Poslovni broj: Gž-2463/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u pravnoj stvari tužitelja NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d, u stečaju iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-989/24 od 21. veljače 2025., dana 2. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-989/24 od 21. veljače 2025. u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u preostalom dijelu od dosuđenog.

II Uvažava se žalba tuženice kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu,poslovni broj: Pn-989/24 od 21. veljače 2025., preinačuje u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke tako da se odbija zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. veljače 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.“

III Nalaže se tužitelju da u roku 15 dana naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 200,00 eura, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 168,00 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, dok jeu preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. 1.); naloženo je tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. veljače 2025. pa do konačne isplate (toč. 2.).

2.1. Protiv presude žale se tužitelj i tuženica.

2.2. Tužitelj sadržajno pobija presudu u dijelu u kojem je odbijen s preostalim tužbenim zahtjevom u iznosu od 177,29 eura (do ukupno zatraženog iznosa od 345,29 eura kao i u dijelu odluke o trošku u kojem mu nije dosuđen i daljnji trošak parničnog postupka, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.3. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kaožalbenih razloga iz članka 467. ZPP-a, u vezi s člankom 353. stavka 1. točaka 1. i 3. ZPP-a, te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2., točka 8., 11. i 14. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženici, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 345,29 eura koju je pretrpio zbog jednog dana (konkretno 26. listopada 2012.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana). Taj zahtjev tužitelj temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06 - u nastavku ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje temeljem članka 573. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25.), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

7. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora (345,29 eura), u konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, pa se, u skladu s odredbom članka 467. stavaka 1. i 3. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, a o žalbi odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda.

8. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9.1. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda pa tako ni onu iz stavka 14. koja propisuje da je tužbu trebalo odbaciti ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđen postupak mirnog ostvarivanja prava.

9.2. Naime, u situaciji kada zahtjev za mirno rješenje spora i tužbeni zahtjev nisu bitno različiti u činjeničnoj osnovi i pravno relevantnim elementima, odnosno kada tužitelj nije promijenio životni događaj na kojem temelji zahtjev već je samo povećao iznos naknade štete, ne znači da nema identiteta spora. Kao je postojao identitat spora, prvostupanjski sud nije imao razlog za odbacivanje tužbe prema odredbi članka 186.a stavak 6. ZPP-a.

9.3. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a jer da spisu ne prileži valjana punomoć za zastupanje tužitelja u ovom postupku već samo punomoć za zastupanje tužitelja u postupku koji je vodio pred Ministarstvom pravosuđa, uprave i digitalne transformacije klasa broj UP/I-702-03/20-01/52. Naime, prvostupanjski sud je otklonio navedeni prigovor u obrazloženju poglavlje 9. presude kada navodi da je pregledom rješenja ovog suda br. 39 Su-664/2024 od 10. travnja 2024. utvrdio da je tužitelj ovlastio odvjetnike iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred ovim sudom.

10. Između stranaka nisu sporne sljedeče činjenice :

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva,

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je nadležno ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja kako smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos.

11. Prvostupanjski sud kao utvrđenu činjenicu navodi da je danom postupku utvrdio kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018- 7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 9. siječnja 2020., a to utvrđenje nije moguće preispitivati u žalbenom postupku u sporovima male vrijednosti, a stranke ga žalbama posebno i ne osporavaju, pa ga kao pravilno prihvaća i ovaj sud.

12.1. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju stranke izrijekom upućuju jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

12.2. Naime, iako je nepravilno prvostupanjski sud u poglavlju 3. obrazloženja svoje presude naveo da je pribavljen spis ovog sud broj K-13/18 i spis Ministarstva pravosuđa RH UP/I-702-03/20-01/52 ako to nije učinjeno, a kako proizlazi iz stanja spisa, odlučne činjenice navedene u poglavlju 10. i 11. obrazloženja ove presude su među strankama nesporne i presuda je jasno obrazložena pa takva povreda nije bitna u smislu odredbe članka 354. st. 2. točke 11. ZPP-a te se presuda može ispitati.

13. Međutim, slijedom navedenog utvrđenja i nespornih činjenica, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare koji je istaknula tuženica.

14.1. Kod ocjene osnovanosti istaknutog prigovora zastare treba poći od odredbe članka 477. stavka 1. ZKP/97 po kojoj pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

14.2. Nadalje, prema članku 478. stavak 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. istog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

15. Kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/2018- 7 od 17. prosinca 2019., kojom je pravomoćno oslobođen optužbe, zaprimio 9. siječnja 2020., u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći 9. siječnja 2020., te je odštetni zahtjev nadležnom ministarstvu podnesen unutar zastarnog roka (10. travnja 2020.), a isti je imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

16. Međutim, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda po kojem je zastara ponovo počela teći tek nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom od 2. veljače 2023.), odnosno da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

17. Naime, prema članku 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/2023. - u daljnjem tekstu: ZOO), ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. Prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pojedini slučajevi kad zastara ne teče propisani su člancima 235. do 239. ZOO-a, a sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili nije životno, očekivati pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

18. U konkretnom slučaju, podnošenjem zahtjeva nadležnom ministarstvu zastara je prestala teći po odredbi članka 478. ZKP/97, ali je, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare trajao tri mjeseca, jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog roka, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Sama činjenica što u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare jer je tužitelj bio ovlašten i imao mogućnost podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju izostanka odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći, pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, a što nije prihvatljivo.

19. Sadržajno istovjetnu procesnu pretpostavku prethodnog obraćanja radi pokušaja nagodbe, ali državnom odvjetništvu, prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske i tromjesečnom zastoju zastarijevanja sadrži i odredba članka 186.a ZPP-a.

20. U vezi navedene, a u ovom predmetu ekvivalentne zakonske odredbe, jasna je i ustaljena praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće:

„Odredba članka 186.a stavka 3. ZPP-a jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba članka 238. stavka 2. ZOO-a. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (...) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (članka 186. stavak 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

21. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

22. Nadalje, prvostupanjski je sud pogrešno zaključio i da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug, pa da bi svakako došlo do prekida zastare te da bi zastara prema članku 245. stavak 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila. Međutim, takvo stajalište prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

23. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju isplatiti iznos od 46.078,40 eura radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu nije pristao već je podnio tužbu u ovom predmetu radi naknade štete.

24. Priznanje duga, u smislu odredbe članka 240. ZOO-a, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

25. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO-a, s ciljem da se spor riješi izvansudski i to, u skladu s odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

26. U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama Rev- 724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Naime, priznanje duga u smislu članka 387. stavka 2. ZOO-a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

27. Kako je odredba članka 387. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) istovjetna odredbi članka 240. ZOO, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO pa tako i u ovom konkretnom predmetu.

28. Prema članku 240. stavku 2. ZOO-a, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz stanja spisa ovog predmeta, ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ili osiguranja ili plaćanjem kamate. Nesporna činjenica da je nadležno ministarstvo priznalo pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tog ministarstva kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno članku 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

29. Dakle, kako se odgovor nadležnog ministarstva koji je prethodio ovom postupku ne može smatrati priznanjem duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a pa zastara nije mogla početi teći iznosa.

30. Slijedom navedenog, kako je tužitelj odluku Vrhovnog suda broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, zaprimio 9. siječnja 2020. te kako je 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa, kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, a tužbu je u ovom postupku podnio 27. ožujka 2024., proizlazi da je tražbina tužitelja zastarjela.

31. Od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. (9. siječnja 2020.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu (27. ožujka 2024.) proteklo je malo manje od četiri godine, kada se od tog razdoblja oduzmu tri mjeseca u kojima zastara nije tekla pa proizlazi da je u ovom predmetu protekao trogodišnji zastarni rok propisan člankom 477. stavkom 1. ZKP/97.

32. Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo utvrditi kako je prigovor zastare osnovan, a koji prigovor je tuženica isticala tijekom cijelog prvostupanjskog te žalbenog postupka.

33. Slijedom svega navedenog, dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, pa je po odredbi članka 368. stavka 2. ZPP-a presuđeno kako u izreci pod I., dok je, u skladu s odredbom članka 373. ZPP- a prihvaćena žalba tuženice i presuđeno kao u izreci pod II.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 166. stavku 2. ZPP u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Tuženici je priznat trošak primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), s obzirom na vrijednost predmeta spora (345,29 eura), po 50 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 7. točka 1. Tarife) i za zastupanje na ročištu od 10. veljače 2025. (Tbr. 9.točka 1. Tarife), što obzirom na vrijednost boda (2,00 eura) iznosi 200,00 eura, sve sa zateznom kamatom na temelju odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a, koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

35. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu, 2. ožujka 2026.

sutkinja:

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić