Poslovni broj: P-926/2023-37

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice ŽV uz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba , Kranjčevićeva 8 protiv tuženice OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, koju zastupaju punomoćnici RV,Dino Komadina i Fran Majić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba , Prilaz Gjure Deželića 30 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 27. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Nenada Horvata , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Frana Majića , odvjetnika iz Zagreba , dana 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice ŽV uz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 3. lipnja 2025. i 26. studenog 2025.

II. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici: ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 5.063,31 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici: ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 620,21 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 20. ožujka 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici: ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s naslova razlike zakonske zatezne kamate i preplate u konverziji iznos od 383,61 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 3. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

V. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužiteljici: ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice : ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 591,74 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od :

0,33 EUR od dana 11.7.2005 do isplate.

0,38 EUR od dana 11.8.2005 do isplate.

1,56 EUR od dana 13.12.2005 do isplate.

5,26 EUR od dana 11.1.2006 do isplate.

7,43 EUR od dana 12.2.2006 do isplate.

6,63 EUR od dana 11.3.2006 do isplate.

3,79 EUR od dana 11.4.2006 do isplate.

2,86 EUR od dana 11.5.2006 do isplate.

3,23 EUR od dana 13.6.2006 do isplate.

4,81 EUR od dana 11.7.2006 do isplate.

5,43 EUR od dana 11.8.2006 do isplate.

4,07 EUR od dana 11.9.2006 do isplate.

2,86 EUR od dana 11.10.2006 do isplate.

6,93 EUR od dana 11.11.2006 do isplate.

5,59 EUR od dana 11.12.2006 do isplate.

8,74 EUR od dana 11.1.2007 do isplate.

9,55 EUR od dana 12.2.2007 do isplate.

10,38 EUR od dana 12.3.2007 do isplate.

11,41 EUR od dana 10.4.2007 do isplate.

15,68 EUR od dana 10.5.2007 do isplate.

15,30 EUR od dana 11.6.2007 do isplate.

18,25 EUR od dana 10.7.2007 do isplate.

15,10 EUR od dana 10.8.2007 do isplate.

15,21 EUR od dana 10.9.2007 do isplate.

18,83 EUR od dana 10.10.2007 do isplate.

15,87 EUR od dana 12.11.2007 do isplate.

17,07 EUR od dana 10.12.2007 do isplate.

13,06 EUR od dana 10.1.2008 do isplate.

9,61 EUR od dana 11.2.2008 do isplate.

4,70 EUR od dana 10.3.2008 do isplate.

8,95 EUR od dana 10.4.2008 do isplate.

11,96 EUR od dana 12.5.2008 do isplate.

12,39 EUR od dana 10.6.2008 do isplate.

13,31 EUR od dana 10.7.2008 do isplate.

14,75 EUR od dana 11.8.2008 do isplate.

13,98 EUR od dana 10.9.2008 do isplate.

6,20 EUR od dana 10.10.2008 do isplate.

2,26 EUR od dana 10.12.2008 do isplate.

36,27 EUR od dana 11.1.2011 do isplate.

98,16 EUR od dana 10.2.2011 do isplate.

113,59 EUR od dana 10.3.2011 do isplate.

VII.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.544,88 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ŽV u tužbi tvrdi da je dana 10. lipnja 2005. s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj: 78563/05 prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita , stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 46.046,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a navedenim osnovnim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita na 144 mjeseci s ugovorenim mjesečnim anuitetima uz kamatnu stopu od 4,99 % godišnje koja je definirana kao promjenjiva i također je tužiteljica dana 19. ožujka 2016. sa pravnim prednikom tuženika sklopila Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 78563/05 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s time da tužiteljica ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., zauzeo stav da korisnik kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, a tužiteljica tvrdi da provedenom konverzijom nije obeštećena u potpunosti kao potrošač, a sve obzirom na nepoštene odredbe Ugovora utvrđene u postupku „Potrošač“ povodom kolektivne tužbe, a nadalje tužiteljica tvrdi da je dana 7. travnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 u sporu tužitelja ,,Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača'' protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je u dijelu, koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2221/2018 od dana 3. rujna 2019. , a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora , kao trgovac i korisnici kredita, kao potrošači nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' 96/03) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82.,90, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i povodom istaknutih revizija tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. odbio revizije tuženih i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova, a tužiteljica navodi da donesene presude u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, temeljem čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnova od strane tuženika te nadalje tužiteljica ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske (kuna) u odnosu prema stranoj valuti , to jest u ovom pojedinačnom slučaju, vrijednosti švicarskog franka-CHF, ali tužiteljica osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima i također tužiteljica ističe da je prilikom otplate dovedena u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, s time da kao prosječnom potrošaču, kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bila upozorena da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik, koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK, a na pitanje , koji bankarski proizvod je za nju najpovoljniji, nije joj dan odgovor, kao i brojnim drugim dužnicima, a tužiteljica nadalje navodi da prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi to bilo poznato ili moglo biti poznato iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri pri čemu tužiteljica ističe da „valutna klauzula“ ima za cilj zaštitu vrijednosti ugovorne obveze i po svom zakonskom sadržaju sastoji se od: vrijednosti ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske , određivanja strane valute koja će biti mjerilo, odnosa strane valute i valute Republike Hrvatske (tečaja) i izračuna vrijednosti obveze u stranoj valuti i tužiteljica ne spori činjenicu da je ugovaranje „valutne klauzule“ dopuštenu u skladu s čl. 22. ZOO-a, ali to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ukoliko bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti sa drugim kogentnim propisima- Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialisa te temeljnim načelima ZOO-a i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: općem riziku vezanim uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke , što proizlazi iz potvrde Hrvatske narodne banke od 7.lipnja 2013., o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EUR zone gotovo potpuno izvjestan i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i tijekom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF, koji je predstavljen tužiteljici kao „sigurna valuta“ te ona nije bila upozorena na rizike koji su postojali u odnosu na nju kao potošaća, to jest nije joj spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci, a budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne te osim toga tužiteljica navodi da su bitni elementi Ugovora o kreditu bili neizvjesni, a rizik preuzima potrošač i da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu toga nije svjestan i nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužiteljicu , kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnoti i poštenja što potvrđuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Pž-6632/2017-10 te nadalje tužiteljica ne spori činjenicu da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30.rujna 2015. , a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR i također tužiteljica ističe da je presudom Suda Europske unije u presudi C-118/17, od 14.ožujka 2019. (predmet ZV protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pojedina pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl.6 st.1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije ni postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji, a činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, još manje novacijom ugovornog odnosa pa stoga tužiteljica na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja kamata teče od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, potražuje određene iznose , a unatoč provedenoj konverziji ima pravo na punu restituciju i tužiteljica nadalje tvrdi da ratio legis ZID ZPK prema kojem je provedena konverzija bio je usmjeren na olakšanje položaja potrošača na način da uspostavi narušena ravnoteža u ugovorima o kreditu u kojima je utvrđeno postojanje povrede Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dakle uređivao je ekonomske posljedice koje su takvi ugovori imali,a sve u svrhu olakšavanja socijalnog položaja dužnika, odnosno potrošača i navedeni zakon je u svojoj biti predvidio sporazumno uređivanje i raspolaganje iznosima preplate između banke i potrošača kao posljedicama, ali niti jedna odredba tog zakona se ne odnosi na pravnu kvalifikaciju tih odredbi ugovora niti određuje da su iste pravno valjane, a ako je intencija zakonodavca bila takvo što, on je to trebao izričito propisati te u nedostatku izričitog propisa, postojeći propis se mora tumačiti u skladu s pozitivnim pravom Republike Hrvatske i temeljnim načelima pravnog poretka, odnosno potrošačkog zakonodavstva i odredbama o posljedicama ništetnosti, a to je da ništetnost nastupa po samom zakonu i da djeluje ex tunc, a ne ex nunc te da ništetan ugovor ne postaje valjan čak ni ako uzrok ništetnosti naknadno nestane pa je takvo i tumačenje čl. 6. st. 1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ u dijelu koji glasi: „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača...“ , a u presudi ŽVI i ŽVIT protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, na koju praksu se poziva Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 20. ožujka 2018. poslovni broj: Rev- 2245/17 . „Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba i prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.“ i također tužiteljica ističe pravo Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-118/17 ZV od 14. ožujka 2019. u kojoj se na str. 9 navodi : „U tom pogledu, valja podsjetiti da navedeni članak 6. stavak 1. zahtijeva da države članice predvide da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača... , međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2016., FV i dr., C-154/15, C- 307/15 i C-308/15, EU:C:2016:980, t. 61.) i iako članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 ne sprečava države članice da zakonom prekinu korištenje nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima, ipak zakonodavac mora u tom kontekstu poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. iste direktive.“, a niti jedna odredba Dodatka ne propisuje odricanje ugovornih strana od prava na potraživanja s osnove ništetnih odredbi osnovnog ugovora, a da je to bio cilj ugovornih strana, to bi ugovorne strane morale konstatirati u aneksu – koje ugovorne odredbe su ništetne, a koje one žele potvrditi i održati ugovor na snazi no iz teksta Dodatka ne proizlazi te vrijedi opće načelo da ništetne ugovorne odredbe ne mogu postati valjane, kao što se ne može sklopiti nagodba vezano uz ništetne odredbe niti one mogu biti predmet obnove te se ne mogu „zamijeniti“ valjanim ugovornim odredbama i Aneksom je definiran ugovorni odnos za ubuduće / ex nunc ) , čime preplate tužiteljice nisu otklonjene, odnosno nije joj vraćeno ono što je preplatila do tada kroz preplaćenu valutu i retroaktivno je prilikom rekalkulacije kredita CHF – EUR tuženik koristio stopu koju je sam odredio, a o kojoj u aneksu nema ni riječi i osim toga izračun konverzije nije sastavni dio aneksa niti predstavlja ugovor već je to samo dokument tuženika kojim se vrši rekalkulacija kredita s valutnom klauzulom u CHF u valutnu klauzulu u EUR (dakle, samo simulacija kredita), koji dokument je tužiteljica morala potpisati kako bi uopće mogla sklopiti aneks u konverziji, a usaglašavanje s izračunom , koji predstavlja financijsku rekalkulaciju, bio je uvjet sklapanja aneksa tako da se tužiteljica formalno suglasila s izračunom kako bi uopće mogla sklopiti aneks , kojim joj se nadalje obračunava niža glavnica te je tako njezin položaj kroz intervenciju zakonodavca ipak djelomično poboljšan i nadalje tužiteljica tvrdi da stajalište da konvertirani dužnici imaju pravni interes za vođenje parnica u kojima utvrđuju odredbe osnovnog ugovora ništetnim te posljedično zahtijevaju isplatu iznosa koji im pripada proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., a u kojem se navodi na str. 4: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – NE znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.“ i s obzirom da je o pitanju ništetnosti spornih odredbi već odlučeno kako je naprijed obrazloženo, slijedeći odlomak na istoj stranici je osobito bitno istaknuti: „To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).“ i također tužiteljica navodi da je činjenica da konverzijom kredita tužiteljica nije restituirana u cijelosti i još manje da bi bila obeštećena preplatom utvrđenom prilikom konverzije, jer kako je odredba o valutnoj klauzuli CHF utvrđena ništetnom, tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju svih preplaćenih iznosa, odnosno ima pravo zahtijevati povrat iznosa stečenih bez osnove, a koji joj nisu vraćeni , a da bi se dovela u položaj potrošača u kojem bi se nalazila da nije bilo posljedica ništetnih odredbi ugovora mora se uzeti položaj u kojem bi se nalazila da su sve uplate u uvećanom iznosu, koje je izvršila uzete u obzir za zatvaranje kredita kako je utvrđen početnim otplatnim planom prema tečaju na dan isplate kredita sve do trenutka dok su trajale posljedice ništetnih ugovornih odredbi i nadalje tužiteljica navodi da joj je utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 8.397,99 CHF, odnosno 61.237,69 kn te tužiteljica ističe da je od ključne važnosti naglasiti kako je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom važećeg tečaja za CHF na dan 30. rujna 2015. te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja tijekom cijelog razdoblja otplate kredite, a simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30. rujna 2015. , a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu od 5.909,95 EUR , odnosno u iznosu od 45.802,98 kn, a koju glavnicu je tužiteljica nastavila otplaćivati nakon konverzije, ali prema početnom otplatnom planu da nije bilo primjene nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (valutna klauzula CHF) na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica , koja je iznosila 8.397,99 CHF, trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 39.698,15 kn iz čega proizlazi da je i nakon konverzije tužiteljica nastavila otplaćivati uvećanu glavnicu no sada uvećanu za puno manji iznos nego prije provedbe konverzije, što u konačnici predstavlja pozitivni učinak konverzije, ali pro futuro ( ex nunc ) te je razvidno da je primjenom tečaja na dan 30. rujna 2015. nastala razlika glavnice od 6.104,83 kn, koja se tužiteljici mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija i tužiteljica naglašava činjenicu da prilikom sklapanja aneksa, tužiteljica , kao potrošač nije imala saznanja da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti bila ništetna, jer je u kolektivnom sporu pravomoćno odlučeno o ništetnosti valutne klauzule tek u lipnju 2018. pa tužiteljica , kao i ostali potrošači, koji su svoje ugovore inicijalno sklopljene u CHF valuti konvertirali u EUR valutu temeljem ZID ZPK 15 nisu tada imali izbor između mogućnosti utuženja razlike tečaja temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te s druge strane sklapanja aneksa u konverziji,a takva praksa sudova nije postojala te su oni imali mogućnost ili ostati u ugovornom odnosu s višom glavnicom ili sklopiti aneks temeljem kojeg su nastavili otplaćivati nižu glavnicu i u toj situaciji, vrlo je malo potrošača koji su nastavili otplaćivati CHF kredit iz razloga što su im uvjeti konverzije bili potpuno neprihvatljivi, a neovisno o tome, iako je položaj tužiteljice nakon konverzije bio bolji od onog u kojem je bio prije konverzije, još uvijek je daleko od položaja u kojem bi tužiteljica bila da nije bilo ništetnih odredbi osnovnog ugovora temeljem kojih je ona godinama podmirivala puno veće anuitete od onih na koje je pristala temeljem valjanih odredbi ugovora i upravo tu razliku tužiteljica u ovom postupku potražuje, dakle tužiteljica je i nakon konverzije imala pravo na povrat iznosa: za iznos preplate anuiteta zbog preplaćene valutne klauzule do konverzije u iznosu od 5.520,79 EUR / 41.596,39 HRK s zakonskim zateznim kamatama te za daljnju razliku glavnice od 810,25 EUR / 6.104,83 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2016. pa sve do isplate, s time da tužiteljica tvrdi da joj restitucija nije izvršena u potpunosti i slijedom navedenog tužiteljica tužbom traži od tuženika isplatu iznosa od 5.520,79 EUR / 41.596,39 HRK na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa te također traži isplatu iznosa od 810,25 EUR na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2016., kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nadalje nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 26. studenog 2025. precizirala tužbene zahtjeve tako da od tuženika na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule traži isplatu iznosa od 5.063,31 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate, zatim na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije iznos od 620,21 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 20. ožujka 2016. pa do isplate , nadalje tužiteljica traži od tuženiku s naslova razlike zatezne kamate i preplate u konverziji iznos od 383,61 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od zaključenja glavne rasprave do isplate ,kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude te tužiteljica postavlja i tzv. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev , kojim traži isplatu iznosa od 1.851,10 EUR, kao ukupan iznos zatezne kamate obračunate na razliku anuiteta s osnove promjene tečaja te na taj iznos zakonskih zateznih kamata tekućih od 3. lipnja 2025. pa do isplate.

3. Tuženik OTP banka d.d. iz Splita u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva iz tužbe, kao i osnovu i tijek zateznih kamata te predlaže da sud odbije predmetne tužbene zahtjeve iz razloga, jer je tužiteljica prihvatila ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK/15). te je tužiteljica prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 41117/07 od 10.veljače 2016. (dalje u tekstu: „Dodatak“ i/ili „Dodatak o konverziji“) pristala da se sve njezine uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršila od početka otplate pa do 30. rujna 2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu, da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, stanje glavnice i daljnju otplatu EUR kredita prilikom sklapanja Sporazuma pa tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebno odbiti te nadalje tuženik osporava tužiteljičino svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“ te da je tužiteljica dužna u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a da tužiteljica tužbom navedeno ne dokazuje pa stoga tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, zatim tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice , jer da tužiteljica nije dostavila dokaz da je izvršila ijednu uplatu na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu pa stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužiteljica osobno uplatila, zatim tuženik tvrdi da je potraživanje tužiteljice zastarjelo te napominje da tužiteljica nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinula zastaru i da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a da tužiteljica nije niti bio stranka kolektivnog spora te da je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom i tuženik napominje da odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivoj kamatnoj nisu ništetne te da su iste dopuštene temeljem čl. 22. i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, a da su u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive te da je tužiteljica o istima bila u razumnoj mjeri obaviještena, a i uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem: P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove , jer na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove te da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem : P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15 te da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka i da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015-dalje u tekstu: ZID ZPK/15) propisao temeljno načelo i obvezu banke da potrošačima s kreditima denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) ponudi konverziju takvog kredita na način da položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i tuženik nadalje tvrdi da je člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene), koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF; početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja i da takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu, utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu te da je tuženik postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužiteljici poslao ponudu izračuna konverzije i kao dokaz činjenici da je banka postupila u skladu s citiranom zakonskom odredbom, mišljenje ovlaštenog revizora društva Ernst & Young d.o.o. sa sjedištem u [adresa], čiji je zadatak na temelju odredbe čl. 19.d. ZID ZPK/15 bio provjeriti pravilnost i usklađenost kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te da iz navedenog mišljenja ovlaštenog revizora proizlazi kako „na temelju provedenih procedura (…) nije identificirana neusklađenost s primjenjivim načinom izračuna konverzije propisanim člankom 357.c ZOKI-a, odnosno člankom19.c. ZPK- a.“ tako da je tuženik kalkulator izradio u skladu s odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15, te je konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao te stoga, nisu točni navodi tužiteljice da stanje glavnice koju je tuženik utvrdio u konverziji nije točno nego je stanje glavnice utvrđeno na temelju gore citiranog članka 19.c ZID ZPK/15 i prema ZID ZPK/15 i da je tužiteljica imala 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije te naglašava kako je tužiteljica od trenutka primitka ponude konverzije do isteka zakonom određenog roka za prihvaćanje konverzije imala mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imala, međutim tužiteljica nije imala prigovor na izračun konverzije nego je prihvatila ponudu za konverziju kredita, potpisala Dodatak o konverziji i Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 10. veljače 2016. te su tužiteljica i tuženik izvršili konverziju kredita, a da je potrebno naglasiti kako je tužiteljica samostalno izrazila svoju volju i suglasnost za sklapanje Dodatka i Sporazuma o konverziji dok je ponuda izračuna konverzije i sklapanje Dodatka i Sporazuma za tuženika bila prisilna zakonska obveza te je prilikom sklapanja Dodataka o konverziji utvrđena razlika (preplata) između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu u iznosu od 13.278,85 kn/ 1.762,41 EUR ta da, ako bi sud usprkos provedenoj konverziji i gore iznesenim navodima tuženika, tužbeni zahtjev našao osnovanim, ovime ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 4.380,63 EUR-a koji iznos se sastoji od 1.762,41 EUR-a , koji odgovara iznosu preplate iz Sporazuma o konverziji, zatim iznosa od 2.109,08 EUR (16.068,41 kn) i iznosa od 509,14 EUR-a (3.836,07 kn) , koje je tuženik platio tužiteljici na temelju Dodatka br. 2. Ugovora o kreditu broj 78563/05 od 12. travnja 2017.), uvećano za zakonske zatezne kamate koje na iznos od 1.762,41 EUR teku od 20. ožujka 2016., a na iznos od 2.109,08 EUR i na iznos od 509, 14 EUR, teku od 13. travnja 2017. pa do 31. prosinca 2022. te da, s obzirom da je tužiteljica predložila izvođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik, isto kao i tužiteljica , pridržava pravo specificirati visinu navedenog iznosa , a tuženik ističe da je tužiteljica , prihvatom ponude konverzije pristala na početno ugovorenu kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom, na EUR kamatne stope koje su tijekom cijelog razdoblja otplate kredita više od kamatnih stopa, koje je plaćala po CHF kreditu, na promjenu valute uz koju se veže njezina kreditna obveza i da iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu te ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu te da je prilikom konverzije sve iznose koje je tužiteljica plaćala po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužiteljica smatra da ih je više platila zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF), tužiteljica je odlučila koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30. rujna 2015. tako da tužiteljica nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora niti tužiteljica ima pravni interes na podnošenje ove tužbe te predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i tuženik ističe da je zakonska obveza tuženika bila ponuditi tužiteljici konverziju kredita te izračun konverzije prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. te da navedena pravila ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije koristi početni CHF anuitet u visini od 427,16 CHF kao fiksni, odnosno da kao fiksnu kamatnu stopu koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,99% za cijelo vrijeme otplate kredita, niti da koristi tečaj CHF – HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita kao fiksni jer čl. 19.c. st.1. toč.8. ZID ZPK/15 propisuje da učinak konverzije koji se utvrđuje kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR i iznosa preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog EUR otplatnog plana i svih tužiteljičinih uplaćenih iznosa pretvorenih u EUR anuitete i utvrđenih sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 4. ZID ZPK/15 i tuženik je postupio sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama pa je stoga točku IV. izreke tužbenog zahtjeva potrebno odbiti u cijelosti, jer ne postoji nikakva razlika u glavnicama niti postoji više glavnica kredita, nego je tužiteljica , kao korisnik kredita dužan banci vratiti jednu glavnicu kredita za koju se u konačnici i zadužio i da je banka postupila sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama te je sve tužbene zahtjeve tužiteljice potrebno odbiti u cijelosti, jer ne postoji nikakvo potraživanje tužiteljice prema tuženiku, a osim toga tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 potvrdio zakonitost konverzije i Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, te je isto tako potvrdio kako je ZID ZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da nema mjesta primjeni tih općih pravila o ništetnosti u slučaju kada se radi o ZID ZPK/15 , kao izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri zakonodavca pa tužiteljica nema pravni interes za postavljanje kondemnatornog zahtjeva, jer od trenutka konverzije više ne postoji CHF ugovor o kreditu niti CHF kamata s obzirom da je tužiteljica pristala na konverziju ex tunc, a ne ex nunc tj. smatra se da je tužiteljica od samog početka korisnik EUR kredita s EUR promjenjivom kamatnom stopom (točno kako je propisao pravilima ZID ZPK/15) te da je prihvaćajući konverziju, tužiteljica pristala da se sve uplate , koje je vršila po CHF Ugovoru (izuzev uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova) koriste za namirenje EUR kredita te da je upravo zbog provedene konverzije, koja je bila zakonska obveza tuženika za razliku od tužiteljice koja je imala pravo birati želi li prihvatiti ponudu konverzije ili ne, tužiteljičin zahtjev neosnovan te je isti potrebno odbiti u cijelosti i tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje iz tužbe te navodi da, obzirom da kolektivni spor koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem:

P-1401/2012 na koji se poziva tužiteljica u tužbi nije primjenjiv na ovaj slučaj , jer ne postoji objektivni identitet ove parnice i kolektivnog spora,a kolektivna tužba ne prekida zastarni rok u ovom predmetu, a da kada bi sud i utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, zastarni rok od 5 godina teče od svake pojedine uplate, stoga je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari isto kao i preinačeni tužbeni zahtjev, a u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, što tuženik osporava u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe i tužiteljičina podneska je u zastari te se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužiteljica smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, a zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate te s obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku te tuženik napominje da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu, a da Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru pa stoga, namjera zakonodavca je bila da kolektivna tužba prekida zastaru i isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača te tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa i nadalje tuženik ističe da do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem : P-1401/2012 Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09) , a iz navedenog proizlazi da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17 pa tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara , a nadalje tuženik tvrdi da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza , a temeljem čl. 26. ZOO-a dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da, u skladu s čl. 26. st. 1. ZOO- a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih kamata niti u trenutku sklapanja ugovora niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora i presuda na koju se poziva tužiteljica o ništetnosti ugovornih odredba isključivo vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos, a da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“ te da ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužiteljica bila prosječni potrošač, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač, a da se u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi , kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) te da Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive, a da se sve navedeno odnosi na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu te da nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, i to je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja te da bi prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja pa je tako tužiteljica u čl. 2. Ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran te da je predmetni članak 2. Ugovora jasno vidljiv te isti nije mogao ostati neprimijećen prilikom sklapanja Ugovora i da je neutemeljeno tvrditi da tužiteljica nije bila svjesna rizika kada su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužiteljica imala kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja te da, ako je i postojao neoprez tužiteljice u pogledu njezinog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražila dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice te tuženik ističe kako je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora bila upoznata sa promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina, dakle, da je dobrovoljno preuzela rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK, te da su stranke u čl. 12. st. 1. i st. 2. Ugovora stranke način promjene kamatne stope te smatra da iz navedenog članka Ugovora jasno i lako razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, obzirom na riječ „promjenjiva“ te napominje da je u čl. 12. st. 2. Ugovora, jasno navedeno „Kod izmjene redovne kamatne stope…“ iz čega jasno proizlazi da će do promjene doći, a kada i koliko će se promijeniti kamatna stopa kroz godine koje dolaze nitko nije mogao sa sigurnošću tvrditi, ali tuženik ističe da je na svakoj obavijesti tužiteljica izričito pozvana da se za dodatne informacije obrati poslovnici ili na besplatni info telefon te je na svakoj obavijesti navedeno da tužiteljica novi otplatni plan može dobiti u poslovnici banke pa da iz navedenog proizlazi ne samo da su sve informacije bile dostupne tužiteljici, nego ju bje tuženik svake godine dopisom posebno podsjetio da mu je na raspolaganju radi detaljnih informacija o promjeni kamatne stope, što tužiteljica nije niti jednom učinila, a u predmetnoj presudi na koju se poziva tužiteljica , eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužiteljice /potrošača da je rizik postojao te tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica morala biti svjesna da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužiteljica u skladu s prvim uvjetom Direktive bila u razumnoj mjeri obaviještena o postojanju istog i napominje da se tužiteljica nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bila zadovoljna , mogla obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužiteljica bila nezadovoljna pa tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora kada je, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužiteljice, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužiteljicu pa je i jasno zašto je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora izabrala baš ovu vrstu ugovora, jer da je primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila povoljnija u trenutku sklapanja ugovora i da je to rizik na koji je tužiteljica pristala , a koji je bio izričito naveden u ugovoru i tuženik napominje da je tužiteljica imala mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njezina te ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 25 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužiteljicu o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja, a da je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužiteljicu i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru pri čemu tuženik navodi da i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u presudi na čijoj primjeni tužiteljica inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja te da u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute, a tuženik je imao mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti te ističe kako je i Sud Europske unije u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka , a osim toga tuženik je prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule, kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK, a da događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti pa tako niti tuženik te stoga smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta, jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati niti na njih utjecati niti ih je on skrivio te nadalje tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te obzirom na konverziju izvršenu sukladno ZID ZPK/15, i smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem, ali opreza radi navodi kako se iz historijata tužbe može zaključiti da tužiteljica zapravo zahtjeva fiksiranje anuiteta prema kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i tečaju HRK za valutu CHF na dan isplate kredita za cijelo razdoblje od početka otplate kredita do konverzije i razliku u anuitetima koja bi zbog toga nastala te napominje kako je tužiteljica glavnicu kredita uvijek dužna vratiti banci, stoga je neosnovan tužiteljičin zahtjev kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine te navodi kako u ovom postupku nije sporno da ugovor kojim je bila ugovorena CHF valutna klauzula više ne postoji, da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije sukladno ZID ZPK/15 u EUR valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu za EUR kredit s retroaktivnim učinkom, tj. s učinkom od sklapanja osnovnog Ugovora, da je tuženik konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao ZID ZPK/15, da je ugovorena valuta kredita EUR te se na ugovorni odnos tužiteljice i tuženika navedena valuta vezana uz EUR primjenjuje od sklapanja osnovnog Ugovora i također tuženik navodi da tužiteljica nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima te da ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena te da bi tužiteljica , u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imala pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu i tuženik predlaže da se odbiju tužbeni zahtjevi tužiteljice i traži naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tuženik je podneskom od dana 10. travnja 2025. precizirao prigovor prijeboja svoje tražbine s tražbinom tužiteljice u iznosu od 591,74 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 78563/05 od dana 10. lipnja 2005. , uvid u Otplatni plan ( list 24 do 27 spisa te list 83 i 84 spisa), uvid u Promet po računu ( list 28 do 44 spisa ), uvid u Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 78563/05 od 19. ožujka 2016., uvid u dopis prednika tuženika tužiteljici o mogućnosti konverzije od dana 9. studenog 2015., uvid u Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu br. 78563/05 od 12. travnja 2017., uvid u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 19. ožujka 2016.,uvid u Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama ( list 109 do 111 spisa ),uvid u članke lista ,,Informator'' ( list 172 do 176 spisa ),uvid u članak lista Potrošačko pravo : ,, Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse '', uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Štefice Hren, uvid u dopunu nalaza i mišljenja navedenog financijskog vještaka od 16. ožujka 2025. i saslušana je tužiteljica ŽV u svrhu dokazivanja.

6. Nesporno je da je dana 10. lipnja 2005. tužiteljica ŽV zaključila s tuženikom HVB Splitskom bankom d.d. iz Splita , sada OTP banka d.d. Split kao kreditorom Ugovor o kreditu broj:78563/05, kojim kreditom je odobreno i stavljeno na raspolaganje tužiteljici 46.046,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te je ugovoren rok otplate od 144 mjeseca , a utvrđeno je da je tužiteljica dužna platiti i redovnu kamatu koja iznosi 4,99%, s time da je Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa u čl. 5. Ugovora , a namjena kredita je kupnja stana iz Programa poticane stanogradnje u gradu Zagrebu.

7. Nesporno je da su tužiteljica ŽV i tuženik Societe Generale-Splitska banka d.d. sada OTP banka d.d. zaključili dana 19. ožujka 2016. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 78563/05, kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR i da je prema tom Dodatku ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i iznosi 5,98 % te da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 24. ožujka 2016. iznosi 4.285,21 EUR-a , da su anuiteti u EUR ( prvi anuitet 287,44 EUR, , mjesečni anuiteti 297,41 EUR-a i jedan preostali anuitet u iznosu od 297,40 EUR tako da prvi anuitet dospijeva 10. travnja 2016. , a zadnji anuitet 10. lipnja 2017 ) .

8. Nesporno je da su tužiteljica ŽV i tuženik Societe Generale-Splitska banka d.d. sada OTP banka d.d. zaključili dana 12. travnja 2017. Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu br. 78563/05, kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR i da je prema tom Dodatku izmijenjen Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu tako da je ugovoreno da je kamatna stopa nepromjenjiva i iznosi 2,86% godišnje , zatim da ostatak glavnice na dan 10. travnja 2017. iznosi 590,06 EUR , da jedan mjesečni anuitet iznosi 296,10 EUR te jedan preostali anuitet 292,20 EUR i da prvi izmijenjeni anuitet dospijeva dana 10. svibnja 2017. , a zadnji dana 10. lipnja 2017.

9. Također je nesporno da su tužiteljica ŽV i tuženik Societe Generale- Splitska banka d.d. sada OTP banka d.d. dana 19. ožujka 2016. zaključili Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu , kojim su utvrdili da postoji preplata u iznosu od 13.278,85 kn , koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita , a da bi se taj iznos preplate , koristio isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi , a da sve uplate na račun za plaćanje kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu nastale nakon potpisa ovog Sporazuma biti će prenesene na novi račun za plaćanje kredita otvorenog kroz proces konverzije , koji je naveden u potpisanom dodatku Ugovora.

10. Sporno je da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 78563/05 od dana 10. lipnja 2005. kojeg sklopili tužiteljica, kao korisnik i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., sada OTP banka d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li je tužiteljica aktivno legitimiran u ovom predmetu , da li je tužiteljica potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužiteljice i tuženika i sporna je visina prebijene tražbine .

11. Tužiteljica ŽV je izjavila da je kod tada Splitske banke sklopila Ugovor o kreditu te se radilo o stambenom kreditu na iznos od oko 40.000,00 CHF s time da je dijelom za stambeno zbrinjavanje imala svoja sredstva, a rok otplate kredita bio je 12 godine s kamatnom stopom od 3,8 % godišnje promjenjivo. Tužiteljica tvrdi da je otplatila predmetni kredit. Što se tiče kredita tužiteljica navodi da je došla u banku i da joj je ponuđen kredit u CHF i da su joj u banci rekli da je to sigurna i stabilna valuta , a da je inzistirala na uzimanje kredita u EUR , ali se ispostavilo da za dobivanje kredita u EUR nije kreditno sposobna s time da nije tražila eventualno dobivanje kredita u HRK.U svezi s predmetnim kreditom tužiteljica tvrdi da je dobila i otplatni plan prema kojem je vidjela da bi rate otplate kredita po mjesecima bile jednake i da se ne bi mijenjale, a također se interesirala u vezi promjenjivosti kamatne stope, a s obzirom da joj je rečeno da je CHF sigurna i stabilna valuta, a to sve upućuje da ne bi bilo nikakve promjene tečaja te valute s time da tvrdi da ja inače kredit otplaćivala u protuvrijednosti u HRK, s time da je kredit bio zaključen u CHF.Nadalje, tužiteljica tvrdi da joj u banci nisu ništa govorili o tome da HNB štiti valutu HRK prema EUR, a ne prema CHF, a niti je znala da je to tako.Nadalje , tužiteljica navodi da je otišla k Javnom bilježniku solemnizirati ugovor o kreditu, ali joj javni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao o predmetnom Ugovoru o kreditu i tvrdi da je vjerojatno i njega pitala u vezi promjenjive kamatne stope i vezano uz valutnu klauzulu.Tužiteljica tvrdi da joj je bio jasan pojam valutne klauzule , što bi značilo da se promjenom tečaja diže njezina kreditna obveza.Tužiteljica tvrdi da u početku otplate kredita uglavnom se mjesečna rata nije mijenjala , međutim kasnije je došlo do povećanja mjesečne rate kredita i ta mjesečna rata je toliko porasla da joj je to bilo znatno opterećenje, a ne može reći koji je najveći iznos tog povećanja mjesečne rate otplate kredita.Također tužiteljica tvrdi da je u svezi s povećanjem mjesečne rate kredita otišla u banku razgovarati o izmjenama ugovora o kreditu, ali su joj u banci rekli da to nije moguće i da ugovorne odredbe ostaju kakve jesu.Tužiteljica tvrdi da je konvertirala predmetni Ugovor o kreditu negdje 2015. , s time da je banka nju pozvala kako bi se izvršila konverzija kredita iz valute CHF u EUR pa je zaključila Dodatak ugovora o kreditu i vidjela je da se u dodatku navodi više brojeva i iznosa pa ju je zanimalo što to znači. Tužiteljica navodi da joj je konverzijom utvrđena i preplata, a taj iznos preplate joj je uračunat 2017. u smanjenje mjesečne rate i ona je u 6. mjesecu 2017. otplatila predmetni kredit. Tužiteljica ne zna , koji je iznos preplate uzet u obzir nakon konverzije kredita, ali zna da je došlo do olakšanja otplate kredita, a s obzirom na to da je u kratkom roku zapravo otplaćen kredit. Tužiteljica navodi da se mjesečna rata u EUR nije ništa posebno mijenjala tako da je uspjela otplatiti predmetni kredit.Tužiteljica tvrdi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate nije bila vlasnica niti obrta niti tvrtke. Tužiteljica navodi da je novac od kredita utrošen na kupnju stana te je 2019., odnosno 2020. iznajmljivala predmetni stan i sada iznajmljuje stan oko godinu dana. Tužiteljica tvrdi da su ona i njezina obitelj živjeli u predmetnom stanu i u određenom trenutku su se iselili iz tog stana, a to je bilo otprilike 2015.Tužiteljica navodi da je ona osobno otplaćivala mjesečne rate kredita.Osim toga tužiteljica tvrdi da kod konverzije kredita joj u banci nisu objašnjavali izračun već su to napravile i izračunale stručne službe banke.Tužiteljica smatra da nije obeštećena konverzijom glede odredaba ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti se odrekla ostvarivanja svojih prava u tom smislu, a mjesečne rate u otplatnom planu prikazane su ne samo u CHF nego i u kunama i bile su jednake te nije vidjela nikakav rizik u vezi otplate kredita.

12. Nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

13.

U konkretnom slučaju tužiteljici kako to proizlazi iz njezinog uvjerljivog i logičnog iskaza nisu bili pre ze ntirani mogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog fra nka , kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klau zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije m ogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

14. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

15. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

16. Pri tome valja reći da je tužiteljica bila prosječan potrošač te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

17. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

18. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i to gdje se navodi plaćanje u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.

19. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ZV protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenih Dodatka br. 1 i br. 2 Ugovora o kreditu te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tih Dodataka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatcima parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatci Ugovora o kreditu imali značenja za ovaj postupak, s time da Dodatci Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatci koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodataka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

22. Isto tako, sklapanjem Dodataka nije došlo niti do obnove pravnog odnosa, jer obnova nema učinka u situacijama kada je prijašnja obveza ništetna kako to proizlazi iz čl. 148. Zakona o obveznim odnosima .

23. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatke Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača, jer Dodatcima nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatcima već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

25. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

26. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

27. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Štefici Hren iz Donje Stubice na okolnosti izračuna : razlike iznosa koje je tužiteljica platila na ime odredbe o valutnoj klauzuli od sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. od iznosa koje bi plaćala da je tijekom navedene otplate za cijelo vrijeme primijenjen početni tečaj za CHF(srednji tečaj tuženika kao kreditora na dan isplate kredita), iznosa nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. da je ista utvrđena prema početnom otplatnom planu i uz primjenu početnog tečaja za CHF (srednji tečaj kreditora na dan isplate), iznosa nedospjele glavnice kredita u kunskog protuvrijednosti nakon provedene konverzije na dan 30. rujna 2015. i razliku između iznosa glavnica.

28. Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da razliku iznosa koje je tužiteljica platila na ime odredbe o valutnoj klauzuli od sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. od iznosa koje bi plaćala da je tijekom navedene otplate za cijelo vrijeme primijenjen početni tečaj za CHF(srednji tečaj tuženika kao kreditora na dan isplate kredita), korisnik kredita ostvarila je preplate anuiteta, po predmetnom kreditu stvarnom otplatom kredita zbog pozitivne tečajne razlike u iznosu od ukupno 38.149,50 HRK na dan 30. rujna 2015. odnosno u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj CHF-HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (Tablica br.2.), zatim iznos nedospjele glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015.da je ista utvrđena prema početnom otplatnom planu i uz primjenu početnog tečaja za CHF (srednji tečaj kreditora na dan isplate je 40.877,92 HRK uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 4,99% i uz primjenu početnog tečaja za CHF (srednjeg tečaja kreditora na dan isplate-Tablica 3.) i na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita prema izračunu kreditora iznosi 5.909,95 EUR odnosno prema prodajnom deviznom tečaju kreditora 45.550,93HRK (Tablica br.4), a da razlika između nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. obračunate od strane kreditora i početnog otplatnog plana (kamatne stope 4,99% i početnog tečaja za CHF, srednjeg tečaja kreditora) iznosi 4.673,01HRK (Tablica br.4).

29. Tužiteljica je nakon takvog nalaza i mišljenja financijskog vještaka tražila dopunu istog tako da vještak izračuna zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos, kao i preplatu priznatu konverzijom.

30. Tuženik nije prigovorio na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

31. Financijski vještak je dopunio svoj nalaz i mišljenje na način da je izračunao zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate do 30. rujna 2015., što iznosi 13.947,09 kn /1.851,10 EUR tako da rekapitulacija potraživanja prema čl. 172. Zakona o obveznim odnosima je : da iznos preplate priznate konverzijom iznosi 1.467,49 EUR , obračunate zakonske zatezne kamate 1.851,10 EUR tako da ukupno potraživanje za zakonske zatezne kamate iznosi 383,61 EUR , zatim da više plaćeni anuiteti s osnova valutne klauzule iznose 5.063,31 EUR , a razlika preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 620,21 EUR pa je sveukupni iznos 6.067,13 EUR te financijski vještak objašnjava da iznos od 383,61 EUR predstavlja iznos potraživanja tužiteljice nakon što se potraživanja za zakonske zatezne kamate oduzmu od iznosa preplate priznate konverzijom dok se iznos od 6.067,13 EUR odnosi na potraživanja , koje se sastoje od ostatka potraživanja za zakonske zatezne kamate, više uplaćenih anuiteta i razlike preostale glavnice.

32. Tužiteljica i tuženik nisu imali primjedbi na dopunu nalaza i mišljenje vještaka.

33. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Štefice Hren , jer je iste dala na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir tečajne razlike, zatim je uzela u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos preplate priznat u konverziji, a i objasnila je način izračuna te sve prikazala u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

34. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice da više plaćeni anuiteti tuženiku s osnova valutne klauzule iznose 5.063,31 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

35. Osim navedenog iznosa od 5.063,31 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 30. rujna 2015.

36. Nadalje temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije u iznosu od 620,21 EUR tako da je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

37. Osim navedenog iznosa od 620,21 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana provedene konverzije 20. ožujka 2016. pa je sud odlučio kao u toč. III izreke presude.

38. Nadalje, sud je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova razlike zakonske zatezne kamate i preplate priznate u konverziji u iznosu od 383,61 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. IV izreke presude.

39. Osim navedenog iznosa od 383,61 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 3. ožujka 2026.

40. Budući da su prihvaćeni osnovni tužbeni zahtjevi, to sud nije odlučivao o tzv. eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

41. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice u iznosu od 591,74 EUR , koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF valutnu klauzulu uvečano za zakonske zatezne kamate .

42. Prigovor tuženika o prijeboju tražbina nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

43. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

44. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

45. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač.

46. Prema tome sud smatra da prigovori prijeboja tražbina nisu osnovani i da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 591, 74 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa je valjalo odlučiti kao u toč.VI. izreke presude.

47. Tuženik je u odgovoru na tužbu stavio i prigovor aktivne legitimacijie tužiteljice , jer da tužiteljica nije dostavila dokaz da je izvršila ijednu uplatu na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu.

48. Prigovor tuženika nije osnovan, jer iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da je ona osobno otplaćivala kredit , a da nitko drugi nije otplaćivao mjesečne rate kredita , međutim valja reči da je tužiteljica s tuženikom sklopila kredit i tužiteljica je bila obveznik plaćanja kredita prema tuženiku i kao takva je evidentirana u poslovnim knjigama tuženika , a za tuženika je bilo bitno da tužiteljica plaća rate kredita te bi u slučaju neplaćanja kredita banka teretila tužiteljicu.

49. Tuženik se protivio preinaci tužbe iz tužiteljičinih podnesaka od 3. lipnja 2025. i od 25 studenog 2025. i to zbog postavljanja eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva , što u tužbi tužiteljica nije tražila i što je tužiteljica postavila tužbene zahtjeve na način da s naslova preplaćene valutne klauzule, a obzirom da je na svaki pojedini iznos kamata izračunata do 30. rujna 2015., potražuje zateznu kamatu od 30. rujna 2015. pa sve do isplate i to na zbroj svih iznosa, odnosno na iznos od 5.063,31 EUR i na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije potražuje iznos od 620,21 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2016., dana provedene konverzije pa sve do isplate, a tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene tužbene zahtjeve.

50. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužiteljica je samo uskladila i uredila tužbene zahtjeve za koje je mogla saznati točne iznose tek po provedbi financijskog vještačenja , a tužbeni zahtjevi temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

51. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a prema uvjerljivom i logičnom iskazu tužiteljice u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora i otplate kredita nije bila vlasnik obrta niti tvrtki.

52. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( stambeni kredit za kupnju stana ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu navela tužiteljica te je stan koristila za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

53. Također , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužiteljica potrošač i radi se o potrošačkom Ugovoru i tužiteljica , kao takva ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka.

54. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbina tužiteljice.

55. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

56. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku .

57 . Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

58. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 3. lipnja 2025. i 25 studenog 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

59. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 6. 3. 2023. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 23. 10. 2024. po tbr 9/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 6. 12. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 26. 11. 2025. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23. 12. 2025. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 27. 1. 2026. po tbr 9/1 100 bodova i za zastupanje na ročištu za objavu presude po tbr 9/3 50 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.500,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 375,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.375,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 3. ožujka 2026.

60. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.544,88 EUR .

U Zaboku 3. ožujka 2026 .

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Nenad Horvat , odvjetnik iz Zagreba, Kranjčevićeva 8

2. Odvjetničko društvo Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba , Prilaz Gjure

Deželića 30