između ŠŽ i tuženika PBZ d.d. dana 20.07.2005.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, isplatiti I. tužiteljici SŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljici JŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i III. tužiteljici OŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 194,65 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate na slijedeće iznose:

-na iznos od 130,70 € s kta od 20.07.2005. do isplate,

-na iznos od 63,96 € s kta od 22.08.2011. pa do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, naknaditi I. tužiteljici SŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljici JŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i III. tužiteljici OŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.791,41 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 03.03.2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Prvo do treće tužiteljice u tužbi i tijekom postupka navode da je Ugovor o kreditu s bankom sklopio njihov pravni prednik, sada pokojni ŠŽ koji je suprug SŽ, a otac II. i III. tužiteljice. Sklopljen je Ugovor o kreditu pod brojem 9010645085 od dana 20.07.2005.g. na iznos od 14.078,56 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,50% godišnje, a namjena kredita je kupnja automobila.

U čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

Anuiteti dospijevaju zadnjeg datuma u mjesecu.

Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna jer je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03 i to čl. 81., 82. i 90.), a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ova presuda Pž-6632/17 potvrđena je i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g.

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Pravni prednik tužiteljica je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit dana 22.08.2011.

Stoga tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja potražuje na ime preplate temeljem valutne klauzule iznos glavnice od 1.264,64 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Nadalje tužiteljice navode da je banka ugovorom o kreditu od obvezala pokojnog ŠŽ na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) kao i na plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, a u svakom slučaju su naknade ugovorene u visini utvrđenoj aktima banke na dan obrade odnosno eventualno prijevremene otplate kredita. O tim iznosima stranke nisu uopće pregovarale, niti je pokojnom predniku tužiteljica objašnjeno što bi on trebao platiti takvim naknadama za obradu kredita odnosno za eventualno prijevremenu otplatu kredita.

Odredbom čl. 10. st. 2. i čl. 12. st. 3 Ugovora o kreditu prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50 % na iznos kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO). U odnosu na prijevremenu otplatu kredita ugovoreno je da će potrošač platiti naknadu u visini određenoj aktima banke.

10.

Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1., 81. st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu Ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska Institucija te profesionalno dioničko društvo.

11.

Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem.

12.

Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava; / načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zlouporabe prava.

13.

Također, u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Naime, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove kredita, teretivši ga 20.07.2005. za iznos od 130,70€ koja obrada usput rečeno ulazi u redoviti opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke.

14.

Na taj način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sklapanjem Ugovora o kreditu pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

15.

Stoga I. do III. tužiteljice nakon provedenog postupka konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema podnesku od 16.06.2025. i 14.02.2025. traže preplatu temeljem valute u svoti od 1.260,64 € , kao i da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 10. st. 2. i čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9010645085, kojima su ugovorene i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 194,65 € te da obveže tuženika na isplatu svote od 130,70 € koji iznos je tužitelj platio dana 20.07.2005.g., na ime ulazne naknade i svotu od 63,96 € koji iznos je prednik tužiteljica ŠŽ platio dana 22.08.2011. na ime prijevremene otplate kredita sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

16.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi osnovanosti i visini postavljenog tužbenog zahtjeva.

17.

Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

18.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

19.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

20.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

21.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula CHF i da je ta valutna klauzula bila jasna, lako razumljiva i uočljiva i ne može biti podvrgnuta testu poštenja. Nadalje, s obzirom da su isto tako jasne i razumljive odredbe o ugovorenoj ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ističe da takve odredbe ne mogu biti podvrgnute testu poštenja, pa predlaže da sud I. do III. tužiteljice u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

22.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu (list 10-14), otplatnu tablicu kredita (list 15-16), potvrdu o kretanju kamatnih stopa (list 17 spisa), otplatni plan kredita (list 18-19), knjigovodstvenu kartica kredita (list 20-37), pročitana je Obavijest o konačnoj otplati kredita (list 37 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 104-111), te su saslušane I. i II. tužiteljice kao stranke (list 123-124).

23.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti osnovan.

24.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010645085 od 20.07.2005. koji je solemniziran po javnom bilježniku kojim Ugovorom o kreditu je pravni prednik tužiteljica kod tuženika ugovorio kredit kunske protuvrijednosti od 14.078,56 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovorena je redovna kamata 5,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je 7 godina u 84 jednakih mjesečnih anuiteta i namijenjen je za kupnju automobila. Prema Ugovoru kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

25.

Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke i to od početne 5,50% godišnje do 7,45% godišnje, te da je kredit prijevremeno otplaćen. Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

26.

Neprijeporno je da je banka pokojnom predniku tužiteljica naplatila naknadu za obradu kredita kao i da je naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

27.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja kao i je li obrazložio što se plaća u ulaznoj odnosno izlaznoj naknadi.

28.

Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

29.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

30.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

31.

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

32.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

33.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

34.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

35.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

36.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

37.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 4. Ugovora o kreditu.

38.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

39.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

40.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

41.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

42.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

43.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 J i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

44.

Prema prijedlogu tužitelja i tuženika sud je saslušao I. i II. tužiteljicu kao stranke.

45.

Prvo tužiteljica SŽ saslušana kao stranka iskazala je da su njezin pokojni suprug i ona sve zajedno radili i oko svega se dogovarali. Godine 2005. željeli su kupiti novi automobil i otišli su u Autokuću kako bi odabrali automobil. Odlučili su kupiti Micra Nissan, te nisu imali gotovinu pa ih je prodavač uputio da oni surađuju s tuženikom gdje mogu dobiti autokredit. Dao im je sve potrebne papire i uputio ih u banku. Kada su došli u poslovnicu PBZ d.d. ponuđen im je kredit vezan za valutu CHF i to kao najpovoljniji, najjeftiniji sa najnižom kamatnom stopom, najnižim tečajem CHF-a i mogli su dobiti iznos koji su tražili.

46.

Pri tome je anuitet bio takav da su računali da to mogu otplaćivati. Kredit je ugovoren na rok od 7 godina. Prilikom sklapanja tog Ugovora o kreditu nije im ništa posebno objašnjeno glede valute, niti o kakvoj valuti se radi, niti da HNB neće štititi tečaj kune u odnosu na tečaj CHF-a. Tako se dogodilo da su najprije anuiteti bili sukladno ugovorenim uvjetima kredita, ali su ubrzo počeli rasti i narasli su tako da je to bilo neprihvatljivo i da nisu mogli izdržati otplatu kredita. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu naplaćena im je tzv. ulazna naknada odnosno naknada za obradu kredita. Pri tome im nije rečeno što se s tom naknadom plaća, niti zašto moraju podmiriti troškove obrade i isplate kredita. Već je kazala da je njima ta otplata postala neizdrživa jer je anuitet otišao skoro na duplo, pa su joj drugi posudili novac i odlučili prijevremeno taj kredit otplatiti. Prilikom prijevremene otplate banka im je ponovo naplatila naknadu. U oba slučaja im je rekla da se takve naknade (ulazna, izlazna) moraju platiti jer da je tako propisano Tarifom banke.

47.

Pokojni prednik tužiteljica ŠŽ predmetni kredit nije dignuo za poslovnu djelatnost jer je tijekom života bio zaposlen kao muzejski tehničar.

48.

Drugo tužiteljica JŽ saslušana kao stranka iskazala je da ona zaista ne zna nikakve pojedinosti, niti ima ikakva saznanja o konkretnom kreditu. U vrijeme kada su njezini roditelji podignuli kredit ona je imala 20 godina i zna da su dignuli kredit radi kupnje automobila. Pojedinosti ne zna.

49.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz I. i II. tužiteljice saslušane kao stranke.

50.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

51.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

52.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

53.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

54.

Također sud je iskazom tužiteljica utvrdio da pok. ŠŽ nije bilo niti objašnjeno zašto treba plaćati bilo kakve naknade za kredit, kao što mu nisu bili objašnjeni tečajni rizici vezani za valutu CHF.

55.

U odnosu na naplaćenu ulaznu i izlaznu naknadu za kredit sud navodi da nisu sporne tvrdnje tuženika da su odredbe Ugovora o kreditu na prvi pogled lako uočljive odredbe Ugovora o kreditu, ali ono što pravnom predniku tužiteljica tuženik nije objasnio i ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe je specijalan rizik iz kojeg uopće nije razvidno koliko će u stvarnosti iznositi taj postotak u trenutku kada kredit bude naplaćen. Tužitelju nije objašnjeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li će ga banka naplatiti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije niti precizirano da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

56.

Posljedica takve odredbe je da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koji je osobni bankar tužitelja obavio kao svoj redovni posao za kojeg prima redovnu plaću, a niti je na bilo koji način objašnjeno što je to što bi trebalo ući u posebne troškove naknade kredita.

57.

Naime, obrada kredita spada u cijenu koju tužitelj plaća na ime korištenja kredita. Ta cijena je izražena u obliku kamatne stope (EKS). Ovakvim načinom tuženik dvostruko naplaćuje svoje usluge, jednom kroz trošak obrade kredita, a drugi puta putem naplate kamate na odobreni iznos kredita. Uostalom, tuženi je financijska institucija koja se bavi kreditiranjem, u tu svrhu ima zaposlenike koji za svoj rad, između ostaloga i obradu kreditnog zahtjeva, primaju plaću. Dakle, ne radi se ni o kakvim izvanrednim troškovima radi kojih bi tuženi morao angažirati vanjske suradnike i imati izvanredne troškove, već o redovnom poslovanju koji izvršavaju njegovi zaposlenici.

58.

Prebaciti trošak obrade kredita na tužitelja, a koju obradu rade zaposlenici tuženika u okviru svojih radnih zadataka znači da tužitelj ne plaća samo cijenu kredita u vidu kamatne stope već i participira u troškovima zaposlenika tuženika koji obrađuju Zahtjev.

59.

U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

60.

Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji ugovor sadrži odredbu u čl. 10. st. 2. i čl. 12. st. 3. da je tužitelj za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,50 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadama koja su propisane u čl. 10. st. 2. i čl. 12. st. 3.Ugovora.

61.

Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već navodi da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

62.

Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu čl. 10. st. 2. i čl. 12. st. 3.Ugovora.kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita bile teško razumljive jer tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

63.

Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

64.

U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

65.

Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

66.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

67.

Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

68.

Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio tu naknadu.

69.

Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 10. ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a te slijedom toga i ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

70.

Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o.

71.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznose 1.260,64 €.

72.

Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 130,70 €.

73.

Ukupan iznos obračunate i naplaćene izlazne naknade kod prijevremene otplate nedospjele kredita iznosi ukupno 63,96 €.

74.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedaba, a tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka pa je stoga sud nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio jer je dan temeljem svih relevantnih podataka, tablica kamatnih stopa, izračuna, te sukladno pravilima znanosti i struke.

75.

Radi toga sud je tužiteljicama na ime preplate temeljem valute dosudio ukupan iznos temeljem preplate anuiteta u iznosu od 1.260,64 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

76.

Nadalje sud je tužiteljicama dosudio i preplate koje su dospjele 2005.g i 2006. g. jer je njihov zahtjev cjeloviti restitucijski zahtjevi i za taj zahtjev je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 i koja tužba je podnesena dana 04.04.2012.g. pa se prema tome prekid zastarijevanja računa od 04.04.2012., ali ne u odnosu na pojedinačne iznose već u odnosu na cjeloviti restitucijski zahtjev.

77.

Osim toga odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana je posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a banka je primila preplatu i u 2005 i u 2006 godini.

78.

Na ime naplaćene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita koja je naplaćena temeljem ništetne odredbe sud je tužiteljicama ukupno dosudio iznos od 130,70 €, s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.07.2005. do isplate.

79.

Na ime naplaćene izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita, temeljem ništetne odredbe sud je tužiteljicama ukupno dosudio iznos od 63,96 €, s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22.08.2011. do isplate.

80.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

81.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose.

82.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

83.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

84.

U konkretnom slučaju na tužiteljskoj strani su tri tužiteljice, pa punomoćnica tužitelja potražuje povišenje tarifnih stavaka za 20% sukladno odredbi 40. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika.

85.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 4 podnesaka (19.07.2022., 18.08.2022., 14.02.2025. i 16.06.2025.), svako po 100 bodova, troška sastava 2 podneska (03.09.2024. i 16.04.2025.), prema Tbr 8/4 Tarife svako po 25 bodova, te troška zastupanja na 2 ročišta (11.03.2025. i 16.02.2026.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 8/4, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

86.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 750 bodova / 1.500,00 €.

87.

S obzirom da punomoćnica zastupa ukupno tri tužiteljice, odvjetnici pripada povećanje od 20% na navedeni iznos prema Tbr 40.1. Tarife. Kada se na iznos od 1.500,00 € doda uvećanje Tarifne stavke od 20% za zastupanje više osoba prema Tbr 40.1. Tarife dolazi se do iznosa od 1.800,00 €.

88.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 450,00 €, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama, trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 €, te je dosuđena i plaćena naknada tuženiku za izdavanje dokumentacije o kreditu. Tužiteljica ima pravo na troškove koje je imala u svezi tužbenog zahtjeva jer parnični trošak sukladno odredbi čl. 151. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu ZPP) čine i izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Slijedom navedenog sud je tužiteljicama dosudio ukupnu naknadu parničnog troška u iznosu od 2.791,41 €.

89.

Sud je tužiteljicama dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

90.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. - IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, dana 03. ožujka 2026. godine

Sutkinja:

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte