Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 12

Poslovni broj: P-215/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Marini Rengel Brlečić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o., Koprivnica, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 21. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, a odluke objavljene dana 2. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, dužna je tužitelju HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti iznos od 1.380,78 EUR-a (slovima: tisuću tristo osamdeset eura i sedamdeset osam centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do plaćanja, za razdoblje od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do plaćanja sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,67 EUR koja teče od 1. rujna 2010.

- na iznos od 20,76 EUR koja teče od 1. listopada 2010.

- na iznos od 17,42 EUR koja teče od 1. studenog 2010.

- na iznos od 22,75 EUR koja teče od 1. prosinca 2010.

- na iznos od 28,49 EUR koja teče od 1. siječnja 2011.

- na iznos od 26,27 EUR koja teče od 1. veljače 2011.

- na iznos od 27,67 EUR koja teče od 1. ožujka 2011.

- na iznos od 25,81 EUR koja teče od 1. travnja 2011.

- na iznos od 26,31 EUR koja teče od 1. svibnja 2011.

- na iznos od 35,58 EUR koja teče od 1. lipnja 2011.

- na iznos od 36,81 EUR koja teče od 1. srpnja 2011.

- na iznos od 45,26 EUR koja teče od 1. kolovoza 2011.

- na iznos od 45,91 EUR koja teče od 1. rujna 2011.

- na iznos od 36,17 EUR koja teče od 1. listopada 2011.

- na iznos od 36,99 EUR koja teče od 1. studenog 2011.

- na iznos od 35,58 EUR koja teče od 1. prosinca 2011.

- na iznos od 37,43 EUR koja teče od 1. siječnja 2012.

- na iznos od 39,92 EUR koja teče od 1. veljače 2012.

- na iznos od 39,92 EUR koja teče od 1. ožujka 2012.

- na iznos od 38,44 EUR koja teče od 1. travnja 2012.

- na iznos od 39,36 EUR koja teče od 1. svibnja 2012.

- na iznos od 40,09 EUR koja teče od 1. lipnja 2012.

- na iznos od 39,07 EUR koja teče od 1. srpnja 2012.

- na iznos od 39,11 EUR koja teče od 1. kolovoza 2012.

- na iznos od 38,30 EUR koja teče od 1. rujna 2012.

- na iznos od 36,69 EUR koja teče od 1. listopada 2012.

- na iznos od 38,54 EUR koja teče od 1. studenog 2012.

- na iznos od 39,50 EUR koja teče od 1. prosinca 2012.

- na iznos od 38,92 EUR koja teče od 1. siječnja 2013.

- na iznos od 35,58 EUR koja teče od 1. veljače 2013.

- na iznos od 38,27 EUR koja teče od 1. ožujka 2013.

- na iznos od 38,38 EUR koja teče od 1. travnja 2013.

- na iznos od 37,50 EUR koja teče od 1. svibnja 2013.

- na iznos od 34,90 EUR koja teče od 1. lipnja 2013.

- na iznos od 34,35 EUR koja teče od 1. srpnja 2013.

- na iznos od 34,49 EUR koja teče od 1. kolovoza 2013.

- na iznos od 36,01 EUR koja teče od 1. rujna 2013.

- na iznos od 37,94 EUR koja teče od 1. listopada 2013.

- na iznos od 76,62 EUR koja teče od 1. studenog 2013.

pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, od presuđenja 2. ožujka 2026. pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 28. veljače 2023. navodi da je tuženik kao trgovac sa tužiteljem kao potrošačem dana 24. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 9012048030 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 12.049,13 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Točkom 2. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka VSRH povodom revizije banaka u predmetu Rev 2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena, i kao takva ništetna. Citiranom Revizijskom odlukom potvrđena je Presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14. lipnja 2018. Navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a. ZPP-a. Tuženik je primjenom nepoštene ugovorne o valutnoj klauzuli CHF i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 1.236,38 eura, tj. iznos koji ovom tužbom tužitelj potražuje. Između parničnih stranka vodi se parnični postupak kod Naslovnog suda br. P-282/2019 radi plaćanja iznosa od 4.187,04 kune s osnova preplate nastale uslijed ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj ovom tužbom ne potražuje novčani iznos koji je predmet tog parničnog postupka, a u kojem je već provedeno vještačenje tog dijela preplate kredita Budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koja se dostavlja uz tužbu.

