REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7739/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PGI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Kardumu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kardum & partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20.02.2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, 02. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu br. 9016699713 od 01.09.2012. u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu 1,90% iznosa kredita.

II Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici 263,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 06.09.2012. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev za tijek zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos 263,37 eur od 01.09.2012. do 05.09.2012. kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 200,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.03.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je njezina prednica, sada pok. PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], sklopila s tuženicom 01.09.2012., Ugovor o kreditu br. 9016699713, temeljem kojeg joj je tuženica odobrila kredit u iznosu 14.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, pri čemu je odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu ugovrena i obveza prednika tužiteljice na jednokratno plaćanje troškova obrade kredita u visini 1,90% od iznosa kredita.

Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 13.2 Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu prednice tužiteljice jer joj nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženica nije jasno i nedovosmisleno predočila prednici tužiteljice strukturu navednih troškova niti joj je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe. Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženice, budući da je prednici tužiteljice predmetna naknada naplaćena prilikom isplate kredita 06.09.2012., u iznosu 1.984,36 kuna/263,37 eur, to tužiteljica kao zakonska nasljednica pok. PG, traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu čl. 13.2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,90% iznosa kredita te naložiti tuženici da tužiteljici isplati 263,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 01.09.2012. do isplate kao i da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženica je odgovorom na tužbu te tijekom postupka osporila osnovanost tužbe navodeći kako su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive te da stoga nije dopušteno utvrđivati njihovu poštenost, pri čemu se radi o odredbama koje ne stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nadalje navodi kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale.

Stoga tuženica, ne sporeći visinu zahtjeva, ali ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da tužiteljica nema status potrošača te prigovor zastare, predlaže odbiti tužbu osnovanost koje u cijelosti spori.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9016699713 od 01.09.2012., Otplatnu tablicu, Rješenje o nasljeđivanjau Javnog bilježnika od 10.10.2019. posl.br. O-948/2019, Plan otplate, Knjigovodstvenu karticu i proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 13.2 Ugovora o kreditu br. 9016699713 od 01.09.2012. te zahtjev za isplatom 263,37 eur koji iznos je prednica tužiteljice platila temeljem ništetne odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu.

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako je tužiteljica pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju Javnog bilježnika od 10.10.2019. posl.br. O-948/2019, proglašena zakonskom nasljednicom svoje majke PG, preminule **.**.2019.,

-kako su prednica tužiteljice i tuženica temeljem Ugovora o kreditu br. 9016699713 od 01.09.2012. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženica odobrila i stavila prednici tužiteljice na raspolaganje kredit u iznosu 14.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, kao što nije sporno da je odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnice kredita da od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita plati naknadu u visini 1,90% od iznosa kredita,

- da je prednica tužiteljice platila tuženici naknadu temeljem čl. 13.2. Ugovora o kreditu u iznosu 1.984,36 kuna što sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.) te fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 iznosi 263,37 eur,

5.1. Pri tome, a unatoč činjenici što je tuženica na ročištu za glavnu raspravu učinila nespornom visinu i dospijeće tužbenog zahtjeva, sud je nedvojbeno utvrdio kako je naknada temeljem odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu naplaćena prednici tužiteljica 06.09.2012., a ne 01.09.2012. kako je u zahtjevu navedeno.

Da je tome tako, osim što proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, u kojima i sama tužiteljica navodi kako je njezinoj prednici naknada naplaćena 06.09.2012., razvidno je i iz Knjigovodstvene kartice prema kojoj je naknada naplaćena upravo 06.09.2012..

6. Međutim, budući da je tuženica osporila osnovanost zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, ukazuje se kako ista ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nesporno je, a uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno kako je namjena kredita bila zatvaranje ranijeg kredita br. 9015566590 te isplata na račun.

8.1. Nadalje iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je njezina majka sklopila Ugovor o kreditu kako bi namirila osobne troškove nastale joj nakon smrti njezina supruga.

8.2. Budući da tuženica u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavila sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je prednica tužiteljice u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bila vlasnicom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinila niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti prednice tužiteljice u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužiteljice kako je kreditom njezina majka namirivala nastale joj troškove osobne prirode te nedvojbenim utvrdio status potrošača prednice tužiteljice (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženica »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/07.

