Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1218/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Denisu Laucu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5614/2020-23 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća 3. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5614/2020-23 od 27. svibnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

"Tuženik Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, svotu od 12.100,07 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja na iznos od 9.799,36 eura teče od 26. lipnja 2020. do isplate, a na iznos 2.300,72 eura od dana podnošenja tužbe pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe." II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, naknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, parnični trošak u iznosu 1.500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da obveza tužitelja na isplatu obiteljske mirovine zbog smrti osiguranika OR za tužitelja predstavlja štetu koja proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 48/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21 – dalje ZMO). Navodi da ima pravo zahtijevati naknadu štete izvorno od odgovorne osobe, u ovom slučaju osiguratelja. U konkretnom predmetu da ima pravo na naknadu štete temeljem članka 161. u vezi s člankom 164. ZMO. Navodi da odredbe ZMO predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja s osnove ozljede na radu, ozljede izvan rada, profesionalne bolesti, obiteljske mirovine, tjelesnog oštećenja, profesionalne rehabilitacije i novčanih davanja vezanih uz korištenje tih prava, dok Zakon o obveznim osiguranjima u prometu uređuje materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu. Radi se o stvarnoj šteti koju trpi tužitelj, a koja je uređena odredbama ZMO, a ne Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Za naknadu štete koju potražuje Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva mjerodavno je pravo koje je na snazi u vrijeme nastanka štete - isplate mirovinskih primanja. U prilog tim tvrdnjama poziva se na rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 1177/2023 od 21. ožujka 2023. i Revd 163/2023 od 28. ožujka 2023.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava sve navode žalbe kao neutemeljene te navodi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a koji zakon je lex specialis u odnosu na tuženika što je izričito propisano odredbom članka 8. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. U prilog tim tvrdnjama tuženik se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3511/2022-3 od 16. svibnja 2923., Pž-1309/2021-3 od 30. kolovoza 2022. i Pž-1262/2022-2 od 5. travnja 2022., kao i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2138/2023-2 od 6. lipnja 2023., Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021., Rev-66/2022-2 od 1. veljače 2022. i Rev-184/2022-2 od 23. ožujka 2022.

6. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

Traži trošak odgovora na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže o čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine ER, izvanbračnoj supruzi umrlog osiguranika OR i ŠR i IR djeci umrlog osiguranika OR za razdoblje od 1. ožujka 2018. do 31. listopada 2020. u iznosu od 12.100,07 eura sa zateznom kamatom.

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je 11. travnja 2014. dogodila se prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo osiguranika tuženika registarske oznake [registarska oznaka],

-da je osiguranik tužitelja preminuo od posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći ovdje 11. travnja 2014.,

-da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu Klasa: UP/I-140-03/15-03/03443701353, Ur. broj: 341-25-06/2-15-135039 od 7. listopada 2015. izvanbračnoj supruzi umrlog osiguranika ER i djeci umrlog osiguranika PR i IR, priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 11. travnja 2014.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja izrazivši u bitnom shvaćanje da u konkretnom slučaju treba primijeniti članka 27. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 ; dalje ZOOP). Navedeno iz razloga što tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik (vozač koji je skrivio prometnu nesreću), već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju preuzima ugovorne obveze koje su propisane odredbom članak 27. ZOOP-a i dužan je naknaditi samo onu vrstu štete i u onoj visini kako to propisuje ZOOP. Stoga da su neosnovane tvrdnje tužitelja da ima pravo, sukladno odredbi čanak. 161. i čl. 164. stavak 1. ZMO na naknadu stvarne štete.

12. Utvrđuje da tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj izvanbračnoj supruzi i djeci preminulog osiguranika isplaćuje obiteljsku mirovinu zbog nesreće izvan rada, pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja bilo je potrebno utvrditi je li tužitelj pretrpio stvarnu štetu u odnosu na utvrđenje razlike između isplaćenih obiteljskih mirovina na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu.

13. Utvrđuje da je tuženik tijekom postupka tvrdio da se njegova obveza sastoji u eventualnoj razlici između visine obiteljske mirovine koja se isplaćuje i mirovine koja bi se isplaćivala kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, na koje okolnosti je predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Međutim, podneskom od 28. rujna 2023. tuženik je odustao od prijedloga da se izvede taj dokaz.

14. Tužitelj na kome je teret dokaza (člank 221.a ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaza na okolnosti utvrđivanja visine stvarne štete koju je pretrpio isplatom obiteljske mirovine izvanbračnoj supruzi i djeci preminulog osiguranika tj. nije dokazao da postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koju isplaćuje i pretpostavljene koja bi bila isplaćena kad bi razlog isplate bila ozljeda na radu, zbog čega odbija tužbeni zahtjev.

15. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Naime, prema odredbi članka 161. stavak 1. ZMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

17. Odredbom članka 164. ZMO propisano je da Zavod ima pravo naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti (izvorno pravo na naknadu štete).

18. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.); stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.); razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.); odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

19. Dakle, prema odredbi članka 27. ZOOP tuženik je obvezan tužitelju naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze nastale ugovorom o osiguranju. Međutim, kada je riječ o izdatku učinjenom na ime obiteljske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika. U ovom predmetu, tužitelj to nije dokazao.

20. Vezano za sporno pitanje primjene propisa, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice Rev 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev x 388/18 od 25. kolovoza 2020.) izrazio shvaćanje da se u situacijama kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP-a, primjenjuje taj Zakon.

21. Tužitelj u žalbi problematizira primjenu jednog od navedena dva posebna zakona koji uređuju obvezu osiguratelja motornog vozila za naknadu štete Zavodu za mirovinsko osiguranje, s obzirom da kasniji zakon derogira raniji.

22. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da se primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata obiteljske mirovine. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku od one propisane ZMO, pa se stoga primjenjuje ZOOP. Vezano za žalbene navode tužitelja da je ZMO kasniji zakon, valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 90/2023 od 4. travnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da je činjenica da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon koji uređuje tu problematiku u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori te da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je određena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

23. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 27. ZOOP-a pa nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je na odnose stranaka valjalo primijeniti odredbu čl. 161. u vezi s čl. 164. ZMO koji je bio na snazi u vrijeme predmetnih isplata, a koji navodi predstavljaju osnovu žalbe tužitelja.

25. Pritom, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 219. ZPP navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja visine nastale štete – kao razlike između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika, što tužitelj u ovom predmetu nije dokazao. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je tužitelj kao dokaz nastale štete dostavio obračun isplaćene mirovine, odnosno izvršenih isplata, međutim navedeno ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženik u smislu članka 27. stavak. 2. i 3. ZOOP, odnosno ne dokazuje upravo razliku na koju po odredbama ZOOP bi imao pravo tužitelj.

26. Dakle, kako u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom nije utvrđena nastala šteta, odnosno visina iste jer tužitelj u tom smislu nije predlagao financijsko vještačenje, a iz dostavljenih podataka, šteta, odnosno visina iste se nije mogla utvrditi, dok je teret dokaza nastanka štete bio na tužitelju (kako je već navedeno), to je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, takav zahtjev valjalo odbiti, kako je i učinio sud prvog stupnja.

27. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. stavak. 1. ZPP-a.

28. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka primjenom čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 3. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan