Poslovni broj: P- 685/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak,u pravnoj stvari tužitelja JO, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupano po Bojani Bogdan, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o., Split radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 05. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 03. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 9011016913 od 14. veljače 2006 .g. potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod posl. br. OU- 159/06-1 od 16. veljače 2006.g. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi:

„ Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 88.700,00 CHF ( slovima: osamdesetosamtisućasedamsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 5.612,71 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 9011016913 od 14. veljače 2006 .g. koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod posl. br. OU- 159/06-1 od 16. veljače 2006.g., sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, u cijelosti ništetan, te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka."

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.650,00 eura, sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke 03.ožujka 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj JO (dalje: tužitelj) je sa tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d., dana 14. veljače 2006 .g. sklopio Ugovor o kreditu br. 9011016913, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod posl. br. OU- 159/06-1 od 16. veljače 2006.g., a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 88.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF devize Privredne banke Zagreb d.d., važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplaćivati odobreni iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, na razdoblje od 360 mjeseci s rokom dospijeća svakog posljednjeg kalendarskog dana u mjesecu. Čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Isto tako, odredbom čl. 4 st. 1 Ugovora o kreditu br. 9011016913 parnične stranke su ugovorile kamatu od 4,15 % godišnje, koja je promjenljiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a čl. 4 st.2 ugovoreno je da tuženik može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. 01 (prvi siječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine i na dan 01.07. ( prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 do 31.12 tekuće godine.

Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011016913 od 08. prosinca 2015. g. koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OV-7430/15 od 09. prosinca 2015.g. parnične stranke su regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama.

1.1.U predmetnom Ugovoru o kreditu da je tuženik koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

1.2. Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope kao ni sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti poštenja u pravnom prometu. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem o promjeni visine kamatne stope, čime su povrijeđena prava i interesi tužitelja kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope , niti su tužitelju na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, čime bi mu bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje na njega proizlaze.

1.3. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P.1401/2012, Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž.7129/13, Vrhovnog suda RH Revt -249/14, Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž.6632/17 te odredbe čl. 1021 i 322 ZOO-a te čl. 118 u vezi sa 81,92,90 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003 te čl.96 i 97 ZZP/2007.

1.4. Tužitelj postavlja glavni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, podredno ništetnost odredbe čl.1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica u CHF te isplatu koju precizira podneskom 8.rujna 2025.g., nakon provedenog vještačenja (list spisa 329-330), tražeću isplatu od ukupno 5612,71€ sa zateznim kamatama od 1.listopada 2015 do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor nedostatka pravnog interesa, zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl.326.st.2. ZOO-a. Ističe da je premetni ugovor u cijelosti prestao zatvaranjem kredita 29.04.2016. te smatra da su stranke sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu odnosno konverzijom trajno i potpuno uredile svoj odnos, slobodnom voljom na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju priznata pretplata.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 53 do 58 spisa),Dodatak ugovoru broj 9011016913 (list 61 do 66 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mačus d.o.o., z.z UO (list 304 do 324 spisa), saslušao tužitelja (list spisa 259-260).

4. Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je ništetnosti ugovora o kreditu odnosno odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedene odredbe ugovora o kreditu.

6.Glede navoda tuženika da tužitelj nema pravni interes i da je nastupila prekluzija jer je kredit otplaćen, treba reći da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica. Također, nije osnovano ni pozivanje tuženika na čl.326.st.2.ZOO da je riječ o zabrani manjeg značenja. Uvjeti za primjenu te odredbe, koju treba povezati sa st.1. istog članka (i naslovom iznad članka) jer sa tim stavkom čini jednu cjelinu, su: da je uzrok ništetnosti naknadno (očito se pod tim misli na razdoblje nakon sklapanja ugovora) nestao; da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja i da je ugovor u cijelosti ispunjen. Po ocjeni ovog suda sva tri uvjeta moraju kumulativno biti ispunjeni da bi došlo do primjene čl.326.st.2.ZOO. Kako tuženik nije, po ocjeni ovog suda, ničim dokazao da je nakon sklapanja predmetnog ugovora nestao uzrok ništetnosti spornih odredbi, to nema mjesta primjeni te odredbe. Povrh toga, za reći je da je ocjena ovog suda kako postupanje jedne stranke protivno načelu savjesnosti i poštenja (što je uzrokovalo ništetnost odredbi), koje je jedno od temeljnih načela obveznih odnosa, svakako ne bi predstavljalo zabranu manjeg značenja.

