REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-987/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Melita Babić, odvjetnica u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, [adresa], zastupan po punomoćniku Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 318- 50-2801004 od dana 28. travnja 2005. godine, sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i MC kao korisnika kredita, koja nosi naziv „naknada“, a koja glasi: „1.00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, na ime plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 315,70 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 07. svibnja 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 07. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.050,64 € sa zakonskom zateznom kamatom, od 3. ožujka 2026. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 269,58 € kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 € kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su MC kao korisnik kredita i tuženik 28. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 318-50-2801004 kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 240 mjeseci, a tužitelj je **.**.2023. s ČC sklopio Ugovor o ustupu tražbine (cesiji), temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Ističe da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, a tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga, pa je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju, a radi se o tražbini koju je tuženik od korisnika kredita primio kao naknadu za obradu kredita u iznosu od 315,70 €.

2. Tuženik u odgovor na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač, a istaknuo je i prigovor zastare. Ističe da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da čak kad bi predmetna odredba bila ništetna, radilo bi se o tome da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja pa se ništetnost ne može isticati. Prigovara vrijednosti predmeta jer je tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.642,93 € dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 315,70 € slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena. Osporava i tijek zateznih kamata.

3. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u obavijest o ustupu (list 8 spisa), u potvrdu tuženika (list 10 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 14 do 18 spisa), u obavijest o provedenoj konverziji (list 22 spisa), u Dodatak broj konv. 01/2016 (list 23 do 25 spisa), u ugovor o kreditu (list 26 do 29 spisa), u izjavu svjedoka (list 31 i 32 spisa) i saslušao svjedoka ČC.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita u iznosu od 315,70 €.

6. Među strankama nije sporno da su tuženik i korisnik kredita MC **.**.2005. sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 318-50-2801004 a nije sporno ni da je ulazna naknada u iznosu od 315,70 € naplaćena prilikom isplate kredita.

7. Iz ugovora o kreditu broj 318-50-2801004 proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8. Čl. 6. ugovora o kreditu određeno je da je namjena stambeni kredit. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi obiteljska kuća bila korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

9. Iz iskaza svjedoka MC proizlazi da je kredit podigao za kupnju obiteljske kuće. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.

10. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ČC jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je MC koristio obiteljsku kuću u bilo kakve poslovne svrhe.

11. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 50.000,00 CHF.

12. Čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno je da naknada iznosi 1,000% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

13. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su MC i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023.

Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da MC ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 318-50-2801004 sklopljenog između ČC i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

14. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

18. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Svjedok MC iskazao je da nije bilo nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora o kreditu, da je dobio ugovor i potpisao ga, a nisu rekli ništa vezano uz naknadu za obradu kredita, niti o tome koja je njezina svrha i kako je određeno da iznosi 1,00 % od iznosa kredita.

20. Iz iskaza svjedoka MC ne proizlazi da mu je tuženik dao bilo kakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita, zašto iznosi 1,00% od iznosa kredita, a niti o o tome koja je svrha ugovaranja te naknade. Također, u odnosu na tu odredbu korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja, kao niti o ostalim odredbama ugovora jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji joj je ponuđen.

21. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ČC jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

22. Ništetna je odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u iznosu od 1,00% od iznosa kredita.

23. U postupku nije sporno da je korisnik kredita platio tuženiku naknadu u iznosu od 315,70 € .

24. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

26. Iz iskaza svjedoka ČC proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

27. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti o svrsi te naknade, a niti o razlozima koji opravdavaju naplaćivanje naknade u iznosu od 1,00% od iznosa kredita. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

28. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

29. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

30. Prema odredbi čl. 96. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

31. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Zbog toga je odredba čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 96., 97. i 102. st. 1. ZZP-a.

33. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO -a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Suprotno tuženikovim navodima, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

34. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO -a.

35. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

36. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

37. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 315,70 €.

38. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

39. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

40. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadama ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja.

Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

41. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

42. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

43. Ukupna vrijednost predmeta spora je 315,70 € koju je sud povodom prigovora tuženika odredio na ročištu 3. listopada 2025. u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a.

44. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 315,70 €, a posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 315,70 €, pa je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.642,93 € suviše visoko naznačena.

45. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 315,70 € budući da je posljedica ništetnosti upravo plaćanje tog iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora upravo 315,70 €.

46. Odluka o troškovima postupka iz toč. III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP -a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa)

47. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu i podneska od 29. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 € (Tbr. 8. 1.), te za zastupanje na ročištu 3. studenog 2025. i 17. veljače 2026. u iznosu od po 200,00 (Tbr. 9. 1. a) ukupno 800,00 € uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46.) u iznosu od 200,00 €, dakle 1.000,00 €.

Tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,37 € (čl.

1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje:

ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 13,27 € . Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 1.050,64 € slijedom čega je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

48. Tužitelju ne pripada naknada za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 € zajedno s PDV-om 25% jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e- Komunikacija.

49. Ne pripada mu niti naknada za sastav dopisa kojeg su njegovi odvjetnici poslali tuženiku prije pokretanja ovog postupka radi pribavljanja podatka o iznosu naplaćene ulazne naknade jer se radi se o dopisu od 17. siječnja 2025. sastavljenom po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u kojem se navodi da su oni zastupnici korisnika kredita ČC , a ne ovdje tužitelja, dakle, sve i da se radi o opravdanom trošku, isti nije nastao tužitelju, već korisniku kredita osobno pa je već iz tog razloga neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu tog ''troška'' (u svakom slučaju se ne radi o odvjetničkom trošku u smislu odredbe Tbr. 36 OT-a na koju se poziva tužitelj).

50. Osim toga, ČC kao korisnik kredit je morao znati da su mu naplaćene navedene naknade, iznos u kojem su iste naplaćene te datum kada su iste naplaćene, a ako se nije mogao sjetiti točnih iznosa i datuma uplata, mogao se, kao stranka Ugovora o kreditu, samostalno obratiti tuženiku s zahtjevom za dostavu tih podataka, prije nego li je s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine

51. Sve to upućuje na zaključak da je odvjetnički trošak sastava navedenog dopisa od 17. siječnja 2025. bio nepotreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

52. Stoga je preko iznosa od 1.050,64 € do zahtijevanog iznosa od 1.320,22 €, za iznos od 269,58 € s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u toč. IV. Izreke.

53. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za nakanu parničnih troškova u iznosu od 625,00 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u toč. V. Izreke.

Zagreb, 3. ožujka 2026.

Sudac

Maja Jurovicki

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- kal 30 dana