REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-133/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. u Slavonskom Brodu protiv tuženika Addiko bank, d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o.u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i dovršene glavne javne rasprave 15.siječnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja Ane Čulo odvjetnice u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. u Slavonskom Brodu i odsutnosti tuženika, 2.ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužitelja ŠH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iz podneska od 10.studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovor o kreditu broj: 5140030242- 69700015629/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 31. srpnja 2006., sklopljenog između prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (SLAVONSKA BANKA d.d. OSIJEK), kao kreditora i tužitelja ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 32.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja (u dijelu članka 2. i članka 3. stavku. 3. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos 2.454,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-0,99 eur od dana 16.09.2006. do isplate,

-0,92 eur od dana 21.10.2006. do isplate,

-0,59 eur od dana 21.03.2008. do isplate,

-7,69 eur od dana 02.11.2008. do isplate,

-8,60 eur od dana 02.01.2009. do isplate,

-9,84 eur od dana 02.02.2009. do isplate,

-10,47 eur od dana 02.03.2009. do isplate,

-8,98 eur od dana 02.04.2009. do isplate,

-8,77 eur od dana 05.05.2009. do isplate,

-6,43 eur od dana 02.06.2009. do isplate,

-4,38 eur od dana 02.07.2009. do isplate,

-5,10 eur od dana 04.08.2009. do isplate,

-6,62 eur od dana 02.09.2009. do isplate,

-6,62 eur od dana 02.10.2009. do isplate,

-5,75 eur od dana 03.11.2009. do isplate,

-5,74 eur od dana 16.12.2009. do isplate,

-8,73 eur od dana 12.01.2010. do isplate

-10,02 eur od dana 05.02.2010. do isplate,

-9,97 eur od dana 04.03.2010. do isplate,

-13,20 eur od dana 09.04.2010. do isplate,

-13,86 eur od dana 08.05.2010. do isplate,

-15,85 eur od dana 08.06.2010. do isplate,

-22,68 eur od dana 07.07.2010. do isplate,

-18,49 eur od dana 07.08.2010. do isplate,

-27,55 eur od dana 08.09.2010. do isplate,

-24,69 eur od dana 07.10.2010. do isplate,

-20,51 eur od dana 06.11.2010. do isplate,

-29,54 eur od dana 07.12.2010. do isplate,

-36,14 eur od dana 08.01.2011. do isplate

-31,63 eur od dana 23.02.2011. do isplate,

-47,49 eur od dana 16.11.2012. do isplate,

-46,42 eur od dana 06.12.2012. do isplate,

-46,43 eur od dana 18.12.2012. do isplate,

-47,34 eur od dana 08.01.2013. do isplate,

-86,82 eur od dana 17.01.2013. do isplate,

-44,31 eur od dana 06.02.2013. do isplate,

-44,71 eur od dana 16.02.2013. do isplate,

-47,43 eur od dana 16.04.2013. do isplate,

-184,58 eur od dana 04.05.2013. do isplate,

-42,73 eur od dana 15.05.2013. do isplate,

-42,80 eur od dana 15.06.2013. do isplate

-42,24 eur od dana 24.07.2013. do isplate,

-42,59 eur od dana 15.08.2013. do isplate,

-43,59 eur od dana 13.09.2013. do isplate,

-46,12 eur od dana 05.10.2013. do isplate,

-45,11 eur od dana 05.11.2013. do isplate,

-46,02 eur od dana 05.12.2013. do isplate,

-47,55 eur od dana 05.02.2014. do isplate,

-49,16 eur od dana 05.03.2014. do isplate,

-47,69 eur od dana 05.04.2014. do isplate,

-46,94 eur od dana 06.05.2014. do isplate,

-91,59 eur od dana 05.06.2014. do isplate,

-47,03 eur od dana 05.07.2014. do isplate

-48,06 eur od dana 05.08.2014. do isplate,

-48,77 eur od dana 05.09.2014. do isplate,

-49,29 eur od dana 05.10.2014. do isplate,

-50,28 eur od dana 05.11.2014. do isplate,

-51,17 eur od dana 29.11.2014. do isplate,

-51,02 eur od dana 05.12.2014. do isplate,

-50,79 eur od dana 06.01.2015. do isplate,

-51,38 eur od dana 05.02.2015. do isplate

-51,38 eur od dana 05.03.2015. do isplate,

-51,38 eur od dana 04.04.2015. do isplate,

-51,38 eur od dana 05.05.2015. do isplate,

-51,38 eur od dana 04.06.2015. do isplate,

-51,38 eur od dana 04.07.2015. do isplate,

-51,38 eur od dana 05.08.2015. do isplate,

-51,38 eur od dana 05.09.2015. do isplate,

-36,56 eur od dana 01.10.2015. do isplate

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.187,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj ŠH (dalje: tužitelj) u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, zaključio 31.srpnja 2006 s tuženikovim prednikom Slavonskom bankom d.d., kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu broj 5140030242-69700015629/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 32.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate kredita od 17 godina. Tužitelj i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (pravni prednik tuženika, a pravni sljednik SLAVONSKE BANKE d.d. OSIJEK), su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-69700015629/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama te su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