Pravna osnova tužbenog zahtjeva.

7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je sudskom odlukom utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pogrešno pripisuje tuženik u ovom sporu, taj da u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, ovo budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo znači da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Predmetni Ugovor o kreditu je nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 14. veljače 2006. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7.2. Navedene sudske odluke koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

7.3. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, budući temeljem provedenih dokaza sud utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o izboru švicarskog franka, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužitelja. Naime, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi te pregledom isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati, bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Stoga je sud u ovom postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužiteljice o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, međutim, ocjenom tih dokaza sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovaranju odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti to da je tuženik tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, poradi čega je o toj činjenici zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

7.4. Naime, iz niti jedne isprave koju tuženik dostavlja u spis ne proizlazi da se radi o ispravama koje su tužitelju od strane tuženika prezentirane i bile poznate prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, a čak i da je sud našao dokazanim da se radi o ispravama koje su tužitelju prezentirane, iz sadržaja niti jedne od ovih isprava ne proizlaze parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF.

Dapače, iz iskaza tužitelja JO proizlazi da je on primao plaću preko PBZ banke te je 2006. odlučio kupiti nekretninu za stanovanje. U banci su mu prema njegovim i supruzinim mjesečnim primanjima ponudili kredit u CHF te naveli da je to za njega najpovoljnija opcija obzirom na mjesečnu ratu i kamatu koju će morati plaćati. Drugu opciju mu nisu niti ponudili. Nakon konzultacije sa suprugom, odluči se za taj kredit. Tvrdi da je pročitao ugovor koji mu je banka pripremila, te mu je bilo jasno koliki iznos novaca za kupnju stana će dobiti, te su mi uručili i otplatni plan iz kojeg je procijenio da će moći plaćati mjesečne rate kredita. U banci da ga nisu apsolutno upozorili da postoji parametri koji bi mogli utjecati na to da kamata i tečaj, počnu rasti jer da je imao saznanja o tome, zasigurno ne bi bio uzeo ovaj kredit u CHF. Nakon dvije godine od sklapanja ugovora rata je počela značajno rasti, tako da je bilo poprilično teško vraćati kredit, s obzirom na mjesečna primanja. 2015. banka je ponudila konverziju kredita, u čemu je vidio slamku spasa, da snizi mjesečnu ratu i da napokon počne normalno živjeti. Po sklapanju konverzije mjesečna rata se nešto smanjila, ali ništa značajno. Stan koji je kupio iz ovog kredita i dan danas koristi za stanovanje. Tvrdi da je 2016. uzeo novi kredit u EUR u OTP banci te zatvorio odnosno isplatio ovaj kredit u PBZ banci. Tako da i danas plaća kredit za stan, a po ugovoru će to biti sve do 2035. Ugovor sa PBZ-om je solemnizirao kod javnog bilježnika, ali niti tamo apsolutno nitko nije objasnio vezano za rizike sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik s druge strane nije dokazao da se o spornim ugovorim odredbama pojedinačno pregovaralo odnosno da je pri sklapanju Ugovora o kreditu adekvatno i potpuno informirao tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a koji je teret dokaza sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku.

8.Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojima je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih, čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužitelj mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, a ta činjenica proizlazi i iz dokaza koje predlaže sam tuženik.Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom određene valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, a što sud gore u obrazloženju utvrđuje i ocjenom iskaza tužitelja, pa nije uvjerljiv navod tuženika da je on s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita.

10.Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11.Čitanjem spornih odredbi članka 1. Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporne ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ te da nije pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kako to sudu iskazuje i sama tužitelj kada navodi da joj se po ugovoru o kreditu u CHF anuitet znatno povećao, dok tuženik u tijeku ovog postupka nedvojbeno ne dokazuje da je tužitelja prethodno sklapanju Ugovora o kreditu detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj kojeg tuženik o riziku švicarskog franka i u svezi promjene tečaja CHF i parametara koji utječu na njegovu promjenu nije dovoljno informirao, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez prosječnog potrošača nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je prosječan potrošač izrijekom traži pojašnjenje te ugovorne odredbe ili ga ne traži, pri čemu se tuženik nikako ne može u tome osloniti na informacije koje eventualno ima objavljene na svojoj mrežnoj stranici ili pak na kakav priopćenja Hrvatske naredne banke u svezi tečaja CHF već o svim rizicima mora neposredno na jasan i njoj kao prosječnom potrošaču razumljiv način informirati tužitelja.

11.1. Navod tuženika da je javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu tužitelju dao informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, je u cijelosti neosnovan. Ovo kao prvo stoga što je općepoznato da javni bilježnici, koji nisu osobe ekonomske naobrazbe niti financijski stručnjaci, nije mogao tužitelja detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Ovo kao drugo i jer je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98), kao zakona važećeg u trenutku solemnizacije Ugovora o kreditu, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a iz čega proizlazi da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora strankama može samo pročitati onaj sadržaj koji je unesen u ugovor koji solemnizira i u pravnom, a ne ekonomskom smislu objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla.

11.2. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarski franak tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tužitelja tuženik učinio u dobroj vjeri ili pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, neovisno o tome zna li točan iznos za koji će doći do promjene tečaja CHF i točno u kojem vremenskom periodu, a budući mu postojeći rizici o valuti švicarskog franka kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati te sud obzirom na činjenicu koju ističe sam tuženik, tu da se i sam tuženik zadužuje u valuti CHF, sud ne nalazi logičnim niti životnim da tuženik kao financijski stručnjak ne bi bio dovoljno informiran o kretanju tečaja CHF i potencijalnim rizicima zaduživanja u toj valuti. Načelo savjesnosti i poštenja je kao osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba (financijski stručnjak) trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za potrebe kupnje, dakle, rješavanja pitanja koje u današnje vrijeme predstavlja osnovnu životnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene redovne kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatila opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka o čemu će biti riječi u nastavku). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Pri tome, već iz nedvojbeno utvrđene činjenice da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita, sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, također nalazi postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

11.3. Temeljem utvrđenja da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za nj potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja te koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nesporno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (što je razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka o čemu će biti riječi u nastavku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno odredba kojim je glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštena i ništetna, a posljedično čemu je prema ocjeni ovog suda obvezu tužitelja na isplatu anuiteta radi povrata kredita za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio određen.

12. Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ma kredit denominiran u valutu Euro. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija valute CHF u EUR proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio konverziju ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samo zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

12.1. Aneksom ugovora o kreditu ne rješava se pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR. Odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, pa tako i ovdje tuženika.

12.2. Takav stav je jasno zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2868/2018. Tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug, a radi čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom te osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualno pravo za koje smatra da mu pripadaju.

12.3. Dapače, iz sadržaja Dodatka proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

13.Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

13.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.2.Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

13.3. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužiteljica zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 14. veljače 2006. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

13.4. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj devet godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije devet godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.

13.5. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njene imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije, niti je objektivno mogao, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

13.6.Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 DO protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

14. Vezano uz prigovor zastare potraživanja naglašava se da je u kolektivnom sporu tužba podnesena 4.travnja 2012. čime je prekinuta zastara te je zastara ponovno počela teći od 14.lipnja 2018 trenutkom pravomočnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/2012 od 4.srpnja 2013 kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbeu ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako je tužba u ovom postupku podnesena 12.lipnja 2023.g. prije isteka petogodišnjeg roka iz čl.225 ZOO-a, to je prigovor zastare neosnovan.

14.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje te dao zadatak vještaku da 1. izradi izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju realizacije kredita,

2. izradi izračun ukupnih zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznose pod točkama 1.sve do dana provedene konverzije.

3. izradi izračun razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata odbije eventualna pretplata priznata u konverziji, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, a ukoliko ukupno utvrđeni iznos zakonskih zateznih kamata nije dovoljan da bi se izvršio prijeboj eventualno utvrđene preplate iz konverzije, preostali iznos je potrebno kompenzirati s glavnicom preplaćenih iznosa,

4. na preostali iznos glavnice, nakon odbitka pretplate utvrđene konverzijom, teku zakonske zatezne kamate, počev od 01. listopada 2015.g. pa sve do isplate.

5. te se posebno očitovati jeli konverzija provedena sukladno ZID ZPK.

15.1 Financijski vještak Stefani Gradašanić je u svom nalazu na listu spisa 304-324, utvrdila da Razlike s osnova valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju do 30. 09. 2015. iznosi 6.118,57 eura. Negativne tečajne razlike iznose 100,45€, tako da neto pretplata tečaja iznosi 6.018,12€.

15.2. Zatezna kamata na pretplatu tečaja do 30.09.2015 iznosi 1.952,11€.

15.3. Pretplata u konverziji e veća od zatezne kamate na pretplatu tečaja do 30.09.2015 te prijebojem preostaje 505,86€ pretplate u konverziji.Kad se od pretplate tečaja oduzme preostala razlika pretplate u konverziji, potraživanje tužitelja iznosi 5.612,71€, na koji teče zatezna kamata od 01.10.2015.g.

15.4 Vještakinja se očitovala da je konverziju tuženik proveo u skladu sa ZIDZKP/15.

16. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženik se očitovao podneskom 12.rujna 2025 na listu 331 do 334 spisa, u kojem u bitnom ističe da nema prigovora na računski dio te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja prema podnesku od 08.09.2025.

17. Tužitelj se svojim podneskom od 08. 09. 2025. godine očitovao na dostavljeni nalaz na način da je u smislu odredbe čl.190 st.2. ZPP-a specificirao toč.III tužbenog zahtjeva, kako glasi u izreci ove odluke.

18. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, isti je u cijelosti prihvaćen.

18.1.Zaključno, kako je tužitelj zahtjev odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.612,71€ eura.

18.2. Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

18.3. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

19. Vezano uz prigovor tuženika o preinaci tužbenog zahtjeva, potrebno je navesti da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa rezultatima provedenog financijskog vještačenja te nije promijenjena niti činjenična niti pravna osnova koja je navedena u tužbi pa je takav prigovor preinake nakon zaključenja prethodnog postupka, a koji je stavio tuženik, u cijelosti neosnovan. Nije osnovan ni prigovor zastare istaknut u vezi navedenoga jer je tužitelj unutar zastarnih rokova podnio tužbu za isplatu, a iznose je konačno definirao po provedenom vještačenju, obzirom da mu tuženik nije do podnošenja tužbe dostavio traženu dokumentaciju.

20.Suprotno tužbenim navodima, ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost odredbe o valutnoj klauzulu u CHF prema ocjeni ovog suda ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

20.1. Naime, odredba čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe dok odredba čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a prema ocjeni ovog suda, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi odnosno tužitelj se dovodi u poziciju kao da je Ugovor sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Ugovor o kreditu tako može opstati bez predmetnih ništetnih odredbi, obzirom je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove povrat po osnovi ništetnih ugovornih odredbi plaćenih iznosa, što tužitelj u ovom postupku i čini budući podrednim tužbenim zahtjevom od tuženika traži isplatu iznosa koji je platio upravo po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Identično pravno shvaćanje izražava i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

Pozivanje tužitelja na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C- 118/2017 i C-260/2018 u svezi navedenog je promašeno te pogrešno tužiteljica tumači shvaćanja izražena u označenim predmetima. Naime, Sud Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), ali iznosi shvaćanje da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2017). Također, održavanje ugovora na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe tog ugovora utvrđene ništetnim se ne protivi čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 78/12.). Obzirom je gore citiranim čl. 324. st. 1. ZOO i čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, a uzimajući u obzir da čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što po tumačenju ovog suda znači da je svrha ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužitelj stekne novčana sredstva za kupnju i da je tuženik ispunio ugovor na način da je tužitelju stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos koji je tužitelj bila dužan vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF, to prema ocjeni ovog suda održavanje na snazi ugovora bez ništetnih odredaba nije u protivnosti s označenim odlukama Suda Europske unije niti s dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.

20.2. Slijedom navedenog je sud (točkom I. izreke) odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim cjelokupnog Ugovora o kreditu

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

21.1.Tužitelju su dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – (100 bod) odnosno 200 eura, te za zastupanje na ročištu 08.04.2024 (100 bod)., 01. 10. 2024. (100 bod), 05.02.2026. (100bod), te za sastav podneska od 08.09.2025, (100 bod) pri vrijenosti boda od 2,00€ , što uvećano za PDV od 25%, iznosi ukupno 1.250,00 eura, a kojem iznosu su kao nužni i neophodni dodani troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, slijedom čega je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.650,00 eura.

21.2. Na tako dosuđeni iznos parničnog trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja I.st.presude, 03. ožujka 2026., do isplate, temeljem čl.151.st.3.ZPP-a i čl.29.st.1 i 2. ZOO-a.

21.3. O odbijenom dijelu zahtjeva nije posebno raspravljano, niti je nastao poseban trošak ni izvođeni posebni dokazi stoga sud taj dio nije uzeo u obzir prilikom obračuna parničnog troška.

22. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 03. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Antun Missoni

2. Odvjetnik Bojana Bogdan