10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja aktivne legitimacije, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženice te osnovanost zahtjeva koju tuženica spori.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženica je bila dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je i odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu, ugovorena naknada u iznosu 1,90%, to je nedvojbeno utvrđeno kako je činjenica ulazne naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu to predmetna obveza, prednici tužiteljice, da je postupala s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, ukazuje se i na činjenicu kako je navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, prednici tužiteljice mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

13. Slijedom navedenog, a budući da je naknada određena Ugovorom o kreditu, u kojem iznosu je i plaćena, to neosnovano tvrdi tužiteljica da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi. Te su tvrdnje bespredmetne kad nije sporno da je naknada plaćena u visini od ugovorenih 1,90% odobrene glavnice kredita obračunate prema tečaju na dan datuma ugovora kako je među strankama ugovoreno, što znači da je odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu omogućavala prednici tužiteljice da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 100 ZZP/07.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi (čl. 13.2) koja je jasno i razumljivo sastavljena jer je omogućavala prednici tužiteljice da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,90% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanj ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 99 ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 99 ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

16.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 13.2 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Nadalje, tekst čl. 99 ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

17.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

18. Slijedom navedenog odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 96 st. 1 ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu čl. 98 ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96 st. 1 ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s prednicom tužiteljice, mogla razumno očekivati da bi prednica tužiteljice prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe čl. 13.2 ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose te uzimajući u obzir da je za iznos naknade obrade kredita, prednici tužiteljice umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženica mogla razumno očekivati da bi prednica tužiteljice pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita kao i naknade za osiguranje kredita, predmetno je nepovoljno utjecalo na pravni položaj prednice tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22.1. Pri tome je pozivanje na odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ br. 15/14), bespredmetno, budući da su predmetni propisi doneseni i stupili su na snagu nakon zasnivanja ugovornog odnosa koji je predmetom ovog postupka.

23. U skladu s čl. 74 st.1 toč. 3 ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

24. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporne naknade odnose odnosno što je istima obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

24.1. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da odredbom čl. 13.2. Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na prednicu tužiteljice nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporne naknade nisu koristile za troškove nastale izradom, potpisom i prijevremenom kredita.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženice iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženica na prednicu tužiteljice čl. 13.2 Ugovora o kreditu prenijela obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženica de facto oslobođen obveze iz čl. 74 st. 1 toč. 3 ZZP/07 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,90% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj prednice tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istima prednici tužiteljice omogućeno pregovaranje.

26. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

27. Stoga, a budući da je odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 102 st. 1 ZZP/07, odlučeno kao u izreci.

28. Imajući na umu navedeno, tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO u vezi odredbe čl. 226 Zakona o nasljeđivanju Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 127/13, 33/15 i 14/19 dalje u tekstu ZN) pripada pravo na vraćanje isplate koju je prednica tužiteljice učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredabe čl. 13.2 Ugovora o kreditu u iznosu 263,37 eur.

28.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici su uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a dosuđene zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće od dana uplate (neosnovanog stjecanja na strani tuženice) kako je to razvidno iz Knjigovodstvene kartice, odnosno od 06.09.2012. do isplate to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

28.2. Budući da je iz Knjigovodstvene kartice razvidno da je naknada naplaćena 06.09.2012., a kako je to i tužiteljica navela u činjeničnim navodima tužbe, to je neosnovan zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata od 01.09.2012. do 05.09.2012.

29. Prigovor zastare nije osnovan.

29.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

30. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 5 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužiteljici priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 27.10.2025. te za pristup na ročište 20.02.2026. za svaku radnju u iznosu po 50,00 eur što ukupno uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 187,50 eur kojem trošku je pribrojan trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu 6,64 eur te trošak sudske pristojbe na presudu temeljem odredbe čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama u iznosu 6,64 eur čime sveukupni trošak tužitelja iznosi 200,78 eur.

Na tako određen trošak tužiteljiici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu, 02. ožujka 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice uz rj. za sud. pristojbu na presudu 13,27 eur

2. Pun. tuženika