1.1. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine te u kojoj se utvrđuje da je, između ostalih, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (pravni prednik tuženika, a pravni slijednik SLAVONSKE BANKE d.d. OSIJEK), u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.2. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.3. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

1.4. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.5. Ovom tužbom tužitelj temeljem ugovora iz točke 1. tužbe potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 31. srpnja 2006. do 30. lipnja 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu (stranica 112-158 spisa ) protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

2.1. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe.

2.2. Ističe nepostojanje pravnog interesa jer traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Nadalje napominje da Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita), primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope), zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF, kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR, postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

2.3. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski), visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama), dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno), poček s otplatom kredita , vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna), visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci), instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, a osim toga, kako je obrazloženo radi se o Ugovoru o kreditu koji nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima.

2.5. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji glasi da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu uz depozit, broj 5140030242-69700015629/2006., otplatni plan, aneks ugovora o kreditu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka PH od 28.listopada 2025 kao i dopunski nalaz i mišljenje, saslušao je tužitelja, osobnog bankara Branku Raguž i sudskog vještaka u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

4.Nakon provedenog dokaznog postupka, Sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 31.srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, svojstvo potrošača, nedostatak pravnog interesa, prigovor zastare.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

7.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

7.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

7.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 31.srpnja 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.000,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 17 godina.

7.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu).

7.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka 8 Poslovni broj: P-125/2023-20 pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

8. U odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeno je da tužitelj, kao osoba ovlaštena za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa, ima pravni interes za vođenje spora za zaštitu takvih interesa i prava. Pritom sud posebno naglašava kako takav pravni interes općenito i načelno postoji, unatoč tome što je zakon dopustio konverziju kredita iz CHF-a u odgovarajući kredit u eure. Takvo stajalište VSRH pravda time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima, zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Sud potom zaključuje kako „U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka“. Drugim riječima, u toj je presudi VSRH zapravo kazao da postoji pravni interes za vođenje postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer je jednostavno moguće da ima korisnika kredita koji nisu iskoristili svoje pravo na konverziju. Time VSRH nije zauzeo stajalište suprotno onome što je dosad bilo argumentirano o učincima konverzije.

9. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao istinit i točan, proizlazi da je kredit podigao u stambene svrhe za adaptaciju kuće, da nije bio vlasnik obrta kao da ni nema poslovnih udjela u tvrtki. Bio je radnik zaposlen u Plamen international d.o.o. 2022. godine je otplatio kredit u potpunosti. Uplate koje su vršene od strane trećih osoba su vršene u njegovo ime, te dok je bio u radnom odnosu uplate je vršila tvrtka u kojoj je bio zaposlen, a nakon toga ukoliko on nije platio, plaćali su članovi njegove obitelji. Osobni bankar ga nije upoznao sa valutnim rizikom, te nije bio upoznat sa činjenicom da bi rata mogla rasti. U početku anuitet je iznosio 900,00 HRK, da bi na kraju znao iznositi čak i 1.800,00 HRK, te smatra da je bio upoznat, da nikad ne bi digao kredit u CHF, s obzirom na rast anuiteta. Smatra da je ugovor bio unaprijed pripremljen, te da nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima navedenog kredita, naposljetku je izjavio da ga osobni bankar nije upozorio na mogućnost rasta anuiteta.

10. Na ročištu koje je održano dana 15.siječnja 2026. osobni bankar Branka Raguž navela je da se zbog proteka vremena ne sjeća pojedinosti sklapanja ugovora. Navela je da može reći da je stranke općenito upoznavala sa valutnom klauzulom, kao i sa promjenjivom kamatom, te da im je davala na uvid opće uvjete poslovanja koji su bili sastavni dijelovi ugovora, da ih pročitaju. Neke stranke su čitale ugovore, a neke nisu, ali u većini slučajeva stranke nisu čitale opće uvjete poslovanja. Smatra da javni bilježnik, sukladno čl. 25 Ugovora o kreditu, bio dužan upozoriti stranke da li su razumjeli ugovorne odredbe.

11. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev tužitelja kojim traži isplatu više plaćenih iznosa kao posljedice primjene nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

12.Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa ugovora o konverziji, Sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretnom slučaju isti i učinio.

13. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

13.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva .

13.2. Na temelju naprijed navedenog Sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

14. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Međutim, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

14.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Budući je tužitelj sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) i na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje mu je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

16. Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije PH tužitelj je podneskom od 10.studenog 2025. naveo kako prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te da na isti nema primjedbi, te je zatim uredio tužbeni zahtjev na način da nadalje potražuje iznos od ukupno 2.454,02 EUR-a kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak kao i zakonske zatezne kamate.

16.1. Ovakvu preinaku tužbe sud je dozvolio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP-a jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogao odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

16.2 Nalaz i mišljenje kao i dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka PH Sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe u matematičkom dijelu.

17. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

17.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

17.2. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan budući je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž- 6632/17-10, 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu podnesena 1.lipnja 2023. tužiteljevo potraživanje s osnova preplaćenoga zbog primjene valutne klauzule nije zastarjelo.

18. Podneskom od 28.studenog 2024. tuženik je predložio da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Budući da tuženik nakon izrade nalaza i mišljenja nije uredio niti precizirao eventualni protutužbeni zahtjev, niti je postavio jasan i određen prigovor prijeboja, Sud navedeni zahtjev nije razmatrao.

19. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom Sud je tuženiku, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) naložio da mu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 2.187,50 EUR, a koji troškovi se odnose na trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.7/1 Tarife ),trošak zastupanja na ročištima 10.srpnja 2025., 15.prosinca 2025., 15.siječnja 2026. u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 21.prosinca 2023. i 10.studenog.2025. u iznosu od 400,00 EUR ( Tbr.8/1 Tarife ), trošak odgođenog ročišta u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr.9/5 Tarife ), dolazak na ročište za objavu u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr.9/3 Tarife ), PDV od 25% u iznosu od 337,50 EUR ( Tbr. 46 Tarife ), te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR. Sveukupni troškovi koji su priznati tužitelju iznose 2.187,50 EUR.

19.1 Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe u iznosu od 79,63 EUR jer su potrošači oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi u kolektivnim tužbama, Sud je priznao trošak dolaska na ročište 6.prosinca 2024. koje je odgođeno u iznosu od 50,00 EUR, umjesto zatraženog iznosa od 200,00 EUR. Sud je priznao trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, dok nije priznao iznos za izradu dopunskog nalaza i mišljenja u iznosu od 250,00 EUR jer je navedeni trošak platio tuženik. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u točki IV izreke presude.

20. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 2.ožujka 2026.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetničko društvo Hećimović i partneri d.o.o., Slavonski Brod

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o, Zagreb