2.1. Tuženik je podneskom od 23. ožujka 2023. prvenstveno, prije upuštanja u raspravljanje, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

2.2. Nadalje, osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Smatra da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja takve povrede. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF.

2.3. Tuženik navodi da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a banč ina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

2.4. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno. Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja.

2.5. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U odnosu na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, ovaj sud je isti prigovor odbio rješenjem br. P-215/2023-10 od 2. prosinca 2024. koje je postalo pravomoćno dana 18. prosinca 2024.

4. Podneskom od 3. listopada 2025. tužitelj je, po primitku nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Natalije Jambrečić, mag. oec., postavio konačni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.380,78 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku.

5. U svrhu dokazivanja pročitan je sadržaj Ugovora o kreditu broj 9012048030 sa potvrdom o solemnizaciji od 4. listopada 2006. (stranica 6-11), pregled uplata po kreditu na dan 2. svibnja 2019. (12-14), plana otplate (15-16), knjigovodstvene kartice (17-31), izračun pretplate tečaja CHF (32-33), sadržaj pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Natalije Jambrečić od 7. kolovoza 2025. (84-94), iskaz stalne sudske vještakinje dan na usmenoj raspravi dana 16. listopada 2025. (116), iskaz tužitelja dan na ročištu od 17. siječnja 2024. (53-54) i na ročištu od 21. siječnja 2026. (117-118) te je izvršen uvid u spis P-282/2019.

6. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Nesporno je kako su dana 24. listopada 2006. tužitelj i tužena sklopili Ugovor o kreditu broj 9012048030 uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,17% godišnje i valutnu klauzulu, a iznos kredita iznosio je 12.049,13 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju na CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca.

8. Sporno je da li je odredba o valutnoj klauzuli u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništav im odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.

9. U svome iskazu tužitelj je naveo da je Ugovor o kreditu s bankom sklopljen u svrhu financiranja kupnje vozila i to osobnog automobila marke Ford Fiesta. Tužitelj je imao nešto ušteđevine, a ovaj iznos kredita mu je još dodatno bio potreban za kupnju tog auta. U vrijeme podizanje kredita nije bio vlasnik kafića kao što je sada, samo je bio zaposlenik u kafiću u vlasništvu svojeg oca, dakle u to vrijeme nije imao svoj obrt niti kakvo trgovačkog društvo. Taj osobni automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za osobne i obiteljske svrhe. Što se tiče dogovora o kreditu, po tužiteljevom sjećanju on u banci nije niti bio, samo je kasnije tamo odnio knjižicu vozila. Tužitelj je sam pronašao automobil koji je želio kupiti u jednoj auto kući u [adresa], djelatnici u toj auto kući su mu rekli da oni sami rješavaju krediti sa bankom tako da s nikim iz banke, a još manje s djelatnicima auto kuće nije razgovarao, a kamoli pregovarao o bilo kojim odredbama Ugovora o kreditu. Tužitelj ne pamti da bi mu itko rekao čak niti da će kredit biti sa valutnom klauzulom švicarskog franka. Tuženik se ne sjeća da li je predmetni Ugovor o kreditu opće vidio prije primitka i potpisa istog kod javnog bilježnika, uopće nije bilo dogovora s nikim o valutnoj klauzuli niti promjenjivoj kamatnoj stopi, o tome uopće ni je razmišljamo jer o ničemu nije bio upozoren. Nikada prije toga u životu nije podizao nikakav kredit uopće. Isto tako u tom trenutku nije niti znao što znači pojam valutne klauzule. U banci tuženika tužitelj nije bio sve do dok nije sklopio ugovor i u banku odnio knjižicu vozila. Sve potrebne isprave oko sklapanja kredita tužitelj je dobio u auto-kući. U auto-kući je dobio i tekst ugovora o kreditu, a tužitelj misli da je tekst ugovora sačinila banka. Takav tekst ugovora tužitelj je dobio i odnio ga potvrditi kod javnog bilježnika u [adresa]. Ugovor o kreditu tužitelj je dobio na obrascu koji mu je predana u auto-kući.

10. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što znači valutna klauzula ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

11. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se tužitelj u tužbi poziva, a kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO5) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Ugovor o kreditu koji su stranke sklopile 24. listopada 2006. je tipski ugovor univerzalne šprance te je postojao rizik fluktuacije u valuti švicarskog franka. Dakle, nesporno je utvrđeno kako je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula, a o istoj se nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o odredbama koje je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo jer se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u članku 1. i 5. Ugovora, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao, a niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

17. Stoga sud smatra kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 1. i 5. neodređene, a samim tim i nepoštene jer se o njima se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Naime, položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu. Tuženik je, za razliku od tužitelja, raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati. Stoga sud smatra kako je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna jer je tuženik raspolagao informacijama i mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o editnim institucijama. Tužitelj nije niti bio u kontaktu sa djelatnicima tuženika pa u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku, a ove odredbe Ugovora su također pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja.

18. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. veljače 2023., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

19. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi i prikaže po mjesecima te ukupno koliko iznosi razlika između tužiteljevih uplata i uplata koje bi tužitelj bio dužan obaviti od dana dospijeća svake obveze do dana plaćanja, a koja razlika proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i tečaja valute CHF u vrijeme isplate kredita po navedenom Ugovoru i to za razdoblje navedeno u tužbenom zahtjevu, uz obračun eventualnih negativnih tečajnih razlika.

20. Vještakinja u svom nalazu navodi da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita više platio 1.380,78 eura.

21. Tužitelj nalazu nije prigovarao, već je podneskom od 3. listopada 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa utvrđenog vještačenjem.

22. Tuženik je u cijelosti osporio predmetni nalaz i mišljenje pa je stoga sud na ročište pozvao vještakinju kako bi isti usmeno izložila. Vještakinja je u svom iskazu navela da kod svog nalaza i mišljenja ostaje jer je isti izrađen u skladu s nalogom postavljenim od strane suda.

23. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

24. Prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan plaćanja, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

25. Stoga je temeljem navedenog kao i u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. ZOO-a, tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 1.380,78 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa sud mu je dosudio ovaj iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema članku 29.ZOO-a.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 200,00 eura, sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa), sastav podneska od 5. svibnja 2023. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife, sastav podneska od 3. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife, zastupanje na ročištu dana 17. siječnja 2024. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na ročištu dana 4. lipnja 2025. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9.2. Tarife, zastupanje na ročištu dana 16. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na ročištu dana 21. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na ročištu radi objave i uručenja presude dana 2. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9.3. Tarife, PDV na priznati iznos troškova zastupanja u iznosu od 350,00 eura sukladno Tbr. 36. Tarife i trošak predujma za nagradu sudskom vještaku za obavljeno vještačenje u iznosu od 500,00 eura, što ukupno čini iznos od 2.250,00 eura. Temeljem navedenog riješeno je kao u točki II. presude.

27. Tužitelju se ne priznaju troškovi zastupanja na ročištu dana 4. lipnja 2025. u zatraženom iznosu od 200,00 eura već u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9.2. Tarife budući da se na predmetnom ročištu nisu izvodili dokazi. Također mu se ne priznaje zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 26,55 eura budući da tužitelj istu nije platio prilikom podnošenja tužbe, a ista mu neće biti naplaćena jer je plaćana oslobođen temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23).

28. Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Đurđevac, 2. ožujka 2026.

Sutkinja

Marina Rengel Brlečić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda i rješenje objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Krunoslav Vuljak, Odvjetničko društvo Vuljak & Vuljak d.o.o., Koprivnica

2. Odvj. Sanja Krišto, Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb